Bošnjačka inferiornost
Autor: Samir Bajraktarević
Datum: 02.08.2002.
Zašto smo uvijek inferiorni u odnosu na ostale? Mi Bošnjaci tako napaćeni, a gotovo uvijek na rubu historijskog zbivanja i opet čija uloga ima i te kako veliku važnost u sveukupnom društvenom zbivanju. Gotovo uvijek ponizne sluge bilo drugih, sebe samih, naših želja, političke moći nekih drugih, svoje tradicije za koju se permanentno borimo, vjere zbog koje nas drugi ne žele, naše bogate kulture…
Rat na ovim prostorima je završen, da, završen oružijem, ali treba sada nastaviti možda čak i mukotrpniji, uporniji rat u miru, borba za svoju opstojnost. Treba prvenstveno voditi borbu protiv našeg stupidnog stida, stida prema svemu što je naše Bošnjačko, islamsko, naše tradicionalno. Zašto smo tako neobazrivi prema svemu što je naše ono što nas je i do dan danas održalo, ono što nam je pomoglo da budemo to što jesmo. Zašto gledajući druge, tek onda uviđamo naše vrijednosti. Zašto nam drugi ukazuju na naše historijske i druge propuste. Zašto tek kad neko povrijedi nešto naše ili nešto svojstveno nama, tek onda postajemo borbeni, hrabri, neumoljivi u borbi za svoje. Zašto ne čuvamo ono što pripada nama i prije nego nas drugi na to podsjete? Koliko ratova još treba da prođe preko Bošnjačkih glava? Koliko još treba da damo Bošnjačkih golih života da bi se osvijestili? Koliko uplakane djece treba da plače za nestalim ocem, silovanom i ubijenom majkom? Koliko beskućnika treba da luta ovom zemljom? Koliko još porušenih kuća, spaljenih sjenika, voća... koliko još, koliko…?
Poznajući prilično dobro našu prošlost, sve nevolje i tegobe kroz koje je bošnjački narod hodio, prosto me je strah budućnosti i to više od nas samih, nego od drugih kojima i jeste cilj da nas nestane, koji nastoje da nas ponize, da nas degradiraju, a sve to zbog toga jer smo mi to dopustili i što nećemo na vrijeme da se borimo za svoje, za sebe. Evo ovim ratom u Bosni pokazali smo svoju borbenost, volju i želju za slobodom. Po prvi puta borili smo se za sebe same. A da li znamo i hoćemo to i saćuvati. Izašle su na vidjelo i mnoge stvari koje i nismo znali, a koje su pokazale koliko vrijedimo. No, evo u miru kada i uspijemo stvoriti nešto svoje, kada dođemo i do kakve takve vlasti to ne znamo sačuvati, sami sebe potkopavamo, prebrzo zaboravljamo, previše opraštamo…
Mnogo je korupcije, nepotizma, kriminala. Doveli smo društvo do toga da postoje samo bogati i izrazito siromašni - srednji stalež gotovo da i ne postoji. Sve više gubim osjećaj za lijepo, za patriotizam. Guši nas mnoštvo problema socijalno-ekonomskog karaktera. Sve se svelo na borbu za egzistenciju, prosto rečeno sve je sama borba za sami goli život. U životu postoje i druge potrebe kao što su umjetnost, nauka, istraživanja, upoznavanja, putovanja… Evo i ovo što sada pišem ni sam ne znam kako uspjevam sabrati riječi, misli. Osjećaj praznine u duši sve je veći i bio bi i veći da nije vjere u Jednog Najvećeg Allaha!
A koliko vjerujemo i koliko se pouzdamo u Svemogućeg? Postavljam to pitanje veoma često i sebi i drugima. Da li mi stvarno predstavljamo ono šta nam nalaže naš Časni Kur`an i slijedimo li Poslanika, a.s., u onoj mjeri koliko bi to morali i trebali? Da li nam vjera služi samo onda kada nam je teško, kada osjetimo da smo toliko nemoćni i uvidimo da nam jedino On može pružiti pomoć i izbavljenje?!