Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:
„Svjedok je i zahira (pojavnog) i gajba (skrivenog). Njemu su sve stvari jasne, On sve zna.“
Lijepo Božije Ime „Onaj koji je svemu svjedok“ navedeno je i u časnome Kur'anu i u plemenitome hadisu:
„'Allah je dovoljan svjedok (šehîd) i nama i vama, mi doista nismo znali da ste nam se klanjali.'“
(Kur'an, sura Jûnus, ajet 29.)
Uzvišeni Allah kao Onaj koji je svemu svjedok, Svoje Svojstvo svjedočenja prenosi i na stvoreno, te, iz toga razloga, svjedočenje vazda podrazumijeva uzajamno djelovanje: dragoga Boga sa Njegovim stvorenjima, stvorenja sa uzvišenim Bogom, te stvorenja jednih s drugih.
Ovo Lijepo Božije Ime posebno otkriva jedinstvenost svega postojećega, zajedničku osnovu, potku svega za što se može reći da na bilo koji način egzistira. Dragi Bog sve stvara ali i sve stvoreno konstantno održava te je uvijek prisutan: prije, u toku i nakon svakoga postojanja:
„On je s vama gdje god bili, i sve što radite Allah vidi.“
(Kur'an, sura Hadîd/Željezo, ajet 4.)
Kvalitet toga Božijega Prisustva (Hadret) nemoguće je detaljno predočiti niti u cijelosti objasniti, stoga je srčano osvjedočenje (šuhûd) u Hadret nužnost kako bi se o tome autentično govorilo: poduka, spoznaja, i osvjedočenje.
Uzvišeni Allah je Onaj koji je svemu svjedok, zreo vjernik je onaj koji svjedoči, Božiji Hadret i Božije znakove, a posvjedočeno (šuhûd) je sigurna veza između roba i Gospodara:
„Reci: 'Ko je svjedok najpouzdaniji?' – i odgovori: 'Allah. On će između mene i vas svjedok biti. A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem. Zar vi, zaista, tvrdite da pored Allaha ima i drugih božanstava?' Reci: 'Ja ne tvrdim.' Reci: 'Samo je On – Bog, i ja nemam ništa s tim što vi smatrate druge Njemu ravnim.'“
(Kur'an, sura En'âm/Stoka, ajet 19.)
Stoga se kaže da i kompletan proces svjedočenja ali i svaka njegova etapa pripada samo uzvišenome Gospodaru, budući da se realnost: bîvanja svjedokom, svjedočenja i onoga osvjedočenog, odnosi isključivo na uzvišenoga Allaha:
„Tako mi neba sazviježđima okićenog, i Dana već određenog, i onoga koji svjedoči (šâhid) i onoga što je posvjedočeno (mešhûd)...“
(Kur'an, sura Sazviježđa/Burûdž, ajeti 1.-3.)
Dragi Allah je jedini istinski svjedok, sve što svjedoči – samo je Božije stvorenje koje je u svakome svome segmentu u potpunosti ovisno od uzvišenoga Boga, te, konačno, šta god da bude osvjedočeno, tek je jedno od beskrajnih manifestiranja Lijepih Božijih Imena i Atributa.
U časnome Kur'anu je rečeno:
„Allah svjedoči da nema drugoga božanstva – samo On, a i meleki i učeni , i da On postupa pravedno. – Nema božanstva već samo On, Silni i Mudri.“
(Kur'an, sura Âli Imrân/Imranova porodica, ajet 18.)
Uzvišeni i jedini Gospodar svjedoči Svoju apsolutnu Jednost, budući da kada bi Se prestao oslovljavati Svojim Lijepim Imenima – svega osim dragoga Boga bi nestalo (mâ sivallâh), no, i dalje bi bio On, uzvišeni Bog u vlastitoj Bîti o kojoj doslovno niko baš ništa ne može znati već samo može to načelno oslovljavati kao „On“ (Hû).
Iz toga razloga, dolsovno sve što postoji vazda je u potrebi za milošču dragoga Boga, i Njemu se uvijek iznova vraća. Ova spoznaja temelj je duhovnoga zrijenja kao i svake druge spoznaje, te predstavlja istinsku tajnu kosmosa. Stoga njeni nosioci mogu biti samo čista i iskrena stvorenja, duhovno krajnje zrela: meleci i učeni, onî koji su upućeni u sâme osnove svih stvari, koji motre suštinu a ne bîvaju zavarani spoljašnošću.
Kao što je egzistencija svega stvorenoga povezana, tako su i svjedočenja svega postojećega također međusobno povezana, i svaki dio postojanja vezan je za sve druge dijelove. Događanja svjedočenjâ zapravo je proces stalnoga zazivanja (zikr) i slavljenja uzvišenoga Boga (tespîh), te jedna zajednica svjedoči o drugoj zajednici, svaki poslanik o svome ummetu, a jedini Gospodar svjedoči svemu što egzistira:
„A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?“
(Kur'an, sura Nisâ/Žene, ajet 41.)
U svakome trenu svojim ponašanjem čovjek svjedoči vlastito vjerovanje u Božiju jedinost i pečatnost poslanstva Muhammeda, alejhisselam, i prirodno je da svako osjeća naizmjenično: čas ushit pa sjetu, no, punu vrijednost osjećaji dobivaju tek ukoliko predstavljaju dahove jedinstvenoga disanja kojim se svjesno slavi uzvišeni Allah.
Svjedočenje, po nekima, ima tri uslova i samo uz upotpunjenje sva tri vjernik istinski zrije. Prvi uslov je pribranost (hudûr) a podrazumijeva jasno svjedočenje osvjedočenoga, kada se u cjelini realizira ona ranije spomenuta veza: svjedok – svjedočenje – svjedočeno. Drugi uslov je „razumijevanje“ onoga što je svjedočeno i spoznaja toga. Treći uslov je činjenje, drugim riječima, posvješćivanje spoznaje posvjedočenoga u svakoj prilici.
Blagoslovljeni poslanik Muhammed rekao je jedne prilike:
„Na Dan suda Nuh/Noa bit će pozvan, pa će se odazvati:
'Odazivam Ti se, i radujem Ti se, Gospodaru naš!'
Bit će upitan: 'Da li si dostavio?', odgovorit će: 'Da.'
Potom će se reći njegovoj zajednici: 'Je li vam dostavio?', a oni će odgovoriti: 'Nije nam došao niko ko opominje (nezîr).'
Tada će upitati: 'Ko će svjedočiti za tebe?', pa će odgovoriti: 'Muhammed i njegova zajednica.' I oni će posvjedočiti da je dostavio, a Poslanik će vama biti svjedok. To su riječi Uzvišenoga:
'I tako smo od vas stvorili središnju zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.' (Kur'an, 2:143)“
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći od hazreti Ebu Seida el-Hudrija)
Ova pozicija zajednice blagoslovljenoga poslanika Muhammeda kao bîvanja svjedokom drugim zajednicima odražava se i u svakodnevnome životu, pa se uvijek posebna pažnja posveti onoj umrloj osobi za koju veliki broj vjernika tvrdi da je bila dobra dok je živjela na ovome svijetu:
Kada je pored blagoslovljenoga poslanika Muhammeda prošla jedna dženaza (povorka za ukop umrloga) i za tu osobu bî rečeno da je bila loša, rekao je: „Obavezno, obavezno.“ Kada je prošla druga dženaza i za tu osobu bî rečeno da je bila dobra, rekao je: „Obavezno, obavezno, obavezno.“ Upitali su ga za to, a Muhammed, aljehisselam, reče:
„Koga pohvalite da je bio dobar, tome je obaveza Raj, a koga pokudite da je loš, tome je obaveza Pakao. Vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji.“
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Muslim, prenoseći od hazreti Enesa)
U jednoj predaji rečeno je:
„Ne prođe nijedan čovjeku a da u njemu ne bude pozvan: 'Čovječe, ja sam novo stvorenje, i ja sam u onome što radiš sutra svjedok protiv tebe. Radi u meni dobro, sutra ću ti to svjedočiti. Ali kada prođem, nikada me više nećeš vidjeti.' To isto govori i noć.“
Ovo Lijepo Božije Ime vezano je posebno za Imena: „Onaj koji sve zna“ (el-Alîm) i „O svemu obaviješteni“ (el-Habîr).
Osvjedočenje ujedno je i razumijevanje pulsiranja kompletnoga bîtka, shvatanja jedinstvene potke svega postojećega. Stoga osobe ozbiljene na ovome stepenu često ne reagiraju na određene stvari iz razloga što su zahvaljujući takvome Božijemu davanju u mogućnosti vidjeti širi kontekst toga što se događa. Iz toga razloga ih okolina, ne razumijevajući ih, kritikuje i vrijeđa, što zahtijeva veliko strpljenje.
Prenosi se da je neki čovjek bičevan, no, strpio se i nije zapomagao, zbog čega ga je jedan šejh upitao: „Zar te ne bole udarci?“
Odgovorio je: „Da.“
Opet ga upita: „Pa zašto, onda, ne zapomažeš?“
Reče: „Među prisutnima je osoba koju volim, posmatra me. Strah me da znoj s moga lica ne padne na nju ukoliko vrisnem.“
Uslijed težine i složenosti djelovanja ovoga Imena, ukoliko bi se moglo simbolički predstaviti, bilo bi to u formi dva uporedna viđenja, jednog u kome se, zapravo, ništa ni ne vidi, i, drugog, u kome se može primijetiti rukovanje.
Osoba odgajana pod djelovanjem ovoga Lijepog Imena (abduš-šehîd) u svemu postojećem prepoznaje trag Istinitoga, i osjeća da se doslovno sve događa voljom uzvišenoga Boga.
Prenosi se da je jedne prilike hazreti Ibn Mesud, prolazeći nekom livadom sa svojim prijateljima, ugledao dječaka koji je čuvao stado. Pozvali su ga da jede sa njima, međutim, dječak je odbio rekavši da posti. S obzirom da nije bio mjesec ramazan, hazreti Ibn Mesuda se ovo dojmilo te je odlučio još nešto o dječaku saznati. Zajedno sa prijateljima upitao ga je da im proda jednu ovcu, a kada je dječak to dobio rekavši da ovce nisu njegove, rekoše mu:
„Dječače, pa ko će za to znati?! Sâmi smo, a uvijek možeš reći da si jednostavno izgubio ovcu...“
Tada dječak vrisnu: „A gdje je Allah (ejne Allâh)?!“, i otrča.
Obradovan ovim iskustvom, hazreti Ibn Mesud otkupio je to cijelo stado i podario ga dječaku. I od tada, kadgod bi ga sreo na putu, hazreti Ibn Mesud bi se našalio sa njime, pitajući ga: „Dječače, a gdje je Allah?!“
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Onaj koji je svemu svjedok“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu Gospodar podari da Ga svjedoči, te da mu podari istinski stid.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Onaj koji je svemu svjedok“ (et-tehakkuk) podrazumijeva čovjekovu svjesnost da je uzvišeni Allah vazda prisutan (hâdir), da na njega motri svakoga trena, bez izuzetka, naprosto da je uvijek tu: prije svega, za vrijeme svega, i nakon svega.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Onaj koji je svemu svjedok“ (et-tehalluk) znači postizanje stepena osvjedočenja (šuhûd) iz kojega nužno proizlazi stid kod osobe. Takva osoba najpotpunije je opisana poznatom predajom: „da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer, premda ti Njega ne vidjeo, On tebe sigurno vidi.“
Iako napadan od okoline, čovjek odgajan pod djelovanjem ovoga Lijepoga Imena uvijek osjeća Božiju prisutnost. Zato se i kaže: Onaj koji je svemu svjedok promatra čovjekovu nutrinu (esrâr), i blizak je onima koji Ga vole.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
„Učeći ovaj Ism (Ime) 'jâ Šehîd', od bâtila (nevaljalštine) skrenut ćeš na Hakk, tojest Istinu.“
Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:
„Kažu da ukoliko se ovo Lijepo Božije Ime, pred svitanje ili u zoru, prouči dvadeset i jedan put djetetu s mentalnim poteškoćama ili, pak, ženi, to će im olakšati stanje.
Također se kaže da ko često uči ovo Lijepo Ime, uzvišeni Allah podarit će mu da postigne stepen osvjedočenja dok bude u osami, i tada će vidjeti ono što oči nisu vidjele, niti su uši čule.
I još, kažu da ko želi umrijeti dok je na Božijemu putu (šehâdet), učenje ovoga Imena će mu koristiti.“
A Allah dragi, opet, najbolje zna.