28. Božije ime “el-Besīr” (أَلْبَصِير) – Koji sve vidi

Božije ime “el-Besīr”Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Allah, dž.š., sve vidi i bez ovog našeg oka.”

Govoreći o Lijepom Božijem Imenu “es-Semī‘”, mogli smo povezati tok misli s kazivanjem o Lijepom Božijem Imenu “el-Besīr”, “Koji sve vidi”. U oba slučaja, starije generacije učenjaka uvijek bi insistirale, kada se govori o ova dva Imena, da se skrene pažnja svakom, kako ne bi upao u zamku pogrešnog rezonovanja. Mada se jasno i izravno govori da uzvišeni Allah čuje i vidi, Njegov sluh i vid nisu poput naših čulâ sluha i vida. Vidjeli smo da čovjek, želeći nešto čuti odnosno želeći nešto vidjeti, treba posebne aparate, posebne organe na tijelu – uho i oči ili oko. Uzvišeni Allah ništa od toga ne teba. On, jednostavno, sve čuje i sve vidi. Apsolutnost Njegovoga sluha i vida potpuno dokida bilo kakvu potrebu za nečim što bi imalo ulogu posredništva između Njega kao recipijenta i izvora zvuka odnosno slike te sâmog zvuka odnosno slike.

Uzvišeni Allaha sve stvara, samo On jeste, sve drugo duguje svoju egzistenciju, svoj život, Njemu. Bez volje i dobrote uzvišenoga Gospodara ničega ne bi bilo. Stvorio je sve, kako tjelesna i duhovna bića, tako i sve stvari, među kojima i viđenje, izvore viđenja, logiku i način prijenosa slike, primanje slike, razumijevanje i sortiranje slike i slično. Sve to stvorio je kako bi stvorenjima, apsolutno savršenim po svojoj od dragoga Boga darovanoj egzistenciji ali nesavršenim po svojoj ovisnosti od Njega i po konstantnom osjetilno-spoznajnom odnosu naspram drugih stvorenja i sâmog Tvorca, uzvišenog Allaha, dakle, sve to kako bi mogli svjedočiti Njegovo prisustvo u svemu, kako bi, u ovom slučaju, spoznali da uzvišeni Allah sve vidi te, konačno, kako bi i sami bili u mogućnosti gledati.

Uzvišeni Allah skreće pažnju čovjeku da dar svoga vida duguje samo Njemu:

A da Allah hoće, mogao bi im oduzeti i sluh i vid, jer Allah, zaista, sve može.

(Kur’an, sura el-Bekare, ajet 20.)

Ako dragi Allah hoće, može oduzeti čovjeku, i svakom stvorenju, vid, i to na dva načina. Prvi je da uzvišeni Allah dadne čovjeku da bude slijep. Za razliku od stvorenja koji jedni drugima, nekada namjerno a nekada nehotično, vid oduzimaju, uzvišeni Allah ne čini nikakvu silu. Podario je ljudima da vide, nije im “ugradio” oči, nerve, mozak… Sve im je to podario u jedinstvenom fizičkom obliku (sūra) u kojemu se duše smještaju. Kako im je dao, tako im može i oduzeti, jednostavno “da Allah hoće, mogao bi im oduzeti i sluh i vid” jer je čovjekov fizički oblik stvorio te, ako to želi, može ga i izmijeniti. Tada je riječ o kušnji, kojom uzvišeni kuša konkretnog pojedinca želeći ga Sebi maksimalno približiti.

Ako uzvišeni Allah oduzme nekome vid, oduzet mu je samo fizički naviknut način komuniciranja s okolinom. Manevijski (stvarni) vid u smislu viđenja kao takvog, prepoznavanja i zadržavanja utiska svake druge duše u našoj duši, ostaje kao neodvojiva karakteristika, ne samo čovjeka već svih živih bića. Ne znamo da stablo ima oči, a ipak je panj Hanan prepoznavao hazreti Muhammeda, alejhisselam, i plakao kada je hazreti Pejgamber, alejhisselam, prestao držati hutbe s njega. Ni kamen nema očiju, a ipak je hazreti Omer znao za kamen koji je svaki put, kada je hazreti Pejgamber, alejhisselam, prolazio pokraj njega nakon dobivanja poslanstva (risāla), nazivao mu selam.

Tako je jasno da, kao i sluh, i čovjekov vid jedino ima smisla ukoliko ga ljudi koriste kako bi čitali Kur’an, posmatrali Božije blagodati i znakove na sebi i u okolini, i tragali za čovjekom u nevolji, kako bi mu pomogli. A niko ne zna, kako će ga to i kojom nagradom uzvišeni, dragi, Gospodar nagraditi i iznenaditi jer je pomogao drugom stvorenju.

Drugi način, kako uzvišeni Allah može čovjeku oduzeti vid, jeste da mu zâhiren (izvanjski) vid ostavi ali da mu manevijski vid oduzme. U Kur’anu, uzvišeni Allah kaže:

Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.

(Kur’an, sura el-Hadždž, ajet 46.)

Hazreti Mevlana u svojoj “Mesneviji” kazuje o jednom slijepcu, koji se žalio da je dvostruko slijep. Jedno sljepilo ticalo se nemogućnosti viđenja na jedno oko, a drugo sljepilo odnosilo se na ružan glas koji je imao pa, kako reče, kada šta kazuje ili koga doziva niko na njega ne obraća pažnju. No, s obzirom da je iskreno, iz srca, zapomagao, ljudi su mu pomogli. Hazreti Mevlana kaže da je upravo taj “glas iz srca”, pun iskrenosti i nježnosti, omekšao druga srca i privukao pažnju ljudi. Stoga, ističe hazreti Mevlana, nije najgora stvar biti ni dvostruko slijep već je najgore kada je nečije srce slijepo:

Onaj u koga je glas iz srca loš,

u tom slučaju je on trostruki slijepac.

Ali, nekome su dovoljne potrebe i bez uzroka i povoda,

onda je to stavljena ruka na njegovu lošu glavu.

U koga je dobar nutarnji glas srca,

on će brzo druga kamena srca omekšati.

Taj untarnji vid, vid srca, naziva se besīra. Prenosi se da je hazreti Isa (Isus), alejhisselam, upitan:

“Božiji Poslaniče, može li neko biti poput tebe?”

Hazreti Isa, alejhisselam, odgovori:

“Ko govori samo ono što dragi Allah želi da se rekne, ko god šuti samo zbog činjenja zikra (spominjanja dragog Boga), i ko god ono što vidi zna da to nije Bog već od Boga i uzima pouke iz onoga što vidi, taj je poput mene.”

Govoreći o Lijepom Božijem Imenu “es-Semī‘”, rekli smo da ćemo u govoru o Lijepom Božijem Imenu “Koji sve vidi”, skupno navesti šta znači vezanje za ta dva Imena, njihovo ozbiljenje i kićenje odrazima svojstava ta dva Imena. Jer tako je uradio hazreti Šejhul Ekber.

Vezanje za ova dva Lijepa Božija Imena (et-Te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj apsolutnoj, ničim uvjetovanoj, potrebi za djelovanjima sposobnosti sluha i vida.

Ozbiljenje ova dva Lijepa Božija Imena (et-Tehakkuk), ogleda se u čovjekovoj spoznaji da “Onaj koji sve čuje”, stvarno i u potpunosti čuje sve što se čuti može, šta god to i gdje god to bilo, a da “Onaj koji sve vidi” stvarno i u potpunosti vidi sve što se vidjeti može. Obje spomenute moći uzvišenog Allaha djeluju potpuno neograničeno, ne samo na ono nama poznato (ma‘lūm), bilo u svijetu očitovanja bilo kao mišljevine – odnosi se i na blisko (kurb) i na daleko (bu‘d), i na bivstvujuće (vudžūd) i na nepostojeće (‘adem).

Kićenje odrazima svojstava Lijepih Božijih Imena “es-Semi‘” i “el-Besīr” (et-Tehalluk) ogleda se u tome da rob čuje samo ono što mu je dragi Bog naredio da sluša pomoću Njega i o Njemu, da vidi samo ono što mu je dragi Bog naredio da gleda pomoću Njega i o Njemu, i to bez ikakvih uslovljavanja. Ako li se okiti ovim sposobnostima, uzvišeni Allah zavoljet će ga, a kada ga dragi Allah zavoli, On će postati sluh njegov i vid njegov, kako je navedeno u hadisi-kudsiju:

Allah silni i uzvišeni rekao je: “Ko bude neprijatelj robu Mome tome rat objavljujem. Za Mene najdraža stvar s kojom Mi se rob Moj približava jeste ono što mu propisah. Rob Moj nafilama Mi se približava sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem sluh njegov, kojim sluša, vid njegov, kojim gleda, ruka njegova, kojom prihvata, i noga njegova, kojom hoda. Ako Mi što zatraži - dat ću mu, a ako od Mene utočište traži - pružit ću mu. Od svega što radim, nizašta se ne dvoumim kao što se dvoumim uzeti dušu roba Moga, vjernika: on smrt ne voli, a Ja ne volim ožalostiti ga.”

(hadisi-kudsi, govor uzvišenog Allaha koji nije Kur’an a prenijeo ga je također hazreti Muhammed, alejhisselam, bilježe Buharija i Ahmed Ibn Hanbel, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Pa ko sluša pomoću uzvišenog Allaha i ko vidi pomoću uzvišenog Allaha, neće se plašiti bilo koga ko se može čuti ili vidjeti. Navest ćemo još jednu predaju koja se veže za hazreti Isâa, alejhisselam, veoma sličnu prethodnoj. Kada je upitan: “Allahov Poslaniče, ima li neko poput tebe?”, odgovorio je:

“Kome je gledanje ibret (izvlačenje pouke), šutnja fikr (razmišljanje), a govor zikr (spominjanje i sjećanje na uzvišenog Allaha), taj je poput mene.”

Ako čovjek iskreno vjeruje da Gospodar njegov čuje šta god da se kaže, i vidi šta god da se desi, vidi njegovehâlove, različite probleme na koje nailazi u svom životu, bit će zadovoljan jer zna da će mu Gospodar sigurno pomoći. Hazreti Muhammed, alejhisselam, na različite hâlove i kušnje u životu odgovorao je hvaljenjem uzvišenog Allaha. Na svaku ružnu riječ, na svaku ružnu scenu u životu koju bi vidio, odgovarao bi zahvalom uzvišenom Allahu, i molbom da ga od toga sačuva a druge u nevolji pomogne. Stoga mu nevjernici rekoše da je, neuzubillah, lud (medžnūn).

Uzvišeni Allah na to je odgovorio:

Nûn. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud; ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti jer ti si, zaista najljepše ćudi i ti ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, koje od vas lud.

(Kur’an, sura el-Kalem, ajeti 1.-6.)

Govoreći dalje o tim ljudima koji ne vjeruju i vrijeđaju hazreti Muhammeda, alejhisselam, uzvišeni Allah ih kudi. Tako, oni koji kude, postaju kuđeni:

i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena, klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi, škrtaca, nasilnika, velikog griješnika, surova i, osim toga, u tuđe pleme uljeza, - samo zato što je bogat i što ima mnogo sinova -, koji govori, kad mu se ajeti Naši kazuju: “To su samo naroda drevnih priče!”

(Kur’an, sura el-Kalem, ajeti 10.-15.)

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Sa edebom (lijepim ponašanjem) učiti ovaj Ism (Ime) po stotinu puta pred Džumu, očima se poboljšava vid a batinen (iznutra) postiže se viđenje stvari koje su inače nevidljive ovim tjelesnim okom.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još veli:

“Kažu da ko prouči ovo Ime stotinu puta između sunneta i farza sabah-namaza na dan Džume, dragi Allah posebno će se o njemu brinuti.

A ko ovo prouči više puta, Allah će mu izliječiti oči od slabovidnosti. Pa prouči:

Allāhumme, jā Semī‘u jā Besīru, metti‘nī bi sem‘ī ve besarī ve’dž‘alhumel vārise minnī

(Allahu moj, Ti koji sve čuješ, Ti koji sve vidiš, podari mi dugotrajan sluh moj i vid moj, i podari da ih koristim do smrti)

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, sličan po smislu (ma‘nen), bilježi Hakim, prenoseći ga od hazreti Alije)

A Allah dragi, opet, najbolje zna.”