7 Mar 2003

Muharremska predavanja 2003. (Četvrti dan)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Svaka tradicija poznaje pojam “ljubav”, ali ga različito tretira i shvata. U islamu, ljubav zauzima izuzetno bitno mjesto. Ona je najpouzdanije sredstvo dospijevanja do Uzvišenoga jer On od stvorenja i traži ljubav:

“Vjernici, ko od vas vjeru svoju odbije, pa Allah će dovesti narod  koji Njega voli i koje On voli, prema vjernicima ponizan a prema nevjernicima žestok; koji se na Allahovome putu bori i ne boji nijednoga prijekora. Ovo je Allahova blagodat, daje je kome hoće. A Allah obuhvata i zna.”

(5:54)

            Doživljavanjem ljubavi, čovjekova duša ga tjera razumijeti bît voljenja. Tako zaljubljeni sve oko sebe počinje gledati drugim očima, sve sada mjeri u odnosu na ljubav. Čovjek se iz temelja mijenja, sve mahane čine mu se još većim te, naprimjer, oholost, licemjerstvo, laž i neiskrenost doživljava bolno. Nekada pojedinci mogu osjetiti različite mirise, vezane za svaku stvar, dobru i lošu.

            U tradiciji istočnih naroda, različiti aspekti pojma “ljubav” najčešće su prikazivani kroz likoveMedžnuna (Lud od ljubavi)Lejle (Tamna noć). Mnogi pjesnici i pisci nizali su redove kazujući o njihovome voljenju. Jedan od najpoznatijih jeste Kajs ibn el-Mulevveh, poznat pod nadimkom Medžnun Lejla. Pogledajmo jedan izvadak iz njegovoga djela “Divan”, koji govori o jednome obzoru ljubavi.

* * *

            Dok jednom napasaše volju, predavši se mislima i uspomenama, susrete dva čovjeka koji uloviše antilopu a potom joj odrediše cijenu kako bi je prodali kada se vrate u grad. Približi im se, pun simpatija prema antilopi, kad iz njena oka lagahno poteće suza koja mu još više uzruja ljubav te on u njemu prepozna oko svoje Lejle.

            Predloži onoj dvojici da se trampe – oni njemu antilopu a on njima jednu od ovaca iz svoga stada. Pristaše i on bî zadovoljan.

            Potom mu ne preosta ništa drugo do da antilopu pusti, kao što se žena pušta, kako bi se slobodna i odriješena vratila.

            Tada spjeva stihove:

Za jednu od ovaca mojih

kupih onu što Lejli jako sliči;

da im bî malo, i nasljedstvo bi dao

sav imetak što ga nekad sakupljaše plemići.

 

Vi što prodaste Lejli sličnu

ubijeni ste, stih vam ovaj istinu veli;

od sebe, znajte, odvratili ste ono

što rob svaki, bez izuzetka, želi.

 

A da vas dva slobodni bješte

prodali ne biste, svaki bio bi čist;

onu nježnu,milu, Lejli skroz sličnu

od prodaje takve nema nikakva korist.

 

Obojica oslobodili biste je odmah,

i za taj čin nagradu bi htjeli;

grješki se nijednoj mjesta ne bi dalo

za mahanom, pored uvećanja, ne biste žudjeli.

 

Ama baš ništa ne ostvari se vama

oni za plemenitu vezani propadoše vam sni;

od sebe, skroz, sve odbili ste znajte

svaki grmeći, darovani, oblak kišni.

* * *

Iz ove priče-pjesme, saznajemo da svako treba svojoj volji, u odgovarajućim okvirima, pustiti na slobodu. Najpotpunije opuštanje volje dešava se predavanjem svim mislima koje se roje u čovjekovoj glavi te sjećanjima, bilo s Ovoga svijeta (za veliku većinu ljudi), bilo onima iz vremena predbîvanja, kada su duše Allahu potvrdile da im je On Gospodar (ova sjećanja je, osim poslanika, alejhimusselam, imao hazreti Alija).

Kontroliramo li volju ali uz povremeno oslobađanje iskazivanja nekih od unutarnjih poriva, čovjek svijet oko sebe vidi jasnije. Nije slučajno da nam baš tada dođe nova Allahova poduka.

Sintetični razum (koji zbrajanjem dolazi do zaključka i smatra ga konačnim i potpunim) i grubost, dvije su od najpogubnijih snaga čovjekove duše. Nisu u stanju prihvatiti ništa drugo doli ono što “liježe u zadani kalup” pa duša, ukoliko se njima rukovodi, ostaje uskaraćena za dubinske spoznaje.

Sintetični razum i grubost potpuno sputavaju rasplamsavanje odraza jednoga (ili više) lijepih Božijih Imenâ. Konkretno Ime poznaju samo izvanjski, znaju kako ono zvuči, kako se piše i, eventualno, šta, gramatički, znači. Kao da mu, svojim ograničenim shvatanjem, određuju cijenu. Takvim ga i predstavljaju (prodaju) drugima.

Osoba “slobodnoga uma” (koju predstavismo na početku, koja s vremena na vrijeme “pušta mašti na volju” ali je konstantno kontrolira) u stanju je prepoznati kada neko posjeduje dragocijenost kojoj ne poznaje vrijednost. Ko često razmišlja o lijepim Božijim Imenima, a silno je u Boga zaljubljen, bîva privučen konkretnim Imenom kojega drugi (kao u nekoj vrsti skladišta) čuvaju i nose.

Kada mu takva osoba priđe, lijepo Božije Ime, osjetivši rasplamsalost rûha, izravnoga Božijega dara, u njemu, odmah pusti drugi univerzalni Allahov dar – vodu, od kojega je sve živo stvoreno:

“A od vode smo svaku živu stvar stvorili.”

(21:30)

            Zaljubljeni odmah “osjeti” trag svoje Voljene (Allaha dragoga) te nastoji, nudeći drugu, odgovarajuću, vrstu duhovne hrane za sintetični razum i grubost od njih uzeti tu formu lijepoga Božijega Imena.

            Sintetični razum i grubost nisu slobodni, vezani su za činjenice, vrijeme, prostor i uvjete; ukoliko bi shvatili šta su dobili na dar od Boga, pustili bi konkretno Božije Ime da se u čovjeku kome služe rasplamsa, pustili bi ga na slobodu i oslobodili stegâ. Da ovo znaju, žudjeli bi zaraditi nagradu, i time težiti povećanju a ne mahani:

“Ko učini kakvo dobro, slijedi mu deset poput njega, a ko učini kakvo zlo naknađeno će mu biti poput toga zla a nasilje mu neće biti učinjeno.”

(6:160)

            Sve ono što smatraše kao korist od slijepoga izgovaranja Božijega Imena neće im nešto naročito donijeti, u smislu da je korist od takvoga “njegovanja” Božijega Imena ništa u odnosu na izloženost njegovome silnome blagoslovu. Osoba koja se upravlja snagama sintetičnoga razuma i grubosti jeste poput zemlje u koju su klice plodova položene a koja, kada bi mogla govoriti, odbije kišu iz oblaka nad njom, ne želeći da rodi; i poput čovjeka je koji ne želi silinu i veličanstvenost grmljavine slušati, a:

“I grom Ga slavi svojom hvâlom...”

(13:13)

Da nam Allah uzvišeni podari ljepotu voljenja! Amin!

Ocjena: