50. el-Bāis (البَاعِث) – Koji proživljava

Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:

„Onaj koji proživljava; poslao je Pejgambera i to je jedno proživljenje, život daje biljkama, životinjama, iz kabura će sve proživjeti.“

U časnome Kur'anu ovo Ime nije navedeno, međutim, često se ističe Njegovo Svojstvo proživljavanja:

„i što će Čas, u to nema sumnje, doći i što će Allah one u grobovima oživjeti.“

(Kur'an, sura Hadž, ajet 7.)

To proživljavanje ne odnosi se samo na ljude, naprotiv, vezano je za ponovno proživljenje svih stvorenja: biljaka, životinja, Zemlje i sl.

Jedna od dimenzija proživljenja podrazumijeva slanje vjesnikâ, poslanikâ i dobrih, zajednicama ljudi ali i pojedincima, što predstavlja jedan od najvećih Božijih darova čovjeku:

„Mi smo svakoj zajednici (ummet) poslanika poslali (be'asnâ)...“

(Kur'an, sura Nahl/Pčele, ajet 36.)

I nakon stvaranja, dara života svemu što je stvorio, uzvišeni Gospodar konstantno održava sve stvoreno u egzisteniciji, doslovno ni jedan tren ne prođe a da uzvišeni Bog nešto što postoji konstantno i ne održava:

„Svakoga trena On se zanima nečim.“

(Kur'an, sura Rahman/Samilosni, ajet 29.)

Iz toga razloga, ne postoji niti jedna osoba, niti jedna zajednica ljudi a da joj uzvišeni Allah ne šalje opomenu, podsjećanje, znak, kojega, opet, ljudi mogu prihvatiti ili u cijelosti negirati. Ovo je posljedica Božijega dara ljudima – slobodne volje, na osnovu koje svako može na ovome svijetu slijediti Božije naredbe ili ih zanemariti:

„Da hoćemo, u svaki grad bismo poslali nekoga da opominje.“

(Kur'an, sura Furkân, ajet 51.)

Svako proživljenje podrazumijeva kvalitativnu promjenu, te je iz toga razloga i proces slanja Božijih poslanika, alejhimusselam, također nazvan proživljavanjem (ba's):

„On je neukima poslao (be-'a-se) Poslanika, jednog između nhjih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.“

(Kur'an, sura Džumu'a/Petak, ajet 2.)

No, najčešće, pojam „proživljenja“ (ba's) veže se za ponovno proživljenje ljudi na Sudnjemu danu (Jevmul ba's), koje će nastupiti nakon kušanja smrti na ovome svijetu. Od njega niko neće biti izuzet, pa se smatra kako je ponovno proživljenje zapravo nova forma jedinstvenoga života, s tim da je život na drugome svijetu povezan za životom na ovome svijetu baš kao što je život na ovome svijetu povezan za životom u Praiskonu – Ezelu.

„A reći će oni kojima je dato znanje i vjerovanje: 'Vi ste ostali, prema Allahovoj odredbi, sve do Dana oživljenja (Jevmul ba's) – a ovo je Dan oživljenja, samo što vi niste znali.' “

(Kur'an, sura Rûm/Bizantinci, ajet 56.)

Imajući sve ovo u vidu, govori se da, u vezi sa čovjekom, postoje dvije vrste proživljenja, odnosno proživljenje dva duhovna organa: duše i srca. Osoba koja je vjernik, koja se uzda u dragoga Boga, ne samo da će biti proživljena dušom, da će ponovno oživjeti na Sudnjemu danu, već će joj još na ovome svijetu biti proživljeno i srce.

Jednako tako, srce vjernika žudi za Božijom blizinom (kurb), a onaj ko se želi dragome Bogu što više približiti taj ga želi i što više spoznati. Mjesto spoznaje je srce, i samo sa spoznajom (ilm) srce postaje živo, proživljeno. I obrnuto, mrtvo je ono srce u kojemu vlada neznanje (džehl), ono koje ne želi dragoga Boga spoznati.

Čovjek je stvoren, ali je stvoren za vječnost, ne za prolaznost, pa je i ponovno proživljenje na Sudnjemu danu, zapravo, istinski život za svakoga. Smrt ne predstavlja ništavnost već samo prijelaz iz jednoga u drugačiji oblik života. Onoga trena kada je dragi Bog nekoga stvorio, istodobno mu je dao i svojstvo vječnosti, nepropadanja. No, egzistencija u vječnome svijetu nije za svakoga jednaka, budući da će neki, ako Bog da, biti sretni i vječno uživati, dočim će drugi, ne daj Bože, biti nesretni, u konstantnoj patnji.

Stoga srca onih koji su kušali spoaznato (ârifi) nastoje stalno biti u pokornosti dragome Bogu, niti jedan tren biti u nemaru. Uzvišeni Allah proživljava ljudske misli, duboko skrivene u duhovnome organu tajne (sirr), pa neke preinačuje u dobro, a neke u zlo. Dragi Bog Svojim svojstvom Onoga koji proživljava djeluje na ljudsku nutrinu, pokazuje se u suštinama stvari.

Prenosi se da je neko od dobrih viđen na snu nakon smrti. Na upit u kakvom je stanju, odgovorio je da mu je oprošteno, a na ponovno pitanje: „Zbog čega ti je oprošteno, kako?“, rekao je:

„Ovdje se djeluje kroz darivanje, ne kroz činjenje rukua i spuštanje na sedždu. Daje se zbog dobročinstva, ne zbog hizmeta (služenja i pomaganja), oprašta se po dobroti ne po činjenju.“

Zato, ukoliko bi moglo biti simbolički izraženo, ovo Lijepo Božije Ime bilo bi predstavljeno svjedočenjem vlastitoga lika, no, u jednoj izmaglici, nedovoljno jasnoj, svijetloj poluskrivenoj slici.

Vezanje za Lijepo Božije Ime „Onaj koji proživljava“ (et-te‘alluk) ogleda se u ljudskoj potrebi da ga uzvišeni Gospodar opskrbi onim što je za njega korisno u konkretnome stanju.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Onaj koji proživljava“ (et-tehakkuk) podrazumijeva spoznaju da apsolutni Onaj koji proživljava može biti samo onaj koji sâm nije proživljen, koji nije i sâm posljedica drugoga uzroka, a to je jedino uzvišeni Allah.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Onaj koji proživljava“ (et-tehalluk) podrazumijeva vlastito proživljenje nakon smrti. Drugim riječima, svaka osoba koja putuje prema dragome Bogu egzistira na ovome svijetu kroz život: njenoga srca i njenih organa. Umrtvljavanjem srca, njegovim ispunjavanjem neznanjem, te umrtvljavanjem tijela, odavanjem zabranjenim stvarima, osoba umire. Jedini način njenoga oživljenja je smiještanje plemenitih spoznaja (ilm-i šerîf) u njeno srce, uslijed čega postaje proživljena.

Vjernik odgajan pod djelovanjem Lijepoga Božijega Imena „Onaj koji proživljava“, upravo uslijed plemenitosti spoznaja koje se nalaze u njegovome srcu, očišćen je od egoizma, pohota i slijeđenja strasti, i postaje istinski primjer drugim ljudima. Stoga je hazreti Džunejd Bagdadi rekao:

„Budi u svojoj nutrini, duhovno, sa Allahom, a u svojoj vanjštini, tjelesno, s ljudima.“

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ovaj Ism (Ime) stotinu puta učiti na postelji pred spavanje, srce će dobiti ilm (spoznaju, znanje) i hikmet (mudrost).”

Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:

„Rekli su da ko stavi ruku na svoja prsa kada hoće spavati i prouči ovo Ime stotinu i jedan put, Allah uzvišeni prosvijetlit će mu srce, i podariti mu znanje i mudrost.“

A Allah dragi, opet, najbolje zna.