30. Božije ime “el-Adlu” (أَلْعَدْل) – Pravični

 

Božije ime “el-Adlu”Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Allah, dž.š., je u svim stvarima pravičan, kojoj pravičnosti niko i ništa nije ravno.”

U časnome Kur'anu, dragi Allah kaže:

Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde ('adl); Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna.

(Kur'an, sura el-En'ām, ajet 115.)

Arapski glagol kojeg sadrži Lijepo Božije Ime “Pravični” – 'a-d-l, ima višestruka značenja u jeziku. Tako može značiti: “ispraviti”, i “pravedno postupati”; sa različitim prijedlozima nudi i različita, nova, značenja: sa prijedlogom “bi” ima značenje “izjednačavati” (nekoga s nekim), “skretati”; s prijedlogom “ilā” može imati značenje “vratiti se”; sa česticom “bejn” ima značenje “jednako (pravedno) postupati”, “ne praviti nikakvu razliku između”. U drugoj formi ('addele) i osmoj formi (i'tedele), glagol ima značenje “staviti u ravnotežu”, “ujednačiti” odnosno “biti ravnomjeran”.

Ovako širok spektar jezičkih značenja glagola, što se, kao i u svakome jeziku, izravno odražava i na značenje sâme imenice iz njega derivirane (izvedene), često je podržan i kur'anskim kontekstom.

Tako naprimjer glagol “'a-d-l” može imati značenje pravde, pravičnosti:

A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude(ja'dilūn).

(Kur'an, sura el-A'rāf, ajet 181.)

S druge strane, ista forma glagola samo sa prijedlogom “bi” ima značenje druge s dragim Bogom izjednačavati:

Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjednačuju (bi Rabbihim ja'dilūn)!

(Kur'an, sura el-En'ām, ajet 1.)

U sedmom ajetu kur'anske sure “el-Infitār”, isti glagol, bez prijedloga, ima značenje “ispraviti”, “uspraviti”, “staviti u proporcionalnost”:

koji te je stvorio – pa učinio da si skladan i da si uspravan (fe 'adelek).

Premda ovaj glagol u Kur'anu ima ovoliko značenja, ipak se Lijepo Božije Ime „“el-Adl” prevodi sa “Pravičan”. No, premda prijevod zvuči prilično jasno i jednostavno, ipak, osnovno značenje ovoga Lijepoga Božijega Imena odnosno njegovo djelovanje u svijetu izrazito je teško razumjeti, a još teže s jasnoćom prihvatiti.

S druge strane, kao što ćemo ako Bog da vidjeti, Lijepo Božije Ime “el-Muksit” – “Onaj koji pravdu dijeli”, mnogo je lakše ljudima razumski prihvatiti. Pošto vjera nije tek puki sistem definicija, propisa i obreda već nešto jednostavno rečeno vjerovanje, tako je i Lijepo Božije Ime “el-Adl” još jedan ispit za svaku dušu – u odraze svojstava ovoga Lijepog Božijeg Imena čovjek treba vjerovati, makar mu njegov um to i osporavao.

Lijepo Božije Ime “Pravični” otkriva nam da sve na svijetu, sve što vidimo i ne vidimo, sve što jasno svjedočimo i sve što je od nas skriveno, baš sve, da je posljedica Božije pravičnosti. Vjernik ovo veoma lahko prihvata ali se nedoumice i nejasnoće kod čovjeka javljaju kada postane svjedok, bilo da lično vidi ili da o tome samo čuje, nekog zla na svijetu, nekog bola i brige. Tad se javlja nejasnoća – ako dragi Allah uistinu sve daje kroz pravičnost, kako se onda može razumjeti nepravedno ubistvo, silovanje, mučenje i razne druge nesreće? Odgovor na ovo ne samo da nije lahak već ga niko ne može u pojednostavljenoj formi ponuditi i baš svačija srca zadovoljiti i smiriti. Kada bi to stvorenju bilo moguće, uradili bi to hazreti poslanici i vjesnici, alejhimusselam.

Stoga je potpuno razumijevanje djelovanja ovoga Lijepoga Božijega Imena moguće dobiti isključivo kroz vjeru, kroz onaj smiraj srca i duše (sekīna) kakav dragi Allah podari Svome robu u intimi, u tajnovitosti mjesta (halvet) i srca (sirrul kalb). Rob ne može tada jezički artikulirati povjerenu mu tajnu, ali osjeti da mu je srce prihvatilo, da mu je negdje u dubini duša “shvatila” tu Božiju pravičnost. Smiri se i tako smiren u stanju je pomagati i drugima, podstaći i njih na taj tajni razgovor sa uzvišenim Gospodarom (munādžāt), kako bi i oni našli svoj smiraj. Taj potpuni sklad nemoguće je ponuditi kroz definiciju. On je više rezultat jednoga ozbiljnoga i dugoga procesa robovog pokoravanja uzvišenome Gospodaru, pokoravanja hrabrenog tajnom Gospodarevih Riječi:

a Gospodar tvoj će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti!

(Kur'an, sura ed-Duhā, ajet 5.)

Ne kaže se tek tako da upravo ovaj ajet možda najviše budi kod čovjeka osjećaj nade. To je ono što vjera obećava: ne brzi lijek za sve probleme već prelamanje stvarnosti, svijeta u nama i oko nas, kroz dar srca. Upravo u srcu sastaju se shvatanje i intuicija, svijet pojavnosti i svijet skrivenoga. Ukoliko su jednako zastupljeni kod čovjeka, on srcem tada osjeti sklad svih svjetova, i osjeti mir. Zato mnoge vjerske istine ostaju samo interesantne tajne kod ljudi koji nisu svoje srce dragome Bogu otvorili.

Na samome početku druge kur'anske sure “el-Bekara”, u prva tri ajeta, kao da se na jedan izrazito suptilan način definira vjera, življenje vjere:

Elif Lām Mīm. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali: onima koji u nevidljivi svijet (gajb) budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mu budemo davali.

Vjera znači slobodno, bez prisile, davanje povjerenja dragome Bogu, svojevoljno pristajanje na Njegove savjete. Ona zahtijeva prvo to povjerenje: onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali, potom slijeđenje zacrtanoga puta spoznaje dragoga Boga i dolaženja do Njegove milosne blizine: i molitvu obav-ljali, a onda i pomaganje drugima – u životu i na tome putu: i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali.

Islam podrazumijeva ne samo ovaj segment vjere već i vjerovanje u hazreti Muhammed - pejgamberovo, alejhisselam, poslanstvo, objavljenu mu Knjigu - Kur'an, vjerovanje i u poslanstva svih poslanika, alejhimusselam, koji su hazreti Muhammedu, alejhisselam, prethodili, i njima objavljene Knjige, te vjerovanje u Drugi svijet, onaj koji dolazi poslije, amaterijalni i zauvječni:

i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u Onaj svijet budu čvrsto vjerovali.

(Kur'an, sura el-Bekara, ajet 4.)

Uputa od dragoga Boga za te je ljude. Oni koji ukažu povjerenje dragome Bogu, poslušaju Ga i pokore Mu se, počevši od ovih temelja, ti će uspjeti i na Ovome i na Drugome svijetu:

Njima će Gospodar njihov na pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti.

(Kur'an, sura el-Bekara, ajet 5.)

Premda nam je to teško shvatiti, sve što se događa na svijetu međusobno je povezano. Tako nečija bol naprimjer može značiti nekome opomenu.

O ovome nam najbolje govori priča o siromahu i uspavanom sejjidu (jednome od potomaka hazreti Pejgambera, alejhisselam).

Jednom je jedan sejjid dopao u neraspoloženje. Nije znao tačan razlog tome. Kad bi razmislio, uvidio bi da je bio nemaran prema dragome Allahu. Ne potpuno ali sigurno dovoljno da se uspava i uljulja u nemar (gaflet). Tako je došao i dan Džume, mubareć petak. Onako uspavanom godio mu je boravak na džamijskoj sofi. Vjetar je lagahno pirkao a slika stupa i njegovih na taj stup naslonjenih leđa najbolje je odražavala njegovo stanje.

Kada je hutba već počela, na sofu je došao i jedan neugledni prosjak. Friško je uzeo abdest i nekako sjeo baš preko puta uspavanoga sejjida. Iako uspavan, sejjid je osjetio da se prosjak nije tek slučajno smjestio blizu njega, njemu na vidiku. Stoga ga je odlučio posmatrati. Prosjak, onako sav poderan, sjede prvo na tle a potom leđima potraži stup kako bi ih podupro, baš kao što je to uradio prethodno i sejjid. Upravo tada, kada se malo iskrivio želivši se nasloniti na stup, leđa ga jako zabolješe te ispusti jedan bolan uzdah: “Ah!”, i namršti se.Sejjida to plaho pogodi te, mada ni sâm ne znajući zašto, srce mu se uslijed tuđeg bola probudi, krv uzavri a suze pođoše na oči. Uspavani sejjid povrati se u stanje hudura, srčanog ćutenja Božijeg sveprisustva. Srcem zahvali prosjaku na tome daru i iskreno dragome Allahu uputi dovu za njega.

Nesumnjivo uzvišeni Allah svemu stvorenom daje adl – apsolutnu pravdu, ali je veoma teško stvorenjima tu apsolutnu pravdu jasno uvidjeti te prepoznajemo samo Allahovo davanje i'tidāla – harmonije. Tako ne možemo jasno povezati onu jaku bol i sudbinu siromaha ali možemo prepoznati prosjakovu pomoć uspavanom sejjidu isejjidovu, nadalje, pomoć bolesnom prosjaku.

S druge strane, upravo uslijed ograničenosti čovjekove spoznaje, kroz Božiju Knjigu podstaknuti smo na borbu protiv zla, na nastojanje da svima na Ovome svijetu bude lijepo i dobro. I u tome imamo Božiju podršku. Uzvišeni Allah podučava čovjeka, podučava ga svemu:

Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što čovjek ne zna.

(Kur'an, sura el-'Alek, ajeti 1.-5.)

Tako uzvišeni Gospodar podstiče čovjeka na pravednost prema sebi i drugima:

Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!

(Kur'an, sura el-Mā'ida, ajet 8.)

Iskreni rob Pravičnoga bit će pravičan prema svima. Teško je čovjeku baš u svakoj prilici odrediti kako je pravedno tada postupiti. Nekako je najlakše uvijek imati u svijesti hazreti Muhammedov, alejhisselam, hadis:

Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude volio svome bratu ono što bi volio sâmome sebi.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija i Muslim, prenoseći ga od hazreti Enesa ibn Malika)

Vezanje za Lijepo Božije Ime “Pravični” (et-Te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi za ispravnom spoznajom dragoga Boga, spoznajom koja ukazuje na Božiju nepromijenljivost, niti u Njemu sâmom niti u Njegovome davanju. Sve je stvoreno s mjerom: Allah objavljuje Knjigu, samo istinom, i mjeru (42:17).

Ozbiljenje Lijepoga Božijega Imena “Pravični” (et-Tehakkuk) ogleda se u robovom skladu s istinom, u spoznaji svakoga prava, i zakonskog (hukmī) i duhovnog, po mudrosti (hikemī). Stoga je pravičnost svemu što potražuje neko pravo to pravo i dati, a na osnovu hadisa hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, u kome se, između ostaloga, kaže: “Daj svemu što potražuje neko pravo to pravo”, kojega bilježi Buharija, prenoseći od hazreti Ebu Džuhajfa Vehba ibn Abdullaha.

Nekada neko svoje pravo verbalno iskazuje, izričito ga traži, nekada neko šuti, a nekada neko potražuje pravo čisto hâlom, a istinski pravednik svako pravo mora zadovoljiti.

Kićenje odrazima svojstava Lijepoga Božijega Imena “el-Adl” (et-Tehalluk) ogleda se u čovjekovom potpunom pristajanju uz pravdu ali uz pravdu u smislu pristajanja uz Božiji plan a ne uz plan vlastite duše. Kako uzvišeni Allah veli: O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite! (5:8)

Hazreti šejh Ebu Osman Magribī kaže:

“Srca arifâ prazna su prema udesima sudbine”, jer rob Pravičnog (Abdul-Adl) zna da sve dolazi od dragog Allaha, i da je sve već predodređeno na najpravičniji način. Shodno spoznaji, vjernici se po ovome pitanju dijele u četiri grupe, kako navodi hazreti imam Kušejri.

Prva grupa su oni koji stalno razmišljaju o onome što im se dogodilo (ashābus-sevābik), o onome čemu ih je izložio uzvišeni Allah, kako bi spoznali da je sve već određeno u Predbivstvovanju (Ezel), i da se, u ovome slučaju, apsolutna pravednost ne može narušiti ničim, nikakvim ljudskim postupcima.

Druga grupa ljudi su oni koji razmišljaju o onome što će se tek dogoditi (ashābul 'avākib) jer se sve mjeri shodno svojemu završetku (el-umūr 'alā havātīmihā), a šta će na koncu biti sakriveno je.

Tako se kaže: “Neka vas ne zavara udobnost vremena (safā'ul evkāt), pod njom su skrivene nedaće (gavāmidul āfāt).”

Treća grupa su ljudi koji žive svoje vrijeme (ashābul vakt). Oni ne razmišljaju ni o prošlosti ali ni o budućnosti već su zaokupljeni vremenom koji se trenutno odvija i propisima kojima su trenutno zaduženi. Stoga se kaže: “Arif potomak je svoga vremena (ibnu vaktihi)”, i “Derviš je onaj koji ne zna ni za prošlost ni za budućnost”. Prenosi se da je neko od tesavvufskih prvaka vidio na snu hazreti Ebu Bekra Siddika i zamolio ga:

“Oporuči mi nešto.”

Hazreti Ebu Bekr mu odgovori:

„“Budi potomak svoga vremena (kuni'bne vaktik).”

Četvrta grupa ljudi su oni uronjeni u činjenje zikra, sasvim zaokupljeni svjedočenjem uzvišenoga Hakka te jednostavno ne osjećaju utjecaj vremena uopće.

Hazreti imam Džunejd Bagdadi tako priča:

“Došao sam jednom kod hazreti Sirrija Sekatija i upitao ga:

'Kako si osvanuo?'

A on mi odgovori:

'Kod uzvišenoga Allaha ne postoje niti jutro niti noć.”

Hazreti imam Gazali još naglašava da robovanje uzvišenom Allahu pod vidom Njegovoga samomanifestiranjaImenom “Pravični” podrazumijeva i poštivanje pravednosti u svojstvima čovjekove duše. Nije nepoznato da većina ljudi ipak prednost daje negativnim osobinama negoli pozitivnim. Mržnja, srdžba, pohlepa, površnost, brzopletost, mnogo su prisutniji i razvijeniji od svojstava smirenosti, darežljivosti, skromnosti, ponositosti i ljubavi. Biti pravičan znači negativne osobine duše staviti pod kontrolu razuma i vjerskih propisa a pozitivnim svojstvima pružiti svaku šansu za veći razvoj.

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ko uči ovaj Ism (Ime) mnoga srca na drugom svijetu bit će njemu podređena.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

“S učenjem ovoga Lijepog Božijeg Imena, rob može pokoriti svaki dio svoga bića (tjelesni i nematerijalni) i staviti ga pod vlast razuma i vjere. Tako će mu pogled biti izvlačenje pouke, govor mudrost, a djela dobra.

Kažu da ko prouči Lijepo Božije Ime 'el-Adl' te ga napiše na dvadeset zalogaja hljeba u noći Džume pa te zalogaje pojede, pokorit će mu se sva srca.

A Allah dragi, opet, najbolje zna!”