12 Jul 2002

Musliman u vremenu – prvi dio

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Eldin Dučić
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

Savremeni svijet se nalazi već dva stoljeća u potpunoj sjeni zapadne civilizacije čije se vrijednosti propagiraju kao univerzalne i mjerodavne. Dominacija modernizma kao svjetonazora potpuno odvojenog od Apsoluta, u kojem je čovjek prekinuo svoje transcendentalne karike i negira više nivoe realnosti, potpuno je stran islamu i u koliziji sa njim.

Musliman u ovom vremenu naći će mnoge proturiječnosti između sebe i dominirajućeg svjetonazora koji se nameće cijelom svijetu. Bitno je da istinski shvati suštinu islama i sadašnji trenutak u kome se nalazi, da sagleda cijelokupnu situaciju sa njenom historijskom i ideološkom podlogom, te da se ispravno postavi naspram svijeta kako bi ispunio svoj zadatak na njemu.

Ovaj rad treba da potakne muslimana na promišljanje svijeta i samoga sebe.

Proučavanjem savremenog svijeta i islama kao svog životnog puta moguće je razumjeti situaciju u kojoj se nalazimo, te ponuditi odgovor na savremene izazove nudeći istinski islam i sebi i cijelom svijetu kao najbolju alternativu.

2. Priroda islama

Mnogi  ljudi  griješe  misleći  da  su  pojmovi  “islam”  i  “vjera”  sinonimi, te  da  se  između  njih  može  staviti  znak  jednakosti.

Islam predstavlja univerzalan sistem ljudskog života koji obuhvata sve njegove aspekte temeljeći se na istini tewhida ili Božije jednoće kao maksime ovog svjetonazora. Allah  je Vrhovna Istina, savršeno i apsolutno Biće, transcendentalno, vječno, prostorno i vremenski neograničeno. On je “Stvoritelj”, “Vladar”, “Silni i Moćni”, “Onaj koji opskrbljuje i obilno nagrađuje”, “Milostivi”, “Samilosni”, “Plemeniti”, “Pravedni”, “Mudri i Sveznajući”. Kao takav, jedino Allah treba da bude glavni orijentir i najvažniji činilac oblikovanja ljudskog života, tj. uređenja odnosa između čovjeka i svijeta.

Islam je, ustvari, cjelovitost ljudskog života koja je usklađena sa Božijom Željom, jer mi živimo u skladu sa Božijom Voljom, htjeli mi to ili ne. Mi ne možemo postupati suprotno Njegovoj Volji, dok smo u stanju postupati suprotno Njegovom Zadovoljstvu. Ovdje je čovjeku ostavljena sloboda izbora i djelovanja sa ljudske tačke gledišta, dakle u okviru čovjekove svijesti i znanja. To znači da je Allah čovjeku (i jedino njemu) ostavio mogućnost da naruši harmoniju kosmosa (koji se u svom totalitetu pokorava Allahu) uz obznanu da od te njegove odluke zavisi čovjekov mir na ovom i blagostanje na onom svijetu.

Znači, “islam čovjeka smatra bićem koje posjeduje istovremeno i inteligenciju i volju, ali mu se islam obraća prvenstveno kao inteligentnom biću. Islam teži tome da čovjek podredi svoju volju Volji Allahovoj jer će jedino tako čovjek živjeti životom koji će rezultirati srećom na ovom i na onom svijetu.” (Vodič mladom muslimanu/Seyyed Hossein Nasr/Sarajevo, 1998./str.48)

Ostvarenje ove islamske zamisli čovjeka postiže se Objavom-Kur’anom, sponom između Allaha i cijelog čovječanstva,  koja zauzima centralno mjesto u islamu.

“To je konačna Knjiga koja stoji kao središnji Izvor istine, kao vodič i inspiracija svim muslimanima.” (citirano djelo/str.27) Ona “odražava Allahovu Mudrost i Volju u našem svijetu, Volju koja je najkonkretnije otjelovljena u Allahovom pravu ili šerijatu i koja bi se, također, trebala izražavati u svakom izvornom vidu života muslimana.” (citirano djelo/str.40)

Objava je ključni element islama budući da čovječiji um svojom ograničenošću i manjkavošću nije u stanju spoznati univerzalni životni put sasvim prikladan ljudskom društvu. A “Šerijat je, prema autentičnoj islamskoj doktrini, konkretno postvarenje Allahove Volje za potrebe ljudskog društva. Jedino je Allah zakonodavac, Šeri’, Onaj koji stvara zakone, i jedino su Njegovi zakoni obavezujući i trajni u ljudskom životu.” (citirano djelo/str.67)

Ovdje treba naglasiti osnovni princip islama koji se odnosi na zakonodavstvo i koji glasi: Sve je dozvoljeno osim onoga što je zabranjeno.

Allah je za čovjeka stvorio svijet i prirodu i njemu ih potčinio. Međutim, On je “čovjeku dao i odgovornost čuvanja sveg stvorenog. Potčinjavanje prirode ne znači sebično i slijepo osvajanje i dominaciju nad prirodom. To podrazumijeva život u skladu s prirodom, nalaženje u prirodi Allahove Mudrosti i mudro korištenje prirodnih darova, u skladu s čovjekovim krajnjim ciljem, a taj je da živi kao dobar musliman sa spoznajom povratka svom Stvoritelju. Živjeti kao dobar musliman na ovome svijetu znači u svemu vidjeti Allahovu Mudrost i brinuti za sve što je On stvorio kao što i On sam brine za nas i sve što je stvorio. Dobar musliman mora uvijek imati na umu da je Allah Onaj koji je stvorio, uzdržava i održava izuzetan sklad, raznolikost i ljepotu svijeta prirode i koji je ostalom stvorenom dodijelio prava, a čovjeku odgovornost za njih.” (citirano djelo/str.58)

Dakle, u osnovi je dozvoljenost svih stvari, osim onoga što je loše, što šteti pojedincu ili zajednici, što predstavlja nepoštivanje prava i dužnosti, nepravdu, nemoral, i sve ostale pojave koje narušavaju sklad i harmoniju svijeta. Stoga postoje određene zabrane koje su sadržane u posljednjoj Objavi-Kur’anu i one predstavljaju jedan dio uređenja odnosa čovjeka sa samim sobom, sa svojim Stvoriteljem, sa svojom zajednicom i okolinom.

“Cjelina Kur’ana poziva čovjeka Allahu. Ne samo da čovjeku pruža vodič na ovome svijetu već i stalno poziva čovjeka k Izvoru, Početku svega; suočava ga sa Allahom i vraća ga njegovom Stvoritelju.” (citirano djelo/str.29)

Ovako gledano, “islam, onako kako on samog sebe promišlja, jest život sam i on tako uključuje ono što radimo, što činimo, što mislimo i što osjećamo isto kao što i postavlja pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. Iz tog razloga islam zaokružuje sve aspekte ljudskog života ne ispuštajući ništa izvan svoje kontrole. Ništa nije izvan područja uređenog Božijim određenjem.” (citirano djelo/str.20)

“Kur’an Časni sadrži istovremeno: nauku o pravoj prirodi svega-metafiziku ili ono što bismo mogli nazvati znanjem o krajnjoj prirodi stvari; etički kod koji je temelj islamskog prava, te povijest. Kur’an sadrži metafizička učenja u tom smislu što su u Kur’anu izložena učenja koja se tiču prirode Stvarnosti. Ustvari, veliki broj kur’anskih ajeta ne odnosi se na pitanja prava ili etike već prirode stvarnosti: ponajviše prirode Allaha, transcendentne Istine, Jedine Istine koja je iznad i izvan dosega sveg što možemo pojmiti i zamisliti i koja je još k tome izvor svega što postoji. Kur’an se također bavi pitanjem prirode svijeta” (citirano djelo/str.29) “ne tek kao o okviru ljudskog života već i sudioniku u životu koji je Allah namijenio za sve stvoreno. Kur’anska je objava na stanovit način islamizirala dio kosmosa, dio u kojem musliman živi i umire, te (tako i) svijet prirode sudjeluje u kur’anskoj objavi kao i čovjek, kojem se Kur’an direktno obraća.” (citirano djelo/str.30)

Na kraju je još bitno detaljnije  pojasniti pogled na čovjeka iz islamske perspektive obzirom da je on biće kojem je Allah udahnuo “Svoga Ruha”. “Zato je čovjek u islamskim tekstovima označen kao najuzvišenije stvorenje. Sva stvorenja posjeduju uzvišenost u smislu da ih je Allah stvorio i da odražavaju neki aspekt Božije Mudrosti. Čovjek je, ipak, najuzvišeniji među njima u smislu da najizravnije odražava Božiju Mudrost i Božija imena i kvalitete. Čovjek je jedino središnje biće na ovome svijetu i zato je jedino on halifa ili Allahov predstavnik u punom značenju tog pojma.” (citirano djelo/str.50)

Dakle, čovjek uživa najveća prava, tj. pravo života i pravo da bude Allahov predstavnik na Zemlji. Međutim, poznato je da nema prava bez dužnosti, niti ima ovlaštenja i slobode bez odgovornosti. To je glavni princip odnosa čovjeka sa svijetom uopće, jer ako čovjek ne izvršava svoje dužnosti i obaveze to nužno znači da nije ispoštovao nečije pravo, bilo da je to pravo njegovog Stvoritelja, zajednice i okoline u kojoj se nalazi, ili njega samog. A ako čovjek ne poštuje tuđa prava zašto misli da se njegova prava moraju poštovati?

“U islamu nema slobode bez odgovornosti i, ustvari, nema ljudskih prava bez obaveza. Mi nemamo nikakvo urođeno pravo osim ako ne prihvatimo naše obaveze prema Allahu, jer mi nismo sami sebi podarili egzistenciju. Mi smo ljudska bića na temelju toga što nam je On podario tu formu egzistencije. Mi moramo, stoga, prvo ispuniti naše obaveze prema našem ljudskom opstojanju. Predodžba čovjeka koji ima urođena prava neovisna od njegovog prihvaćanja Allaha, neovisna od ispunjenja njegovih dužnosti kao Allahovog predstavnika na zemlji, potpuno je strana islamskoj perspektivi. U islamu, zasigurno, postoje ljudska prava. Ona su jasno ocrtana u šerijatu, ali ta su prava utemeljena na odgovornosti. Utemeljena su na prihvaćanju naših obaveza prema Allahu, Koji nas je stvorio, Koji nas uzdržava i Kojem ćemo se na kraju vratiti.” (citirano djelo/str.51)

“Nama je data odgovornost postojanja kao ljudskih bića i podarena nam je slobodna volja da ili slijedimo Allahovo učenje ili da se pobunimo protiv njega. Mi ne posjedujemo mogućnost umanjivanja značaja ljudskog položaja, kao kad ne bismo bili slobodni, ili kad ne bismo bili Allahovi predstavnici na Zemlji. To nam nije moguće. Za naša djela snosit ćemo nakon smrti posljedice koje ne možemo izbjeći. I upravo zato što smo ljudska bića, naš život nije u potpunosti uništen u trenutku smrti. Tačnije, život duše i duha nastavlja se nakon smrti tijela. Zbog svih ovih zbiljskih činjenica, moramo živjeti na zemlji u skladu sa moralnim principima. Moramo izbjegavati ono što je zlo ili tačnije ono što Kur’an i hadis smatraju zlim. Moramo živjeti u skladu sa Voljom Allaha, onako kako je ona objavljena u Kur’anu te proširena i dodatno pojašnjena hadisom i sunnetom.” (citirano djelo/str.61)

3. Priroda savremenog svijeta

Prikaz prirode savremenog svijeta predstavlja jednu veoma široku temu koja zahtijeva opširnu studiju i analizu da bi se formirala njegova kompletna slika. U ovom radu će biti prikazane samo osnovne karakteristike svijeta današnjice koje predočavaju njegovu suštinu.

Na početku treba naglasiti da pojmovi “savremen”  i “moderan” nisu ekvivalenti, te da se savremeni svijet nalazi potpuno u sjeni modernizma. Naime, “savremen” označava najnovije doba, nešto što je u skladu sa današnjicom i ovaj pojam nije nužno negativan sam po sebi. “Moderan”, na drugoj strani, “znači ono što je odsječeno od Transcendentnog, od neizmjenjivih principa koji u stvarnosti vladaju svim stvarima i koje su obznanjene čovjeku kroz objavu u njenom najuniverzalnijem smislu.” (Tradicionalni islam u modernom svijetu/Seyyed Hossein Nasr/Sarajevo,1994. /str. 96) Osnovna karakteristika savremenog svijeta jeste modernizam. On implicira samo ono što je isključivo ljudsko, a sad i sve više ispod ljudskog, i sve što je odvojeno i odsječeno od Božanskog izvora, suprotstavljajući se tako stvarnoj ljudskoj prirodi.

Čovjek je u modernom konceptu predstavljen kao čisto ovozemaljsko biće, “slobodan” od Neba, potpuni gospodar svoje vlastite sudbine, ograničen zemljom  ali je isto tako i gospodar zemlje, zaboravan za sve eshatološke realnosti koje je on zamijenio nekim budućim stanjem savršenstva u profanom historijskom vremenu, ravnodušan, ako ne i potpuno suprotstavljen svijetu Duha i njegovim zahtjevima, i s potpunim nedostatkom osjećanja za sveto.” (citirano djelo /str. 100)

Ovakav pogled na čovjeka je skorašnja pojava, “dok je tradicija uvijek pratila i zapravo karakterizirala ljudsko postojanje. Otkad čovjek živi na zemlji, sahranjivao je svoje mrtve i vjerovao u život poslije smrti i u svijet Duha. Tokom “stotina hiljada” godina ljudskog života na zemlji on je bio tradicionalan po shvatanjima i nije se “razvijao” što se tiče njegovog odnosa sa Bogom i prirodom, shvaćenom kao Božijim djelom i teofanijom, vidnom manifestacijom Boga... Ova historija, tokom koje je čovjek neprekidno slavio Božansko i vršio svoju funkciju kao Božiji namjesnik na zemlji, veoma je duga, dok se ovaj period modernizma koji danas dominira proteže od renesanse u Zapadnoj Evropi u 15. vijeku do današnjih dana.” (citirano djelo /str. 96)

“Naime, ono što se dogodilo u postsrednjevjekovnom periodu na Zapadu bilo je to da su više ravni realnosti bile eliminisane, kako u subjektivnom tako i u objektivnom domenu. Nije bilo ništa više u čovjeku od njegovog razuma i ništa više u objektivnom svijetu nego ono što je taj razum mogao shvatiti uz pomoć normalnih ljudskih čula.

To se, naravno, moralo dogoditi ... jer da bi smo spoznali bilo šta, mora postojati neko sredstvo spoznaje adekvatno i primjereno prirodi onoga što treba da se spozna. A pošto je savremeni čovjek odbio da prihvati princip viši od sebe, očito sve ono što je proizašlo iz njegovog uma i misli nije moglo a da ne bude antropomorfno.” (citirano djelo /str. 98)

To je ujedno i osnovna karakteristika modernizma, tj. njegova antropomorfna priroda kao forma misli koja negira svaki princip viši od čovjeka. Do srednjeg vijeka Apsolut, odnosno Bog je određivao ljudsko postojanje i razne razine realnosti, dok je poslije toga čovjek postao kriterij realnosti pa i istine. U centru svega se sada nalazi čovjek. On je vrhovna vrijednost, mjerilo i kriterij svih stvari. Sve što je izvan njegovih mogućnosti saznanja se jednostavno negira, a pitanje smisla time postaje tabu tema. Tako su religija i filozofija u potpunosti zamjenjene naukom, tj. znanstvenim racionalizmom ili scijentizmom, koji priznaje vrijednosti samo izmjerive, osjetilne percepcije i čiji su kriteriji i instrumenti saznanja čisto samo ljudski. 

“Scijentizam suvremenu nauku razvija do cjelovite ideologije, do načina gledanja na sve stvari, i upravo je taj nazor postao dominantan u modernom svjetonazoru. Upravo scijentizam, u pitanju znanja, odbija razmatrati bilo koji drugi pogled osim naučnog, kao vid ozbiljnog razmišljanja, i odbija prihvatiti mogućnost bilo kojeg drugog načina spoznavanja, kao što je, npr. ono primljeno Objavom. Upravo je dominacija scijentizma učinila da religijski pogled na svemir djeluje kao intelektualno irelevantan, svodeći vjeru na subjektiviziranu etiku i pitanja osobne savjesti.” (Vodič mladom muslimanu/Seyyed Hossein Nasr/Sarajevo, 1998./str.232)

Ovakav pogled na svijet uništio je duhovnu realnost modernog čovjeka i učinio da on prihvati scijentizam kao svoju “vjeru”. U tom kontekstu on “gleda  na naučnike  kao što su ranija društva gledala na svećenike...oslanja se na njihovo znanje za koje smatra da je apsolutno i sigurno, mada ne razumijeva bit ili detalje tog znanja. Ljudi su (prije) vjerovali svećenicima i učenima u vjeri mada nisu mogli provesti život ispitujući valjanost znanja koje su ti ljudi posjedovali. Odlazili su im po odgovore na konačna pitanja i oslanjali se na njihove odgovore za svoje spasenje... Danas, većina ljudi, ne samo na zapadu već posvuda gdje se proširio modernizam, smatra da naučnici posjeduju konačne odgovore na pitanja ne samo posve naučne prirode već i na ona koja leže izvan domena same nauke. Zato se npr. javljaju knjige koje iznose stanovišta uglednih fizičara o pitanju Boga ili besmrtnosti duše, i čak ako neki fizičari daju gotovo djetinjaste izjave o pitanjima izvan njihovog izravnog područja kompetencije, ona su smatrana vrlo važnim upravo zato jer potiču od strane fizičara.” (citirano djelo /str. 233)

Iz ovog razloga se u svijetu današnjice um smatra apsolutom, neovisanim i od objave i od spoznaje.

Poznato je da je znanost nedostatna kad se pred nju stave pitanja smisla života. Međutim, kako ona ne mogu naprosto nestati, bezuslovno se od “naučnika” prihvataju bilo kakvi odgovori ma koliko besmisleni i apsurdni oni bili. Nauka ne može obuhvatiti cjelokupnost čovjekovog bitisanja i dati odgovore na sva njegova pitanja. Ona se može samo protumačiti kao “legitiman način spoznavanja određenih karakteristika prirodnog svijeta...ali ne i cijelog svijeta. Ako se može prihvatiti njeno ograničeno vršenje, ono treba biti uključeno u jednu općenitiju shemu ili hijerarhiju znanja u kojoj bi viši oblici znanja dominirali, no ne nužno i poništili znanje kvantitativnog aspekta prirode, stečeno suvremenim naučnim metodama.” (citirano djelo /str. 232) Dakle, nauka ne može biti sama po sebi “religija” niti može biti nadomjestak za nju. Čovjek se ne može otcijepiti od transcendentnog a da se ne suoči sa ponorom besmisla.

Ispravna vjera daje opravdanje postojanja nauke uopšte, dok nauka dokazuje ispravnu vjeru. One su komplementarne, nadopunjuju se, i samo kao takve trebaju da budu najbitniji faktor oblikovanja ljudskog života.

Druga osobina modernizma koju je bitno istaći, a koja je “usko povezana sa antropomorfizmom jeste nedostatak principa koji karakterizira savremeni svijet. Ljudska priroda je isuviše nestalna, promjenjiva i burna, da bi mogla da posluži kao princip za nešto. Radi toga način mišljenja koji nije u stanju da prevaziđe ljudski nivo i koji ostaje antropomorfan ne može, a da ne bude lišen principa.” (Tradicionalni islam u modernom svijetu / Seyyed Hossein Nasr/ Sarajevo,1994. / str.99)

I kao takav, bez apsolutnih, vječitih, univerzalnih “Nebeskih principa”,  čovjek ipak “nastoji da uspostavi savršeni društveni poredak putem čisto ljudskih sredstava. On zanemaruje prisustvo zla na svijetu u teološkom smislu i cilja na to da čini dobro bez Boga, kao da je moguće stvoriti jedan poredak zasnovan na dobroti, ali udaljen od izvora sve dobrote.” (citirano djelo /str. 105)

“Ovdje se mora potvrditi, da ni empirizam, ni vrednovanje putem indukcije, niti oslanjanje na podatke čula onako kako ih potvrđuje razum, ne mogu poslužiti kao principi u metafizičkom smislu. Oni su svi vrijedni na svom vlastitom nivou, kao i nauka koja je pomoću njih stvorena. Ali su oni odvojeni od nepromjenjivih principa, kao i moderna nauka, koja je otkrila mnoge stvari na određenom nivou realnosti, ali zbog ove odvojenosti od viših principa, dovela je do neravnoteže samim svojim otkrićima i izumima... Moderna nauka, dakle, i njena uopštavanja, poput drugih plodova tog načina razmišljanja i djelovanja, što ga povezujemo s modernizmom, trpi od nedostatka principa koji karakteriziraju moderni svijet, nedostatka koji se osjeća do još većeg stepena kako se odvija historija savremenog svijeta.” (citirano djelo /str. 99)

“Napokon, postoji još jedna karakteristika moderne misli koju je bitno spomenuti i koja se odnosi na sve što je gore izneseno. Ta karakteristika je gubitak osjećanja za uzvišeno. Savremeni čovjek se praktično može definisati kao ova vrsta čovjeka, koji je izgubio taj osjećaj, i njegova misao je upadljiva po tom nedostatku svijesti o uzvišenom.” (citirano djelo /str. 105) Time je postao samo još više dezorijentisan u svijetu u kojem on postoji bez uticaja njegove volje.

Sve ove karakteristike savremene misli o kojima je bilo riječi, naime, njena antropomorfna priroda, nepostojanje univerzalnih principa, gubljenje osjećanja za uzvišeno, odsječenost od transcendentalnog,... sve one su “očito u suprotnosti sa načelima tradicionalne islamske misli, isto kao što je moderna koncepcija čovjeka iz koje ovi uzroci mišljenja proizilaze suprotna tradicionalnoj islamskoj koncepciji čovjeka.” (citirano djelo /str. 103)

“Odvajanjem” Ruku Božijih od Njegova stvaranja, negiranjem bilo kojeg principa iznad pukog ljudskog, zaboravljanjem Transcendentne istine, svijet postaje kružnica bez središta i to iskustvo gubitka središta ostaje egzistencijalna realnost za svakoga ko prihvata ove teze modernizma.” (citirano djelo /str. 104)

Nastaviće se, ako Allah da ...

Ocjena: