Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Čitav dunja dobrotom i dobročinstvom obuhvata a posebno u stvarima gdje su naše koristi.”
U časnome Kur'anu, na osam mjesta spomenut je glagol “l-t-f”, od čega u dva ajeta u obliku imenice, kao jedno od vlastitih Imena uzvišenoga Allaha – el-Letīf. Jedan od ajeta ističe Lijepo Božije Ime “el-Letif” u kontekstu opisivanja nedodirljivosti i nespoznatljivosti sâme Božije Bîti. Tako se kaže:
Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je Dobri (el-Letīf) i Onaj koji je o svemu obaviješten (el-Habīr).
(Kur'an, sura el-En'ām, ajet 103.)
Sasvim je jasno da u ovome slučaju Lijepo Božije Ime prvenstveno opisuje Božiju dobrostivost prema stvorenjima budući da On, Jedini i apsolutno nad svim transcendirajući, stvara stvorenja, kako bi ona uživala u Njegovoj dobroti, i pored toga im Se i objavljuje – samomanifestiranjem putem Svojih Lijepih Imena, čime počinje stvaranje kao takvo, i putem slanja Svojih knjiga odabranim među stvorenjima (Objava).
Uzvišeni Allah samoočitujući Se otkriva izuzetni i nesavladivo “prefinjeni” Apsolutni Bitâk (el-Vudžūdul Mutlak). Ta Apsolutna Prefinjenost (Letīfa Mutlaka) granica je naznačena ajetom – preko nje pogledi, i srčani i fizički, ne prelaze. Bivaju sprženi, a On, uzvišen je i slavljen, do svakoga pogleda dopire.
Zar ne vidiš da Allah s neba spušta kišu od koje Zemlja zazeleni? – Allah je zaista Dobri (el-Letīf) i Onaj koji je o svemu obaviješten (el-Habīr).
(Kur'an, sura el-Hadždž, ajet 63.)
I nakon dara svekolikog stvaranja, uzvišeni Allah stvoreno obasipa Svojim darovima dobrote i ljepote. I u čisto estetskom smislu, “el-Letif” pokazuje dobrotu. Kako god da je stvaranje Zemlje veličanstveno, veličanstven je i Zemljin ogrtač – zelenilo, kojega Zemlja periodično oblači i skida. Tako i svako stvorenje pored dara života, nafake i komuniciranja sa svijetom dobiva i dar Božanske upute i priliku za stjecanje spoznaja koje će ga približiti njegovom Gospodaru i podariti mu vječnu sreću. Svaka kur'anska sura, svaki hazreti Pejgamberov, alejhisselam, hadis, svako hazreti Muhammedovo, alejhisselam, ophođenje s ljudima pored ihsana odišu i jednim skladom, ljepotom, proporcionalnošću, umjerenošću.
Uzvišeni Allah nadalje kaže:
“Gospodar moj je zaista dobar onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!”
(Kur'an, sura Jūsuf, ajet 100.)
Hazreti Jusuf-pejgamber, alejhisselam, izgovara u ovome ajetu citirane riječi. Tako se izraz “onome kome On hoće” (li mā ješā') može čitati i u smislu da je dragi Allah dobar samo prema nekima, dok prema drugima nije. Ljudska duša najčešće u životu ovaj ajet i čita ovako.
Ali, kada se razmisli, nije li dragi Allah podario svako dobro ne samo hazreti Jusufu, alejhisselam, izbavivši ga iz tamnice, već i njegovim roditeljima (hazreti Jusuf, alejhisselam, postavio ih je na prijestolje), njegovoj braći (stariji su ponovno upućeni na pravi put, naučili lekciju i tako se spasili nesreće na Drugome svijetu, a mlađi brat Benjamin pošteđen je svake mogućnosti da mu starija braća naude kao što su naudila hazreti Jusufu, alejhisselam), faraonu i njegovoj sviti (hazreti Jusuf, alejhisselam, upoznao ih je sa islamom, prenijeo im Objavu), te njegovom i egipatskom narodu (svi su velike gladi spaseni).
Tako je i u životu, čovjek gleda samo u ono najbolje kod drugoga a samo u ono najgore kod sebe. No, nije mu cilj spoznati vlastite mahane već se potužiti na sudbinu, pročitati gornji ajet kao “dragi Allah dobar je samo prema nekima, a prema drugima nije.”
Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, upozorava:
Gledajte u one koji su ispod vas, a ne pogledajte u one koji su iznad vas. To vam je bolje, da ne biste omalovažili Allahove blagodati prema vama.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Muslim, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Stoga Uzvišeni poručuje:
I pamtite Allahove ajete i mudrosti, koji se kazuju u domovima vašim; Allah je, uistinu, dobar (letīfen) i sve zna.
(Kur'an, sura el-Ahzāb, ajet 34.)
Onaj ko prihvati dar Božije dobrote i sâm postane dobar, tome se mnoge stvari i u materijalnome i u duhovnome svijetu otvaraju. Uzvišeni Allah prenosi nam u časnome Kur'anu dijalog Drugova iz pećine (ashābul kehf):
I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali. “Koliko ste ovdje ostali?” – upita jedan od njih. “Ostali smo dan ili dio dana” – odgovoriše. – “Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali” – rekoše. – “Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrnjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan (ve'l'jetelettaf) i neka nikome ne govori ništa o vama.”
(Kur'an, sura el-Kehf, ajet 19.)
“I neka bude ljubazan”, sasvim logično, samo ako si prema prodavaču ljubazan, moguće je da će se dodatno potruditi i da upravo tebe, ukoliko mu je to inače praksa, zbog te tvoje ljubaznosti ne zakine.
Nekada čovjek ne zna niti onoga kod koga dolazi, niti mjesto u koje je došao, niti stanje u tom mjestu pa može, radi svojih vjerskih potreba, vrlo lahko nastradati. Nekada su te potrebe fizičke prirode (halal hrana, obavljanje namaza...), pa je teško ukoliko se nalazi u sredini koja “nema sluha” za islam, a nekada su duhovne prirode (duhovna hrana), što često predstavlja problem čak i u islamskoj sredini.
Hazreti šejhul ekber Ibn Arebi u svome tefsiru skreće pažnju da je jedna od prvih naredbi bila “Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrnjacima vašim u grad”. Sve čemu čovjek prilazi ima svoja vrata, svoju kapiju. Tako su poznati izrazi “vrata grada”, “vrata nečijeg srca”, “vrata znanja” i slično. Nužno je prvo pronaći odgovarajuću kapiju, odgovarajući pristup, pa će se tek onda čovjeku traženo otvoriti. Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao je:
Ja sam grad znanja, a Alija je kapija tog grada.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Hakim, Taberani i Ebuš-Šejh, prenoseći ga od hazreti Ibn Abbasa)
Sve čemu čovjek teži ima neki svoj specifičan ulaz, neku specifičnu osobinu bez koje nam se neće otvoriti. Stoga valja prvo dobro razmisliti o kapiji na koju se ulazi pa tek onda nečemu prići. Kod svake stvari, kod svake osobe, taj prilaz je drugačiji, specifičan. Ne postoji jedinstven šablon. Takvo je Allahovo, džellešanuhu, davanje. Uzvišeni veli:
A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon (šir'a) i put (minhādž) propisali. A da je Allah htio, On bi vas jednim ummetom učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.
(Kur'an, sura el-Mā'ida, ajet 48.)
Uzvišeni Allah kroz Svoj Lutf (Dobrotu) opskrbljuje stvorenja – i hranom za tijelo i hranom za dušu, pa je za očekivati i da će čovjek na to uzvratiti lutfom, dobrotom vlastite duše. Tako i svako ko robu kakvu opskrbu, fizičku ili duhovnu, može ponuditi, prema njemu se rob treba ljubazno ophoditi. Tako je i najvjerovatnije da će rob nešto dobiti. Uzvišeni Allah, jedini Stvoritelj, rekao nam je za našega hazreti Pejgambera, alejhisselam:
ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si, zaista najljepše ćudi.
(Kur'an, sura el-Kalem, ajet 3., 4.)
Tesavvufski prvaci, kako to prenosi hazreti imam Sulemi, kažu da se prema arifima treba ophoditi s ljubaznošću, a šejh prema početnicima u tesavvufu strogo ('inf). Arifi su ti koji ljudima, s Božijom dozvolom, mogu podariti, zbog zahvalnosti ljudi, duhovnu hranu.
S druge strane, istinski, od dragoga Boga odabran a izravno od hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, oponumoćen, muršidi kamil početnike u tesavvufu tek treba odgojiti kako bi i sâmi nekada postali arifi.
Konačno, Kur'an nam pokazuje Lijepo Božije Ime “el-Letif” i u doslovnom značenju riječi “prefinjeno”. Naime, zakoni koje je uzvišeni Allah položio u sve stvoreno (sunnetullah), koji se nikada ne preinačuju i nikada ne mijenjaju, govore da nijedno čovjekovo djelo, ni dobro ni loše, ne može ostati skriveno. Tako za dobra djela uvijek saznamo, makar kada čovjek koji ih je učinio preseli na ahiret, uzvišeni Allah to nekako obejani (pokaže). Isto je i sa ružnim djelima, koliko god se čovjek trudio ih sakriti, uvijek se nekako pokažu.
Tako hazreti Pejgamber, alejhisselam, veli:
Kada bi neko od vas nešto uradio na kakvoj stijeni usred krša, gdje nema nikakvih niti vrata niti prozorčića, to njegovo djelo opet bi izašlo, baš onakvo kakvo je i učinjeno.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Ahmed, prenoseći ga od hazreti Ebu Seid el-Hudria)
Tako uzvišeni Allah kaže:
“O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari (letīf), On je sveznajući (habīr).”
(Kur'an, sura Lukmān, ajet 16.)
Razmišljajući o ovome Allahovom Lijepom Imenu, čovjek bîva ponukan na dublji stepen svjesnosti da ga uzvišeni Allah uvijek vidi, svjesnosti koja se naziva ihsan, a taj dublji stepen naziva se murâkaba – stalno pogledanje na uzvišenoga Allaha, jasna svjesnost da te On baš sada, i u ovom trenutku, izravno gleda. S druge strane, murâkaba je i samopromatranje, vođenje računa o svakom svom postupku, kako bi se došlo do stanja u kojemu čovjek prije svakog svog postupka djelo koje želi uraditi prvo procijeni pa se tek onda odluči uraditi ga.
Ako želiš nešto, dobro razmisli o posljedici toga. Pa ako je posljedica dobra, uradi to, a ako je grijeh, okani se toga.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Ibn Mubarek, prenoseći ga od hazreti Ebu Džafera ibn Abdullaha el Musevvera el-Hāšimīa)
U tome se ogleda nečija oštroumnost i nečiji ahmakluk (glupost). Stoga je hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao:
Oštrouman (kejs) je onaj ko prezre svoju dušu a radi za ono što dolazi nakon smrti, a glupak (ahmak) je onaj koji slijedi strasti svoje duše a tješi se nadom u Allaha.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Hakim, prenoseći ga od hazreti Šeddāda ibn Evsa)
Vezanje za Lijepo Božije Ime “Dobri” (et-Te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu uzvišeni Allah podari spoznaju skrivenih prefinjenosti u svim stvarima, ljudima i događajima, kako bi Mu zahvaljivao na Njegovim blagodatima, a sačuvao se Njegovih zamki (mekr).
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Dobri” (et-Tehakkuk) ogleda se u čovjekovoj spoznaji da je uzvišeni Allah u Svojoj Bîti skriven od svake moguće spoznaje, i da je skriven u Svojim djelovanjima, ne može se izravnosvjedočiti.
Postizanje vusleta s Njim, krajnjeg stepena bliskosti (kurb), upravo je kroz spoznaju Njegovih blagodati kojih čovjek inače nije ni svjestan.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijega Imena “el-Letif” (et-Tehalluk) ogleda se u tome da čovjek čini potajno zikr, da niko od stvorenja za to ne zna, štaviše da dosegne stepen kada će svoj zikr moći sakriti i od svoje duše, kada će ga činiti svojom tajnom (sirr). Osoba okićena odrazima svojstava ovoga Lijepoga Božijeg Imena sva dobra djela veže za one koji su ih učinili, za njih Bogu dragome dovu čini ali bez spoznaje tih ljudi da ona zna da su oni uradili ta dobra djela. Osoba dobra djela veže za njihove počinioce i osjećajem imanevijatski.
Dragi Allah podario je čovjeku veoma lahak način postizanja vusleta, dostizanja vječne, neprolazne, sreće. Pomaže mu i tjelesno i duhovno; tijelu daje materijalnu opskrbu – hranu, zdravlje, zaklon od kiše, snijega, vjetra i Sunca, a dušu tješi, pruža joj nadu, nasmijava je i rastužuje, stišće je i raširuje, kako bi duša spremnije dočekala rastanak s Ovim svijetom i prijelaz u Drugi svijet.
Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom (zāhira) i nevidljivom (bātina)? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje.
(Kur'an, sura Lukmān, ajet 20.)
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovaj Ism (Ime) uči se na svaki murad (potrebu) stotinu dvadeset i devet puta po stotinu dvadeset i devet, a poslije svakog stotinu dvadeset i devetog proučenog Isma prouči se dova:
أَللَّهُمَّ أَسْأَلُكَ اللٌّطْفَ فيِمَا جَرََّتْ بِهِ الْمَقَاديِر
(Allāhumme es'elukel-lutfe fīmā džerret bihil mekādīr / 'Allahu moj, molim te za dobro u stvarima što se sudbinom određene odvijaju.')
Osim ovoga, ovaj Ism puno učiti, Božija, dž.š., će dobrota uvijek uz učača biti.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Ko uči ovo Lijepo Božije Ime, okitit će se svojstvima nježnosti i blagosti u ophođenju prema Allahovim robovima, i na najljepši način sa njima će razgovarati.
Kažu da ko ovo Ime prouči stotinu dvadeset i devet puta ili stotinu puta ili stotinu trideset i tri puta, postići će dobrotu (lutf) i Allah, džellešanuhu, rasprostrijet će mu potrebu koja mu se stegla.
Ko ovo Ime prouči stotinu i šezdeset puta, te prouči ajeti kerim:
لاَ تُدْرِكُهُ اْلاَبْصَارُ وَ هُوَ يُدْرِكُ اْلاَبْصَارَ. وَ هُوَ اللَّطِيفُ الْخَبِيرُ
Lā tudrikuhul ebsāru ve Huve judrikul ebsār, ve Huvel-Letīful Habīr / 'Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je Dobri i Onaj koji je o svemu obaviješten.' (6:103),
bit će pošteđen od straha.
Ako neko hoće da se izliječi, treba učiti ovo Lijepo Božije Ime te uz njega učiti i neke od takozvanih 'ajeta za liječenje' (ājātuš-šifā'), naprimjer ajet:
أَلَّذِي خَلَقَنِي فَهُوَ يَهْدِينِ. وَ الَّذِي هُوَ يُطْعِمُنِي وَ يَسْقِينِ. وَ إذَا مَرِضْتُ فَهُوَ يَشْفِينِ
Ellezī halekanī fe Huve jehdīn, vellezī Huve jut'imunī ve jeskīn, ve izā meridtu fe Huve ješfīn / 'koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kada se razbolim, liječi' (26:78.-80.)
Učenje Lijepog Allahovog Imena 'el-Letīf' koristi i pri otklanjanju brige.
A Allah dragi, opet, najbolje zna!”