9. Božije ime “el-Aziz” (العزيز) – Snažni

Božije ime “el-Aziz”

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Allah, dželle šanuhu, Onaj koji nema primjera, On nema parca. On je jači od svega.”

Allahovo, dželle šanuhu, ime “el-Aziz” prije svega znači “Snažni”, “Silni”, “Jak”. Ovo ime, dozvoljeno je nadivati i ljudima. Tako se u Kur’anu kaže:

“Sad će istina na vidjelo izaći” – reče upravnikova (‘azīz) žena.

(Jūsuf, 51.)

Ova imenica ima uglavnom opisni karakter, u značenju nešto ili nekoga savladati, nadjačati, pobijediti. Tako se u časnome Kur’anu veli:

“Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ‘Daj ti nju meni!’ – i u prepirci me pobijedi (‘azzenī).”

(Sad, 23.)

Pored toga, glagol “ ‘azze, je‘izzu” znači i “ojačati”, “osnažiti”. U Kur’anu se veli:

Navedi im kao pouku stanovnike jednog grada kad su im došli poslanici;

kad im Mi poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo (‘azzezna) trećim, pa rekoše: “Mi smo vam poslani!”

(Jasin, 13., 14.)

Savladavanje, ojačavanje, ubraja se u djelatna svojstva (sifātul ef‘āl). Tako se u suri Džasije veli:

Ha-mim. Knjigu objavljuje Allah, Snažni (el-Aziz) i Mudri!

(Džāsije, 1., 2.)

Kako se tumači, Onaj koji sve nadvladava, i koji sve poznaje. Uzvišeni Allah, kada zavoli Svoga roba, podari mu čast, snagu, moć, pa i taj rob bude nazvan “Aziz”, ili neko kome se nešto događa uslijed manifestiranja ovoga Božijega svojstva siline, težine. Tako uzvišeni Gospodar u Kur’anu veli za hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam:

Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je (‘azīz) što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete,

a prema vjernicima je blag i milostiv.

(Tevba, 128.)

Biti “aziz” znači biti ugledan, častan. A da bi neko bio takav, mora u sebi objediniti tri svojstva.

Prvo, da ima jedinstven bitak, jedinstveno postojanje, da je teško ili nemoguće naći nekoga sličnoga.

Drugo, da bude veoma teško dostići ga u tome stanju, da ga je teško ili nemoguće vidjeti, bilo stvarno, bilo vidjeti ga da griješi.

Treće, da bude potreban drugima, ne da uzurpira nešto ljudima, ili da ih nečim ucjenjuje, već jednostavno da bude drugima od tolike koristi, bilo materijalne bilo duhovne, da je teško bez njega.

Kao primjer, imam Kurtubi navodi Sunce i Zemlju. Imaju jedinstveno postojanje, i više su nego potrebni drugima, ali ih je lahko vidjeti, onome ko ima vid. Stoga se za njih ne može reći da su “aziz”.

Allah uzvišeni ima jedinstveno postojanje, i to – On jedini jeste, sve drugo postoji isključivo po Njemu. Također, pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire (6:103). Konačno, sve što postoji treba Njega, bilo kao Stvoritelja (el-Halik), bilo kao Održavatelja (er-Razik), bilo kao Onog ko će sve jednom usmrtiti a potom ponovno proživjeti (Ellezī juhjī ve jumīt).

Uzvišeni Allah u Kur’anu često skreće pažnju ljudima da je sva snaga, sva čast, moć i dostojanstvo kod Njega. Stoga neki smatraju da je obaveza svakoga muslimana i muslimanke i ovo da posvjedoče. U Kur’anu se kaže:

Ako neko želi veličinu (el-‘izza), pa – u Allaha je sva veličina!

(Fātir, 10.)

Neka te ne žaloste besjede njihove! Uistinu, sva moć (el-‘izza) pripada Allahu; On sve čuje i sve zna.

(Jūnus, 65.)

U svakome stanju treba imati na umu da je sva snaga kod uzvišenoga Gospodara. Različitim uzrocima (sebeb) Uzvišeni ljudima dostavlja Svoju pomoć u vidu moći, veličine. Da bi čovjeku život na Ovome svijetu bio što lakši, potrebno je pratiti uzroke, jedan za drugim, “čvrsto nogama na Zemlji stajati” kako bi čovjek znao šta mu valja raditi ako mu nešto treba. Ali to ga nikako ne smije spriječiti u nastojanju da dođe do Prouzročivača svih uzroka (Musebbebul esbāb), koji iza svega stoji.

Zato i čovjekova želja za moći na Ovome svijetu mora imati svoj razlog u želji za Božijom blizinom. Kako imam Kurtubi u svome tefsiru prenosi, hazreti Pejgamber, aeljhisselam, rekao je da ko bude skroman radi uzvišenoga Allaha, dželle šanuhu, Uzvišeni će ga uzdići, a ko zaželi moć radi nekoga od robova, Allah će ga poniziti.

Kod Muslima postoji zabilježena slijedeća verzija, koja liči na onu koju citira Kurtubi. Hazreti Muhammed, alejhisselam, kako to prenosi hazreti Ebu Hurejre, rekao je:

Sadaka ne umanjuje imetak. Ako čovjek nekome oprosti Allah će mu povećati čast (‘izz). Ko god bude skroman radi Allaha, Allah će ga uzdići.

Slično kao kod Allahovoga Lijepoga imena “el-Muhejmin”, obaveza je čovjeka koji se želi okititi odrazima svojstva Božijega imena “el-Aziz” da što je moguće više nastoji zavoljeti i spoznati svrhu i svu ljepotu ibadeta (robovanja) uzvišenome Allahu, jer će tako steći nevjerovatnu moć i slavu.

Jedne prilike je hazreti Ebu Talha el Ja‘merī upitao hazreti Sevbana, hizmećara hazreti Pejgambera, alejhisselam, šta bi tebao raditi, jednu stvar, pa da uđe u Džennet.

S prva je hazreti Sevban šutio, no nakon što je upitan po treći put, odgovori:

“Slično sam pitao Allahovoga Poslanika, alejhisselam, pa mi je rekao slijedeće:

Moraš Allahu mnogo sedždu činiti, jer kad god sedždu učiniš, Allah te zbog nje uzdigne za jednu deredžu, i izbriše ti jedan grijeh.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Muslim)

Kada nam neko umre, premda znamo da nije činio sedždu, ipak molimo uzvišenoga Gospodara da mu se smiluje. Neki to zabranjuju, jer, kako kažu, sve ima svoje vrijeme, pa je tako i osoba koja je umrla imala vremena za svoga života tražiti od Gospodara oprost, naročito kroz namaz.

No, čovjek kada je u tuzi valja mu olakšati, pa je bolje priključiti se dovi toga insana i zamoliti uzvišenoga Allaha da ipak, na neki način, iz Svoje neizmjerne milosti, oprosti rahmetliji.

Ipak, moramo imati na pameti da je namaz obaveza, te da njegovo neizvršavanja ljude odvodi u Džehennem. U Kur’anu se kaže:

Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio,

osim sretnikâ,

oni će se u džennetskim baščama raspitivati

o nevjernicima:

“Šta vas je u Sekar (dio Džehennema) dovelo?”

“Nismo” – reći će – “bili od onih koji su klanjali…”

(Muddessir, 38.-43.)

Neki ljudi mnogo govore, o svemu i svačemu, ništa za njih nije sveto, nikakvoga odgoja ne pokazuju, ne paze da li će nekoga povrijediti, a kazuju i o onome što znaju, i o onome što ne znaju. Uzvišeni Allah darivao im je talenat za lijep govor, ali umjesto da to koriste na najljepši način, da pomognu ljudima, da im ukažu na Pravi put, te osobe svoje velike govorne vještine koriste kako bi varali, druge zavodili, kako bi ljudima “pamet mutili” a sebi korist pribavili.

Toliko se zaljube u svoj govor, da im Uzvišeni podari silinu (‘izza), jer On ljudima na Ovome svijetu daje šta god oni da požele, makar ta želja bila i u jasnoj suprotnosti sa propisima Šerijata. U jednome hadisi-kudsiju Uzvišeni veli:

Ja sam Sebi dovoljan i ne treba Mi drug. Ko učini neko djelo u ime nekog osim Mene, prepustit ću ga tome drugom.

(hadisi-kudsi od hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a Bilježe Muslim i Ibn Madže)

Ako podobro ogreznu u tome, svaki savjet da se trebaju pokajati i vratiti uzvišenome Allahu i odredbama Njegovoga Šerijata, prouzročit će da se ta žest, silina (‘izza) pojavi na njhovim licima i u njihovim djelima i da se rasplamsa. U Kur’anu se kaže:

A kada mu se rekne: “Boj se Allaha!” – obuzme ga žest (‘izza) u griješenju. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište.

(Bekara, 206.)

A sve što čovjek treba uraditi jeste iskreno u uzvišenog Allaha vjerovati, ne samo zato što je tako naučio, ne radi svoga položaja u društvu, radi karijere ili jer tako svi rade, već isključivo radi Allaha. Takvima Uzvišeni također manifestira Svoj izzet, kojim se zaklinje da nijedna osoba neće ostati u Džehennemu, koja Ga je vjerovala:

Tako Mi moje moći (‘izza), Moje veličanstvenosti (dželal), Moje veličine (kibrija’), i Moje uzvišenosti (‘azama), sigurno ću iz Vatre izvesti ko kaže “Lā ilāhe illallāh” (nema drugoga božanstva osim Allaha).

(hadisi-kudsi od hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Enes ibn Malik, a bilježi Buharija)

Osobi koja svoje srce otvori manifestiranju Božijega imena “el-Aziz”, Uzvišeni će podariti sigurnost od svih napada, a podarit će mu u svemu pobjedu, jer je cilj svakoga djela takve osobe isključivo uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, alejhisselam.

Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da uzvišeni Gospodar, shodno hadisi-kudsiju, postane “sluh kojim rob sluša, i vid kojim rob gleda”.

Postizanje hakikata, stvarnosti, ovoga Imena (tehakkuk) ogleda se u razumijevanju kur’anskoga ajeta: Niko nije kao On! (42:11)

Kićenje odrazima svojstava ovoga Božijega Imena (tehalluk) znači čovjekova vladanje dostojno slijedećih ajeta i hadisa: Niko nije kao On! (42:11); A kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” (2:30); “Onome koga sam sa Svoje ruke dvije stvorio…” (38:75) Allah je stvorio Adema na Svoju priliku. (hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Buharija)

Osoba čije je srce postalo mjestom stalnoga odraza ovoga Božijega Lijepoga Imena, nijedno stvorenja ne doživaljava kao veličinu. Imam Kušejri navodi jednu predaju, gdje se kaže da je hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao da ko iskaže skromnost prema nekome bogatašu radi bogatstva toga bogataša, otišla mu je trećina vjere. Kako imam Kušejri prenosi od  Ebu Alije ed-Dekaka, čovjek svoju skromnost iskazuje kroz troje: kroz jezik, tijelo i srce. Pa ako mu je iskazao skromnost kroz tijelo ili jezik, otpada mu trećina. No, ako svoju skromnost izda srcem, otpada mu sva vjera.

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ko ovo Ime bude učio četrdeset puta na dan i to četrdeset dana, Allah će mu otkloniti neimaštinu.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

“Kažu da ko zaredom sedam dana prouči po hiljadu puta ovo Ime, propast će mu neprijatelj. A ako ovo ime izgovori prema vojnicima sedamdeset puta i na njih pokaže rukom, ako Bog da bit će pobjednici. A Allah dragi najbolje zna.”