Mevlud

Kategorija(e) tekstova: 

1. Historijski podaci o rođenju Muhammeda, s.a.v.s.

Posljednji Božiji poslanik Muhammed, a.s., rođen je u porodici Beni – Hišam, u Mekki, u zoru, ponedjeljak, devetog rebiul-evvela (ili dvanaestog), prve godine “od događaja sa slonom” ili četrdeset godina poslije vladavine persijskog kralja Kisra (Kserska). Taj datum odgovara 20. ili 22. aprilu 571. g. po kalendaru.

Pripovjeda se, da su se pri rođenju Muhammeda, a.s., desili neki čudni događaji u svijetu, koji su bili predznaci njegovom poslanstvu: srušilo se četrnaest tornjeva sa Kserksovog dvorca u Perziji, ugasila se vatra koju su vijekovima obožavali obožavaoci vatre, srušila se crkva oko jezera Savit, nakon što je ono presušilo. Ovo prenosi Bejheki.

Hazreti Muhammed, a.s., prije negoli se je rodio, izgubio je svoga oca Abdullaha, a majka Amina mu je umrla kad mu je bilo šest godina. Dakle, rano je ostao siroče. Ovo je mišljenje većine historičara. Ima i onih koji kažu da je Abdullah umro dva mjeseca nakon rođenja djeteta.

No, hazreti Muhammedu nije smetalo to što je bio siroče da  nadmaši svoje suvremenike, pa čak i sve ljude u visokom odgoju. Bog ga je stvorio da bude uzor ljudima u svemu i On ga je za taj poziv na svoj način odgojio. Otuda, ajet koji se navodi na samom početku bi trebao da bude naša vodilja.

“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na ovom svijetu, i koji često Allaha spominje.”

A Muhammed, a.s., je rekao:

“Gospodar moj me je odgojio i divan mi je odgoj dao.”

Ovu činjenicu lijepog odgoja primjetio je i pjesnik Busiri, koji u svojoj Kasidetul-burdi kaže: ”Dosta su ti dva dokaza, da je Muhammed, a.s., Božiji poslanik - njegovo savršeno znanje u doba koje se naziva džahilijjetom, tj. dobom općeg neznanja, - njegov lijep odgoj pored toga što je bio siroče.”

2. Nešto više o obilježavanju Mevluda

Kada je riječ o mevludu, treba imati u vidu dvije stvari: jedno je mevlud kao tekst - spijev ispjevan u povodu obilježavanja rođenja Mudammeda, a.s., a drugo je svečanost, privatna ili javna, prilikom koje se narod okuplja da bi prisustvovao svečanosti slušajući i učeći odabrane stihove mevludskog spijeva.

Tradicija obilježavanja Mevluda u BiH naslanja se na bogato nasljeđe islamskih naroda, posebno osmanskih Turaka, sa kojima su Bošnjaci te vrste obreda, više stoljeća, dijelili zajedničku sudbinu. Jedno od najranijih svjedočanstava u proslavljanju Muhammedova rođendana nalazimo u Rihli, putopisu Ibn Džubejra s kraja VI/XII stoljeća.

Tradicija započeta u Medini u XII stoljeću proširila se u čitav islamski svijet, od Magriba do Indonezije, i od Bosne do Južne Afrike, pod imenom laylat al – mawlid, mawlid an-nabi, mawlid l-nabawi.

U Fatimidskom Kairu, Mevlud Resulullaha proslavljan je na dvoru; priređivane su svečanosti i u povodu rođendana hazreti Alije i hazreti Fatime, ali i vladajućih halifa (vladara tog vremena).

Nešto kasnije, knjige bilježe mevludske svečanosti u iračkom gradu Erbilu 1207/8. g. koje je priredio el-Malik Muzafer ed–Din Gokburi, rođak po ženskoj liniji ejubidskog sultana Salahuddina Ejjubije.

Godine 1588., Sultan Murat III uveo je obilježavanje Mevluda na samom dvoru u Stambolu.

Od 1910. g., poštivan je Mevlud kao zvanični praznik u Otomanskoj imperiji. Danas se ovaj mubarek dan obilježava u nekolicini arapskih država, u drugim zemljama je to svetkovina narodnog karaktera, gdje su lokalna obilježja i adaptacije donekle preoblikovale njegovu u osnovi vjersku intonciju.

Prelistavanje starije bošnjačke literature ne otkriva mnogo činjenica o obilježavanju Mevluda u Bosni i Hercegovini u prošlim vremenima. O tome ima nešto vijesti u "Ljetopisu"  Mula Mustafe Bašeskije, a svakako da tema takve povjesti zaslužuje znatniju pažnju historičara kulturne i vjerske tradicije Bošnjaka. (Vidi Takvim iz 1999. godine)

3. Ljubav prema Poslaniku

Blagoslovljeni mjesec Rebiul-evvel opet nam dolazi donoseći sa sobom i ono najdraže, najuzvišenije: godišnjicu rođenja jednog od najvećih umova čovječanstva, posljednjeg Božijeg poslanika i vjerovjesnika Muhammeda, a.s. Uzvišeni Gospodar svjetova odabrao je pravi momenat kada je odredio da se rodi Hatemul-enbijai i da ispuni svoj časni zadatak: da čovječanstvu koje je bilo skrenulo s Njegovog pravog puta i grcalo u nevoljama, nemoralu, međusobnom istrebljivanju i sl.,  pokaže pravi put, put sreće i spasa na oba svijeta. Svemogući je iz Svoje milosti poslao najboljega, najdostojnijega i najsavršenijega među ljudima da bi im on mogao služiti kao uzor u svemu.

Tako, ko bude upoznat sa njegovim vrlinama i savršenim svojstvima iz knjiga i predaja vjerodostojnih ljudi i njegovih vrijednih drugova, bez sumnje ga zavoli i to takvom ljubavi u kojoj se sve ostalo podcjenjuje. Svaki razuman čovijek i svaki čestiti musliman nema drugog ideala, nego da, koliko može više oponaša svog dragog Pejgambera – uzora cijelom čovječanstvu. Ukoliko musliman u praksi ne mogne sprovesti i primjeniti sve, što od njega vjera i njen poslanik Muhammed, a.s., traže, uz skromno priznanje i kajanje, on opet gaji ljubav prema svom Pejgamberu. Nisu rijetki slučajevi da su i mnogi nemuslimani primili islam, kad su bili upoznati sa Alejhisselamovim vladanjem i postupkom. Pouzdano se zna da su Ashabi (drugovi Božijeg Poslanika), koji su poznavali svaki kret njegov, voljeli Poslanika iznad svega.

Samo jedan od primjera je i ovaj: kada je Pejgamber, a.s., oslobodio svoga robe Sevbana, prepustio mu je na volju, da ide u Jemen svojima ili da ostane kod njega kao član njegove porodice. Sevban je odabrao da ostane kod Pejgambera, a.s. Jednog dana dođe Sevban Pejgamberu, a.s., tužan. Kada ga je Pejgamber pitao da nije bolestan ili šta je već s njim, odgovorio je: “Nisam bolestan, nego kad te duže vremena ne vidim, zaželim te se. Na um mi pao budući svijet. Čini mi se da te tamo neću viđati, jer, ako ja uđem u Džennet ti ćeš biti negdje u velikim visinama i neću biti u prilici da te vidim, pa sam zbog toga tužan i žalostan .” Kaže se da je tim povodom objavljen ovaj Kur’anski ajet: ”Oni koji se budu pokoravali Bogu i Njegovom Poslaniku, bit će zajedno sa onim pejgamberima, iskrenim vjernicima, šehidima i dobrim ljudima, koje je Bog obasuo Svojim blagodatima, a ti su dobri drugovi.”

Veliki Resul uz nadčovječanske napore, borbe i žrtve, ispunio je svoju zadaću i mogao mirno da se na Hdždžul–vedau (Oproštajni hadž) obrati duboko dirnutim slušaocima pitanjem - da li je ispunio u potpunosti svoj dug prema njima i izvršio Božiju zapovjed? Odgovor je bio jednoglasan i gromoglasan: “Jesi, ja Resulallah.“

4. Literatura

- Glasnik, 1965/66. godine

- M. Handžić: "Vazovi"

- Takvim, 1999. godina

field_vote: