Utisci iz Japana I

Napomena: 
Prvi put objavljeno 22.01.2006.
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

Daleki istok

Na našim geografskim kartama, koje su izrađene na osnovi europocentrične slike svijeta, Japan je ucrtan na krajnjem istoku, na desnom rubu karte. U ovom smislu je kod nas i uobičajena sintagma ''daleki istok'' kojom kao da se na neki način želi istaći da su tamošnje zemlje, narodi, kulture i civilizacije, a među njima i Japan, nekako nama daleki, nepoznati i egzotični.

I moja slika Japanaca i njihove kulture i civilizacije formirana je na ovakvim osnovama i u takvom me je stanju dočekao poziv da učestvujem na dvomjesečnom trening kursu u japanskom glavnom gradu Tokiju. Iskren da budem, dužina boravka od 70 dana me je ispočetka navodila da odustanem, ali su moji šefovi na poslu bili uporni tako da sam prihvatio poziv i u periodu od maja do jula 2005 godine boravio u Tokiju na trening kursu vezanom za moju profesiju. U tih dva i kusur mjeseca doživio sam mnogo interesantnih utisaka i impresija i shvatio koliko je u stvari tradicionalna kultura Japana veoma bliska islamskoj kulturi življenja, tako da su mi sada Japanci postali nekako bližim i prisnijim nego što sam ranije prema njima osjećao.

Pokušat ću vam, poštovani čitaoci, u tekstu koji slijedi, ako Bog da, prenijeti što više mogu utisaka i impresija koje sam stekao u ovoj dalekoj i egzotičnoj zemlji, među narodom posebne i upečatljive kulture i civilizacije.

 

Prve impresije o veoma visokom nivou organiziranosti Japanaca i njihovog društva stekao sam bacivši prvi pogled na materijal o seminaru koji mi je dostavljen kada sam pozvan na učešće. U tom materijalu su bile napisane sve potrebne informacije, precizni odgovori na sva moguća pitanja koja sam mogao postaviti: sadržaj trening kursa, teme koje se obrađuju, profil učesnika i očekivano predznanje koje trebaju posjedovati, ciljevi, očekivani rezultati, vrijeme održavanja, mjesto održavanja (sa adresama svih lokacija i brojevima telefona za kontakt), način i lokacija smještaja (opet sa adresom, E-mail adresom i brojevima telefona), način finansiranja, precizne upute kako da kontaktiram ambasadu Japana u Sarajevu koja će mi u cijelosti organizirati putovanje (karte, prenoćište u putu, vize i sve ostalo) itd.. Kratko rečeno, u tom materijalu ništa nije nedostajalo, ništa nije bilo suvišno navedeno niti bespotrebno ponovljeno.

I u ambasadi je sve bilo precizno uređeno: avionske karte i vizu sam automatski dobio nakon što je moja aplikacija (prijava) bila potvrđena u Tokiju, bez ikakvog moga truda i trošenja vremena. Takođe su tu bili i knjižica sa najosnovnijim izrazima japanskog jezika sa audio kasetom, kao i tzv. ''Kenshu-in Guide Book'', knjižica sa opširnim uputama vezanim za sve moguće pojedinosti putovanja u Japan i boravka tamo. Ono što mi je u prvom materijalu u kratkim crtama bilo rečeno, u ovoj knjižici bilo je objašnjeno do u detalje, i još i više: detaljne informacije o Japanu, životu tamo, kako ću doputovati tamo, kako ću se snaći na aerodromima (čak su tu bile i mape aerodroma u ucrtan put kojim trebam ići), zatim detaljne instrukcije o tome gdje ću živjeti, gdje ću se hraniti, koliko ću para dobiti, o mom zdravstvenom osiguranju za vrijeme boravka, čak su bile navedene temperature u Tokiju, cijene nekih artikala, uobičajene veličine odjeće i obuće u Japanu, adrese ambasada gotovo svih zemalja svijeta u Tokiju, slike izgleda japanskih kovanica i novčanica … sve, jednostavno sve što strancu treba da bi boravio u Japanu … čini se da ama baš nista nisu izostavili.

Kontaktirajući osoblje japanske ambasade u Sarajevu prvi put sam čuo izraz: ''Džajka'', što je izgovor riječi JICA. To je skraćenica koja predstavlja naziv za Japansku agenciju za internacionalnu kooperaciju (Japan International Cooperation Agency). Koliko samo vlada Japana pridaje važnost vlastitoj gostoljubivosti najbolje se vidi po tome što su formirali su čitavu agenciju, finansiranu iz državnog budžeta sa velikim brojem zaposlenih i sa čitavom mrežom ispostava u mnogim zemljama svijeta, a sa osnovnim zadatkom da organiziraju sve aspekte vezane za pružanje pomoći slabije razvijenim zemljama u vidu pozivanja njihovih kadrova na seminare i trening kurseve u Japanu. U organizaciji JICA-e veliki broj stručnjaka najrazličitijeg profila (ekonomisti, ljekari, inžinjeri, pravnici, prosvjetni radnici, socijalni radnici itd.) iz mnogih zemalja svijeta redovno dolaze da izvijesno vrijeme borave u Japanu i tamo pohađaju trening kurseve iz svih oblasti privrede i društva. Kursevi su veoma ozbiljno postavljeni sa puno praktičnog rada, prezentacija i testova, a vrhuhac je tzv. ''Project Work'' (Projekat) koji predstavlja neku vrstu seminarskog ili čak diplomskog rada: svaki kandidat, samostalno ili u grupi, dužan je uzeti temu iz oblasti pokrivene kursom, obraditi je, te prezentirati i odbraniti pred profesorima i svim ostalim učesnicima kursa.

JICA preuzima cjelokupnu brigu o svakom učesniku trening kurseva za svo vrijeme njegova putovanja i boravka u Japanu, i naravno, sve funkcionira tečno, precizno i uz veoma izraženu ljubaznost svih JICA kadrova sa kojima stupate u kontakt.

Naravno, vizu sam dobio u ekspresnom roku i bez ikakvog mog ličnog angažmana. Isto tako sam dobio i avionske karte, kao i vaučer za plaćenu noć u Beču. Naime, oni su bili predvidjeli za mene još jedan sastanak sa predstavnicima JICE u Beču i zato su mi odredili polazak iz Sarajeva za jedan dan ranije i, naravno, platili prenoćište i večeru u eksluzivnom hotelu u samom centru Beča. Na bečkom aerodromu me sačekao ljubazni vozač JICA-e sa malim panôom u rukama koji je poslužio kao jasan znak raspoznavanja (što je danas uobičajena praksa na svim aerodromima) i potom me luksuznim BMW-om najnovije generacije odvezao u hotel. Čim sam se smjestio u hotelu, odmah sam otišao u obližnji Austrijski ured JICA-e gdje sam na videu pogledao film sa iscrpnim prikazom svega onoga što me čeka kad, ako dragi Allah da, stignem u Japan, i nakon toga od veoma ljubazne japanske domaćice dobio džeparac za taj jedan dan boravka u Beču, te, još jednom, iscrpne informacije o mom sutrašnjem nastavku putovanja.

Ostatak dana i dio noći sam iskoristio da malo razgledam ''Staru Vienu'', gdje svakako ima čega da se vidi. Sastao sam se sa mojim dragim i poštovanim Ćerimom, koji u Beču studira elektrotehniku, i sa njim sam, nakon klanjanja jacije u jednom od mnogobrojnih malih mesdžida u Beču, u hotelu večerao i lijepo promuhabetisao.

Sutradan ujutro me onaj isti šofer od jučer odvezao na aerodrom gdje sam se ukrcao na let za Osaku. Letjeli smo narednih 11 sahata preko Rusije, Mongolije, Kine i Japanskog mora. Pošto smo poletjeli oko 14 sati, a letjeli smo u pravcu istoka, ne isuviše dugo nakon polijetanja utonuli smo u noć. Noćni let nije pružao velike mogućnosti gledanja kroz prozor aviona (što inače jako volim), tek sam uspio katkad pogledati zvijezde, a gledati sazviježđa sa visine od 11 hiljada metara za mene je poseban doživljaj. Na našoj desnoj strani sam prepoznao jedno sazviježđe koje se sa prostora Evrope inače vidi na jugu, što je bio jasan znak kako letimo u pravcu istoka. Na ekranima koji se nalaze ispred svakog sjedišta bili su puštani neki filmovi, ali na njih nisam previše obraćao pažnju, samo me nešto više privukao jedan od njih. Sreća je moja, hvala dragom Allahu na tome, što se mladi Japanac što je u Beču sjeo na sjedište do mojega, ubrzo nakon poletanja premjestio na jedno prazno sjedište do mlade Japanke koja je očigledno putovala u njegovom društvu, tako da sam ostao sâm i čitav let imao na raspolaganju obadva sjedišta samo za sebe, što je u relativno skučenom prostoru ekonomske klase bio istinski rahatluk.

Zadnjih pedesetak minuta leta već je bilo svanulo tako da sam sa užitkom gledao pejzaže Kine i Japanskog mora ispod nas. Uskoro sam vidio i prve predjele japanskog ostrva Honšu. Nedugo zatim našli smo se iznad Osake i sletjeli na internacionalni aerodrom Kansai. Neposredno prije slijetanja u avionu su stalno prikazivali video sa uputama kako se trebamo kretati na Kansai-u da bismo bez poteškoća valjano obavili sve formalnosti oko ulaska u zemlju. Ja sam o tome već bio ranije iscrpno informisan, ali je opet dobro došlo podsjetiti se, a ovo pominjem i zato što je to još jedan primjer dobre organizacije kod Japanaca. Naime, mada nemam neko veliko iskustvo u letenju i slijetanjima na velike svjetske aerodrome, ipak po prvi put sam vidio da se još u avionu pušta video sa jasnim informacijama kako se kretati na aerodromu na koji se slijeće, kako obaviti carinske i druge formalnosti, odnosno kako ići u transfer i čekirati karte za nastavak leta.

Sve te informacije, milošću dragog Allaha, a sevepom ljubaznosti i odgovornosti domaćina meni uopće nisu bile potrebne, jer me je i ovdje, baš kao u Beču, čekao predstavnik JICA-e, samo što je ovog puta to bila mlada i veoma ljubazna djevojka. Ona me je provela kroz čitav kompleks ogromnog aerodroma sve do gate-a za nastavak leta na domaćoj relaciji za Tokio i pomogla mi da zamijenim nešto mojih Eura za japanske Jene i to sasvim malom iznosu, za mene neophodnom u kratkom vremenu od narednih par dana dok se ne srede sve formalnosti oko otvaranja mog računa sa naknadom za boravak u Japanu. Naravno, sve formalnosti oko čekiranja karte za mene je učinila moja ljubazna domaćica, a čak je htjela i da preuzme moju veliku putnu torbu, ali sam je morao odbiti. Pomislio sam da se slučajno ne uvrijedi zbog tog mog odbijanja, pa sam joj objasnio da me je, kao muškaraca, sramota da mi lijepa djevojka osjetno mlađa od mene vuče torbu tešku dobrih 15-tak kilograma po velikom kompleksu internacionalnog aerodoroma. Srdačnim osmjehom jasno mi je stavila do znanja da je razumjela moju nelagodu i moje razloge. To je zaista bilo neobično iskustvo za mene, jer sam siguran da bi ta japanska djevojka da je kojim slučajem nisam odbio, zaista bez imalo dvoumljenja preuzela moju torbu da je vuče za mene. Eto, toliko su oni ljubazni. Njezin nepatvoreni osmjeh, ljubazni nastup, blagi govor, iskren trud da mi se pomogne, sve to me je zaista fasciniralo, ali sam, zbog mog islamskog osvjedočenja, naravno nastojao da sav kontakt sa njom svedem samo na neophodnu mjeru i u granice Šerijata, ali bez uskraćivanja iskazivanja ljubaznosti i zahvalnosti sa moje strane.

Nakon dodatnih sahat leta sletjeli smo na aerodrom Haneda u Tokiju. I tu me je, pogađate, sačekao predstavnik JICA-e. On me preuzeo i dalje uputio. Dok sam se prebacivao sa aerodroma do TIC-a gdje sam trebao biti smješten svugdje su me dočekivali JICA-ini predstavnici ljubazno me prebacujući dalje gdje treba i pri tome mi nosili kofere, otvarali vrata taksija i uvijek bili na svakoj usluzi. Zaista su me držali kao malo vode na dlanu. Ovakav odnos pun poštovanja i ljubaznosti me je fascinirao, ali mi je ipak, hvala dragom Allahu na tome, bilo neugodno jer su to sve bile osobe starije od mene, a ja ih nisam mogao odbiti budući da su svi redom bili muškarci pa se nisam mogao poslužiti argumentom iz Osake, a i bojao sam se da ih ne uvrijedim.

Pošto sam u čitavih 15 prethodnih sahata, možda i više od toga, zaspao samo oko 1 sahat, bio sam jako umoran tako da su moji prvi utisci iz Tokija bili samo ono što sam uspio uhvatiti između čestih sklapanja očiju i drijemeža, ali ih se ipak sjećam, elhamdulillah, pa vam ih, poštovani čitaoci, želim i prenijeti.

Prvo što sam primijetio još na aerodromu Haneda bilo je to da moj ljubazni i susretljivi domaćin ima problema u korištenju engleskog jezika. U prvi mah sam pomislio da je to izuzetak, jer su i djevojke koje su me primile u Beču i ona koja me je dočekala u Osaki perfektno govorile engleski, ali sam se kasnije osvjedočio da je to bio prvi nagovještaj jezičke barijere većine Japanaca, onih koji rijeđe putuju po svijetu, odnosno koje njihovi poslovi na to ne tjeraju. O tome ću, inša'Allah, više govoriti kasnije.

Naredni utisci bili su sa autobuske stanice na aerodromu Haneda. Svi putnici koji ne poznaju Tokio i ne mogu se sami snaći nakon slijetanja na bilo koji od dva tokijska aerodroma Haneda ili Narita, organizirano se autobusima prebacuju prvo do TCAT-a (Tokyo City Air Terminal) odakle im se organizira dalji transport do hotela autobusom, taksijem, metrôom ili nadzemnom željeznicom. Sve je to jako dobro organizirano i sve funkcionira uz izraženu ljubaznost osoblja što uslužuje putnike. Istina, mene su na tom putu usluživali predstavnici JICA-e koja me pozvala u Japan i time preuzela svu odgovornost za mene, a kod ''običnih'' turista to svakako nije slučaj. Međutim, na bazi onoga što sam vidio i doživio, nimalo ne sumnjam da svi ljudi koji dođu u Tokio, odnosno bilo koji od japanskih gradova, na sličan način budu dočekani i usluženi dok ne budu smješteni u svoje hotele.

Kada sam došao na autobusku stanicu na Hanedi gdje sam trebao sačekati autobus za TCAT primijetio sam da su odmah do malog stuba sa natpisom koji označava peron na tlu iscrtane neke dvije linije postavljene paralelno sa cestom, jedna je bliža cesti, a druga malo dalje, i da se ljudi koji čekaju autobus raspoređuju ravno jedan iza drugog na tim linijama, baš kao na postrojavanju u vojsci, i tako se formiraju dva paralelna reda jedan do drugog. Kada sam pitao mog pratioca o tome, objasnio mi je da prva linija, odmah do ceste, označava mjesto gdje čekaju putnici prvog autobusa koji treba doći (na elektronskom panou na stubu uvijek su prikazana po dva naredna autobusa koja trebaju doći), a na drugoj čekaju oni koji će koristiti naredni, na panou ''donji'', autobus. Kada prvi autobus dođe onda putnici sa prve linije mirno i bez nervoze ulaze u autobus jedan po jedan i kad autobus ode, tad se putnici sa druge linije samo premjeste na prvu i čekaju svoj autobus koji je sada ''gornji'' na displeju, a na drugoj liniji se počinju ''postrojavati'' putnici narednog autobusa. Kad dođe autobus odnekud se pojavi neki momak sa pokretnim šalterom, stane kod ulaza i tu prodaje ulaznice, a iz autobusa izađe par momaka koji od putnika preuzimaju prtljag i smještaju ga u autobuski prtljažnik. Svaki autobus je iznutra veoma čist i namirisan, a vozač je u nekoj uniformi i nosi bijele rukavice na rukama. Zaista impresivno.

U TCAT-u me, naravno, opet sačekao predstavnik JICA-e i smjestio me u taksi koji me trebao odvesti do mog smještaja.

Moji prvi utisci Tokija, ono što sam mogao primjetiti tokom vožnje autobusom i taksijem, između povremenih utonuća u drijemanje, bili bi sljedeći: čistoća svuda okolo, ceste, pločnici, zelene površine ... sve je to izuzetno čisto, asfalt je nov i ujednačene boje, saobraćajne linije su svježe boje i jasno se ocrtavaju na cesti, nema nigdje niti starih auta niti oronulih fasada, zgrade su velike i nove, ... slika bogatstva i ekonomskog blagostanja – ali i čistoće, reda i discipline, ulice su na više nivoa i blizu su zgradama, svaki čas neki nadvožnjaci i tuneli, izgleda da je kod njih veoma izražena oskudica prostora, iznenađujuće intiman kvart u kome je lociran moj smještaj sa uskim ulicama i dosta zelenila, mirna stambena četvrt sa veoma niskim zgradama, gdje se po visini ističe samo nekoliko viših zgrada od kojih je jedna JICA internacionalni centar gdje ću ja biti smješten. 

 

 

JICA je izgradila velike internacionalne centre širom Japana (Tokio, Osaka, Okinava, Hokaido itd.) u kojima borave učesnici mnogobrojnih trening kurseva iz raznih zemalja svijeta sa svih kontinenata. Najveći i najstariji od njih je Tokio International Centar (TIC) gdje sam i ja bio smješten.

TIC je lociran u kvartu Nišihara (Nishihara), jednom tihom i mirnom dijelu Tokija, sa niskim kućama za stanovanje, rezidencijama (tu se nalazi i rezidencija ambasadora ili pak konzula Velike Britanije, kao i ambasada Afganistana), uskim ulicama i dosta, dosta zelenila. Centar je organiziran kao veliki kompleks koji se sastoji iz tri osnovna dijela: oficijelnog dijela sa kancelarijama osoblja i učionicama za održavanje nastave, zatim dijela za smještaj učesnika kursa i dijela za zabavu i slobodne aktivnosti.

Krilo za smještaj sastoji se od velike zgrade od čak deset spratova. Na svakom spratu nalazi se negdje oko stotinjak jednokrevetnih soba i svega par dvokrevetnih negdje u prizemlju.

I ja sam, naravno, bio smješten u jednokrevetnoj sobi sa vlastitim toaletom i kupatilom, klima uređajem, TV-om i terasom sa koje se pružao prelijep pogled na veliku baštu unutar centra, punu zelenila i raznog egzotičnog drveća iznad kojeg se u daljini odslikavaju impozantni neboderi tokijskog kvarta Šindžuku (Shinjuku).

Pošto volim prirodu, zaista sam zahvalan dragom Allahu što je moj balkon imao pogled na tu istinsku botaničku baštu, ali, kada sam malo kasnije iz hodnika pogledom obuhvatio vidik što se može vidjeti iz soba sa druge strane, moje je srce, neizmjerna hvala dragom Allahu na tome, osjetilo radost zbog iznenađujućeg i zato prelijepo šokantnog prizora koji su moje oči tada ugledale: sasvim neočekivano na obzorju se mogla vidjeti munara i kupola prelijepe džamije izgrađene u klasičnom turskom stilu.

Hvala dragome Allahu jer mi On, Svemilosni, Samilosni podari u ogromnom megapolisu od oko 12 miliona stanovnika smještaj udaljen svega 5-6 minuta hoda od impozantne turske džamije u Tokiju.

U sobi sam imao još i hotelski sef sa šifrom od 4 broja koju sam sâm odabrao i memorisao, radni sto sa policom za knjige i digitalni sat sa budilnikom. Ljubazni domaćini su nam čak i pozajmili laptope da ih možemo koristiti za domaće zadaće i rad u slobodnom vremenu.

Soba je bila veoma čista i redovito se čistila i mijenjala posteljina, a za čišćenje našeg veša i odjeće bile su nam na raspolaganju vešeraji koji su bili locirani na svakom spratu sa najsavremenijim mašinama za pranje veša, koje su bile toliko ''pametne'' da u njih samo staviš veš i deterdžent skupa i pritisneš dugme, a mašina sama odredi koliko dugo treba prati na bazi količine rublja koju si stavio u bubanj; i opere i osuši veoma dobro. Isto tako u vešerajima su bile postavljene daske za peglanje, a pegle su se mogle iznajmiti na recepciji.

U dijelu za zabavu i rekreaciju smješten je restoran u kojem smo se hranili i gdje se, između ostale hrane, posebno za muslimane služi halal hrana, i to ne samo hrana bez svinjetine, već i meso zaklano po šerijatskim propisima. Izgleda da su domaćini uspostavili trajnu saradnju sa nekim od halal prodavnica i mesara u Tokiju koje drže muslimani i od njih redovno nabavljaju hranu za ovaj restoran. Inače u TIC-u redovno boravi veliki broj muslimana koji dolaze iz raznih muslimanskih zemalja, kako onih obližnjih poput Pakistana, Bangladeša, Malezije i Indonezije, tako i iz svih ostalih. U holu se može vidjeti značajno velik broj pokrivenih djevojaka, muslimanki. To je jasan znak da, koliko sam to mogao primijetiti, Japanci zaista nemaju predrasuda, te se i prema muslimanima, kao i svim drugim gostima, odnose izuzetno ljubazno i gostoprimljivo i vode računa o našim posebnim potrebama. Tako je unutar kompleksa TIC-a čak i izgrađen mali mesdžid u kome muslimani što su smješteni u centru mogu redovno klanjati namaze.

U ovom dijelu centra, naravno, ima dosta različitih zabavnih sadržaja. Tu su: interna videoteka sa posebnom video salom za gledanje filmova, sportska dvorana, tzv ''karaoke–sobe'' u kojima se može pjevati uz pratnju snimljene muzike, teniski teren na krovu jedne od zgrada, bilijar sala, te dvije kompjuterske sobe gdje svaki stanovnik ima svoj posebni pasword pa može koristiti računare za svoje potrebe i imati pristup internetu. Takođe, centar ima i vlastitu ljekarsku ordinaciju na raspolaganju svim stanovnicima, a teže slučajeve ti ljekari smještaju u obližnju bolnicu. Tu je i psiholog koji je na usluzi svima kojima je potrebna njegova pomoć. Tu su i tzv ''putnički agenti'' kojima svi stanovnici po dolasku predaju svoje povratne avionske karte na čuvanje i oni su zaduženi da svakome organiziraju sve što je potrebno za njegov povratak kući nakon završetka kursa. Takođe su u TIC-u i agenti zaduženi za organizaciju raznih zabavnih sadržaja za stanovnike. Oni organiziraju razne izlete po Tokiju i okolici, kontakte i upoznavanje sa japanskim stanovništvom, razne zabave, izložbe japanske kaligrafije, prezentacije japanskih običaja (npr tradicionalna japanska manifestacija pravljenja i služenja zelenog čaja), prezentacije japanskog kulinarstva i origamija (origami je japanska umjetnost pravljenja raznih živopisnih figura od papira), prezentacije japanskih borilačkih vještina (Martial Arts) i raznih drugih elemenata japanske kulture umjetnosti i tradicije. Organiziraju se i kursevi japanskog jezika za početnike i kursevi aikida (aikido je tradicionalna japanska borilačka vještina, orjentirana ka samodobrani i zasnovana na iskorištenju energije napada protivnika protiv njega samog). U TIC dolaze i dnevne novine (možda sa izvjesnim zakašnjenjem, ali zaista ne velikim) iz raznih zemalja svijeta koje se mogu čitati u lobiju.

Kratko rečeno, stanovnici centra imaju uglavnom sve sadržaje koji im trebaju za lijep i ugodan boravak.

Jedini sadržaj koji u TIC-u nedostaje je bazen za plivanje, jedino njega nemaju. Uvjeren sam da postoji valjan razlog zašto i to japanski domaćini nisu organizirali, a on bi, barem onako kako ja priželjkujem, mogao možda biti u bojazni od miješanja i zbližavanja muškaraca i žena obučenih u oskudne kupaće kostime. Dragi Allah najbolje zna, ali mi se zaista čini da je osjećaj stida kod Japanaca više izražen nego li kod Evropljana, tako da je i ovaj razlog zaista moguć.

Prije planiranog početka trening kursa, JICA je za nas organizirala tzv ''Orientation program'' koji nam je trebao pružiti sve dodatne informacije o našem boravku. Ovaj program se sastojao prvo od par sastanaka sa uposlenicima JICA-e, nakon čega je organizirano nekoliko predavanja od strane eminentnih japanskih profesora o različitim temama vezanim za Japan, njegovo stanovništvo i njihovu vjeru, tradiciju, kulturu, način života itd.

Na pomenutim sastancima su nam podijelili kartice za dizanje novca koji nam je dat kao nadoknada za vrijeme boravka u Japanu i pohranjen na bankovni račun otvoren na ime svakog učesnika kursa. Ove kartice nismo mogli koristiti za kredit niti bezgotovinsko plaćanje, već samo za podizanje gotovine sa bankomata. Takođe su nam podijelili i interne TIC kartice kojima smo plaćali ishranu u našem restoranu (tzv ''Meal Card''). Također su nam prikazali video sa nekim dodatnim informacijama o Tokiju i načinu funkcioniranja sistema gradske željeznice i metroa. Vezano za ovaj film javlja se moja jedna jedina zamjerka organizatorima koja bi se sadržala u tome što nam ova video prezentacija, barem kad sam ja u pitanju, nije mogla valjano objasniti kako funkcionira sistem gradske željeznice i metroa Tokija, jer sam, i pored odgledanog filma, bio jako zbunjen. Međutim, hvala dragom Allahu, naš trening kurs se nije održavao u TIC-u već u Statističkom institutu UN za Aziju i Pacifik (United Nations Statistical Institute for Azia and Pacific - UNSIAP), tako da smo svakog radnog dana morali putovati oko tri sahata u oba smjera, koristeći u jednom pravcu po dvije linije podzemne željeznice (Tokyo Metro) i jednu liniju nadzemnje željeznice JR (Japan Railroad). Sevepom tako čestog korištenja svi smo stekli solidno znanje i iskustvo da se možemo snalaziti u složenom sistemu gradske željeznice Tokija, ali smo iz početka morali koristiti precizan plan sa svim informacijama o tom putovanju (sa upisanim svim stanicama, linijama i svemu ostalom), pa čak smo prva tri dana morali biti vođeni, baš poput djece u osnovnoj školi, od strane naših JICA trening koordinatora. Tako sam i ja, tek nakon nekog vremena, stekao dovoljno iskustva da sam kasnije mogao i samostalno koristiti ovaj komplicirani sistem, o čemu ću, ako dragi Allah da, kasnije više govoriti, a ovom prilikom ističem samo to da mi onaj početni film nije bio od velike koristi i mislim da su ga mogli i bolje pripremiti. Ali, želim naglasiti da im je to sa moje strane zaista bila jedna jedina zamjerka, koja možda i ne stoji, jer je veoma moguće i to da problem nije bio u filmu već u mojoj nesnalažljivosti. U svakom slučaju sve drugo oko organizacije je zaista za čistu desetku.

 A koliko je ta organizacija kvalitetna, ozbiljna i odgovorna može se vidjeti i u tome što su ljubazni domaćini u drugom dijelu ''Orientation programa'' za nas organizirali pomenuta predavanja o japanskoj historiji, vjeri, tradiciji, kulturi, ekonomiji, načinu života. Predavanja su za sve nas bila veoma korisna i ja lično sam dosta naučio o ovoj zemlji, njezinom stanovništvu i kulturi, a o mojim impresijama o Japancima koje sam sevepom tih predavanja i ličnog iskustva stekao želim da vam, poštovani čitaoci, ponešto kažem, ako dragi Allah da, u nastavku.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

TIC (Tokyo International Centar)

Organizacija i gostoljubivost

field_vote: