Isa, alejhisselam (II dio)

Autor(i): 

Misija Isāova, alejhisselam

 Isā, alejhisselam, je živio u vremenu kada su Benu Israil već nekih šesdeset godina bili pod vlašću Rima. Iako to, gledano u historijskim mjerilima, nije bio dugačak period, vlast mnogobožaca izuzetno je teško padala Israilu jer su oni, iako sa dosta zastranjenja i licemjerstva, ipak baštinili islam (tada interpretiran prema Zakonu Tevrata i Zebura) kao svoju vjeru. Osim toga, već se nekih hiljadu godina među njima prenosilo sjećanje na Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, i zlatne dane njihove vladavine, kad je država Benu Israila bila na vrhuncu svoje moći.

U takvoj klimi, između sjetnoga prizivanja stare slave i ponižavajuće potčinjenosti Rimljanima koju su svakodnevno trpili, u njima je tinjala želja za ustankom, za džihadom i ponovnim uspostavljanjem njihove države na tlu Svete zemlje. Zato je sasvim prirodno da je tada njihova pažnja bila posebno okrenuta ka, u njihovim svetim knjigama zapisanom, Allahovome obećanju o Poslaniku koga će On uzdići od braće njihove.[1] Za njega su znali da će mu dragi Allah otvoriti puteve na sve strane svijeta, tako da će Knjiga i Vjerozakon koji mu budu objavljeni u konačnici obuhvatiti sve zemlje svijeta. Shodno tome je vjerska tradicija Israila ovom mubarek insanu dala atribut, koji je ujedno postao i ime po kome su ga svi poznavali - Mesija (Pomazanik).[2] Željno su ga očekivali u nadi da će se pojaviti baš u njihovom vremenu, povesti ih u džihad i osloboditi mrskih rimskih okupatora, te ponovo utemeljiti njihovu državu na tlu Svete zemlje, a što će biti samo početak trajne vladavine odabranoga naroda nad čitavim svijetom.

Dakle, njihovo duhovno stanje u tom vremenu bilo je takvo da su oni vjerovali da je njihova vjera ispravna, da je u pogledu toga dragi Allah s njima sasvim zadovoljan, pa im ostaje samo da se ujedine pod zastavom Mesije i oslobode se od rimskih okupatora.

Međutim, nije bilo tako.

Samo su iskreni Allahovi robovi, istinski vjernici među njima, čija srca su iskreno bila okrenuta dragome Allahu, Gospodaru svih svjetova, znali da je upravo njihov ponižavajući položaj bio posljedica njihovih preko mjere nagomilanih grijeha, iskrivljenoga tumačenja i licemjernoga prakticiranja Allahove Vjere. Očekivali su, dakle, Mesiju živjeći u uvjerenju da su im srca zdrava, a u stvari srca su im bila bolesna i vapila su za liječenjem, čega oni uopće nisu bili svjesni.

U to doba, Mesih Isā, sin Merjemin, alejhisselam, je navršio pune tri decenije svoga zemaljskog života i Allahovom milošću bio poslat kao Njegov poslanik i kao Riječ i Duh od Njega Israilu da ih uputi i da izliječi njihova srca od grijeha, licemjerstva i materijalizma.

 

A kada meleki rekoše: "O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ, ime će mu biti Mesih, Isā, sin Merjemin, biće viđen i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih, on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i biće čestit"; ona reče: "Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo''? "Eto tako", reče, "Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: 'Budi!'; i ono bude." I poučiće ga pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i poslati ga kao poslanika sinovima Israilovim: "Donosim vam dokaz od Gospodara vašega: napraviću od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, i kazivaću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete; i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašega, zato se Allaha bojte i mene slušajte; Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je Pravi put!" (3:45-51)

 

Kao što se vidi iz navedenih ajeta Mesih Isā, alejhisselam, je svojim poslanstvom i Indžilom potvrđivao istinitost Tevrata i Zebura objavljenih prije njega. U stvari, moglo bi se reći da je Indžil bio izvjesna korekcija i nadopuna Tevrata i Zebura, tako da su sve tri Knjige činile jednu cjelinu. Pomenuta korekcija se jednim dijelom odnosila i na olakšanje nekih tevratskih propisa koji su do tada bili veoma strogi (vjerovatno radi kazne i pouke Israilu zbog njihovih grijeha), pa je, milošću dragoga Allaha, bilo došlo vrijeme da im se to olakša i da im se neke ranije zabranjene stvari dopuste.

Ovo se odnosilo na originalni tekst Tevrata i Zebura.

Međutim, dodatni problem i značajan izazov za Isāa, alejhisselam, bi u činjenici da je tokom mnogih godina koje protekoše od vremena Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, došlo do iskrivljenja Tevrata i Zebura, jer su neki od prepisivača i svećenika, oni koji nisu bili iskreni vjernici i koji se nisu dragoga Allaha bojali, uklanjali i izostavljali neke dijelove originalnoga teksta iz njima znanih razloga.

 

... Oni su (sinovi Israilovi) riječi s mjēstā na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. (5:13)

 

Umjesto toga u objavljene Knjige unosili su vlastitim rukama pisane tekstove koji su samo odraz njihovoga odmišljanja izvora Vjere, ali i tendencioznih tumačenja prilagođenih njihovim dušama. Takvu mješavinu Božijeg i ljudskog, istinskog i lažnog, držali su svetim tekstom.

 

A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: "Evo, ovo je od Allaha"; da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onog što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju! (2:79)

 

Odatle prva suštinska karakteristika poslaničke misije Mesiha Isāa, alejhisselam, bila je u tome da se Indžilom nadopune Tevrat i Zebur, iz njih izbace izmjene koje su ljudi učinili, i da se izvrši izmjena Vjerozakona u smislu donošenja izvijesnih olakšica.

 

Druga suštinska karakteristika poslaničke misije Isāove, alejhisselam, očitovala se u tome što je Indžil donosio Benu Israilu informaciju o budućem poslanju posljednjega od Allahovih poslanika – Ahmeda, Muhammeda, alejhisselam,[3] čija će mubarek ličnost biti posebna milost dragoga Allaha, milost Svemilosnoga odaslana svim svjetovima.

 

A kad Isā sin Merjemin reče: "O sinovi Israila, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed (Muhammed) koji će iza mene doći"; i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: "Ovo je prava vradžbina!" (61:6)

 

Ovo im je bila jasna poruka i pojašnjenje o velikanu kojeg su očekivali, a koji je bio zapisan u Tevratu i Zeburu.

Prema tome, dočekali su istinskog Mesiju (dragi Allah u ajetima Kur'ana naziva Isāa, alejhisselam, imenom Mesih Isā, sin Merjemin), ali koji ne bijaše onakav kako su očekivali da će Mesija biti,[4] a koji je trebao da ih uputi na posljednjeg Allahovog poslanika, onoga koji im je jasnim riječima bio najavljen u Tevratu i Zeburu.[5]

Ono što je danas, nakon što je originalni tekst ljudskim intervencijama više puta bio izmijenjen, ostalo od ovih riječi vjerovatno je sljedeći stavak u Starom zavjetu:

 

Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću Svoje riječi u njegova usta, da im kaže sve što mu zapovijedim. A ne bude li tko poslušao Mojih riječi što ih prorok bude govorio u Moje ime, taj će odgovarati preda Mnom. (Ponovljeni zakon, 18:18,19)

 

Iako je ovo izmijenjena verzija originalnoga zapisa, u kome je svakako bilo zapisano i to da će obećani poslanik biti nepismen (vidjeti ajete niže navedene), čak i ova verzija, ovakva kakva jeste, sadrži sasvim jasne aluzije na Muhammeda, alejhisselam, o čemu je Ahmed Deedat napisao čitavu knjižicu pod naslovom ''Šta Biblija kaže o Muhammedu, SallAllahu alejhi ve sellem''.[6]

Pošto je u judeo-kršćanskoj tradiciji (vidjeti Ponovljeni zakon, 1:1-5) odveć znano da je kompletna knjiga Ponovljenog zakona upućena Mūsāu, alejhisselam, (Mojsiju) jasno je da je i gore navedena poruka upućena upravo njemu. To znači da je Mūsāu, alejhisselam, bilo najavljeno poslanje posljednjega poslanika preko koga će dragi Allah razasuti Svoju milost svim svjetovima i čije je slijeđenje obaveza svih ljudi i džina ako žele biti spašeni.

Pogledajmo sada ajete Kur'ana koji govore o ovome:

 

I Mūsā odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kada ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još ranije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo kušnja Tvoja kojom Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa oprosti nam i smiluj nam se jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovom svijetu, i na onom svijetu, mi se vraćamo Tebi!" "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga Ja hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; dat ću je onima koji se grijeha budu klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih ih odvraćati, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali, i svjetlo po njemu poslano slijedili, postići ono što budu željeli. Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:155-158)

 

Odavde se vidi da je u situaciji kad je Israil bio u velikim brigama i strahu od srdžbe Allahove i kazne zbog toga što je jedan dio njih obožavao zlatno tele u podnožju Sinajske gore, na dovu Mūsāa, alejhisselam, da im bude oprošteno, dragi Allah objavio da će biti oprošteno svim čestitim vjernicima koji su iskreno i potpuno odani dragome Allahu, koji u dokaze Njegove čvrsto vjeruju, koji se grijeha klone i zekat daju. Zatim dalje Allah dodaje da je veoma značajno svojstvo tih čestitih vjernika i to što oni vjeruju u budući dolazak nepismenog posljednjeg Allahovoga poslanika i da će milost biti data samo onima koji će slijediti tog Poslanika. Na kraju, riječi dragoga Allaha, objavljene kroz časni Kur'an, jasno kažu da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, taj obećani, u Tevratu i Indžilu zapisani, posljednji Allahov poslanik.

Pošto je Mesih Isā, alejhisselam, posljednji od poslanika poslatih prije Muhammeda, alejhisselam, to je svakako informacija o njegovom dolasku bila veoma značajna zadaća koju je on imao obaviti.

 

Treća suštinska karakteristika prve etape poslaničke misije Isāa, alejhisselam, bila je sadržana u poruci Benu Israilu da se okrenu sami sebi, da vide, prepoznaju i sagledaju vlastitu licemjernost, jer su oni tada samo formalno i riječima obožavali dragog Allaha a u njihovim srcima bio je materijalizam i zadovoljenje vlastitih strasti, prohtjeva i interesa koji su im bili preči od dragoga Allaha i Njegovog Zakona, tako da su uvijek, kad bi im se interesi suprostavljali Allahovoj naredbi, njih slijedili, a ostavljali Allahove naredbe. Takvo stanje je nešto najopasnije u što jedan vjernik može upasti, jer je to akt suprostavljanja Allahu dragom, pokušaj varanja Njega, pa čak i skriveni oblik pripisivanja Njemu drugova (širk). Srca su im vapila za istinskom, potpunom i iskrenom predanosti dragome Allahu, Svemilosnom, Milostivom, Gospodaru svjetova svih, a da oni sami većinom toga nisu bili ni svjesni, pa im je On, kao milost Svoju i Znak Svoj, poslao Isāa, alejhisselam, koji je trebao da ih uputi na to kako da se pokaju, izliječe i očiste srca, te ih potom učvrste na putu iskrenosti u Allahovoj vjeri.

Kako bi Mesih Isā, alejhisselam, bio očevidno prepoznat kao istinski Allahov poslanik, voljom Milostivoga bile su mu date velike mu'džize: mogao je oživljavati mrtve, vraćati vid slijepima i zdravlje gubavima, mogao je od blata stvoriti pticu i kazivati ljudima gdje im se nalaze skrivene dragocijenosti koje su oni brižljivo pohranjivali na tajnim mjestima.

 

... "Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napravit ću od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliti ću slijepca od rođenja, i gubavca, i oživljavati ću mrtve, voljom Allahovom, i kazivati ću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete ... (3:49)

 

Kad Allah rekne: "O Isā, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Ruhul-kudusom[7] pomogao pa si i u bešici i kao zreo čovjek s ljudima razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kad je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kad si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kad si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kad Sam od tebe sinove Israilove odbio kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni od njih koji ne vjerovaše vikali: 'Ovo nije ništa drugo do vradžbina prava'!'' (5:110)

 

Ove nadnaravne moći bile su očevidna znamenja dragoga Allaha i dokazi istinitosti Isāovih, alejhisselam, riječi, ali su mnogi među Israilom i pored svega toga ostali gluhi na njegove poruke. Da ironija bude veća, u poricanju, mržnji i neprijateljstvu prednjačili su upravo oni koji su zbog svojega znanja i položaja u društvu najprije morali prepoznati i slijediti Mesiha Isāa, alejhisselam, a to su svećenici, pismoznanci i farizeji.[8]

Ovdje je korisno navesti citat iz Evanđelja po Barnabi, gdje Mesih Isā, alejhisselam, na pitanje jednoga od svećenika kakvu će dragi Allah dati nagradu njima, svećenicima, na budućem svijetu odgovara:

 

... Ti me pitaš: ''Šta će nam Bog dati u raju''? Doista, kažem ti, da oni koji misle o zaradi ne vole svoga Gospodara, čoban koji ima stado ovaca, kada vidi da dolazi vuk, spremi se da ih brani; nasuprot tome kad plaćenik vidi vuka napušta stado i bježi. Tako mi Boga živoga pred kojim stoji moja duša, da je Bog očeva naših vaš Bog, vi ne biste pomišljali da kažete: ''Šta će mi Bog dati''? Nego vi biste rekli, kao što je učinio David, njegov prorok: ''Šta ću ja dati Bogu, za ono sve što je dao meni''?

Ja ću vam govoriti parabolama da biste vi razumjeli. Bio jedan kralj koji pored puta nađe čovjeka kojega su skinuli lopovi, koji su ga smrtno ranili. I on je imao sažaljenje prema njemu i naredio je svojim robovima da ga odnesu u grad i njeguju; oni ovo uradiše marljivo. I kralj uveliko zavoli bolesnog čovjeka, tako da mu on dade sopstvenu kćerku za brak i učini ga svojim nasljednikom. Sigurno je da je taj kralj bio najmilosrdniji; međutim, čovjek je tukao robove, prezirao lijek, zlostavljao svoju ženu, govorio zlo o kralju, učinio da se njegovi vazali pobune protiv njega. I kada bi kralj tražio neku uslugu, on bi imao običaj da kaže: ''Šta će mi kralj dati kao nagradu''? Pa kad je kralj ovo čuo, šta je učinio tako bezbožnom čovjeku?

Oni svi odgovoriše: ''Jao njemu, kralj ga je lišio svega i okrutno ga kaznio''.

Onda reče Isus: ''O svećenici i pismoznanci i farizeji, i ti velikosvećeniče koji si čuo moj glas, objavljujem vam šta je Bog rekao vama preko proroka Isāije: 'Ja sam izdržavao robove i veličao ih, ali oni su Me prezirali'. Kralj je naš Bog, koji je našao Izraela na ovom svijetu punom nevolja, i dao ga zato Svojim slugama Josipu, Mojsiju i Aronu, koji su ga njegovali. A naš Bog je začeo takvu ljubav prema njemu, da je On radi naroda Izraelovog uzeo potopiti faraona i uznemirio sto dvadeset kraljeva Kanaanaca i Medjenaca; On mu je dao Svoje zakone, čineći ga nasljednikom sve te (zemlje) u kojoj naš narod živi.

Ali, kako se ponio Izrael? Koliko mnogo proroka je poubijao; koliko je proročanstava zaprljao; kako je on prekršio Zakon Božji: kako su mnogi zbog toga napustili Boga i otišli da služe idole kroz vaš prekršaj. O svećenici! Kako vi obeščašćujete Boga načinom svoga života! A sad me vi pitate: 'Šta će nam Bog dati u raju'? Trebali ste me upitati kakva će biti kazna koju će vam Bog dati u paklu, a zatim šta treba da radite za pravo pokajanje da bi Bog imao milosti prema vama, jer ja vam to mogu reći i za ovaj kraj sam poslat vama. Tako mi Boga živoga, pred kojim stojim, vi nećete dobiti od mene pohvalu, nego istinu. Zato vam kažem, pokajte se i okrenite Bogu kao što su činili očevi vaši nakon griješenja, i ne otvrdnite svoja srca''.

Svećenike je spopao bijes zbog ovoga govora, ali zbog straha od običnoga puka, oni ne rekoše niti riječi.

(Evanđelje po Barnabi, 68,69)

 

Ovaj nas citat upućuje na to kako treba da razmišlja svako onaj ko istinski želi da se umili dragome Bogu - ne treba da se pita šta će mu dragi Bog dati, kakvu je nagradu kod Njega zaslužio, već treba da misli o tome šta će on ''dati'' dragome Bogu za sve blagodati koje mu je On podario, tj. kako i koliko on izvršava sve svoje obaveze prema Njemu. Baviti se sobom, misliti o tome kako da se čine dobra djela i da se kloni griješenja, i to samo za Njegovu ljubav, a nipošto ne uznosito misliti kako je stvar gotova i Džennet osiguran, te pun oholosti i samozadovoljstva očekivati nagradu. Ovako treba da postupa onaj ko želi da se istinski umili dragome Bogu. U ovom nas smislu upozorava i poznata mudrost koja kaže da čovjeka neki grijesi, zbog kojih se on istinski stidi pred svojim Gospodarom i skrušeno Mu se i iskreno zbog njih kaje, mogu približivati dragome Bogu, a da ga dobra djela mogu od Njega udaljavati ako se on zbog njih oholi i sam sebe uzdiže. Svakom ko iskreno želi da istinski bude predan dragome Allahu prvo na umu trebaju biti obaveze i odgovornosti koje ima prema Njemu, da li je tu sve u redu, pa tek onda sve ostalo.

 

Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete? (2:44)

 

Prema tome, što je neko bliži dragome Allahu, to on treba da u iskrenoj predanosti Njemu, slijeđenju Šerijata i dobročinstvima bude ispred ostalih.

Evanđelje po Barnabi o ovom događaju dalje izvještava:

 

Isus nastavi govoreći: ''O učitelji i pismoznanci, o farizeji, o svećenici, recite mi. Vi želite konje kao vitezovi, ali vi ne želite da idete u rat; vi želite lijepo odijelo kao žene, ali vi ne želite da rađate i uzgajate djecu; vi želite plodove polja, a ne želite da obrađujete zemlju; vi želite morske ribe, a ne želite ići da ih lovite; vi želite čast kao građani, a ne želite teret republike; i vi želite desetinu i prve plodove kao svećenici, ali vi ne želite da služite Bogu istinski. Šta će onda učiniti Bog s vama s obzirom da vi želite ovdje svako dobro, bez ikakvoga zla? Doista, kažem vam da će vam Bog dati mjesto gdje ćete vi imati svako zlo, bez imalo dobra''.

Kad je ovo Isus izgovorio, bi mu donešen čovjek opsjednut đavlom, koji nije mogao da govori niti gleda, a bio je lišen i sluha. Nato Isus videći njihovu vjeru, podiže svoje oči k nebu i reče: ''Gospode Bože očeva naših, imaj milosti nad ovim bolesnim čovjekom i daj mu zdravlje, da bi ovi ljudi ovdje znali da si me Ti poslao''. Rekavši ovo Isus naredi duhu da ode, govoreći: ''Uz moć imena Božjeg, Gospoda našeg, odlazi zloduhu iz čovjeka''! Duh ode i nijemi čovjek progovori i progleda svojim očima. Nato svi bijahu ispunjeni strahom, ali pismoznanci rekoše: ''Uz moć Belzebuba, princa demona, on je izbacio demone''.

Tad reče Isus: ''Svako kraljevstvo podijeljeno protiv sebe, uništava se, i kuća pada na kuću. Ako uz moć Satane, Satana bude izbačen, kako će njegovo kraljevstvo opstati? A ako vaši sinovi izbace Satanu sa knjigom koju im je dao Solomon prorok, oni svjedoče da sam ja izbacio Satanu uz Božiju moć. Tako mi Boga živog, blasfemija protiv Svetog Duha je bez otkupa na ovome i na drugome svijetu; jer zao čovjek sam sebe proklinje, znajući prokletstvo''.

Rekavši ovo Isus iziđe iz Hrama. A svjetina ga je veličala, jer, oni su bili donijeli sve bolesne ljude koje su mogli sabrati, i Isus učinivši molitvu dade svima njihovo zdravlje. Poslije toga dana u Jerusalemu rimski vojnici, djelovanjem Satane, počeše da uzbunjuju običan narod govoreći da je Isus Bog Izraelov, koji je došao da posjeti svoj narod.

 

(Evanđelje po Barnabi, 69) ...

 

Iz navedenih se citata jasno vidi koliko su svećenici i ostali ''istaknuti duhovnjaci'' Israila željeli uživati sve ugodnosti i privilegije koje im je njihov ''posvećeni'' položaj u društvu osiguravao, ali oni nisu nimalo željeli truda, napora, žrtve i odgovornosti koje je taj isti položaj sobom nosio. Čak štaviše, očekivali su da ''nebo'' potvrdi ispravnost i valjanost njihova ponašanja i osigura im nastavak privilegija koje su u društvu uživali. Očekivali su da Mesija stane uz njih, na njihovo čelo, i izbori im slobodu od Rimljana i, naravno, omogući još veće privilegije i ugodnosti u budućoj slobodnoj državi.

A umjesto toga, dočekaše Mesiha Isāa, alejhisselam, koji im je jasno ukazivao na sve njihove grijehe i nevaljalštine i upućivao im jasne upute kako da se izliječe i poprave, da bi tako stekli Allahovo zadovoljstvo i spas na ahiretu, i ujedno zadržali svoje zemaljske ugodnosti. Ali, tvrdoća i teška bolest njihovih srca vidjela se i u tome što oni, iako su vidjeli jasne i nedvosmislene znakove i znamenja da je Isā, alejhisselam, Allahov poslanik i miljenik koga se mora slijediti, nisu htjeli da obuzdaju vlastitu oholost i uobraženost, već su odbijali ovu Allahovu milost i šansu za izliječenje i spas, i postupali su upravo suprotno onome kako su trebali da postupaju. Umjesto da vole, slušaju i slijede Isāa, alejhisselam, i narodu u tom smislu govore, oni su mrzili Isāa, alejhisselam, i narod odvraćali od njega. Pošto su njegove mu'džize bile vidljive i opće poznate, nisu ih mogli zanemarivati, pa su ih prikazivali kao sihr i vradžbine (Allahu se utječemo od ovih laži, prljavština i opačina). I ovdje se, nažalost, potvrdila stara mudrost koja kaže: ''Kakav je narod, takve i vođe ima''; pa je većina Israilćana stajala uz svoje vjerske predvodnike i odbijala je da prihvati Isāa, alejhisselam.

Naravno, Allahovom milošću, bio je među Israilom i jedan broj čestitih ljudi čija srca, očišćena i ozdravljena njihovom iskrenom vjerom, jasno prepoznaše Allahovoga poslanika. Neki od njih su zanemarili sve drugo u svojim životima i potpuno su se posvetili druženju sa Isāom, alejhisselam, i primanju njegovih pouka. Oni su poznati pod imenom havarijjuni (apostoli). Slijedili su Mesiha Isāa, alejhisselam, po Judeji, Samariji, Galileji - svuda kuda je on išao na svome putu pozivanja dragome Allahu, zajedno s njim su noćivali i osvitali, zajedno s njim su, na Allahovome putu, trpili vrućinu, napor, glad, žeđ, strah, nevjerničke uvrede i sve ostalo.

 

A kad se Isā uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: "Koji će biti moji pomagači na Allahovu putu?" "Mi", rekoše havarijjuni, "mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!" (3:52,53)

 

Naredne, kako se prenosi, tri godine Isā, alejhisselam, je sa havarijjunima prolazio svim područjima gdje su živjeli Benu Israil od Galileje na sjeveru do Judeje na jugu. Gdje god je boravio pozivao je na Allahov put, poučavao ispravnome tumačenju i prakticiranju Tevrata, Zebura i Indžila, donosio radosne vijesti o ahiretskim nagradama, a i dunjalučkoj pomoći, iskrenim vjernicima, donosio opomene o Allahovoj žestokoj kazni svim onima koji leđa svoja okrenu i ustrajni u grijehu ostanu. Njegove mubarek riječi su itekako uticale na ljudska srca - kod jednih su razvijale najljepša osjećanja i davale su plemenite plodove, dok su druga, od prljavštine nataloženih grijeha već otvrdnula, srca primala njegove riječi sa još izraženijom mržnjom.

Mu'džize kojim ga je dragi Allah obdario Isā, alejhisselam, je pokazivao svugdje gdje je to bilo potrebno i gdje je moglo polučiti kakvo dobro ili učiniti da se neka srca probude iz gafleta (nemara). Tako je on, uz dopuštenje dragoga Allaha, oživljavao umrle, vraćao vid slijepima, ozdravljivao gubave, oduzete, opsihrene i bolesne, ljudima govorio gdje im se sve nalaze brižljivo skrivene dragocijenosti. Zna se sigurno da je od blata, Allahovom dozvolom, pticu stvorio i da je na njegovu dovu dragi Allah spustio s neba sofru (trpezu) pred očima havarijjuna, a prenosi se i da je, Allahovom dozvolom, pojio i hranio veliki broj ljudi sa malim količinama vode i hrane, hodao po vodi Galilejskoga jezera, zaustavio oluju na istom jezeru, zaustavio Sunce iznad Jerusalema i Judeje u vremenu od dvanaest sati, na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino.

Budući da su mu'džize Isāove, alejhisselam, imale značajnoga uticaja na sve ono što se, u pogledu njega, među ljudima dešavalo, i dešava se dan danas, a i dešavat će se sve do pred Sudnji Dan kad će on lično svima objelodaniti istinu o sebi,[9] smatramo značajnim da se malo osvrnemo na neke od znamenitih događaja kada ih je on pokazivao i da malo to prokomentarišemo. Ali, prije toga moramo zamoliti dragoga Allaha da nam podari Svoju milost, uputi nas i oprosti nam sve ono gdje pogriješimo. Neka je hvala i slava dragome Allahu, Bogu osim Koga drugoga boga nema.

O prvoj velikoj mu'džizi koju je Isā, alejhisselam, pokazao kad je ljudima govorio još dok je bio beba u majčinom naručju, već smo kazivali, pa to ovdje nećemo ponavljati. A, ostale njegove plemenite mu'džize pokušali bi kategorizirati u tri osnovne kategorije.

U prvu kategoriju bi uključili one njegove znamenite mu'džize za koje sigurno znamo da su se desile budući da su jasno pomenute u ajetima Kur'ana,[10] ali nam nije poznato kada su se, gdje su se i u kojim konkretnim okolnostima one desile. Tako mi znamo da je Mesih Isā, alejhisselam, bio sposoban da, uz dopuštenje dragoga Allaha, od ilovače stvori pticu – uzeo bi nešto zemlje, oblikovao je u formu sličnu ptici i kad bi u nju puhnuo ona bi se u trenu transformirala u živu pticu pred očima svih onih koji su to gledali – ali mi ne znamo konkretne slučajeve (mjesto, vrijeme, očevici) kada se to dešavalo. Isto tako, mi znamo da je Isā, alejhisselam, mogao znati šta neki ljudi jedu za obrok iza zatvorenih vrata svojih domova, kao i to kakve sve dragocijenosti oni tamo gomilaju i gdje ih tačno brižno skrivaju, ali ne znamo u kojim prilikama i kojim ljudima konkretno je on to govorio.

Istina, kada je riječ o trećoj mu'džizi koju bi uključili u prvu kategoriju – spuštanju nebeske sofre, mi ponešto znamo (tako naprimjer znamo da se to desilo po molbi Isāovih, alejhisselam, učenika, a imaju i neki izvori koji nam govore koje su sve vrste hrane tada bile spuštene), ali barem ovom autoru nije poznato mjesto na kom se to desilo, ni vrijeme kada se desilo.

O ovome mubarek događaju časni Kur'an kaže sljedeće:

 

A kada učenici rekoše: "O Isā, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?"; on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." "Mi želimo", rekoše oni, "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isā, sin Merjemin , reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti", reče Allah, "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." (5:112-115)

 

Trpeza je tada, na očigled svih prisutnih, spuštena s neba i svi su s nje jeli. Prenosi se da je na sofri bila poslužena pečena riba bez kostiju i krljušti potopljena u vlastitoj masnoći. Kod glave je bila so, a kod repa sirće. Oko ribe je bilo aranžirano razno povrće, osim prase, i još pet pogačica. Na jednoj pogačici je bio zejtin (ulje), na drugoj med, na trećoj maslo, na četvrtoj sir i na petoj meso.[11]

Iz ovoga mubarek događaja izvlačimo pouku o ljudskim slabostima jer vidimo da su i havarijjuni, mada su oni stalno bili u Isāovu, alejhisselam, društvu i tako konstantno bili svjedoci svih njegovih velikih mu'džiza, ipak imali izvjesne trenutke slabosti, pa im je bilo potrebno da im se smire srca u još jednom očevidnom Allahovom dokazu.

Iz ovoga se dalje vidi i to kolika je samo odgovornost na onome ko vidi i čuje nekog od Allahovih vjerovjesnika i svjedok je Allahovim jasnim znakovima u vidu vjerovjesničkih i poslaničkih mu'džiza. Blago li se onome ko uzvjeruje i čvrsto vjeruje, a da mu'džizu nije ni vidio. I, sa druge strane, teško li se onome ko vidi mu'džizu, a odbije uzvjerovati.

Na kraju bi u okviru ove prve kategorije pomenuli još jednu mu'džizu koja je, barem kad smo mi u pitanju, prilično nepoznata. Kur'an ju jasno nagovještava, ali o njoj nismo do sada ništa čuli u drugim izvorima. Naime, u 5. suri Kur'ana, u 110. ajetu, nakon što dragi Allah pomene razne blagodati koje je dao hazreti Merjemi i Isāu, alejhisselam, On, hvaljen i slavljen neka je, kaže: ''I kad Sam od tebe (O, Isā)  sinove Israilove odbio,   kad si im ti jasne dokaze donio, pa oni od njih koji ne vjerovaše povikaše: 'Ovo nije ništa drugo do vradžbina prava'!'' Mi ove mubarek Riječi shvatamo i u smislu da nam one kazuju o događaju kad je Isā, alejhisselam, jedne prilike pokazao svoje mu'džize jevrejima, ali su mu oni obijesno okrenuli svoja leđa i, optuživši ga za vradžbinu, napali na njegovu mubarek ličnost. No, tada se zbio još jedan veliki natprirodni događaj kojim je dragi Allah odbio zločince od Svoga miljenika Isāa, alejhisselam. Šta se konkretno desilo, kada i gdje - to nije nam poznato. Dragi Allah najbolje zna.

U drugu kategoriju bi uključili Isāove, alejhisselam, mu'džize za koje također znamo da su se sigurno desile jer su pomenute u Kur'anu, ali se o njima, zbog toga što se nešto detaljnije pominju i u Evanđeljima, mogu dobiti i neke konkretnije informacije. Riječ je o Isāovoj, alejhisselam, moći da, voljom dragog Allaha, oživljava mrtve, vraća vid slijepima i ozdravljuje gubave, bolesne i opsihrene.[12]

Prema Barnabi, prvi slučaj izliječenja bolesnog čovjeka, Isā, alejhisselam, je pokazao na samom početku svoje poslaničke misije kad je na prilazima Jerusalemu, uz dopuštenje dragoga Allaha, izliječio gubavca:

 

... Isus, silazeći s planine kako bi došao u Jerusalem, srete gubavca koji je Božijom inspiracijom znao za Isusa da je prorok. On ga sa suzama zamoli, govoreći: ''Isuse, ti sine Davidov, imaj milosti nada mnom''. Isus mu odgovori: ''Šta bi ti brate, da ti ja uradim?'' Gubavac mu odgovori: ''Gospode, daj mi zdravlje.'' Isus ga prekori: ''Ti si lud; moli Boga koji te je stvorio, i On će ti dati zdravlje; jer ja sam čovjek kao i ti.'' Gubavac reče: ''Ja znam da si ti gospodaru čovjek, ali si i svetac Božiji. Zato se ti moli Bogu i On će mi dati zdravlje.'' Tada Isus, uzdahnuvši, reče: ''Gospode Bože Svemogući, za ljubav Tvojih svetih proroka, daruj zdravlje ovom bolesnom čovjeku.'' Zatim rekavši ovo, dodirujući bolesnoga čovjeka svojim rukama u ime Boga, reče: ''O brate, primi zdravlje!'' I kada on reče ovo, gubavost bješe počišćena toliko da je tijelo gubavca ostalo kao kod djeteta. Vidjevši da je izliječen, gubavac glasno povika: ''Dođi bliže, o Izraele, da primiš proroka kojega je Bog poslao tebi.'' Isus ga je molio, rekavši: ''Brate zatraži svoj mir i ne reci ništa'', ali, što ga je više molio, on je sve više vikao, govoreći: ''Vidite proroka, vidite sveca Božijeg!'' Na te riječi, mnogi koji su izlazili iz Jerusalema potrčaše nazad i uđoše sa Isusom u Jerusalem, prepričavajući ono što je Bog putem Isusa učinio gubavcu. Čitav Jerusalem je pokrenuo tim riječima, zbog čega su svi zajedno potrčali k Hramu da vide Isusa koji je ušao unutra da moli, tako da bi oni jedva mogli stati tamo. Svećenici vidjevši Isusa govoraše: ''Ovi ljudi žele da te vide i da te čuju: zato se popni na propovjedaonicu, i ako ti Bog dadne riječ, govori u ime Gospoda.'' Potom se Isus pope na mjesto odakle bi pismoznanci imali običaj da govore. Davši znak rukom za tišinu, otvori svoja usta, rekavši:

''Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je od svoje dobrote i milosti htio da stvori stvorenja, da bi Ga oni slavili.

Blagoslovljeno neka je ime Božije, koji je stvorio Sjaj svih svetih prije svih stvari, da bi ga poslao za spas svijeta, kao što je On govorio svome slugi Davidu, rekavši: 'Prije Lucifera u blještavilu svetaca Ja sam te stvorio.'

Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je stvorio anđele, da bi Ga oni služili. I blagoslovljen neka je Bog, koji je kaznio i prokleo Sotonu i njegove sljedbenike, koji ne bi štovali onoga koga Bog hoće da bude poštovan.

Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije koji je stvorio čovjeka od zemlje, od ilovače, i postavio ga nad Njegovim djelima.[13]

Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je izvukao čovjeka iz raja jer je prekršio Njegovo sveto pravilo. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je s milosrđem gledao na suze Adama i Eve, praroditelja svih ljudi. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije koji je pravedno kaznio Kajina za bratoubojstvo, poslao potop na zemlju, spalio tri zla grada, spržio Egipat, potopio faraona u Crvenome moru, razbacao neprijatelje Njegovih ljudi, kaznio nevjernike i kaznio one koji se ne kaju.

Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije koji s milosrđem gleda na svoja stvorenja i zato im je slao svoje svete proroke, da bi oni hodali s istinom i pravdom pred Njim; koji je izbavio svoje sluge iz svakoga zla i dao im ovu zemlju, kao što je obećao našemu ocu Abrahamu i njegovu sinu za svagda. Zatim nam je On preko svoga sluge Mojsija dao ovaj sveti Zakon da nas Satana ne bi obmanuo i On je Taj koji nas je uzdigao nad svim drugim narodima.''

''Ali braćo, šta mi činimo danas da mi ne bismo bili kažnjeni za naše grijehe?''

I tad[14] je Isus sa najvećom žestinom prekorio narod zato što su oni zaboravili riječ Božiju, i odali se samo taštini; prekorio je svećenike zbog njihovoga zanemarivanja službe Božije i zbog njihove svjetovne pohlepnosti; prekorio je pismoznance jer su propovijedali uzaludnu dogmu i napustili zakon Božiji; prekorio je učitelje jer su putem svojih tradicija učinili zakon Božiji neefikasnim. Na takav način je Isus govorio narodu da su svi plakali, od najmanjeg do najvećeg, moleći za milost i preklinjući Isusa da se moli za njih; izuzev samo onih svećenika i vođa koji su tog dana začeli mržnju protiv Isusa što je tako govorio protiv svećenika, pismoznanaca i učitelja. Razmišljali su o njegovoj smrti, ali zbog straha od naroda, koji ga je primio kao Božijega proroka oni nisu izrekli ni riječ. Isus podiže ruke svoje Gospodu Bogu i pomoli se, a narod je, sav u plaču, govorio: ''Neka tako bude, o Gospode, tako neka bude''. Kada je molitva bila završena, Isus se spusti iz hrama; i tog dana on napusti Jerusalem s mnogima koji ga slijediše. A svećenici su međusobno govorili zlo o Isusu.

 

(Evanđelje po Barnabi, 11-12) ...

 

Kao što smo prije citiranja naveli, ovo je, prema Barnabi, bila prva javna propovijed Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, nakon što je dobio emanet poslanstva,[15] što bi mogao biti argument našem mišljenju, koje smo ranije naveli, da je on odrastao u Judeji, a ne u Galileji i da je odatle počeo svoju vjerovjesničku misiju. Dragi Allah najbolje zna.

Osim moći iscjeljivanja gubavosti, Isā, alejhisselam, je, kako nam predanja prenose, pokazivao i mu'džize ozdravljivanja ljudi od raznih drugih bolesti i opsihrenosti. O tome, opet iz Evanđelja po Barnabi, citiramo sljedeće:

 

... Gle, tu dođe centurion blizu, govoreći: “Gospode moj sin je bolestan; imaj milosti prema meni u mojim starim godinama!” Isus odgovori: “Gospod Bog Izraelov ima milosti prema tebi!” Čovjek je odlazio, a Isus reče: “Čekaj me jer ću poći tvojoj kući, da učinim molitvu nad tvojim sinom”. Centurion mu odgovori: “Gospodaru, ja nisam vrijedan da ti, prorok Božiji, dođeš u moju kuću, dovoljna mi je riječ koju si rekao za ozdravljenje moga sina; jer tvoj Bog te je učinio gospodarom nad svakom bolešću, kao što je njegov anđeo rekao meni u mome snu”. Tad se Isus mnogo zadivio, i okrenuvši se gomili, on reče: “Vidi ovoga stranca, jer on ima više vjere nego sve što sam ja našao u Izraelu”. I okrenuvši se centurionu, reče: “Idi u miru, jer je Bog zbog velike vjere koju ti je dao, podario zdravlje tvome sinu”. Centurion ode svojim putem i na putu srete svoje sluge koji ga obavijestiše da mu je sin izliječen. Čovjek reče: “U kom času ga je groznica napustila?” Rekoše: “Juče, u šestom satu, vatra ga je napustila.” Čovjek je to znao kada je Isus rekao: “Gospod Bog Izraelov ima milost nad tobom”, da mu je sin dobio zdravlje. Potom je čovjek vjerovao u našeg Boga i, ušavši u svoju kuću, polomi u komade sve svoje bogove, govoreći: “Postoji samo Bog Izraelov, istinski i živi Bog.” I onda on reče: “Niko neće jesti moj hljeb ko ne obožava Boga Izraelovog.”

 

(Evanđelje po Barnabi, 31)

 

Pošto Isus dođe u svoju vlastitu zemlju, proširi se kroz čitav region Galileje kako je Isus prorok došao u Nazaret. Nato su oni marljivo tražili bolesne i donosili ih pred njega, preklinjući ga da ih on dotakne svojim rukama. Mnoštvo je bilo tako veliko da je izvjesni bogati čovjek bolestan od paralize, pošto nije mogao biti unešen kroz vrata, dao da ga se odnese na krov kuće u kojoj je Isus bio i dajući da joj se krov otkrije, dao da se pomoću ćaršafa spusti pred Isusa. Isus je za trenutak stajao u oklijevanju, i onda reče: “Ne boj se brate, jer su ti tvoji grijesi oprošteni”.

Svi su bili uvrijeđeni čuvši ovo i rekoše: “A ko je taj ko oprašta grijehe?” Tada Isus reče: "Tako mi Boga živoga, ja nisam u stanju opraštati grijehe, niti bilo koji čovjek, nego Bog jedini oprašta. Ali, kao sluga Božji, ja mogu da Ga molim za grijehe drugih i tako sam Ga molio za ovog bolesnog čovjeka i ja sam siguran da je Bog čuo moju molitvu. Zato da biste vi mogli znati istinu, kažem ovom bolesnom čovjeku: “U ime Boga očeva naših, Boga Abrahama i njegovih sinova, ustani izliječen!” Kad Isus ovo reče, bolesnik ustade izliječen i (svi prisutni, prim. autora) slaviše Boga.

Zatim je puk preklinjao Isusa da moli Boga za bolesne koji su stajali vani. Nato Isus iziđe k njima i podigavši svoje ruke reče: “Gospode Bože vojski, Bože živi, Bože sveti koji nikad nećeš umrijeti; imaj milosti nad njima!” Nato svi odgovoriše: “Amen”. Kada je ovo bilo rečeno, Isus položi svoje ruke na bolesni narod, i oni svi primiše svoje zdravlje. Tad su svi redom slavili Boga, govoreći: “Bog nas je pohodio svojim prorokom, poslao nam je Bog velikog proroka.”

 

(Evanđelje po Barnabi, 71)

 

... kad je to Isus izgovorio, bi mu donešen čovjek opsjednut đavlom, koji nije mogao da govori niti gleda, a bio je lišen i sluha. Nato Isus videći njihovu vjeru, podiže svoje oči k nebu i reče: ''Gospode Bože očeva naših, imaj milosti nad ovim bolesnim čovjekom i daj mu zdravlje, da bi ovi ljudi ovdje znali da si me Ti poslao''. Rekavši ovo, Isus naredi duhu da ode, govoreći: ''Uz moć imena Božjeg, Gospoda našeg, odlazi zloduhu iz čovjeka''! Duh ode i nijemi čovjek progovori i progleda svojim očima. Nato svi bijahu ispunjeni strahom, ali pismoznanci rekoše: ''Uz moć Belzebuba, princa demona, on je izbacio demone''.

Tad reče Isus: ''Svako kraljevstvo podijeljeno protiv sebe, uništava se, i kuća pada na kuću. Ako uz moć Satane, Satana bude izbačen, kako će njegovo kraljevstvo opstati? A ako vaši sinovi izbace Satanu sa knjigom koju im je dao Solomon prorok, oni svjedoče da sam ja izbacio Satanu uz Božju moć. Tako mi Boga živog, blasfemija protiv Svetog Duha je bez otkupa na ovome i na drugome svijetu; jer zao čovjek sam sebe proklinje, znajući prokletstvo''.

Rekavši ovo Isus iziđe iz Hrama. A svjetina ga je veličala, jer, oni su bili donijeli sve bolesne ljude koje su mogli sabrati, i Isus učinivši molitvu dade svima njihovo zdravlje. Poslije toga dana u Jerusalemu rimski vojnici, djelovanjem Satane, počeše da uzbunjuju običan narod govoreći da je Isus Bog Izraelov, koji je došao da posjeti svoj narod.

 

(Evanđelje po Barnabi, 68,69) ...

 

U ovu, drugu, kategoriju Isāovih, alejhisselam, mu'džiza, kako je već rečeno, spada i njegova moć da, voljom dragog Allaha, vraća vid slijepima. U Evanđeljima se pominje više slučajeva vraćanja vida slijepima (naprimjer u Jerihonu i Betsaidi), no mi smo se odlučili da, između njih, na ovome mjestu pomenemo samo onaj u kojem je eksplicitno naglašeno kako je Isā, alejhisselam, vratio vid čovjeku koji je bio slijep od rođenja, zbog toga što je baš to pomenuto i u časnome Kur'anu.[16]

 

Izviješće o ovom slučaju pronalazimo u kanonskom Evanđelju po Ivanu (9:1-41) i u Evanđelju po Barnabi, a citiramo ga, iz ranije navedenih razloga, iz Barnabe:

 

... Kad je obavio podnevnu molitvu, Isus, kad izađe iz Hrama, nađe jednog slijepca od rođenja. Njegovi učenici ga upitaše: “Gospodaru, ko je zgriješio u tom čovjeku, njegov otac ili njegova majka, pa je on rođen slijep?” Isus im odgovori: “Niti je zgriješio njegov otac, niti njegova majka, nego ga je Bog tako stvorio, radi svjedočenja Evanđelja”.

Pozvavši sebi slijepca, on pljunu na zemlju i načini ilovaču i stavi je na oči slijepca i reče mu: “Idi na jezero Siloam i operi se!” Slijepac ode, i opravši se primi svjetlo, te kad se vratio kući mnogi koji su ga sreli rekli su: “Ako je ovaj čovjek bio slijep, ja bih sigurno rekao da je to onaj čiji je običaj bio da sjedi na lijepoj kapiji Hrama”. Drugi su govorili: “To je on, ali kako je primio svjetlo?” I oni ga oslovljavaše govoreći: “Jesi li ti slijepac koji je običavao sjediti na lijepoj kapiji Hrama?” On odgovori: “Ja sam, a zašto?” Oni rekoše: “Pa kako si primio svoje svjetlo?” On odgovori: “Neki čovjek je napravio ilovaču pljunuvši na tlo i tu ilovaču je stavio na moje oči i rekao mi: Idi i operi se na jezeru Siloam. Ja sam otišao i oprao se i ja sad vidim: blagoslovljen neka je Bog Izraelov!”

Kad je čovjek rođen slijepim došao ponovo lijepoj kapiji Hrama, sav Jerusalem je bio ispunjen tim događajem. Zato je on bio doveden poglavaru svećenika, koji je zasjedao sa svećenicima i farizejima protiv Isusa. Prvosvećenik ga upita: “Čovječe, jesi li ti rođen kao slijep?” “Da”, odgovori on. “Iskaži slavu Bogu”, reče prvosvećenik, “i reci nam koji prorok ti se pojavio u snu i dao ti svjetlo? Je li to bio naš otac Abraham, ili Mojsije sluga Božji, ili neki drugi prorok? Jer, drugi ne bi mogli učiniti takvu jednu stvar.” Čovjek rođen slijepim odgovori: “Nisam vidio u snu ni Abrahama ni Mojsija niti bilo kojega drugog proroka - nije me je on izliječio, nego kada sam sjedio na kapiji hrama čovjek mi naredi da mu priđem i napravivši ilovaču od zemlje sa svojom pljuvačkom, stavi nešto od te ilovače na moje oči i posla me na jezero Siloam da se operem; nato sam otišao i oprao se i vratio sa svjetlom svojih očiju”. Prvosvećenik ga upita za ime tog čovjeka. Čovjek rođen slijepim odgovori: “Nije mi rekao svoje ime, ali čovjek koji ga je vidio, pozvao me je i rekao: “Idi i operi se kao što je čovjek rekao jer on je Isus Nazarenac, prorok i svetac Boga Izraelovog”.”

Tada reče prvosvećenik: “Da li te je on možda danas izliječio, na Sabbat?” Slijepac odgovori: “Danas me je izliječio”. Reče prvosvećenik: “Vidi sad, kako da bude ovaj čovjek griješnik, obzirom da se ne drži Sabbata!” Slijepac odgovori: “Da li je griješnik ne znam, ali znam, pošto sam ja bio slijep, da me je on providio”. Farizeji ovo ne povjerovaše; tako rekoše prvosvećeniku: “Pošalji po njegovog oca i majku, jer će nam oni kazati istinu”. Oni tad poslaše po oca i majku slijepog čovjeka i kad oni dođoše, prvosvećenik ih upita: “Je li ovaj čovjek vaš sin?” Oni odgovoriše: “On je stvarno naš sin”. Tad reče prvosvećenik: “On kaže da je rođen slijep, a sad vidi; kako se ta stvar desila?” Otac i majka slijepo rođenoga čovjeka odgovoriše: “On je zaista rođen slijep, ali kako je mogao primiti svjetlo, mi ne znamo; on je odrastao pitajte ga, on će vam reći istinu”. Nato oni bijahu otpušteni, a prvosvećenik ponovo reče čovjeku rođenom slijepim: “Iskaži slavu Bogu i govori istinu”. (Sad je roditelje slijepca bilo strah da govore, jer bijaše izišao dekret od rimskog senata da se ni jedan čovjek ne smije zauzimati za Isusa, proroka Jevreja, pod prijetnjom smrću: ovaj dekret je isposlovao guverner - zato su oni rekli: “On je odrastao, pitajte njega”).

Prvosvećenik zatim reče čovjeku rođenom slijepim: “Iskaži slavu Bogu i govori istinu, jer mi znamo za ovog čovjeka za kog ti kažeš da te je izliječio, da je on griješnik”. Čovjek rođen slijep odgovori: “Da li je on griješnik ne znam, ali znam da ja nisam vidio i da me on osvijetlio. Sigurno je da od početka svijeta do ovog časa nikad nije bio niko osvijetljen ko je rođen slijep, a Bog ne bi slušao griješnike”. Farizeji rekoše: “Pa šta je on učinio kad ti je dao svjetlost?” Čovjek koji je rođen slijep čudio se njihovom nevjerovanju: “Rekao sam vam, i zašto me pitate ponovo?” Prvosvećenik ga onda izgrdi govoreći: “Ti si rođen u grijehu, i ti bi da nas poučiš? Odlazi i postani učenik takvog čovjeka!; jer mi smo učenici Mojsijevi i mi znamo da je Mojsije govorio s Bogom, ali što se tiče ovoga čovjeka, mi ne znamo odakle je on”. I izbaciše ga iz sinagoge i Hrama, zabranivši mu da obavi molitvu sa čistima među Izraelom.

Čovjek rođen slijepim ode da pronađe Isusa, koji ga utješi govoreći: “Nikad nisi bio blagoslovljen kao što si sada, jer ti si blagoslov našega Boga koji je govorio preko Davida našega oca i njegovoga proroka protiv prijatelja svijeta, govoreći: Oni proklinju, a Ja blagosiljam.”

 

(Evanđelje po Barnabi, 156-158) ...

 

I konačno, rekli bismo da je najupečatljivija mu'džiza Mesiha Isāa, alejhisselam, koja spada u ovu drugu kategoriju, njegova moć da, uz dopuštenje dragoga Allaha, oživljava mrtve. I pomen o ovome, baš kao i u slučaju prethodno pomenute njegove moći da vraća vid slijepima, nalazimo na više mjesta u Evanđeljima (oživljenje Jairove kćeri, oživljenje sina žene iz Naina, oživljenje Lazara). I ovaj put ćemo, ako dragi Allah da, navesti citat iz Evanđelja po Barnabi – onaj koji govori o znamenitome slučaju oživljavanja Lazara, brata Marte i Marije Magdalene. No, iz želje da se pomenu neke veoma poučne mudrosti vezane za suštinu fenomena smrti kao i za istinsku Isāovu, alejhisselam, vjeru, citat navodimo u nešto širem obliku:

 

... Tad Isus reče: ''Ovo je istina, ja sam u to Bogom uvjeren. Zato, da bi svako znao da je ovo istina, u ime Boga nek Sunce stane i ne kreće se dvanaest sati''! I tako se to desi na veliki strah čitavog Jerusalema i Judeje.[17]

I Isus reče pismoznancu: ''O brate, šta ti tražiš da naučiš od mene, pošto imaš takvo znanje? Tako mi Boga živoga, ovo je dovoljno za čovjekovo spasenje kao što poniznost Haggajeva sa milosrđem Hošeé ispunjava sav zakon i sve proroke. Reci mi brate, kada si došao da me pitaš u Hramu, jesi li možda mislio, da me je Bog posalo da uništim zakon i proroke? Sigurno je da Bog to ne bi učinio, pošto je On nepromjenljiv, i zato što je Bog to naredio kao čovjekov put spasenja - ovo je svim prorocima dato da kažu. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, da Knjiga Mojsijeva, sa Knjigom oca našeg Davida, nije iskvarena ljudskom tradicijom lažnih farizeja i učitelja, Bog ne bi dao svoju riječ meni. A zašto ja govorim o Knjizi Mojsijevoj i Knjizi Davidovoj? Oni su iskvarili svako proročanstvo toliko da se danas ne traži stvar zato što ju je Bog naredio, nego ljudi gledaju da li to učitelji kažu, i farizeji se toga pridržavaju, kao da je Bog griješi a ljudi ne mogu griješiti.

Jao zato ovoj bezvjernoj generaciji jer na njih će doći krv svakog proroka i pravedna čovjeka sa krvlju Zaharija sina Berekjina, kojeg su oni ubili između Hrama i žrtvenika! Kog proroka oni nisu progonili? Koga su pravednika pustili da umre prirodnom smrću? Rijetko koga! A oni sad traže da ubiju mene. Oni se hvališu da su djeca Abrahamova i da imaju lijep Hram. Tako mi Boga živog, oni su djeca Satane i zato oni vrše njegovu volju: zato će Hram sa Svetim gradom biti porušen, tako da od Hrama neće ostati niti jedan kamen na drugome".

''Reci mi brate, ti koji si učitelj učen u Zakonu, u kome je dato obećanje Mesije, našem ocu Abrahamu? U Isaku ili u Jišmaelu''?

Pismoznanac odgovori: ''O gospodaru, ja se plašim da to kažem, zbog kazne smrću''.

Tada reče Isus: ''Brate, meni je žao što sam došao da jedem hljeb u ovoj kući, pošto ti više voliš ovaj život nego Boga svoga stvoritelja; iz ovoga razloga se ti bojiš da izgubiš svoj život, a ne bojiš se da ne izgubiš vjeru i vječni život koji je izgubljen kad jezik govori suprotno onom šta srce zna od Zakona Božijeg''.

Tad dobri pismoznanac zaplaka i reče: ''O gospodaru, da sam ja znao kako uspjeti, ja bih propovjedao mnoge stvari koje sam ostavio nerečene kako ne bi nastala agitacija među narodom''. Isus odgovori: ''Ne trebaš respektovati ljude, niti svijet, niti sve svece, niti sve anđele, ako će to proizvesti uvredu Bogu. Zato rađe neka sav (svijet) strada nego da uvrijediš Boga tvoga Stvoritelja i ne očuva to sa grijehom. Jer grijeh uništava, a ne čuva, a Bog je moćan da stvori toliko svjetova koliko ima pjeska u moru i više''.

Pismoznanac tad reče: ''Oprosti mi, o gospodaru, jer ja sam zgriješio''.

Isus reče: ''Bog ti prašta; jer ti si protiv Njega zgriješio''.

Nato reče pismoznanac: ''Vidio sam jednu staru knjigu pisanu rukom Mojsija i Jošue (onoga koji je učinio da Sunce stane, kao što si i ti učinio), slugu i proroka Božijih, a to je prava Knjiga Mojsijeva. U njoj je napisano da je Jišmael otac Mesije, a Isak otac glasnika Mesijinoga. I tako kaže Knjiga, da Mojsije kaže: ''Gospod Bog Izraelov, moćni i milosrdni predstavlja tvome sluzi SJAJ slave''. Nato mu Bog pokaza svoga Poslanika u rukama Jišmaela, a Jišmaela u rukama Abrahama. Blizu Jišmaela je stajao Isak, u čijim rukama je bilo dijete koje je svojim prstom pokazivalo na Poslanika Božijega, govoreći: ''Ovo je onaj za kog je Bog stvorio sve stvari''. Nato Mojsije povika sa zadovoljstvom: ''O Jišmaelu, ti u svojim rukama imaš cio svijet i raj! Misli na mene Božijega slugu, da bih kod Boga imao milost preko tvoga sina, za kog je Bog sve stvorio. U toj Knjizi se ne nalazi da Bog jede meso goveda ili ovce; u toj Knjizi se ne nalazi da je Bog zaključao svoju milost samo u Izraelu, već prije da Bog ima milost nad svakim čovjekom koji traži Boga svog Stvoritelja u istini. Nisam bio u stanju da svu tu knjigu pročitam jer mi je prvosvećenik u čijoj sam biblioteci bio, zabranio, rekavši da ju je napisao jedan Ismaelita''.

Tad mu reče Isus: ''Pazi da nikad više ne zadržiš istinu, jer će u vjeri Mesije Bog dati spas ljudima, a bez nje niko neće biti spašen''. I tu Isus učini kraj raspravi.

Nato, dok su oni sjedili pri mesu, gle! Marija koja je plakala na nogama Isusovim, uđe u kuću Nikodemovu (jer to je bilo ime pismoznanca) i plačući se smjesti kraj Isusovih nogu govoreći: ''Gospodaru, tvoj sluga, koji je kroz tebe našao milost Božiju, ima sestru i brata koji sada leži bolestan u smrtnoj opasnosti''.

Isus je upita: ''Gdje je tvoja kuća? Reci mi, jer ja ću doći da molim Boga za njegovo zdravlje''.

Marija odgovori: ''Betanija je (dom) moga brata i moje sestre, jer moj jedini dom je Magdala: moj je brat zato u Betaniji''.

Isus reče ženi: ''Idi odmah kući svog brata i tamo čekaj na mene, jer, ja ću doći da ga izliječim. I ne boj se, jer on neće umrijeti''. Žena ode, i došavši u Betaniju otkri da je njen brat umro tog dana, zbog čega su ga oni položili u grobnicu svojih otaca.

Isus je boravio dva dana u kući Nikodemovoj, a trećega dana otputova za Betaniju; i kada je bio blizu gradu, posla dvojicu svojih učenika ispred sebe da najave Mariji njegov dolazak. Ona izjuri van grada i kada je našla Isusa, reče plačući: ''Gospodaru, ti si rekao da moj brat neće umrijeti; a on je sad sahranjen četiri dana. Da Bog da da si došao prije no što sam te pozvala, jer on tada ne bi umro''!

Isus odgovori: ''Tvoj brat nije mrtav, nego spava, zato sam došao da ga probudim''.

Marija dogovori plačući: ''Gospodaru, iz tog sna će on biti probuđen na Dan sudnji od anđela Božijeg koji će zatrubiti svojom trubom''.

Isus odgovori: ''Marija, vjeruj mi da će se on dići prije (tog dana), jer mi je Bog dao moć nad ovim snom; i zaista ti kažem da on nije mrtav, jer jedino umire onaj ko umire ne našavši milost Božiju''.

Marija se brzo vrati da najavi svojoj sestri Marti Isusov dolazak. Tamo su se bili skupili pri smrti Lazara mnogi pismoznanci i farizeji. Marta čuvši od svoje sestre za Isusov dolazak, ustade u žurbi i istrča vani, našto ju je slijedilo mnoštvo jevreja, pismoznanaca i farizeja, da je utješe, jer su pretpostavljali da ona hoće da ide u grobnicu da plače nad svojim bratom. Kada ona dođe mjestu gdje je Marija razgovarala s Isusom, Marta plačući reče: ''Gospodaru, da si Bog dao bio ovdje, tad moj brat ne bi umro!''

Marija tad dođe plačući; nato Isus proli suze i uzdišući reče: ''Gdje ste ga položili''? Oni odgovoriše: ''Dođi da vidiš''. Farizeji govorahu međusobno: “Pa zašto ovaj čovjek koji je podigao sina hudovice iz Naina, zašto je dopustio da ovaj čovjek umre, zašto je rekao da on neće umrijeti''?

Isus, pošto dođe do grobnice, gdje su svi plakali reče: ''Ne plačite, jer Lazar spava, a ja sam došao da ga probudim''.

Farizeji govarahu međusobno: ''Da Bog da ti tako spavao''.

Tad Isus reče: ''Moj čas još nije došao; ali kad on dođe ja ću spavati na sličan način i brzo ću biti probuđen. Zatim ponovo Isus reče: ''Sklonite kamen sa grobnice''.

Reče Marta: ''Gospodaru, on smrdi, jer on je mrtav već četiri dana''.

Reče Isus: ''Zašto sam onda ja došao ovdje Marta? Zar ne vjerujete meni da ću ga probuditi''?

Marta dogovori: ''Ja znam da si ti sveti od Boga koji te je poslao na ovaj svijet''.

Tad Isus podiže ruke ka nebu i reče: ''Gospodaru, Bože Abrahama, Bože Jišmaelov i Isakov, Bože očeva naših, imaj milosti nad nevoljom ovih žena i daj slavu svom svetom Imenu''. I kad su oni svi odgovorili ''Amen'', Isus glasno reče: ''Lazare izađi''!

Nato onaj što je bio mrtav ustade, a Isus reče svojim učenicima: ''Oslobodite ga''! Jer on je bio vezan u mrtvački pokrov sa peškirom preko lica, kao što su naši očevi imali običaj da sahranjuju (svoje mrtve). Veliko mnoštvo Jevreja i neki farizeji povjerovaše u Isusa, jer, čudo je bilo veliko. Oni koji su ostali u svom nevjerovanju napustiše i odoše u Jerusalem i obavijestiše poglavara svećenika o vaskrsenju Lazara, i kako su mnogi postali Nazarenci; jer tako su oni zvali one koji su se vratili pokajanju kroz riječ Božiju koju je Isus propovijedao.

Pismoznanci i farizeji su se savjetovali s prvosvećenikom da ubiju Lazara; jer mnogi su se odrekli svoje tradicije i vjerovali u riječ Isusovu, pošto je čudo Lazarovo bilo veliko, obzirom da je Lazar razgovarao sa ljudima, i jeo i pio. Ali, pošto je on bio moćan imajući sljedbeništvo u Jerusalemu i imajući sa svojom sestrom Magdalu i Betaniju, oni nisu znali šta da rade.

Isus uđe u Betaniju u kuću Lazarevu, a Marta sa Marijom ih je opsluživala. Marija je jednog dana sjedila pri nogama Isusovim, slušala njegove riječi, našto Marta reče Isusu: ''Gospodaru, zar ne vidiš da moja sestra ne brine o tebi i ne pripravlja ono šta morate jesti ti i tvoji učenici''?

Isus odgovori: ''Marta, Marta, misliš li ti o onome šta treba da radiš; jer Marija je izabrala dio koji se neće od nje oduzeti nikad''.

Isus, sjedeći za stolom sa velikim mnoštvom koje je vjerovalo u njega, je govorio, rekavši: ''Braćo ja imam samo malo vremena da ostanem s vama, jer vrijeme je blizu da moram otići sa svijeta. Zato vam stavljam na um riječi Božije govorene Ezekielu proroku: 'Kunem se sobom, vašim vječnim živim Bogom, duša koja zgriješi, ona će umrijeti, ali ako se griješnik pokaje, neće umrijeti nego će živjeti'. Zato prisutna smrt nije smrt, već prije kraj dugačke smrti: kao što (je) tijelo rastavljeno od svijesti besvjesno, mada u sebi ima dušu, (ono) nema druge prednosti nad mrtvim i sahranjenim izuzev toga što sahranjeno (tijelo) čeka Boga da ga ponovo digne, dok besvjesni čeka da se svijest vrati. Vidite onda da je sadašnji život smrt, pošto nema percepcije Boga. Oni koji budu vjerovali u mene neće vječno umrijeti, jer će oni kroz moju riječ opaziti Boga u okviru sebe, i zato će doći njihov spas. Šta je smrt sem jedan akt koji čini priroda naredbom Božijom? Kad neko drži pticu vezanu i drži uže u svojoj ruci; kad glava hoće da ptica odleti šta radi? Sigurno, ona naređuje ruci da se otvori; i tako ptica odmah odlijeće. 'Naša duša', kao što kaže prorok David, 'je vrabac oslobođen iz zamke ptičara'', kad čovjek boravi pod zaštitom Boga. A naš život je kao uže kojim priroda drži dušu vezanu za tijelo i svijest čovjeka. Zato kad Bog hoće i naredi prirodi da otvori, život se prekida i duša umiče u rukama anđela koje Bog odredi da uzimaju duše. Neka onda prijatelji ne plaču kad im je prijatelj mrtav; jer tako je Bog htio. Ali neka on plače bez prestanka kad on pogriješi, jer (tako) duša umire, pošto se odvaja od Boga, pravoga života. Ako je tijelo strašno i bez zajednice s dušom, mnogo je strašnija duša koja je bez jedinstva s Bogom koji je svojom milošću uljepšava i oživljava".

I rekavši to Isus zahvali Bogu, nato Lazar reče: ''Gospodaru, ova kuća pripada Bogu mom Stvoritelju sa svim šta je On dao meni na čuvanje za usluge siromasima. Pošto si ti siromah, a imaš veliki broj učenika, dođi da boraviš ovdje onoliko koliko želiš, jer sluga Božiji će te služiti onoliko koliko bude potrebno za ljubav Božiju''.

Isus se obradova kada je ovo čuo i reče: ''Vidite sada kako je dobra stvar umrijeti! Lazar je umro samo jednom i naučio je takvu dogmu koja nije bila poznata najmudrijim ljudima svijeta koji su ostarjeli među knjigama! Da Bog da, da svaki čovjek može umrijeti jednom i vratiti se na svijet kao Lazar, da bi ljudi mogli naučiti da žive''.

Ivan upita: ''O gospodaru, dozvoljava li mi se da kažem riječ''?

''Reci hiljadu'', odgovori Isus, ''jer kao što je čovjek obavezan da dijeli svoja dobra u služenju Bogu, isto tako je obavezan da dijeli nauk: i utoliko više je obavezan (da to čini) pošto riječ ima moć da uzdigne dušu pokajanju, dok naprotiv dobra ne mogu vratiti život mrtvacu. Zato je ubica onaj koji ima moć da pomogne siromahu, a kad mu ne pomogne siromah umre od gladi; međutim, veći je ubica onaj ko bi mogao rječju Božijom obratiti griješnika pokajanju, a ne obrati ga, nego stoji, kako kaže Bog, 'Kao nijemo pseto'. Protiv takvog Bog kaže: 'Duša griješnika koji će stradati zbog toga što si sakrio Moju riječ, Ja ću je tražiti u tvojim rukama, o nevjerni slugo'. U kojem su onda stanju sada pismoznanci i farizeji koji imaju ključ, a neće da uđu, štaviše spriječavaju one koji bi ušli u vječni život?

Ti me pitaš, o Ivane, da kažeš jednu riječ, pošto si slušao sto hiljada mojih riječi. Uistinu ja ti kažem, ja sam obavezan da te slušam dest puta za sve što si ti slušao mene. A onaj ko neće da sluša drugoga, svaki put kada bude govorio zgriješiće; pošto mi treba da činimo za druge ono što želimo sebi, a ne da činimo drugima ono što mi ne želimo da primimo''.

Tada reče Ivan: ''O gospodaru, zašto Bog nije darovao ljudima da oni umru jednom i da se povrate kao što je Lazar, da bi oni mogli naučiti spoznati sebe i svoga Stvoritelja''?

Isus odgovori: ''Reci mi Ivane: bio jedan domaćin koji je dao odličnu sjekiru jednom od svojih sluga, da bi posjekao drvo koje je smetalo vidiku njegove kuće. Međutim, radnik je zaboravio sjekiru i reče: 'Kad bi mi gazda dao jednu staru sjekiru, ja bih drvo lahko posjekao'. Reci mi Ivane šta je rekao gazda? Sigurno je bio gnjevan i uzeo staru sjekiru i udario ga u glavu, rekavši: 'Budalo i podlače! Ja sam ti dao sjekiru s kojom si mogao posjeći drvo da se ne mučiš, a ti tražiš ovu sjekiru, s kojom ćeš raditi s većom mukom, a sve šta se posječe je izgubljeno i ne vrijedi ništa? Ja želim da ti posječeš drvo na takav način da tvoj posao bude dobar'. Je li ovo istina''?

Ivan odgovori: ''Sama istina''. (Tad reče Isus): '' 'Tako Mi Mog života vječnog', kaže Bog, 'Ja sam dao dobru sjekiru svakom čovjeku, a to je prizor sahrane jednog mejjita. Ko god dobro rukuje njome, ova sjekira odstranjuje drvo grijeha iz njihovih srca bez bola; zato oni primaju Moju milost i milosrđe; dajući im zaslugu vječnog života za njihova dobra djela. Međutim, onaj koji zaboravi da je smrtan iako s vremena na vrijeme vidi kako drugi umiru i kaže: 'Kad bih ja vidio drugi život ja bih radio dobra djela', Moj gnjev će biti nad njim i Ja ću ga pogoditi smrću da više nikada neće primiti nikakvo dobro'.'' ''O Ivane'', reče Isus, ''kolika je samo prednost onoga ko iz pada drugih nauči da stoji na svojim nogama''!

 

(Evanđelje po Barnabi, 189-197) ...

 

Prije negoli pređemo, ako dragi Allah da, na treću kategoriju Isāovih, alejhisselam, mu'džiza, želimo da se još jednom osvrnemo na njegovu moć oživljavanja, ozdravljivanja i iscjeljivanja. Naime, svima koji svjedoče časni Kur'an kao objavljenu Riječ dragog Allaha, jasno je bez imalo sumnje da su sve natprirodne moći kako Isāa, alejhisselam, tako i svih drugih vjerovjesnika i poslanika (a također i kerameti svih evlija) samo plemeniti dar koji im je dragi Allah podario. Drugim riječima rečeno, te moći pripadaju samo dragom Allahu, i nikome osim Njega, a oni su ih mogli koristiti samo zato što im je On, hvaljen neka je i slavljen neka je, to dozvolio i podario. Upravo je to ono što časni Kur'an naglašava uvijek kad govori o mu'džizama Isāa, alejhisselam,[18] i to je jasno. Ali, interesantno je uočiti da se to isto jasno i nedvosmisleno naglašava i u Evanđelju po Barnabi[19] (nešto od toga se vidi i u citatima koji su ovdje navedeni). Barnaba nas također obaviještava i o tome da je Isā, alejhisselam, osvjedočen u to da su ga neuki ljudi zbog njegovih mu'džiza skloni smatrati čak i Bogom i/ili Božjim sinom, neuzubillah, molio dragog Allaha da i nekim havarijjunima budu darovane moći liječenja i istjerivanja šejtana (egzorcizam) kako bi svijet znao da je to moć dragoga Allaha, a ne njegova lično:

 

... Isus sazva sve svoje učenike i posla ih po dvojicu i dvojicu kroz područje Izraela, rekavši: “Idite i propovjedajte isto kao što ste vi čuli”. Zatim se oni pokloniše i on položi ruku na njihove glave govoreći: “U ime Boga, dajite zdravlje bolesnima, izbacujte demone i ne prevarite Izrael o meni govoreći im ono šta sam rekao pred visokosvećenikom”. Oni zato odoše, svi od njih, izuzev onoga koji piše, sa Ivanom i Jakovom; i oni odoše kroz svu Judeju propovjedajući pokajanje isto kao što im je Isus rekao, liječeći svaku vrstu bolesti, tako da je sav Izrael potvrdio riječi Isusove, da je Bog jedan i da je Isus prorok Božiji; kad su oni vidjeli takvo mnoštvo, radili su ono šta je Isus radio pri liječenju bolesnika.

Međutim, sinovi đavolovi su našli drugi način da progone Isusa, a ti su bili svećenici i književnici. Oni su govorili da Isus ima aspiraciju prema monarhiji nad Izraelom. Ali, oni su se bojali običnog puka, zato su oni tajno spletkarili.

Prošavši kroz Judeju učenici se vratiše Isusu, koji ih primi kao što otac prima svoje sinove, govoreći: “Recite mi, kako je djelovao Bog Gospod naš? Sigurno sam vidio Satanu da pada pod vaše noge i vi gazite po njemu, kao što vinogradar gazi po grožđu!” Učenici odgovoriše: “O gospodaru, mi smo izliječili bezbrojne osobe, i istjerali mnoge demone koji su mučili ljude”. Isus reče: “Neka vam Bog oprosti, o braćo, jer ste vi pogriješili govoreći: 'Mi smo izliječili', pošto je Bog taj koji je sve to učinio”. Tada oni rekoše: “Govorili smo ludo; zato nas pouči kako da govorimo”. Isus odgovori: “Pri svakom dobrom poslu recite: 'Bog je uradio', a pri svakom lošem se kaže 'Ja sam zgriješio'.” “Tako ćemo raditi”, rekoše mu učenici. Tad upita Isus: “Pa šta kaže Izrael, videći šta Bog radi sa rukama mnogih ljudi, što je Bog učinio mojim rukama?” Učenici mu odgovoriše: “Oni kažu da postoji samo jedan Bog i da si ti Božiji prorok”. Isus odgovori sa zadovoljnim licem: “Slavljeno neka je sveto ime Božije, koji nije prezreo moju želju, sluge svoga!” Kad on to reče, povukoše se na odmor.

 

(Evanđelje po Barnabi, 126) ...

 

U treću kategoriju bi uključili Isāove, alejhisselam, mu'džize za koje pretpostavljamo da su se dešavale, ali u to ne možemo biti sasvim sigurni. To su one koje nisu pomenute u Kur'anu (odatle i postoji izvijesna nesigurnost u njihovu vjerodostojnost),[20] ali se logički doimaju prihvatljivim da su se ipak dešavale.[21] O njima nalazimo izviješća u Evanđeljima (uključujući i Barnabu). Dragi Allah najbolje zna.

Prva od mu'džiza iz ove kategorije – zaustavljanje Sunca već je pomenuta u jednom od prethodnih citata iz Evanđelja po Barnabi. Riječ je o slučaju kada je Isā, alejhisselam, u želji da se havarijjuni osvjedoče u to kakav treba biti istinski pobožan farizej, zatražio od jednog čestitog pismoznanca da im ispriča poučnu priču o Hagaju i Hošei, ''prorocima'' Božijim,[22] i kada je pismoznanac ispričao,[23] Isā, alejhisselam, je rekao: ''Ovo je istina, ja sam u to Bogom uvjeren. Zato, da bi svako znao da je ovo istina, u ime Boga nek Sunce stane i ne kreće se dvanaest sati!'' Na te Mesihove riječi Sunce je, prema Barnabi,[24] stalo i nije se kretalo narednih dvanaest sahata na veliki strah Jerusalema i čitave Judeje.

Naredna od mu'džiza Isāa, alejhisselam, iz ove kategorije je blagoslovljena moć koju mu je dragi Allah dao da je on u stanju malim količinama hrane i vode nahraniti i napojiti veliki broj ljudi:

 

... Rekavši ovo,[25] mnoštvo se, raspravljajući o Isusu i njegovome učenju, raziđe sa svećenikom i guvernerom sa Herodom. Tada je molio svećenik guvernera da piše u Rim Senatu o cijeloj stvari, što je guverner i učinio, poslije čega je Senat imao sažaljenje nad Izraelom i donio dekret da pod prijetnjom kazne smrti niko ne smije zvati Isusa, proroka Jevreja, niti Bogom, niti Božijim sinom. Taj dekret je poslat Hramu ugraviran u bakru. Kad je veliki dio gomile otišao, tamo ostade oko pet hiljada ljudi bez djece i žena, koji su bili izmoreni putovanjem, dva dana bez hljeba, jer su kroz želju da vide Isusa zaboravili da ga imalo ponesu, zbog čega su jeli sirove biljke - zato oni nisu bili u stanju da se raziđu kao drugi. Tad Isus, kad je opazio ovo, imade sažaljenje prema njima i reče Filipu: “Gdje ćemo naći hljeb za njih, da ne skapaju od gladi?” Filip mu odgovori: “Gospodaru, dvjesto zlatnika ne bi moglo kupiti toliko hljeba da bi svako okusio malo”. Tada reče Andrija: “Ima ovdje dijete koje ima pet hljebova i dvije ribe, ali šta bi to bilo među takvim mnoštvom?” Isus odgovori: “Dajte da mnoštvo sjedne”. I svi oni posjedaše na travu po pedesetorica i po četrdesetorica. Tada Isus reče: “U ime Boga!”, uze hljeb i pomoli se Bogu, a zatim razlomi hljeb kog dade učenicima, a učenici ga dadoše masi; tako učiniše i sa ribama. Svi su jeli i svi su bili zadovoljni. Tad reče Isus: “Skupite to šta je preostalo”. Učenici sakupiše ostatke i napuniše dvanaest vreća. Nato svako stavi ruku na svoje oči govoreći: “Jesam li budan ili sanjam?” I oni tako ostadoše oko jedan sahat kao izvan sebe zbog velikoga čuda. Poslije toga Isus, kada se zahvalio Bogu, otpusti sve njih, ali je bilo sedamdeset dva čovjeka koji nisu htjeli da ga napuste, pa ih Isus, vidjevši njihovu vjeru, odabra za učenike.

 

(Evanđelje po Barnabi, 98) ...

 

Poznato je da je istu ovu mu'džizu pokazivao i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, što bi možda moglo biti još jedno znamenje lične bliskosti ove dvojice mubarek Allahovih poslanika, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

U ovu kategoriju spadaju i dvije mu'džize koje je Mesih Isā, alejhisselam, pokazao na Galilejskom jezeru. Izviješća o ovome nalazimo u četiri kanonska Evanđelja, ali opet uz izvijesna nepodudaranja,[26] dok se u Evanđelju po Barnabi pominje samo jedna.

Prva od njih je slučaj kad je Isā, alejhisselam, svojom dovom stišao oluju na jezeru. Barnaba o tome prenosi sljedeće:

 

... Isus ode na Galilejsko jezero i ukrcavši se na lađu zaplovi prema Nazaretu, nakon čega je bila velika oluja na jezeru, takva da je lađa bila blizu potonuća. A Isus je spavao na pramcu lađe. Tada mu se primaknuše njegovi učenici i probudiše ga, govoreći: “O gospodaru, spasavaj se, jer ćemo poginuti!” Oni su bili zahvaćeni velikim strahom zbog jakoga vjetra koji je bio suprotan razbješnjelom moru. Isus se diže i podižući svoje oči ka nebu reče: “O Elohim Sabaot, imaj milosti nad svojim slugama.” Tada, kad Isus ovo reče, vjetar iznenada prestade i jezero se umiri. 

 

(Evanđelje po Barnabi, 20) ...

 

Druga mu'džiza se odnosi na slučaj kada je Isā, alejhisselam, jedne prilike hodao po vodi Galilejskog jezera. Izviješće o ovome ne nalazimo u Evanđelju po Barnabi. Takođe ga ne pominje ni evanđelist Luka, ali ga pominju Matej, Marko i Ivan. Prema njima, desilo se da je Isā, alejhisselam, poslao havarijjune lađom na drugu stranu Galilejskog jezera dok je on lično ostao na kopnu i popeo se na obližnju goru da bi tamo neko vrijeme proveo sam u ibadetu i molitvama. Kad je završio i sišao na obalu već se bilo smračilo, a lađa sa havarijjunima za to je vrijeme dosegla pučinu. Isā, alejhisselam, je jednostavno krenuo i hodajući po površini jezera stigao do lađe. Kada su havarijjuni u lađi ugledali lik koji im se hodajući po vodi približavao, pomislili su da je riječ o sablasti i dobro su se prepali. Ali, Isā, alejhisselam, ih je brzo umirio. Matej ovome još dodaje i to da je Petar upitao Isāa, alejhisselam, dok je on još hodao po vodi nedaleko od lađe, da mu se približi i kada je po njegovu dopuštenju krenuo, nakon nekoliko koraka je počeo tonuti. Mesih ga je prihvatio i doveo do lađe uz komentar da je on krenuo tonuti samo zbog toga što mu se u srcu bila pojavila sumnja. Ovo bi bilo ono što o ovoj Isāovoj, alejhisselam, mu'džizi pronalazimo u Evanđeljima. Dragi Allah najbolje zna.

I konačno, u ovu treću kategoriju bi uključili još dvije Isāove, alejhisselam, mu'džize. Riječ je o preobraženju na gori Tabor i pretvaranju vode u vino na svadbi u Kani.

Barnaba o tome prenosi sljedeće:

 

... Isus ode i pope se na goru Tabor gdje se s njim uspeše Petar, Jakov i Ivan, brat njegov, s njim onaj koji ovo piše. Poslije zasjaji velika svjetlost nad njim i njegova odjeća postade bijela kao snijeg, a lice mu je blistalo kao Sunce. I gle! Tu dođoše Mojsije i Ilija govoreći s Isusom o svemu šta mora doći na našu rasu i na čitav grad. Petar je govorio: “Gospodaru, dobro je biti ovdje. Zato, ako želiš, napravićemo ovdje tri tabernakla,[27] jedan za Mojsija jedan za tebe i jedan za Iliju”. I još dok je on govorio, bili su prekriveni bijelim oblakom i čuli glas kako govori: “Gle Moga sluge, s kojim sam Ja vrlo zadovoljan; čujte ga”. Učenici su bili ispunjeni strahom i pali su svojim licima na zemlju kao mrtvi. Isus se spusti i podiže učenike, govoreći: “Ne bojte se, jer Bog vas voli i ovo je učinio da biste vi vjerovali u moje riječi”.

 

(Evanđelje po Barnabi, 42)

 

Kad je svečanost tabernakula[28] bila blizu jedan bogati čovjek pozva Isusa s njegovim učenicima i njegovom majkom na svadbu. Isus zato ode, i kako su oni slavili ponestalo je vina. Njegova majka se obrati Isusu, rekavši: “Oni nemaju vina.” Isus odgovori: “Šta je to za mene, majko moja?” Njegova mati naredi slugama da sve što im Isus naredi, treba da poslušaju. Tu bi šest posuda za vodu prema običaju Izraela, za čišćenje za molitvu. Isus reče: “Napunite te sudove vodom”. Sluge učiniše tako. Isus im reče: “U ime Boga, dajte da piju oni koji slave”. Sluge nato otkriše vođi ceremonije, koji prekori sluge govoreći: “O bezvrijedne sluge, zašto ste čuvali bolje vino do sad?”; jer ne znade ništa o tome što Isus uradi. Sluge odgovoriše: “O gospodine, tu je svetac Božiji, on je od vode napravio vino”. Vođa ceremonije je mislio da su sluge pijane, ali oni koji sjeđaše u blizini Isusa i vidješe čitavu stvar, ustadoše od stola, te mu iskazaše poštovanje govoreći: “Uistinu, ti si svetac Božiji, istiniti prorok poslat nama od Boga!” Tada su njegovi učenici vjerovali u njega, i mnogi se obratili u svojim srcima, govoreći: “Hvala Bogu koji je imao nad Izraelom milost i pohodio dom Judin sa ljubavlju i neka je blagoslovljeno Njegovo sveto ime”.

 

(Evanđelje po Barnabi, 15) ...

 

* * *

 

Velike mu'džize koje je Isā, alejhisselam, uz dopuštenje dragoga Allaha, činio, učinile su da je on, iako ga mnogi od Israila nisu prihvatali, bio veoma poznat i kod njih i kod drugih naroda koji su u to doba živjeli na prostorima kuda je hodio, pa i šire. O svim tim mu'džizama se u svim slojevima društva mnogo pričalo. U jednoj takvoj situaciji, kako to, nažalost, često biva, počele su među ljudima kružiti kojekakve priče i netačne informacije o Mesihu Isāu, alejhisselam. Vezano za ovo može se prepoznati nekoliko grupa ljudi.

Prvu grupu je sačinjavala većina među Hebrejima, a to su bili oni koji su odbacili Mesiha Isāa, alejhisselam. Bili su pod uticajem većine svećenika, pismoznanaca i farizeja[29] koji su, kako smo naprijed naveli, išli čak dotle da su optuživali Isāa, alejhisselam, da se bavi čarolijom i da je smutljivac koji ruši jedinstvo Benu Israila. Tako su, nažalost, svojom ohološću i lažima svećenici i ostala ''duhovna elita'' odveli u zabludu većinu naroda Israila koji su im vjerovali i, sasvim obmanuti njihovim položajem i ugledom, slijepo ih slijedili. Ova grupa je očevidne Mesihove mu'džize tretirala, neuzubillah, kao obično čarobnjaštvo (sihr), a njega lično smatrali su otpadnikom koji ruši jedinstvo zajednice.

Drugu grupu su činili oni Israilćani (možda i ljudi iz drugih naroda koji su tu živjeli, dragi Allah najbolje zna) koji su išli u drugu krajnost. Oni su mu'džize Isāa, alejhisselam, pogrešno tumačili, pa su ga, neuzubillah, smatrali Bogom otjelovljenim u liku čovjeka i/ili Božijim sinom. Dragome Allahu, Bogu jednom i jedinom se utječemo od ovih uništavajućih laži i zabluda. Ovi ljudi nisu bili u bližem kontaktu sa Mesihom Isāom, alejhisselam, niti sa havarijjunima, a pali su u ovako tešku zabludu slijedeći neistinite glasine što su ih vojske prokletoga Iblisa svuda naokolo širile.

Treću grupu, nažalost izgleda malobrojniju od prve dvije, činili su ljudi koji su bili bliži Mesihu Isāu, alejhisselam, i havarijjunima, koji su slušali Indžil i njegove riječi, tako da su, milošću i nadahnućem dragoga Allaha, stvar pravilno razumijevali. To su bili pravi i iskreni vjernici, muslimani koji su Isāa, alejhisselam, smatrali samo čovjekom poput svih drugih ljudi, ali čovjekom koji je blizak dragome Allahu, koji je Njegov miljenik i poslanik odaslan Israilu poput svih ostalih poslanika koji su im ranije bili poslani.

Prema Barnabi, jedne prilike umalo nije došlo do rata zbog različitoga razumijevanja poruke i misije Isāa, alejhisselam:

 

... U ovo vrijeme je u Judeji bio veliki nemir zbog Isusa: jer je rimska vojska kroz djelovanje Satane uzbunila Hebreje govoreći kako je Isus Bog koji je došao da ih posjeti. Nato nasta velika uzbuna, da je za četrdeset dana čitava Judeja bila na oružju, tako da se digao sin protiv oca i brat protiv brata, zbog toga što su jedni govorili da je Isus Bog koji je došao na svijet; drugi su govorili: ''Naprotiv, sin je Božiji''; a treći su govorili: ''Ne, jer Bog nema sličnosti čovjeku i zato ne rađa sinove; nego je Isus Nazarenac prorok Božiji''. A ovo se uzbunilo zbog velikih čuda koja je učinio Isus. Nakon toga je za umirenje naroda bilo potrebno da visokosvećenik jaše u procesiji odjeven u njegovu svećeničku odjeću, sa svetim Božjim imenom, teta gramaton (sic) na čelu. A na isti način je jahao guverner Pilat i Herod. Tad su se u Mizpehu okupile tri vojske, svaka od dvjestohiljada ljudi koji nose mač. Herod im je govorio, ali se nisu umirili. Zatim je govorio guverner i visokosvećenik, rekavši: ''Braćo, ovaj rat se zametnuo djelom Satane, jer Isus je živ, i njemu mi treba da se obratimo i da tražimo od njega da svjedoči o sebi, i da onda vjerujemo u njega prema njegovoj riječi''. Tako se na ovo svi umiriše, svi do jednoga, i položiše dole svoje oružje, zagrliše jedan drugoga govoreći: ''Oprosti mi brate''. Na taj dan je svako usadio u svoje srce da će vjerovati Isusu, onako kako će on reći. A guverner i visokosvećenik su ponudili velike nagrade onom ko dođe da najavi gdje se Isus može naći.

U to vrijeme smo mi sa Isusom, prema riječi svetoga anđela, otišli na Goru Sinaj. Tu je Isus sa svojim učenicima ostao četrdeset dana. Kada je to prošlo, Isus se približi rijeci Jordan da bi otišao u Jerusalem. Tu ga vidje jedan od onih što vjerovaše da je Isus bog. Nato sa najvećom radošću vičući stalno: ''Naš bog dolazi'', primičući se gradu, on pokrenu sav grad da viče: ''Naš Bog dolazi, o Jerusaleme; pripremi se da ga primiš!'' I svjedočio je da je vidio Isusa blizu Jordana. Tad iziđe iz grada svako, i mali i veliki, da vidi Isusa, tako da je grad ostao prazan, jer su žene nosile djecu u rukama, pa su zaboravile uzeti hranu za jelo. Kada oni ovo primjetiše, guverner i visokosvećenik izjahaše i poslaše izaslanika Herodu, koji je isto tako izjahao da nađe Isusa, da bi se buna naroda mogla stišati. Dva su ga dana tražili u divljini blizu Jordana, a treći dan su ga našli, blizu podnevnoga časa, kada se on sa svojim učenicima čistio za molitvu prema Knjizi Mojsijevoj.

Isus se jako čudio videći mnoštvo koje je pokrilo zemlju ljudima, i reče učenicima: ''Možda je Satana digao bunu u Judeji, neka Bog bude zadovoljan da oduzme od Satane vlast koju on ima nad griješnicima''. I kada je on ovo rekao, gomila se približi, a kad su ga poznali, počeli su da viču: ''Dobrodošao, o bože naš!'', i oni počeše da mu odaju štovanje kao Bogu. Nato Isus jako jeknu i reče: ''Nestanite ispred mene, o ludaci, jer, ja se bojim da se zemlja ne otvori i poždere me sa vama zbog vaših gnusnih riječi!'' Nato ljudi bijahu ispunjeni strahom i počeše plakati.

Tad Isus podigavši svoju ruku u znak tišine, reče: ''Uistinu, vi ste naveliko pogriješili, o Izraeliti, zovući mene čovjeka, svojim bogom. A ja se bojim da bi Bog zbog ovog mogao dati tešku nevolju na čitav grad, davajući ga u ropstvo strancima. O hiljadu puta prokleti Satano, što si ih pokrenuo na ovo!''

Rekavši to Isus udari svoje lice objema rukama, našto nastade takva buka od plača da niko nije mogao čuti šta je Isus govorio. Nakon toga on još jednom diže svoje ruke u znak tišine, a pošto se narod umirio od plakanja svoga, on reče još jednom: ''Priznajem pred nebom, i pozivam za svjedoka sve šta živi na zemlji, da sam ja stran svemu onome šta ste vi rekli; pošto sam ja čovjek, rođen od žene smrtnika, potčinjene sudu Božijemu, trpeći nevolje jedenja i spavanja, hladnoće i toplote, kao i drugi ljudi. Zato kad Bog dođe da sudi, moje će riječi kao mač probosti svakog (od onih) koji vjeruju da sam ja više nego čovjek''.

 

(Evanđelje po Barnabi, 91-93)

 

Iz navedenog citata jasno se vidi koliko je Mesih Isa, alejhisselam, zabludjele ljude energičnim riječima upozoravao na očevidnu istinu da je on lično samo čovjek, da je on samo Allahovo stvorenje koje je samo po sebi apsolutno nemoćno i potpuno o Stvoritelju ovisno. Bez sumnje je i to da je Isa, alejhisselam, koristio svaku priliku da ljudima govori da je dragi Allah u svakome smislu apsolutno nedoseziv, te da Mu je nemoguće pridružiti bilo šta, jer niko nije kao On. Ovo je apsolutna istina na koju će ponovo, nekih šest stotina godina kasnije, upozoriti i Kur'an:

 

Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara - a stvara parove i od stoke - da vas tako razmnožava. Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi. (42:11)

 

Vidimo da uzvišeni Kur'an jasnim riječima: ''Lejse kemislihi šej'un!'' (u prevodu: ''Niko nije kao On!''); kaže da se apsolutno ništa ne može pridružiti dragome Allahu, da se apsolutno ništa ni u kom smislu ne može s Njim, hvaljen neka je, izjednačiti. Dragi je Allah, hvaljen i slavljen neka je, aposolutno iznad najsitnijega zla, nepravde ili pak slabosti, manjkavosti i mahane i On je apsolutno iznad najsitnije pridruženosti i ograničenosti u bilo kom pogledu. Odatle je nezamislivo da Ga bilo šta može obuhvatiti, pogotovo ne neka forma ili neki oblik koji su očevidno trodimenzionalno ograničeni. Mesih Isa, alejhisselam, je na ovo jasnim riječima stalno upozoravao sve ljude oko sebe i sve one do kojih je mogla dosegnuti njegova riječ.

Obavijest o jednome takvom svjedočenju, a koje se desilo iste one prilike kad je on zabludjele ljude oštrim i dramatičnim riječima upozoravao na pogubnost smatranja njega ičim više od smrtnoga čovjeka i Božijega roba, prenosi nam Evanđelje po Barnabi u nastavku citata:

 

I rekavši ovo Isus vidje veliko mnoštvo konjanika, pri čemu opazi da dolazi guverner sa Herodom i visokosvećenikom. Tada Isus reče: ''Možda su i oni također poludjeli''. Kad guverner stiže tamo sa Herodom i svećenikom, svi sjahaše i načiniše krug oko Isusa, tako da vojska nije mogla zadržati narod koji je želio da čuje Isusa kako govori sa svećenikom. Isus se primače svećeniku s poštovanjem, ali je on želio da se pokloni i obožava Isusa, kad Isus povika: ''Čuvaj se toga šta činiš, svećeniće Boga živoga! Ne ogriješi se o našega Boga!''

Svećenik odgovori: ''Judeja je uveliko uzbuđena tvojim znakovima i tvojim učenjem da viču da si ti bog; zato sam, natjeran od naroda, došao ovdje s rimskim guverenerom i kraljem Herodom. Mi te molimo iz sveg srca da smiriš bunu koja se digla zbog tebe. Jer, neki kažu da si bog, neki kažu da si sin Bogov, a neki kažu da si prorok''.

Isus odgovori: ''A ti, o visokosvećeniće Božiji, zašto ti nisi smirio ovu pobunu? Jesi li ti takođe sišao s pameti? Jesu li proročanstva sa Zakonom Božijim toliko pala u zaborav, o jadna Judejo obmanuta od Satane!''

I rekavši to, Isus reče ponovo: ''Ja svjedočim pred nebom i pozivam za svjedoka sve što živi na zemlji, da sam ja stran svemu što su ljudi rekli o meni, to jest, da sam ja više nego čovjek. Jer, ja sam čovjek, rođen od žene, podložan sudu Božijemu; koji živi ovdje kao i drugi ljudi, podvrgnut običnim nevoljama. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, uveliko si pogriješio, o svećeniče, govoreći šta si rekao. Neka Bog bude zadovoljan da ne dođe na sveti grad velika osveta za ovaj grijeh''.

Tad reče svećenik: ''Neka nam Bog oprosti, a ti se moli za nas''.

Tad rekoše guverner i Herod: ''Gospodine, nemoguće je da čovjek čini to šta ti činiš; zato mi ne razumijemo to šta ti govoriš.''

Isus odgovori: ''To što ti kažeš je istina, jer Bog proizvodi dobro u čovjeku, kao što Satana proizvodi zlo. Jer, čovjek je kao radnja u koju svako ulazi svojim pristankom, radi i prodaje u njoj. Ali, reci mi guverneru, i ti kralju, vi kažete ovo zato što ste strani našem Zakonu: jer da čitate oporuku i zavjet našega Boga, vidjeli bi da je Mojsije štapom učinio da se voda pretvori u krv, prašina u buhe, rosa u oluju i svjetlost u mrak. On je učinio da žabe i miševi dođu u Egipat koje su pokrile tlo, ubio je prvorođence i otvorio more u kom je potopio faraona. Od ovih stvari ja nisam učinio nijednu. A, o Mojsiju svako priznaje da je on u ovome trenutku mrtav čovjek. Jošua je učinio da Sunce stoji nepokretno i otvorio je Jordan, što ja još nisam učinio.[30] A, o Jošui svako priznaje da je on u ovome trenutku mrtav čovjek. Ilija je učinio da vatra dođe vidljivo s neba i kiša, što ja nisam učinio. A, o Iliji svako priznaje da je čovjek. I (na sličan način), mnogi drugi proroci, sveti ljudi, Božiji prijatelji, koji su s Božijom pomoći uradili stvari koje ne može shvatiti razum onih koji ne znaju našega Boga, Svemoćnoga i Milosrdnoga, koji je blagoslovljen za svagda''.

Guverner, svećenik i kralj su molili Isusa da se, u cilju smirivanja naroda, popne na prostrano mjesto i govori narodu. Tad se Isus pope na jedan od dvanaest kamenova, koje je Jošua dao da uzme dvanaest plemena iz sred Jordana, kada je sav Izrael prešao preko suhoga busena, i on reče glasno: ''Neka se naš svećenik popne na uzvišeno mjesto odakle on može potvrditi moje riječi''.

Nato se svećenik pope onamo, kojem Isus reče jasno tako da je svako mogao čuti: ''Zapisano je u oporuci i zavjetu Boga živoga, da naš Bog nema početka, niti će On imati ikada kraj''.

Svećenik odgovori: ''Tačno tako je tamo zapisano''.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je naš Bog samo svojom Rječju stvorio sve stvari''.

''Tačno je to tako'', reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je Bog nevidljiv i skriven od uma čovjekova obzirom da je On bestjelesan i nesastavljen, bez promjene''.

''To je doista tako'', reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano kako Ga nebo nebesa ne može sadržati, obzirom da je naš Bog bezgraničan''.

''Tako je rekao prorok Solomon'', reče svećenik, ''o Isuse''.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da Bog nema potrebu, jer ne jede, ne spava, ne pati niotkog nedostatka''.

''Tako je'' reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je naš Bog svugdje i da nema nikakva drugog boga, osim Njega, koji čini sve što zaželi''.

''Tako je zapisano'', odgovori svećenik.

Tada Isus podigavši uvis svoje ruke, reče: ''Gospode Bože naš, ovo je moja vjera s kojom ću ja doći na sud: sa svjedočenjem protiv svakog koji bude vjerovao suprotno.''

I, okrenuvši se prema narodu, on reče: ''Pokajte se radi svega onoga šta je svećenik rekao, a šta je zapisano u Knjizi Mojsijevoj, zavjet Božiji za svagda. Vi možete opaziti svoj grijeh, jer ja sam vidljiv čovjek i komad ilovače koja hoda po zemlji, smrtnik sam kao i svi drugi ljudi. I imao sam početak, i imaću kraj, i takav (sam) da ja ne mogu stvoriti iznova niti mušicu".

Nato narod podiže glas plačući, i reče: ''Mi smo zgriješili, Gospode Bože naš protiv Tebe; imaj milosti nad nama.''

I oni moliše Isusa da se on moli za sigurnost svetoga grada, da ga naš Bog u svome bijesu ne bi dao narodima da ga zgaze. Poslije toga se Isus, podigavši svoje ruke, molio za sveti grad i za narod Božji, svi su vikali: ''Tako budi'', ''Amen''.

Kada se molitva završila, svećenik reče naglas: ''Ostani Isuse, jer mi treba da znamo ko si ti, radi umirenja našeg naroda''.

Isus odgovori: ''Ja sam Isus, sin Marijin iz sjemena Davidovog, čovjek koji je smrtan i boji se Boga, i ja tražim da se Bogu oda čast i slava''.

Svećenik odgovori: ''U knjizi Mojsijevoj je zapisano da će nam naš Bog poslati Mesiju koji će doći da nam najavi ono šta Bog želi, i donijeti na svijet milost Božiju. Zato te ja molim, reci nam istinu, jesi li ti Mesija Božiji kojeg očekujemo?''

Isus odgovori: ''Istina je da je Bog to obećao, ali ja nisam on, jer on je stvoren prije mene, a doći će poslije mene.''

Svećenik reče: ''Iz tvojih znakova i riječi mi svakako vjerujemo da si ti prorok i sveti Božiji zbog čega te molim u ime sve Judeje i Izraela da nam za ljubav Božiju kažeš, u kom obliku će Mesija doći''.

Isus tad odgovori: ''Tako mi Boga živoga pred kojim stoji moja duša, ja nisam Mesija kojeg očekuju sva plemena zemlje kao što je Bog obećao našem ocu Abrahamu, rekavši: 'U tvome sjemenu ću blagosloviti sva plemena na zemlji.' Međutim, kada me Bog uzme sa svijeta, Satana će opet podići istu ovu prokletu uzbunu, tako što će učiniti da bezbožnici vjeruju da sam ja bog i sin Božji, zbog čega će moje riječi i učenje biti okaljano, tako da će ostati jedva trideset vjernika: nato će Bog imati milosti nad svijetom i poslaće svoga Poslanika za kojega je stvorio sve stvari; koji će doći sa Juga sa moći i uništiće idole sa idolopokolonicima; koji će oduzeti dominaciju od Satane koju on ima nad ljudima. On će donijeti sa sobom milost Božiju, za spas onih koji će vjerovati u njega, a blagoslovljen je onaj ko bude vjerovao njegovim riječima. Iako ja nisam zaslužan da mu razvežem šnjire, primio sam slavu i milost od Boga da ga vidim.''

Tad odgovori svećenik sa guvernerom i kraljem: ''Ne žalosti se, o Isuse, sveti Božiji, jer u naše vrijeme više neće biti ove uzbune, obzirom da ćemo mi pisati svetom Rimskom senatu, tako da te carskim dekretom, više niko neće zvati bogom ili sinom Božijim.''

Tad reče Isus: ''Ja nisam utješen vašim riječima, jer, gdje se vi nadate svjetlosti doći će tama; međutim moja utjeha je u dolasku Poslanika koji će uništiti svako krivo mišljenje o meni, a njegova vjera će se proširiti i zahvatiti čitav svijet, jer, tako je Bog obećao ocu našem Abrahamu. A, to što mi daje utjehu je što njegova vjera neće imati kraja, nego će je Bog držati neprikosnovenom''.

Svećenik upita: ''Poslije dolaska Poslanika Božijeg hoće li dolaziti drugi proroci?''

Isus mu odgovori: ''Poslije njega neće dolaziti pravi proroci poslati od Boga, nego će doći veliki broj lažnih proroka, zbog čega žalim. Jer, Satana će ih podići pravednim sudom Božijim i oni će se kriti pod izgovorom moga Evanđelja.''

Herod upita: ''Kakav je to pravedni sud Božiji pa će doći tako bezbožni ljudi?''

Isus odgovori: ''Pravedan je što će svako ko neće vjerovati u istinu za vlastiti spas, vjerovati u laž za vlastito prokletstvo. Zato vam kažem da je svijet uvijek prezirao prave proroke, a volio lažne, kao što se da vidjeti iz vremena Miheja i Jeremije. Jer, svako voli sebi sličnoga.''

Zatim reče svećenik: ''Kako će se Mesija zvati i koji znak će otkriti njegov dolazak?''

Isus odgovori: ''Ime Mesije je divno, jer mu je sam Bog dao ime kada je On stvorio njegovu dušu i stavio je u nebeski sjaj. Bog je rekao: 'Čekaj Muhammede; jer zbog tebe ću stvoriti raj, svijet i veliko mnoštvo stvorenja, od čega ti činim poklon, tako da ko god te bude blagoslovio biće blagoslovljen, a ko te prokune biće proklet. Kad te pošaljem na svijet, poslaću te kao Poslanika spasa, a tvoja riječ će biti istinita, tako da će propasti nebesa i zemlja, ali tvoja vjera nikad neće'; Muhammed je njegovo blagostavljeno ime".

Tad gomila podiže svoje glasove, govoreći: ''O Bože, pošalji nam svoga Poslanika, O Muhammede, dođi brzo radi spasa svijeta!''

 

(Evanđelje po Barnabi, 93-97) ...

 

U navedenim citatima su na jedan veoma lijep način iskazane neke suštinske mudrosti i pouke izvorne Allahove Vjere koju Mesih Isā, alejhisselam, propovijeda. Uz to, iz njega se može vidjeti da su, najvjerovatnije, još i za prvoga Isāovoga, alejhisselam, boravka na Zemlji, o njemu kružile neistine da je on, neuzubillah, Bog, otjelovljen u ljudskome liku, odnosno Božiji sin, protiv čega se on najenergičnije borio.[31]

No, u ovom citatu je prisutna i jedna, rekli bi smo očita, nepravilnost na koju nam je dužnost ukazati.[32] Naime, u citatu je jasno rečeno da je Isā, alejhisselam, negirao da se atribut Mesija odnosi na njega, dok se iz konteksta vidi da se to odnosi na Muhammeda, alejhisselam. Međutim, svako ko poznaje arapsko pismo sasvim jasno može vidjeti kako dragi Allah u ajetima Kur'ana naziva Isāa, alejhisselam, imenom Mesih Isā, sin Merjemin. Odatle se nesumnjivo atribut Mesih (Mesija) odnosi na Isāa, alejhisselam. A, Muhammed, alejhisselam, se u Kur'anu (i Sunnetu) imenuje atributom Resulullah (Allahov poslanik), te uz to i nekim drugim atributima, ali ne i (koliko je nama znano a dragi Allah najbolje zna) atributom Mesih.

Ovim bi smo, s milošću dragoga Allaha, završili naš skromni osvrt na one znamenite tri godine kad je Mesih Isā, alejhisselam, za svoga prvog boravka na ovom svijetu, uzduž i poprijeko hodio mubarek područjima Palestine, na sve strane prenoseći poruku Indžila i vlastitim savršenim primjerom pokazujući ljudima puteve spasenja.

Dakako, u Evanđeljima po Barnabi, Mateju, Marku, Luki i Ivanu, koja su nam danas jedino dostupna, nalazimo informacije i o drugim događajima koji su se navodno zbivali u ovome periodu Isāova, alejhisselam, života. No, mi smo se odlučili da ih ne pominjemo iz razloga koji slijedi.

Naime, kada se pogleda sadržaj svih tih Evanđelja uočava se da tamo preovladavaju vjerske i mudrosne pouke koje je tada Isā, alejhisselam, navodno propovijedao.[33] Odatle bi, ukoliko bi uključili hronologiju zbivanja iz Evanđelja, neizbježno prenijeli i poruku koju ona donose – a ona, u to smo iz niza očevidnih dokaza čvrsto ubijeđeni, bitno odudara od stvarnog Indžila.[34] Stoga, da ne bi iskrivili smisao Indžila i njegovu poruku, mi ne smijemo prenositi poruku dostupnih Evanđelja.[35] Čak štaviše, i kada bi, kojim slučajem, posjedovali istinski Tevrat, Zebur i Indžil, opet ih ne bi trebali olahko prenositi kako ne bi nesvjesno Kur'an i Sunnet stavljali u drugi plan. Razlog je u tome što smo svi mi, sve generacije od Muhammeda, alejhisselam, pa sve do Sudnjeg Dana, po odredbi dragoga Allaha zaduženi da slijedimo Kur'an i Sunnet, i ništa drugo osim toga.[36]

 

 

Uzdignuće na nebesa

 

 

Nakon što je Mesih Isā, alejhisselam, proveo nekih tri godine u pozivanju na Allahov put, voljom uzvišenoga Gospodara svih svjetova, došlo je vrijeme završetka ove prve faze njegove poslaničke misije na Zemlji. Taj znameniti događaj koji je ostavio veoma duboke posljedice na čitavo čovječanstvo desio se u Jerusalemu, najvjerovatnije u trideset trećoj godini Isāova, alejhisselam, života.

Bilo je vrijeme Pashe (Pesaha), izuzetno značajnog praznika u vjerskoj tradiciji Benu Israila, praznika kojim se obilježava izlazak iz Egipta pod vodstvom Mūsāa, alejhisselam.[37] Isā, alejhisselam, je tada došao u Jerusalem. Predanja nam kažu da je u sveti grad ušao jašući na magarcu, a dragi Allah najbolje zna. Pošto su bili praznični dani, u Jerusalemu se skupilo mnoštvo svijeta iz svih krajeva Palestine i iz svih plemena Israila. Izgleda da je Isāov, alejhisselam, dolazak u pratnji havarijjuna izazvao veliku pažnju svih prisutnih, a naročito svećenika. Tada se desilo da su oholost, strah od istine i od gubitka ovosvjetskih privilegija, kao i bolesna mržnja prema Allahovu poslaniku u otvrdlim i odumrlim srcima većine njih doživjeli svoj vrhunac, pa su ti svećenici potpuno uništili i one zadnje ostatke svoje vjere donijevši monstruoznu odluku da organiziraju ubistvo Isāa, alejhisselam.

Prema Evanđeljima, svećenici su još ranije bili stupili u kontakt sa Judom Iskariotom, jednim od havarijjuna, koji je bio licemjer i družio se sa Isāom, alejhisselam, samo iz tog razloga što je očekivao da će sin Merjemin jednog dana preuzeti vlast nad Benu Israilom, pa se nadao da će to i njemu pružiti koristi. Međutim, kada se uvjerio u to da je Isā, alejhisselam, potpuno okrenut misiji čišćenja ljudskih srca od grijeha i njihova vraćanja istinskoj predanosti Allahu, a da o zemaljskoj vlasti nad narodom i ne razmišlja sve dok oni ne postanu istinski vjernici, on je izgubio strpljenje, i odlučio je da stupi u kontakt sa svećenicima. Evanđelje po Barnabi o tome kaže sljedeće:

 

... Juda izdajnik, kad je vidio da je Isus pobjegao,[38] izgubi nadu da će postati moćan na svijetu, jer je on nosio Isusovu novčarku u kojoj je čuvao sve šta mu je dato za ljubav Božiju. On se nadao da će Isus postati kralj Izraela i tako bi on sam bio moćan čovjek. Zato, izgubivši ovu nadu, on reče u sebi: ''Da je ovaj čovjek prorok, znao bi da ja kradem njegov novac; i tako bi on izgubio strpljenje i izbacio me iz svoje službe znajući da ne vjerujem u njega. A da je mudar čovjek, on ne bi pobjegao od časti koju Bog hoće da mu da. Stoga je bolje da sačinim aranžman sa prvosvećenicima i sa književnicima i farizejima i vidim kako da ga izručim u njihove ruke, jer tako ću ja biti u stanju da postignem nešto dobro''. Donijevši ovakvu odluku, on dade obavještenje književnicima i farizejima kako je stvar prošla u Nainu.

Oni održaše savjet sa prvosvećenikom, govoreći: ''Šta ćemo mi raditi ako ovaj čovjek postane kralj? Sigurno je da ćemo mi proći slabo; jer on je râd da reformira obožavanje Boga poslije drevnog običaja, jer on ne može daleko sa našim tradicijama? Pa kako ćemo mi proći pod suverenitetom takvoga čovjeka? Sigurno ćemo svi stradati s našom djecom, pošto budemo izbačeni s dužnosti, moraćemo prositi naš hljeb. Sad imamo, hvaljen neka je Bog, kralja i guvernera koji su stranci našem zakonu, koje nije briga za naš zakon, isto kao što nas nije briga za njihov. I tako smo u stanju da činimo šta god hoćemo; jer iako mi griješimo, naš Bog je toliko milosrdan da se On umiri žrtvom i postom. Ali, ako ovaj čovjek postane kralj, neće se umiriti ako ne vidi obožavanje Boga onako kako je Mojsije pisao; a što je gore, on kaže da Mesija neće doći iz sjemena Davidova (kao što nam je to jedan od njegovih učenika rekao), nego kaže da će on doći iz sjemena Jišmaelova, i da je obećanje učinjeno na Jišmaelu, a ne na Isaku. Šta će onda biti plod ako se ovom čovjeku dopusti da živi? Sigurno će Ismaeliti steći ugled kod Rimljana, i oni će im dati našu zemlju u posjed; i tako će Izrael opet biti podvrgnut ropstvu kao što je bilo ranije''.

Čuvši prijedlog, visokosvećenik odgovori da mora vidjeti sa Herodom i guvernerom, ''jer mu je narod naklonjen, pa bez vojske mi nećemo biti u stanju da išta učinimo; i neka Bog bude zadovoljan da s vojskom obavimo ovaj posao''.

Pošto su se posavjetovali međusobno, oni isplaniraše da ga se dokopaju noću, kada Herod i guverner pristanu na to.

 

(Evanđelje po Barnabi, 142) ...

 

Iz ovog citata jasno se da vidjeti šta je bilo u osnovi poricanja i odbacivanja Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, i njegovog poziva od strane ''duhovne elite'' Israila - svećenika, pismoznanaca i farizeja.

Naime, oni su živjeli u jednome svome ''duhovnom'' svijetu, izgrađenom na njihovim tradicijama, u kome su uživali razne pogodnosti i ugled u narodu. Nimalo ih nije brinula jedna, čak i njima samima veoma dobro znana, činjenica da takvo poimanje i prakticiranje vjere nije u skladu sa Allahovom Knjigom. Oni su ''obožavali'' dragoga Allaha na način koji je odgovarao njihovim ovozemaljskim interesima, a ne na način koji je upravo dragi Allah propisao u Objavi. Suočivši se sa pojavom Mesiha Isāa, alejhisselam, jako su se uplašili za svoj položaj budući da su vidjeli kako on nimalo ne dopušta mijenjanje i napuštanje izvorne Allahove vjere i da se neće umiriti dok ne vidi obožavanje Boga onako kako je navedeno u Objavi i izvorima pouzdanim, što bi za njih i njihov status u društvu, kako su smatrali, bila potpuna katastrofa jer bi onda ''bili izbačeni s dužnosti i morali prositi hljeb za sebe i svoju djecu''. Tu se dakle još jednom pokazalo koliko je u opasnom položaju ''ulema'' koja preuzeti emanet tumačenja i prenošenja Allahove vjere na Zemlji shvata profesijom od koje se živi i putem koje se nastoji ostvariti karijera. Ulema koja svojim namjerama, ciljevima i nastojanjima teži ka tome da živi od vjere, sebe dovodi u najveću opasnost. Kako su samo čestiti oni među ulemom koji svim svojim srcem nastoje da žive za vjeru - čestiti su, odani i iskreni, spremni su i da se žrtvuju ako ustreba. Ali, većina od ''uleme'' Benu Israila, na njihovu žalost, u to vrijeme izgleda da življaše od vjere, a samo manjina njih življaše za vjeru.

Oni, prema tome, u takvom unutarnjem stanju bijahu u vrijeme Pesha treće godine Isāove, alejhisselam, misije i zato odlučiše da uz pomoć lažnih optužbi eliminiraju Mesiha Isāa, alejhisselam, koristeći Rimljane u toj nakani. Prema Barnabi, povod su našli u još jednoj istini koje su se jako plašili, a koju je Isā, alejhisselam, jasno isticao: odgovoru na pitanje kojega je od svojih sinova Ibrahim, alejhisselam, krenuo žrtvovati za ljubav Allaha dragoga, odnosno, u potomstvu kojega između njih dva je sadržano Allahovo obećanje o poslanju posljednjega poslanika, kao milosti svim svjetovima:

 

... Kad je došao dan, Isus ode u Hram sa velikim mnoštvom naroda. Prvosvećenik se tada privuče govoreći: ''Reci mi o Isuse, jesi li zaboravio sve šta si priznao, da ti nisi Bog, niti sin Božiji, niti čak Mesija?''

Isus mu odgovori: ''Ne, sigurno da nisam zaboravio; jer to je moje priznanje koje ću donijeti pred sudsko sjedište Boga na dan sudnji. Jer, sve šta je napisano u Mojsijevoj knjizi je sama istina, pošto je Bog naš Stvoritelj (Bog) jedan, a ja sam Božiji sluga i želim da služim Božijeg Poslanika kojeg vi zovete Mesija''.

Prvosvećenik reče: ''Pa šta koristi da dođe u hram veliko mnoštvo naroda? Tražiš li ti možda da učiniš sebe kraljem Izraela? Pazi da te kakva opasnost ne snađe!''

Isus odgovori: ''Da sam ja tražio svoju vlastitu slavu i želio udio ovoga svijeta, ja ne bih pobjegao kad su ljudi iz Naina htjeli učiniti me kraljem. Vjeruj mi da ja ništa ne tražim na ovome svijetu''.

Tad reče prvosvećenik: ''Želimo da znamo stvar o Mesiji.''; pa svećenici, pismoznanci i farizeji načiniše krug oko Isusa.

Isus odgovori: ''Kakva je to stvar koju tražite da znate o Mesiji? Možda je to laž? Ja vam sigurno neću reći laž. Jer da sam rekao laž, ti bi me obožavao i pismoznanci i farizeji sa svim Izraelom, ali zato što sam vam rekao istinu, vi me mrzite i tražite da me ubijete''.

Prvosvećenik reče: ''Mi sad znamo da ti imaš đavla u leđima; jer ti si Samaritanac, i nemaš respekta prema svećeniku Božijem''.

Isus odgovori: ''Tako mi Boga živoga, ja nemam đavola u leđima, nego ja tražim da izbacim đavola. Zato iz ovoga razloga đavo buni svijet protiv mene, jer ja nisam od ovoga svijeta, nego tražim da se slavi Bog koji me je poslao na svijet. Poslušajte me zato i ja ću vam reći ko ima đavola u svojim leđima. Tako mi Boga živoga pred kojim stoji moja duša, onaj ko djeluje po volji đavola, on ima đavola u svojim leđima, koji je na njega stavio uzdu svoje volje i upravlja njime po svome ćejfu, dajući da on uđe u svaki grijeh. Kao što odijelo promjeni svoj naziv kada promjeni svoga vlasnika, iako je posve isto odijelo; tako takođe ljudi, iako su svi od jednoga materijala, različiti su zbog djela onoga ko djeluje u čovjeku. Ako sam (a znam da nisam) zgriješio, zašto me ne prekorite kao brata, umjesto da me mrzite kao neprijatelja? Doista članovi tijela pomažu jedni druge kad se oni ujedine s glavom, a oni koji su odsječeni od glave, ne daju joj pomoć. Jer, ruke jednoga tijela ne osjećaju bol nogu drugoga tijela, nego tijela s kojim su sjedinjene. Tako mi Boga živoga pred kojim stoji moja duša, onaj ko se boji i voli Boga svog Stvoritelja ima osjećaj milosti nad onima nad čijim glavama Bog ima milost. A pošto Bog neće smrt griješnika, nego za svakoga čeka da se pokaje, ako ste vi od tog tijela u kojega sam ja inkorporiran, tako mi Boga živoga, vi biste mi pomogli da radim prema svojoj glavi''.

''Ako činim grijeh prekorite me i Bog će vas voljeti, jer ćete vršiti volju Njegovu, ali ako me niko ne može ukoriti to je znak da vi niste sinovi Abrahamovi kao što se nazivate, niti ste inkorporirani sa onom glavom s kojom je Abraham bio inkroporiran. Tako mi Boga živoga, Abraham je tako jako volio Boga, da je ne samo polomio u komade lažne idole i napustio svoga oca i mater, nego je bio voljan i da zakolje vlastitoga sina u poslušnosti Bogu''.

Prvosvećenik odgovori: ''Ja ovo tražim od tebe i ja ne tražim da te ubijem zato nam reci: Ko je bio ovaj sin Abrahamov?''

Isus odgovori: ''Žar tvoje časti, o Bože, me pali i ne mogu zadržati svoj mir. Doista kažem, sin Abrahamov je bio Jišmael[39] od koga mora poteći Mesija obećan Abrahamu, da će u njemu sva plemena zemlje biti blagoslovljena''.

Prvosvećenik bi gnjevan čuvši to i povika: ''Kamenujmo ovog bezbožnog čovjeka, jer on je Ismaelita i govorio je hulu protiv Mojsija i protiv Zakona Božijeg!''

Nato svaki farizej i pismoznanac sa starješinama narodnim uze kamen da kamenuje Isusa koji iščeze od njihovih očiju i iziđe iz Hrama. A onda kroz veliku želju koju su imali da ubiju Isusa, zaslijepljeni bijesom i mržnjom, oni navališe jedan na drugoga tako da tu umrije hiljadu ljudi i oni isprljaše sveti Hram. Učenici i vjernici koji su vidjeli da Isus izlazi iz Hrama (jer od njih on nije bio skriven) slijediše ga do kuće Šimunove. Nato Nikodem dođe tamo i posavjetova Isusa da napusti Jerusalem i ode kraj potoka Kedron, rekavši: ''Gospodaru, ja imam vrt sa kućom kraj potoka Kedron, molim te zato, idi samo sa nekima od tvojih učenika, da ostaneš tamo dok ova mržnja naših svećenika ne prođe; jer ja ću te služiti čime je potrebno. I mnoštvo učenika te ostavlja ovdje u kući Šimunovoj i u mojoj kući, jer Bog će vas sve opskrbiti.''

A Isus ovo učini, želeći samo da ima sa sobom dvanaest prvonazvanih apostola.

U ovo vrijeme, dok je Djevica Marija, majka Isusova, bila u molitvi, posjeti je anđeo Gabriel i ispriča joj progon njenog sina, rekavši: ''Ne boj se Marijo, jer Bog će ga zaštititi od svijeta''. Zato Marija plačući ode iz Nazareta i dođe u Jerusalem u kuću svoje sestre Marije Salome, tražeći svog sina. Ali pošto se on tajno povukao uz potok Kedron, ona više nije bila u stanju da ga vidi na ovom svijetu; izuzev nakon djela sramote, jer zato ga je anđeo Gabriel sa anđelima Mikaelom, Rafaelom i Urielom donio njoj po zapovijesti Božijoj.

Kad je konfuzija u hramu nakon odlaska Isusa prestala, prvosvećenik se pope visoko i davši svojim rukama znak za tišinu, on reče: ''Braćo šta mi radimo? Zar ne vidite da je on prevario čitav svijet sa svojom đavolskom vještinom? Pa kako je on iščezao, ako nije bio vrač? Sigurno je, da je on bio svetac i prorok ne bi hulio protiv Boga i protiv Mojsija (Njegovog) sluge i protiv Mesije, koji je nada Izraela. I šta da kažem? On je hulio na sve naše svećenstvo, zato vam uistinu kažem, ako se on ne odstrani sa svijeta, Izrael će se isprljati i naš će nas Bog izručiti narodima. Vidite sad kako je zbog njega ovaj sveti Hram isprljan.''

A prvosvećenik je govorio na takav način da su mnogi napustili Isusa, zato što je tajni progon pretvoren u otvoreni, tako da je prvosvećenik lično otišao Herodu i rimskom guverneru, optužujući Isusa da je želio da se učini kraljem Izraela, a o ovome su oni imali lažne svjedoke.

Tad je održan opšti savjet protiv Isusa, jer ih je rimski dekret uplašio. Tako je rimski Senat dva puta poslao dekret o Isusu: u jednom je bio zabranio pod prijetnjom smrti da iko naziva Isusa iz Nazareta, proroka Jevreja, ili Bogom ili sinom Božijim; a u drugom je zabranio pod smrtnom kaznom, da se iko bori protiv Isusa iz Nazareta, proroka Jevreja.

Zato je iz ovoga razloga među njima bila velika podjela. Neki su željeli da ponovo pišu u Rim protiv Isusa; drugi su govorili da bi ostavili Isusa samog, bez obzira šta je on govorio, kao budalu; drugi su iznosili velika čuda koja je on iznio.

Prvosvećenik je stoga govorio pod prijetnjom anateme da niko ne izgovori ni riječ za odbranu Isusa; i on je govorio s Herodom i guvernerom rekavši: ''U svakom slučaju mi u svojim rukama imamo riskantan poduhvat, jer ako ubijemo ovoga griješnika, djelovaćemo suprotno Cezarovom dekretu, a ako mu dopustimo da živi i on se načini kraljem, kako će stvar ići?''

Tad se Herod diže i zaprijeti guverneru rekavši: ''Pazi da zbog tvojega favoriziranja ovoga čovjeka ova zemlja ne postane buntovna: jer ja ću te optužiti pred Cezarom kao buntovnika.''

Tad se guverner pobojao Senata i postao prijatelj Herodov (prije ovoga su oni mrzili jedan drugoga na smrt) i oni se ujediniše za smrt Isusovu i rekoše prvosvećeniku: ''Kad god saznaš gdje je zlotvor, pošalji po nas, jer ćemo ti dati vojnike.'' Ovo je bilo učinjeno da se ispuni proročanstvo Davidovo koji je proricao o Isusu, proroku Izraela, govoreći: ''Prinčevi i kraljevi zemlje su se ujedinili protiv sveca Izraelovog, jer on najavljuje spas svijeta''.

Poslije toga dana bila je opšta potraga za Isusom kroz Jerusalem.

 

(Evanđelje po Barnabi, 206-210) ...

 

Nekako u to vrijeme prvosvećeniku dođe Juda Iskariot i za malu svotu novca obeća da će vojnike dovesti do mjesta gdje se sklonio Isā, alejhisselam. Odmah su ga stavili na čelo kaznene jedinice rimske vojske i on ih je poveo ka kući u koju se bio sklonio Mesih Isā, alejhisselam, skupa sa havarijjunima. Barnaba detaljno opisuje i ovaj događaj:

 

... Kad vojnici sa Judom dođoše blizu mjesta gdje je bio Isus, Isus začu približavanje mnoštva naroda, zato se on sa strahom povuće u kuću. A jedanaestorica su spavali. Tada Bog, videći u opasnosti Svoga slugu, naredi Gabrielu, Mihaelu, Rafaelu i Urielu, Svojim izaslanicima, da uzmu Isusa sa svijeta. Sveti anđeli dođoše i izvukoše Isusa kroz prozor koji gleda na Jug. Oni ga otkriše i smjestiše u treće nebo, u društvo anđela koji vječno slave Boga.

Juda uđe hitro prije svih u sobu odakle je Isus uzdignut. A, učenici su spavali. Nato je čudesni Bog čudesno djelovao tako da je Juda bio tako izmijenjen u govoru i licu nalik Isusu da smo mi vjerovali da je on Isus. A on je, probudivši nas, tražio gdje je gospodar. Mi smo se tome čudili i odgovarali: ''Ti gospodaru, si naš gospodar; zar si nas zaboravio?'' A on, smješeći se reče: ''Pa jeste li ludi pa ne znate da sam ja Juda Iskariot!'' I dok je on to govorio vojnici uđoše i spustiše ruke na Judu, jer je on po svemu bio sličan Isusu. Mi, pošto smo čuli šta Juda kaže, i vidjevši mnoštvo vojnika, pobjegosmo kao izvan sebe. A Ivan, koji je bio umotan u laneno platno, se probudi i uteče, a kad su ga vojnici ščepali za laneno platno, on ostavi laneno platno i pobježe go. Jer Bog je čuo molitvu Isusovu i spasio jedanaestoricu od zla.

Vojnici uzeše Judu i svezaše ga, ne bez izrugivanja. On je istinski poricao da je Isus; a vojnici rugajući mu se rekoše: ''Gospodine ne boj se, jer mi smo došli da te učinimo kraljem Izraela, a svezali smo te jer znamo da ti odbijaš kraljevstvo.'' Juda odgovori: ''Pa jeste li izgubili razum! Vi ste došli da uzmete Isusa iz Nazareta sa oružjem i fenjerima kao (protiv) lopova; a svezaste mene koji sam vas vodio, da me učinite kraljem!'' Tad vojnici izgubiše strpljene i sa udarcima i šutovima počeše da se izruguju Judi i oni ga s bijesom odvedoše u Jerusalem.

Ivan i Petar su slijedili vojnike izdaleka; i oni su potvrdili onom koji piše da su vidjeli svo ispitivanje Jude od prvosvećenika i vijeća farizeja koji su se skupili da bi Isusa kaznili smrću. Potom je Juda izgovorio mnoge riječi ludosti tako da su se svi smijali, vjerujući da je on doista Isus i da je zbog straha od smrti izigravao ludost. Nato pismoznanci povezaše zavojem njegove oči i rugajući mu se govoriše: ''Isuse, proroče Nazarenaca (jer tako su oni zvali one koji su vjerovali u Isusa) reci nam ko je bio taj ko te udario''? A oni su ga udarali i pljuvali mu u lice. Kada je svanulo, tamo se sakupilo veliko vijeće pismoznanaca i narodnih starješina; a prvosvećenik je sa farizejima tražio lažne svjedoke protiv Jude, za kojeg je potpuno vjerovao da je Isus; i oni ne nađoše ono šta su tražili.

A zašto ja kažem da su svećeničke vođe vjerovali da je Juda Isus?

Štaviše, svi su učenici, zajedno s onim koji ovo piše, to vjerovali; i sirota je djevica, majka Isusova, sa svojom rodbinom i prijateljima to vjerovala, tako da je tuga svakog bila nevjerovatna. Tako mi Boga živog, onaj koji piše je zaboravio sve šta je Isus rekao: kako će on biti uzdignut sa svijeta i da će propatiti u trećoj osobi, i da neće umrijeti do kraja svijeta. Zato je on i otišao sa majkom Isusovom i sa Ivanom do krsta.

Prvosvećenik je dao da se Juda pred njega dovede vezan i onda ga upita o njegovim učenicima i njegovom naukovanju. Juda, iako izvan sebe, ne odgovori ništa. Prvosvećenik ga onda zamoli Bogom živim Izraelovim da mu kaže istinu.

Juda mu odgovori: ''Ja sam vam rekao da sam ja Juda Iskariot, koji sam vam obećao da ću vam u ruke dati Isusa Nazarenca; a svi vi ste, ne znam kako, izvan sebe, jer pošto poto hoćete da sam ja Isus''.

Prvosvećenik odgovori: ''O perverzni zavodniče, ti si obmanuo sav Izrael, počevši od Galileje čak do Jerusalema ovdje, sa svojim naukovanjem i lažnim čudima, a sad misliš da umakneš zaslužnoj kazni koja ti pristaje izigravajući da si lud? Tako mi Boga živoga, ti joj nećeš umaći''! Rekavši to, on naredi svojim slugama da ga udaraju boksajući i šutajući, da bi mu se njegovo razumijevanje vratilo u glavu. Izrugivanje koje je on tada pretrpio u rukama prvosvećenikovih slugu je van vjerovanja. Jer, oni sa žarom izmišljaše nove izume da bi zadovoljili svijet. Tako ga obukoše kao mađioničara i toliko su ga obrađivali rukama i nogama, da bi se i sami Kananci sažalili da su vidjeli taj prizor. Ali, svećenički prvaci i narodne starješine su imali srca toliko razjarena protiv Isusa da su, vjerujući da je Juda stvarno Isus, uživali gledajući ga tako tretiranog.

Kasnije ga vezanoga odvedoše guverneru koji je potajno volio Isusa. On, misleći da je Juda Isus, dade mu da uđe u njegovu prostoriju i govorio je sa njim pitajući ga iz kog razloga su ga svećeničke vođe i narod dali u njegove ruke.

Juda odgovori: ''Kad bih ti rekao istinu, ne bi mi vjerovao; jer si i ti možda obmanut kao što su (vođe) svećeničke i farizeji obmanuti.''

Guverner mu odgovori (misleći da on želi govoriti o Zakonu): ''Pa zar ti ne znaš da ja nisam Jevrej?; ali (vođe) svećenika i narodne starješine su te dale u moje ruke. Zato nam reci istinu da bih mogao učiniti ono šta je pravedno. Jer, ja imam moć da te oslobodim i da te kaznim smrću''.

Juda odgovori: ''Gospodine, vjeruj mi, ako me kazniš smrću učinićeš veliku grešku, jer ćeš ubiti nevinu osobu, videći da sam ja Juda Iskariot, a ne Isus koji je vrač i svojom vještinom me je tako transformisao''.

Kada je to čuo, guverner se naveliko čudio, tako da je mislio da ga pusti na slobodu. Guverner zato iziđe vani i smiješeći se reče: ''U jednom slučaju, ovaj čovjek nije vrijedan smrti već prije sažaljenja''. ''Ovaj čovjek kaže'', nastavi guverner, ''da on nije Isus, nego izvjesni Juda koji je vodio vojnike da uzmu Isusa i on kaže da ga je Isus Galilejac svojom magijskom vještinom tako preobličio. Zato, ako je ovo istina, bila bi velika greška ubiti ga pošto je on nevin. Ali, ako je on Isus, a poriče da jest, sigurno je izgubio pamet i bilo bi bezbožnički ubiti luđaka.''

Tada svećeničke vođe i narodne starješine sa pismoznancima i farizejima, povikaše govoreći: ''On je Isus iz Nazareta, jer mi ga znamo; da on nije zločinac ne bi smo ga dali u tvoje ruke. Niti je on lud, već prije opak, jer ovom hujdurmom traži da umakne iz naših ruku, a pobuna koju bi on podstakao, ako bi umakao, bila bi veća od prethodne''.

Pilat (jer to je bilo ime guvernera), da bi se otresao od ovakvog slučaja, reče: "On je Galilejac, a Herod je kralj Galileje: zato ne pripada meni da takav slučaj sudim, vodite ga Herodu."

U skladu s tim oni odvedoše Judu Herodu koji je dugo vremena želio da Isus dođe u njegovu kuću. Međutim, Isus nikad nije želio otići u njegovu kuću, zato što je Herod bio mnogobožac i obožavao je krive i lažne bogove, živeći na način nečistih mnogobožaca.

Sada, kada je Juda bio tu doveden, Herod ga je pitao za mnoge stvari na koje Juda nije davao prave odgovore, poričući da je on Isus. Tada mu se Herod izrugivao sa svojim sudom i dao da bude obučen u bijelo kao što se luđaci oblače i poslao ga je nazad Pilatu, poručivši mu: ''Ne omahni u pravdi prema narodu Izraela!'' A, ovo je Herod napisao zato što su mu svećeničke vođe, pismoznanci i farizeji bili dali veliku količinu novca. Guverner, čuvši da je tako bilo od sluge Herodovoga, a da bi on također mogao dobiti nešto novca, simulirao je da želi pustiti Judu na slobodu. Nato on dade da ga njegovi robovi bičuju, a bili su plaćeni od pismoznanaca da ga ubiju pod udarcima. Međutim, Bog, Koji je odredio stvar, rezervisao je Judu za krst, da bi pretrpio tu strašnu smrt kojoj je prodao drugoga. On tako nije dopustio Judi da umre pod udarcima biča uprkos tome što su ga vojnici tako žestoko bičevali da je iz njegovog tijela lila krv. Potom ga, u izrugivanju, obukoše u staru purpurnu odjeću govoreći: ''Pristaje našem novom kralju da ga obučemo i krunišemo ga''. Tako oni sakupiše trnja i načiniše krunu kao one od zlata i dragoga kamenja koje kraljevi nose na svojim glavama. I ovu krunu od trnja staviše na Judinu glavu, stavivši mu u ruku trsku kao žezlo i prisiliše ga da sjedne na visoko mjesto. I vojnici dolaziše pred njega, u izrugivanju mu se klanjajući i pozdravljajući ga kao kralja Jevreja. Pa, ispružiše svoje ruke da prime darove, kao što je običaj da daju mladi kraljevi, i ne primivši ništa oni izudaraše Judu, govoreći: ''Pa kako si ti krunisan ludi kralju, ako nećeš platiti vojnicima i slugama?''

Svećeničke vođe sa pismoznancima i farizejima, vidjevši da Juda nije umro od biča i strašeći se da ga guverner Pilat ne pusti na slobodu, dadoše mu novčani poklon i on tako, primivši novac, predade Judu farizejima i pismoznancima kao osuđenika na smrt.

Tada oni osudiše dva lopova s njim na smrt na križu. Oni ga tako odvedoše na brdo Kalvarija, gdje su obično vješali zločince, i tu ga razapeše gologa radi veće sramote. Juda nije učinio ništa osim što je povikao: ''Bože zašto si me ostavio, zločinac je pobjegao a ja umirem nepravedno?''

Uistinu, kažem da je glas, lice i osoba Judina bila toliko slična Isusu, da su njegovi učenici i vjernici posve mislili da je on Isus. Zato neki ostaviše nauk Isusa, vjerujući da je Isus lažni prorok i da je magijskom vještinom učinio čuda koja je učinio, jer je Isus rekao da on neće umrijeti do kraja svijeta, a bijaše u to vrijeme uzet sa svijeta.

Ali oni koji su ostali čvrsti u nauku Isusovom bili su tako opsjednuti tugom, vidjevši da umrije onaj koji je bio sasvim sličan Isusu, da se nisu sjećali šta je Isus rekao. I tako u društvu sa Isusovom majkom oni odoše na brdo Kalvarija i nisu samo bili prisutni pri smrti Jude, neprestano plačući, nego su pomoću Nikodema i Josipa iz Arimateje dobili od guvernera tijelo Judino da ga sahrane. Oni ga skinuše s krsta s takvim plačem da niko ne bi povjerovao i sahraniše ga u novu Josipovu grobnicu, omotavši ga u stotinu skupocjenih masti. Potom se svaki čovjek vrati svojoj kući. Onaj koji piše sa Ivanom i Jakovom bratom njegovim ode sa majkom Isusovom u Nazaret.

Oni učenici koji se nisu bojali Boga odoše noću, ukradoše tijelo Judino, pa ga sakriše šireći vijest da je Isus uskrsnuo ponovo. Otud nastade velika zbrka.

Prvosvećenik onda naredi da niko, pod prijetnjom anateme, ne smije govoriti o Isusu iz Nazareta. I tako nastade veliki progon i mnogi bijahu kamenovani, mnogi prebijeni, a mnogi prognani iz zemlje, jer nisu mogli da ostanu mirni na takvu stvar. Novosti stigoše u Nazaret da je Isus, njihov sugrađanin, nakon što je umro na krstu ponovo podignut. Nato onaj koji (ovo) piše zamoli mati Isusovu da se ostavi plakanja jer joj je sin opet podignut. Čuvši to, Djevica Marija reče plaćući: ''Hajmo u Jerusalem da nađemo mog sina. Umrijeću zadovoljna kada ga vidim.''

Djevica se vrati u Jerusalem sa onim koji piše, Ivanom i Jakovom baš onog dana kad je prvosvećenik izdao dekret. Nato Djevica koja se bojala Boga, iako je znala da je dekret prvosvećenika nepravedan, naredi onima koji su stanovali s njom da zaborave njezinoga sina. Pa kako je svaki pojedinac bio uzbuđen!

Bog koji raspoznaje srca ljudi, zna da smo između žala za smrću Jude, za kojeg smo vjerovali da je Isus, naš gospodar, i želje da ga (Isāa, alejhisselam, prim. autora)  vidimo oživljenog, mi sa majkom Isusovom izgarali. Tako se anđeli, koji su bili zaštitnici Marijini, uznesoše na treće nebo, gdje je bio Isus u društvu anđela i sve mu ispričaše. Zato Isus zamoli Boga da mu da moć da vidi svoju majku i svoje učenike. Tad milosredni Bog naredi Svojoj četvorici omiljenih anđela, koji su Gabriel, Mihael, Rafael i Uriel, da odnesu Isusa u kuću njegove majke i da ga tu čuvaju tri dana neprestano, dopuštajući da ga vide samo oni koji su vjerovali u njegov nauk. Isus tako, okružen blještavilom, dođe u sobu gdje je boravila Marija Djevica sa svoje dvije sestre Martom i Marijom Magdalenom, i Lazarom, i onim koji piše, i Ivanom, i Jakovom, i Petrom. Nato oni od straha padoše kao mrtvi.

A Isus podiže svoju majku i druge sa tla govoreći: ''Ne bojte se, jer ja sam Isus; i ne plačite, jer ja sam živ, a ne mrtav''.

Oni ostadoše svi dugo vremena izvan sebe na Isusovo prisustvo, jer su svi zajedno vjerovali da je Isus mrtav. Tada Djevica, plačući, reče: ''Reci mi sine moj zašto je Bog dozvolio da umreš na sramotu tvoje rodbine i prijatelja i na sramotu tvoga nauka, pošto ti je dao moć da dižeš mrtve? Jer, svako ko te volio bio je kao mrtav.''

Isus odgovori, grleći svoju majku: ''Vjeruj mi majko, ja ti uistinu kažem da ja uopće nisam bio mrtav; jer Bog me ostavio do kraja svijeta.'' I rekavši to on zamoli četiri anđela da se pokažu i posvjedoče kako je stvar prošla.

Nato se anđeli pokazaše nalik na četiri sjajna sunca, tako da od straha ponovo svi padoše kao mrtvi. Tada Isus dade četiri lanena platna anđelima da bi mogli da se pokriju, da bi se mogli vidjeti i čuti s njegovom majkom i njenim pratiocima. I podigavši ih sve, on ih utješi riječima: ''Ovo su pomagači Božiji: Gabriel, koji najavljuje Božije tajne, Mihael, koji se bori protiv Božijih neprijatelja; Rafael, koji prima duše onih koji umiru; i Uriel, koji će svakoga pozvati na sud Božiji na Dan posljednji.'' Potom četiri anđela ispričaše Djevici kako ih je Bog poslao po Isusa i preobličio Judu, da bi ovaj mogao iskusiti kaznu kojoj je prodao drugoga.

I Isus se tad okrenu onom koji ovo piše i reče: ''Gledaj Barnaba da obavezno napišeš moje Evanđelje o svemu što se zbivalo za vrijeme moga boravka na svijetu. I opiši na isti način ono što se desilo Judi, da vjernici ne budu prevareni i da svi vjeruju istinu''.

Tad reče onaj koji piše: ''Sve ću učiniti ako Bog htjedne, o gospodaru, međutim kako se to desilo Judi ja ne znam, jer nisam vidio sve''.

Isus odgovori: ''Ovdje su Ivan i Petar koji su vidjeli sve, pa će ti oni reći sve što se zbilo.'' I Isus nam naredi da pozovemo njegove vjerne učenike, da bi svi oni mogli da ga vide. Tada Ivan i Petar sazvaše zajedno sedam učenika sa Nikodemom i Josipom i mnoge druge od sedamdesetdvojice i oni jedoše sa Isusom.

Trećega dana Isus reče: ''Idite na Goru Maslinsku sa mojom majkom, jer ću se tamo uspeti na nebo i vi ćete vidjeti ko će me uznijeti.''

Tako tamo odoše svi, izuzev dvadesetpet od sedamdesetdva učenika koji su već bili, u velikome strahu, pobjegli u Damask. Pošto svi oni stajaše u molitvi, u podne dođe Isus s velikim mnoštvom anđela koji su hvalili Boga, a sjaj njegova lica ih tako prestravi da oni padoše svojim licima na zemlju. Međutim, Isus ih podiže tješeći ih i govoreći: ''Ne bojte se, ja sam vaš gospodar''. I on ukori mnoge koji su vjerovali da je on umro i opet ustao, rekavši: ''Da li vi mene i Boga držite lažljivcima?; jer Bog mi je podario da živim skoro do kraja svijeta, kao što sam vam rekao. Uistinu, ja vam kažem, ja nisam umro, nego Juda izdajnik. Pazite, jer Satana će učiniti svaki pokušaj da vas prevari, budite moji svjedoci u svom Izraelu i po čitavom svijetu, o svim stvarima koje ste čuli i vidjeli.''

I govorivši tako on zamoli Boga za spas vjernika i obraćenje griješnika. I njegova molitva se završi, on zagrli svoju majku, rekavši: ''Mir neka je tebi majko moja, počivaj u Bogu koji je stvorio tebe i mene''.

Tako govoreći, okrenu se svojim učenicima i reče: ''Neka je Božija milost i milosrđe uz vas.'' Potom, pred očima svih prisutnih, četvorica anđela ga uznesoše na nebo.

 

(Evanđelje po Barnabi, 215-221) ...

 

Vidimo, dakle, kako nam Evanđelje po Barnabi opisuje te dramatične i veličanstvene događaje koji su se desili u Jerusalemu i govori nam da Isā, alejhisselam, uopće nije bio niti uhapšen, niti mučen, niti razapet i ubijen, već da je sve to doživio Juda Iskariot kako bi se na njemu još jednom potvrdila iskonska mudrost, oličena u Allahovoj pravdi po kojoj onaj ko jamu kopa, sam u nju upada.

Suština je u tome da je Isā, alejhisselam, živ, bez toga da je okusio smrt, još uvijek u ovoj, dunjalučkoj, etapi života, uznesen na nebesa gdje, po odredbi dragog Allaha, čeka vrijeme svoga ponovnoga spuštanja na Zemlju kako bi konačno upotpunio svoju misiju i tek onda preselio na ahiret, kao i svi drugi ljudi, ali o tome, ako dragi Allah da, kasnije.

Kur'an časni nam potvrđuje ovo na sasvim jasan i nedvosmislen način, pa je odatle svima onima koji svjedoče Kur'an kao Riječ dragoga Allaha, jasno da do raspeća Mesiha Isāa, alejhisselam, nije nikada ni došlo, već se to ljudima koji su gledali samo učinilo:

 

... i zbog riječi njihovih: "Ubili smo Mesiha, Isāa, sina Merjemina, Allahova poslanika!" A oni ga nisu ni ubili ni razapeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi; A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti. (4:157-159)

 

Dakle, jasno je da je Isāova, alejhisselam, smrt na križu bila samo pričina i varka, tj. da se ljudima taj događaj samo pričinio.

Ako se pitamo kako se to pričinjavanje konkretno zbilo, koliko je nama znano, među muslimanima postoje dvije grupe mišljenja.

Tako jedni govore da Mesih Isā, alejhisselam, uopće nije istinski umro na križu, već je doživio kliničku smrt, pa je onda, nakon te prividne smrti, ponovo oživljen i uznesen na nebo. Međutim, po ovima je Mesih Isā, alejhisselam, ipak bio raspet na križ i prije toga mučen, a to pobijaju upravo Riječi dragoga Allaha objavljenje u Kur'anu u okviru naprijed navedenih ajeta: ... A nisu ga ni ubili ni raspeli...[40]; gdje je u arapskome originalu u odričnome značenju upotrijebljena riječ ''Salebe'', koja upravo znači raspinjanje.[41] Odatle je sasvim jasno da Kur'an negira da je Mesih Isā, alejhisselam, bio raspet na križ i ubijen.

Zbog navedenoga mi se ne slažemo sa ovim mišljenjem i prihvatamo drugo mišljenje koje tvrdi da su ljudi koji su posmatrali taj događaj bili obmanuti time što je neka druga osoba, a koja je voljom dragog Allaha, Gospodara svih svjetova, bila čudesno izmijenjena tako da su njen lik, stas i glas bili identični liku, stasu i glasu Isāovom, alejhisselam, bila mučena i razapeta na križ na kojem je i umrla.

Prema tome, može se kazati (a dragi Allah najbolje zna) da je do obmane ljudi došlo zamjenom Isāa, alejhisselam, nekom drugom ličnošću, čudesno izmijenjenom. Međutim, ako se sada upitamo ko je bila ta ličnost koja je pretrpila patnju umjesto Mesiha Isāa, alejhisselam, ponovo se susrećemo sa dva mišljenja.

Jedno kaže da je to bio Juda Iskariot za kojega je time već na ovom svijetu započelo pravedno kažnjavanje zbog njegove izdaje, a to isto, kako smo vidjeli, navodi i Evanđelje po Barnabi, što može, ali i ne mora, biti značajan dokaz tačnosti ovoga mišljenja.

Drugo mišljenje govori da je kratko prije tih sudbonosnih događaja Isā, alejhisselam, koji je, naravno, već bio upoznat sa time šta treba da se desi, ponudio veliku nagradu na ahiretu (trajno bivanje u Džennetu u njegovome mubarek društvu i na njegovoj deredži) onom između njegovih sljedbenika koji dobrovoljno pristane da se žrtvuje i da propati sve ono što su zločinci bili namjerili učiniti Isāu, alejhisselam. Kako se prenosi, javio se jedan mladić koji je pristao. On je, kad je došlo vrijeme za to, dobio lik Isāov, alejhisselam, bio isljeđivan, mučen, i na kraju razapet, postavši šehidom.[42]

Ovo mišljenje je veoma zanimljivo i zbog toga što (iako i Ibn Kesir bilježi predaje o Judinoj izdaji), možda, ostavlja mogućnost nevinosti Jude Iskariota. To je, kako rekosmo, veoma zanimljivo zbog toga što je u svekolikoj kršćanskoj tradiciji Juda Iskariot obilježen kao izdajnik i licemjer. Takvo mišljenje je prisutno i među muslimanima, a, kako ranije vidjesmo, prisutno je i u Evanđelju po Barnabi. Međutim, ako je tačno da je jedan šehid zamijenio Isāa, alejhisselam, to možda dopušta mogućnost da Juda Iskariot i nije bio izdajnik. Naime, samim time što je Juda Iskariot bio jedan od havarijjuna, a za njih je Kur'an potvrdio da su istinski vjernici, logičnom izgleda i mogućnost da je on bio iskreni musliman i da nije izdao Mesiha Isāa, alejhisselam. Ovo je samo jedna mogućnost, a šta je od svega ovoga tačno, to samo dragi Allah zna. Uostalom, za nas ovom prilikom nije ni bitno ko je stradao umjesto Isāa, alejhisselam, bitno je to da je Mesih Isā, alejhisselam, živ uzdignut i da nije umro na križu.[43]

 


 


[1] Stari zavjet, Ponovljeni zakon, 18:18,19.

[2] U tradiciji Israila znak Božijega odabira neke osobe za njihovog vladara bijaše to što bi dotična osoba bivala pomazana maslinovim uljem iz ruke nekog od Allahovih vjerovjesnika. Izraz ''Mesija'' potiče od hebrejske riječi ''masaha'' koji ima značenje ''potirati rukama nekoga ili nešto'', tako da ''Mesija'' u stvari znači ''Pomazanik'', tj. ''Onaj koji je pomazan za vladara Israila''. Interesantno je pomenuti da je ovome srodna arapska riječ ''mesh'' sa istim značenjem, pa se odatle za propisanu zamjenu pranja nogu vodom prilikom abdesta koristi izraz ''mesh po mestvama ili čarapama''.

[3] Resulullah, alejhisselam, u Indžilu je bio imenovan kao Ahmed, što je riječ istog korjena i istog značenja kao i Muhammed, obje imaju značenje ''Hvaljeni'', ''Najhvaljeniji''.

[4] Ranije smo rekli da je Benu Israil očekivao Mesiju koji će biti vladar i borac na Božijem putu da uspostavi vlast odabranog naroda na Zemlji. Ali, zadaća pravoga Mesiha - Isāa, alejhisselam, nije bila sadržana u tome.

[5] Mi smo ranije naveli da su oni obećanoga poslanika o kome su čitali u Tevratu i Zeburu nazivali Mesijom, tj. da su očekivali jednu mubarek ličnost a bile su im određene dvije – Isā i Muhammed, alejhimesselam. Ovo je naša pretpostavka zasnovana na tome što se Isāu, alejhisselam, u Kur'anu jasno dodijeljuje atribut/ime Mesih, a ujedno drugi ajeti Kur'ana (ako dragi Allah da, citirat ćemo ih u nastavku kazivanja) sasvim jasno navode da je Poslanik koji je obećan Israilu još u vremenu Mūsāa, alejhisselam, prilikom potresa na Sinajskoj gori niko drugi do Muhammed, alejhisselam. To su razlozi na kojima temeljimo naše mišljenje, a dragi Allah najbolje zna.

[6] Kompletan sadržaj ove knjižice uz neophodne neznatne izmjene, priređen je na ovoj istoj web stranici.

[7] Ruhul-kudus – doslovan prevod s arapskog je ''Duh sveti''. Učenjaci taj pojam različito tumače, a jedno od mišljenja je da se to odnosi na meleka Džibrila. Dragi Allah najbolje zna.

[8] U doba Mesiha Isāa, alejhisselam, među Israilom su postojale različite vjerske grupacije. Budući da se u Evanđelju po Barnabi pominju, uz svećenike, samo još pismoznanci (književnici?) i farizeji mi smo koristili samo te nazive – ali se ovo odnosi na sve aktivne vjerske grupacije među Israilom koje su, ako su bile doista iskrene u svojoj vjeri, morale da prepoznaju poslanika dragoga Allaha, prihvate ga i slijede njegove upute.

[9] Naprimjer, jedni Isāa, alejhisselam, ponajviše zbog tih njegovih mu'džiza smatraju, neuzubillah, Božijim sinom (kršćani), a drugi ga (jevreji) potpuno odbacuju smatrajući ga, neuzubillah, māgom (čarobnjakom). Uglavnom, njegovo začudno rođenje bez oca kao i sve njegove mu'džize u velikoj mjeri utiču na sve one kontraverze koje se javljaju u pogledu njegove mubarek ličnosti evo već više od dvije hiljade godina.

[10] Ajeti 3:49 i 5:110 koje smo ranije naveli.

[11] Hafiz Mehmed Karahodžić, ''Galileja'', str. 61. Hafiz navodi da je ovo preuzeo iz poznatog tefsira Ismaila Hakija ''Ruhul-bejan''.

[12] I ovdje je riječ o ranije navedenim ajetima Kur'ana 3:49 i 5:110. Istina, prema prevodu Besima Korkuta tu je konkretno samo pomenuta moć Mesiha Isāa, alejhisselam, da oživljava mrtve, vraća vid slijepima i zdravlje gubavima, dok liječenje bolesnih od drugih bolesti osim gube i opsihrenih nije pomenuto. No, budući da Kur'an ove dvije moći eksplicitno i ne negira, a one se, barem kako nama trenutno izgleda, uobičajeno pominju u izvorima, odlučili smo se da ih sve skupa navedemo. Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo da nam oprosti i uputi nas.

[13] Uvjereni smo da je riječ o tome da je čovjeku dragi Allah darovao veliku prednost nad ostalim Svojim stvorenjima na Zemlji. To je naglašeno i u Kur'anu: ''Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.'' (17:70) – primjedba autora.

[14] U Mlivinom prevodu Evanđelja po Barnabi na bosanski na ovom mjestu stoji riječ ''kad''. No, mi smo je ipak promijenili u ''tad'', jer to više odgovara kontekstu ostaloga teksta, pa nam se čini da je u pitanju štamparska greška. Dragi Allah najbolje zna.

[15] Vidi Evanđelje po Barnabi, 10.

[16] Kur'an, 5:110.

[17] Kako vidimo, u ovom citatu se pominje još jedna Isāova, alejhisselam, mu'džiza – zaustavljanje Sunca. Ali, ta mu'džiza prema našoj kategorizaciji spada u treću kategoriju, pa ćemo o njoj nešto reći, ako dragi Allah da, kasnije.

[18] Kad se govori o Isāovim, alejhisselam, mu'džizama u Kur'anu, uvijek se naglašava da su se one zbivale isključivo po volji dragoga Allaha i uz Njegovu dozvolu (vidi 3:49 i 5:110). Dakako, to se, poruka Kur'ana i Sunneta Muhammeda, alejhisselam je tu sasvim jasna i nedvosmislena, odnosi i na mu'džize svih ostalih Allahovih vjerovjesnika i poslanika, kao i na keramete svih evlija.

[19] Koliko smo mi u stanju primijetiti, sva natprirodna djela koje je Isā, alejhisselam, učinio u četiri kanonska evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu pripisuju se njemu lično – da su to njegova djela, dok se jedino u Barnabinom evanđelju jasno naglašava da su sve to u stvari djela dragoga Boga koje je On, hvaljen i slavljen neka je, učinio putem mubarek ličnosti Isāa, alejhisselam.

[20] U vrijeme dok ovo pišemo, nije nam poznato da li postoje neki vjerodostojni hadisi u kojima su ove Isāove, alejhisselam, mu'džize pomenute. Ako takvi hadisi postoje, to je onda pouzdan znak u koji nikako ne treba sumnjati da su se one doista i desile.

[21] Tako naprimjer, ako bez ikakve sumnje znamo da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, više puta pokazivao mu'džizu pojenja i hranjenja velikog broja ljudi sa izuzetno malim količinama vode i hrane, doista ljudskoj logici izgleda jako prihvatljivim da je isto imao i Mesih Isā, alejhisselam. Na sličan način i neke druge Mesihove mu'džize, koje ćemo, ako dragi Allah da, pomenuti u ovoj kategoriji izgledaju veoma logičnim. Dragi Allah najbolje zna.

[22] Tako je doslovno rečeno u prevodu (vidi Evanđelje po Barnabi, 185). No, kako je znano da se u biblijskom vokabularu vjerovjesnici i poslanici nazivaju prorocima (prophet na engleskom), izgleda da su Hagaj i Hošea vjerovjesnici dragoga Allaha, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

[23] Ova priča je zabilježena u Evanđelju po Barnabi (185-189). Tu je dat primjer spremnosti istinski odanih Allahovih robova da se potpuno i do kraja predaju dragome Allahu i prepuste se Njegovim propisima. No, ovo je i jedna od onih situacija (kakve se u Evanđelju po Barnabi često sreću) gdje je veoma naglašen asketizam, pa moramo upozoriti na činjenicu da ni Evanđelje po Barnabi nije potpuno vjerodostojno, kao i podsjetiti na to da nas Kur'an i Sunnet (koji su danas jedini valjani izvori Allahove vjere) izričito upozoravaju da idemo srednjim putem između ekstremnog asketizma (kažemo ekstremnog, jer je umjereni asketizam atribut ispravnog interpretiranja i življenja islama čemu je primjer, najveći ali ne i jedini, ramazanski post) i hedonizma.

[24] Evanđelje po Barnabi, 189.

[25] Riječ je o molbi dragome Allahu da što prije pošalje poslanika Muhammeda, alejhisselam, vidi, Evanđelje po Barnabi, 97.

[26] Tako naprimjer: Ivan ne pominje stišavanje oluje, a ostala trojica ga pominju; dok hodanje po vodi pominju Matej, Marko i Ivan, a Luka ga ne pominje. I ovo je očevidan primjer protivrječnosti u kanonskim Evanđeljima, što je nezamislivo za tekstove koji zaista sadrže uzvišene Riječi dragog Boga.

[27]  Tabernakul (lat. tabernaculum - šator) – ovaj termin odnosi se na pokretno svetište (Šator) koji su Benu Israil nosili sa sobom tokom putovanja iz Egipta ka Obećanoj zemlji. Kršćanska tradicija ovim izrazom imenuje i prostor unutar crkvene građevine gdje se čuvaju neki njihovi sakramenti, ali je, koliko se nama čini, prvo značenje i kod njih primarno. Vezano za konkretni slučaj, reklo bi se da je havarijjun Petar mislio na to da se na tom mjestu podignu tri počasna mjesta gdje bi se tri mubarek vjerovjesnika smjestila tokom njihovog susreta, a koji bi ujedno ostali i kao plemeniti spomenznak na taj mubarek susret. Dragi Allah najbolje zna.[28] Za značenje samog izraza vidi prethodnu fusnotu – a na šta se svečanost tabernakla odnosi nije nam poznato. Vjerovatno je riječ o nekom vjerskom prazniku iz tradicije Israila koji je bio vezan za svetište Šatora. Dragi Allah najbolje zna.

 

[29] Kažemo većine među njima, jer je teško pomisliti da ama baš nijedan od njih nije prepoznao Allahova poslanika koji je govorio tako divne riječi i potvrđivao ih tako velikim mu'džizama. Dragi Allah najbolje zna.

[30] Prema ovom istom Evanđelju kasnije je i on zaustavio Sunce - vidjeti Barnaba, 189 (primjedba autora).

[31] Pošto se to tiče upravo njega lično, zaista vjerujemo da nema Allahovog stvorenja kome ove bezbožne dogme teže padaju od Isāa, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

[32] I ovo je jedan od znakova da niti Evanđelje po Barnabi nije sasvim vjerodostojno, a o tome će, ako dragi Allah da, kasnije biti više govora.

[33] Koliko mi možemo da uočimo sva Evanđelja slijede uglavnom istu shemu po kojoj Isus dolazi u neko mjesto i tamo ljudima govori to i to, onda odlazi u neko drugo mjesto gdje učini to i to čudo i pri tome propovijeda te i te propovijedi i prenosi te i te pouke, ... i tako, kroz sva Evanđelja, sve u istome stilu. U svemu tome, dakle, preovladava prikaz onoga što je, navodno, Isā, alejhisselam, govorio, poučavao i propovijedao, dok se događaji svode u najvećoj mjeri na putovanja iz jednog mjesta u drugo, te izliječenja i druge mu'džize (o kojima smo već opširnije govorili).

[34] Uz dobro znanu neistinu o ''tri božanske osobe'', neuzubillah, želja nam je, ako dragi Allah da, navesti još jedan karakterističan primjer: Općepoznata je evanđeoska poruka da se okrene i drugi obraz koja jasno poziva na potpuni pacifizam bez imalo suprostavljanja zlu, a to je u očevidnoj suprotnosti sa istinitim sadržajem Indžila o propisivanju pravedne borbe dobra protiv zla na putu dragog Allaha, prvo u samom sebi (veliki džihad), pa onda i šire (mali džihad). A, da je to istinski propis Indžila, očevidno nam pokazuje istinita Riječ dragoga Allaha koja je sadržana u 111. ajetu 9. sure Kur'ana: ''Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati - oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte svojoj pogodbi koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.''

[35] To se odnosi i na Evanđelje po Barnabi zbog toga što i ono nije potpuno vjerodostojno. Istina, mi ga ovdje citiramo u priličnoj mjeri, ali selektivno, i uvijek uz upozorenje (i ove riječi se navode upravo u tom cilju) da ono nije stvarni Indžil koji je dragi Allah objavio Mesihu Isāu, alejhisselam, i da se smije uzimati samo kao ''zanimljivo štivo'', a nikako ne kao izvor vjere i vjerskih propisa. O ovome će biti, ako dragi Allah da, još pomena.

[36] Poznat je hadis u kojem Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže Ebu Bekru da čak i Mūsāu, alejhisselam, kada bi ustao iz kabura, ne bi preostalo ništa drugo osim da prihvati i slijedi Kur'an i njegov Sunnet.

[37] U događajima vezanim za ovaj praznik Israila više smo govorili u kazivanju o Mūsāu i Harunu, alejhimesselam, u okviru podnaslova ''Izlazak''.

[38] Od ljudi koji su ga htjeli učiniti kraljem (primjedba autora).

[39] Biblijsko ime za Ismaila, alejhisselam (primjedba autora).

[40] Ovdje je isključena svaka greška u prijevodu zbog toga što je originalni izražaj Kur'ana časnoga sasvim nedvosmislen: ''Ve ma qatelūhu (i nisu ga ubili), ve ma salebūhu (i nisu ga razapeli)''.

[41] Tabatabai u svom poznatom tefsiru El Mizan kaže da su u to doba postojala dva oblika raspeća: jedno ''samo raspeće bez smrtne kazne'' kada bi osuđenik bivao razapet na određeno vrijeme i po isteku tog roka bi živ bio skinut sa križa; i drugo ''razapinjanje do smrti'' kada bi osuđenik ostajao razapet sve dok ne bi izdahnuo. Odatle razapinjanje nekoga na križ nije uvijek nužno rezultiralo i njegovom smrću. Stoga je, kako Tabatabai smatra, u Kur'anu jasno rečeno da Isā, alejhisselam, ''nije niti ubijen niti razapet'' upravo da bi se istaklo ne samo to da on nije ubijen, već još i to da on nije bio ni razapet na križ.

[42] Ovakvu verziju bilježi Sujuti u svome tefsiru prenoseći hadis od Ibn Abasa, a, između ostalih verzija, bilježi je i Ibn Kesir u svome već više puta citiranom djelu, a dragi Allah najbolje zna.

[43] Tabatabai u svome ''Mizanu'' bilježi još jednu veoma zanimljivu, ali i veoma tajnovitu stvar, o kojoj, barem autor ove knjige, nije nikada ranije čuo, niti u bilo kakvim spisima pročitao. Naime, tumačeći ovaj dio časnoga Kur'ana Tabatabai navodi da neki povjesničari (pri čemu, nažalost, ne navodi njihova imena) tvrde da su postojala dva mesiha, od kojih je jedan, možda, živio četrdesetak godina prije drugog. Ovaj prvi je razapet i ubijen, a drugi niti je bio ubijen niti razapet. Za drugog je sasvim sigurno da je upravo Mesih Isā, alejhisselam, a za prvoga koji je razapet, povjesničari ne mogu ništa pobliže o njemu kazati, osim da je bio imenovan imenom ili nadimkom ''El Mesih'' (Mesija).

Ocjena: