HI-TEC mu'min
Autor: Orhan Omerović
Datum: 11.11.2002.
Konačno krenuh da napišem moja razmišljanja i kako tražim prazan papir za pisanje koncepta u vidokrug mi padoše službeni papiri što ih danas donesoh s posla. Nešto u meni opet se buni, tjera me da odmah preuzmem te papire i njima se prepustim, naravno opet, po ko zna koji put, ostavivši moja duhovna razmišljanja ''za kasnije''. Da, ja zaista pokušavam biti savjestan radnik, čak toliko savjestan da svoje službene papire nosim kući kako bih i tamo radio ako slučajno nađem slobodna vremena. Tako i ovaj put umalo odustadoh od zapisivanja ovih mojih duhovnih razmišljanja.
Međutim, Allahu uzvišenom hvala, eto valjda blizina mubarek mjeseca ramazana i oslabljen uticaj šejtana, što njime, uskoro trebaju biti sputani zaveza i onoga ''moga'' šejtana što me tjera da dan i noć samo o poslu mislim i da, kako sa zaprepaštenjem nedavno uočih, u tom razmišljanju nalazim neku strast i površno zadovoljstvo. Svjestan bijah da to nije dobar put ali mi stalno glas neki kazivaše da će, čim se ovaj posao završi, vremena za dubinsko posvjećivanje vjeri i učenje arapskog jezika na pretek biti. Samo treba da se malo zagrijem za to i zadubim u knjige i to je to. Ali, kad bolje razmislih nađoh se pred istinom koju izbjeći ne mogoh: to je tako kod mene već evo tri godine.
Da, prije tri godine počeše se ispunjavati neki od mojih dječačkih snova. Nakon završenog studija matematike u inostranstvu zaposlih se u mojoj Bosni i u mome Sarajevu u državnoj firmi i to na poslu iz mojih snova. Matematika koju volim, a još uz to računari, istraživanja, putovanja u inostranstvo, učestvovanje na stručnim seminarima ... sve je to u mome sadašnjem poslu, Allahu dragom hvala, prisutno. Istina, da radim u nekoj međunarodnoj instituciji plata bi mi bila puno veća, ali posao, zasigurno, ne bi bio ljepši od ovog. Tako se moj dječački san da naučnik postanem, koliko toliko, ispuni. Doduše još nisam ni magistar, ni doktor, ali se bavim istraživanjima, baš kao Nikola Tesla, moj HI-TEC uzor, još od onih vremena djetinjstva moga kada mi, bez ''suvišnog'' pitanja da li to moji roditelji ili ja lično želimo, na glavu staviše plavu kapicu sa crvenom petokrakom i oko vrata crvenu mahramu. Sada se i ja, poput Tesle, istraživanjima bavim. Sretan sam ili mislim da jesam.
Da, to je ono. Mislim da sam sretan, ali da li to zaista i jesam. Vidim da mi nešto fali. I uviđam: fali mi ''nutrina'', odnosno fali mi istinska dubinska sreća, a nje, to mi je Allahu, Bogu svemogućem, hvala jasno, nema bez iskrene vjere u srcu. Sreću zaista može dati samo istinska predanost Allahu, Gospodaru svome, potpuno i bezrezervno, iz krajnjih dubina moga srca.
Doduše ovo sam i ranije znao jer sam, Allahu hvala, već neko vrijeme vjernik. Islam je u prirodi svakog čovjeka, pa i mene i kada sam se prije nekoliko godina vratio njemu, vratio sam se ustvari sebi samom, mojoj istinskoj prirodi. Pošto islam zahtijeva ravnotežu između dunjaluka i ahireta ja sam usnio i novi san, ne samo da naučnik postanem, već da postanem naučnik-mu'min, da postanem HI-TEC mu'min. Da budem neka vrsta ponovnog oživljenja muslimanskog naučnika iz zlatnih vremena Kordobe.
Oživljavaju mi sjećanja na islamsku Španiju iz 10. stoljeća kada su muslimani zapadnjake poučavali nauci, kulturi, filozofiji, umjetnosti. Poželio sam iz sveg srca da u ovom vremenu budem učesnik ''oživljenja'' tog ideala španjolskog naučnika – muslimana vjernika, ali pretočenog u zbilju savremenog vremena. Poželio sam da budem musliman, naučnik, mu'min kome se zapadnjaci dive zbog njegovog znanja, korištenja savremene informacione tehnologije ili dobrog akcenta francuskog jezika.
Danas uviđam da se i taj moj san, koliko toliko, ispunio jer ja zaista poznajem savremene informacione tehnologije i govorim aktivno francuski jezik uz korištenje i engleskog. Učestvujem u projektima i istraživanjima zajedno sa zapadnjacima i pri tome javno očitujem svoj islam. Zaista mi je Allah podario mnoge blagodati. Naravno prvo vjeru čija je cijena neprocjenjiva dunjalučkim mjerilima, a pored toga i ostvarenje moga sna jer, mislim da zaista mogu zapadnjacima, istina samo onima među njima koji hoće da budu pošteni i objektivni, biti primjer jednog savremenog muslimana kome znanje i modernost, Allaha molim da bude tako, ne mogu izbrisati njegovo islamsko biće, kome posao ne može biti prepreka da ga prekine i klanja namaz usred prostorija Svjetske banke u Vašingtonu, kome savremenost ne može biti opravdanje da ostavi slijeđenje Poslanikovog Sunneta onoliko koliko on može da ga slijedi.
Kada tako sagledam samog sebe i svoju ličnost zaista sam, Allahu dragom hvala, sretan, pogotovo što imam lijepu suprugu, mu'minku i prelijepu kćerkicu, ali ipak osjećam da mi ''srčanost'' fali.
Odakle sad to. Razmišljao sam o tome jutros u mojoj kancelariji kada uđe moj brat po vjeri Haris da malo popričamo o islamu i da koji sevap zaradimo kroz razmjenu novih ideja, informacija i svega vezanog za islam. Najednom telefon zazvoni i osjetih u svom srcu neki nemir, neku užurbanost. Osjetim kako vrijeme najednom kao da brže teče. Postajem pomalo nervozan jer mi neki unutarnji glas uporno govori kako su ''baš ti'' trenuci kritični za pravovremen završetak započetog posla, kako samo gubim vrijeme pričajući o ispraznim stvarima a ovamo važni poslovi ostaju nezavršeni. Dalje mi glas kazuje da zbog ovog gubitka moram i kući raditi pa mi to opet oduzima vrijeme koje trebam provesti sa svojom porodicom. Nastavlja - kako i moja porodica osjeća to i ''pati'' zbog toga. Sve mi se to mota po glavi dok slušam Harisa i pokušavam učestvovati u razgovoru. Najednom osjetih potrebu da prekratim razgovor. ''Izvini brate, imam puno posla i nastavit ćemo drugi put''; te riječi su mi na jeziku ali ih ipak ne izgovaram. Osjećam da me je stid da to kažem jer sa Harisom i najčešće pričam o islamu, zajedno idemo u obližnju džamiju, on mi je brat u pravom smislu riječi. Sa takvim unutarnjim osjećajem najradije bih pobjegao u posao, da se što prije i što više zaronim u njega i sve zaboravio, ali, u dubini srca svoga osjećam da to nije u redu.
I tako moj brat o islamu govori a ja lebdim u apsurdnoj dilemi ''ostati ili pobjeći''. Ništa ne govorim ali Haris valjda osjeća moje unutarnje stanje jer me dugo poznaje. Dovršava razgovor dajući svoj zaključak i dovu Allahu dragom uputi da nas obojicu nagradi i ode svojim poslom.
Tek kad on ode strah za posao me napusti. Tada svatih da mi se ovakva situacija često ponavlja u zadnje vrijeme, ustvari, poodavno ima kako je tako. Osjetim da tu nešto nije u redu ali razmišljanje ostavljam za neko drugo vrijeme, kada budem imao manje posla.
Eto, baš danas mi je konačno došlo to vrijeme, sada, dok pišem ove redove. Shvatam da problem koji imam nije nimalo naivan i bezopasan, mada na prvi pogled tako ne izgleda. Sve je to povezano sa vremenom u kojemu živimo, sa političko-ekonomskim sistemom u kojemu živimo. Mogući odgovor za rješenje ovoga problema vidim u meditaciji, u razmišljanju o islamu i njegovim uzvišenim porukama. Sjetim se jednog hadisa u kome se spominje čovjek koji je zaokupljen samo svojim imetkom. Razmišljam o ljudskoj pretencioznosti i Allahovoj kazni za tu pretencioznost. Razmišljam o primjeru čovjeka što samoga sebe pobjeđuje.
Najednom se sjetih mojih ratnih dana, iz rovova na padinama Žuči, i osjetih da sam baš kao mudžahid, borac na Allahovom putu prema kome ide neprijateljski tenk. On osjeća paničan strah koji hoće da ga potpuno parališe ali zna da ne smije nazad, da mora ostati i suočiti se sa tenkom, ma kako on strašno izgledao i bučao, da mora strpljivo i mirno sačekati da se tenk dovoljno približi pa pucati na njega protuoklopnom granatom. Tako počeh da shvatam.
Da, i ovo je džihad na Allahovom putu, i to onaj veliki. Razmišljam o jednom hadisu koji kazuje da je borba protiv neprijatelja džihad, ali da je isto tako i borba protiv samog sebe džihad, i to onaj veliki. Stvari mi postaju jasnije i uviđam da se moram boriti za ravnotežu između dunjaluka i ahireta u sebi. Šejtan djeluje podmuklo, polahko i gotovo neprimjetno. Svaki dan čovjek, malo po malo, sve više svoje životne energije i svoga vremena svome poslu, odnosno dunjaluku, poklanja. Tako sve manje vremena ostaje za sjećanje na Allaha i za razmišljanje o Njemu i Njegovom Kur'anu.
Najednom mi ledeni trnci niz kičmu prođoše jer se sjetih ajeta: “O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, bit će izgubljeni” (Kur'an, sura El munafikun, ajet 9). Uplaših se jer sebe prepoznah u ovom ajetu. Ima li za čovjeka na dunjaluku vrednijih stvari od njegova imanja, imetka, posla na jednoj strani i djece njegove na drugoj strani!? A Allah, Uzvišeni, upozorava da čak ni te dvije, za ljude najvažnije, dunjalučke stvari ne smiju biti uzrok da se zaboravi na Njega i dalje upozorava da sam sebe u propast baca onaj koji dozvoli da zbog dunjaluka na Gospodara svoga zaboravi. Sada jasno vidim sebe i svoju strast za prekomjernim poslom kao svoga najvećega neprijatelja. To je, zaista, najstrašniji tenk koji ti donosi, ne ovu dunjalučku, prolaznu smrt, već onu vječnu, ahiretsku smrt iz koje povratka nema. Da to je zaista tako, ... ako mu se ne suprostaviš.
Sada molim pomoć Uzvišenog Gospodara da mi pomogne u mome velikom džihadu protiv sebe samoga. Molim Ga da mi podari osjećaj za ravnotežu između ibadeta Njemu i rada. Allah dragi je neizmjerno blag i milostiv prema robovima Svojim koji Mu se iskreno obraćaju i dolaze nam svima nadahnuća Njegova, svjetlo Upute Njegove kroz Kur'an i Sunnet. Tako i moj strah postepeno jenjava jer mi dolazi ideja.
Namaz, da, on je zaista najvažniji. Moram se potruditi da redovno klanjam namaze u njihovom vaktu, bez obzira na posao. Moram se boriti protiv šejtana i uvijek, osim onda kada to objektivno ne mogu, posao prekinuti 15 minuta prije ezana. Smiriti se i koncentracijom pripremiti za predstojeći namaz, abdest uzeti, u obližnju džamiju otići i namaz klanjati, polahko, smireno i koncentrisano. Moram pokušati da namaz svojim srcem doživim što bolje mogu. Poslije toga se mogu, smiren i rasterećen, sa povjerenjem i pouzdanjem u Allaha moga, poslu posvetiti ali samo do narednog vakta.
Imam još jednu lijepu ideju: zašto i posao ne bih u ibadet pretvorio. Pa Allah voli one koji čestitim radom nafaku svoju na Zemlji uzimaju. Islamsko znanje nam kaže bismilla prije posla je dovoljna. Sigurno jeste, ali je potrebno i ''srcem osjetiti'' tu bismillu. Zato želim da sebi uvedem još jedno ''pravilo''. Naime, pokušat ću, ako Allah da, da prije svakog konkretnog posla ugušim šejtanov glas u sebi što me na žurbu goni, da se smirim, koncentrišem i onda ''iz srca'', sa iskrenim ubjeđenjem u prisustvo Allaha moga i u Njegovu pomoć, bismillu izgovorim. Neću ni na ovome da stanem. Šta mi fali da i dovu Allahu mome proučim da mi ovaj posao bude halal i berićetli i kod Njega kao dobro djelo primljen, šta mi fali da, kada nastupe problemi na poslu, Allaha zamolim da mi pomogne da to riješim, šta mi fali da nakon obavljenog posla Allahu mome zahvalim na Njegovoj milosti i pomoći!? Zaista, ništa mi ne fali da se u ovom pravcu trudim svaki dan, sve do moje penzije, sve do moje smrti. To je taj veliki džihad i svi mi na njemu istrajati moramo.
Tako je to u ovom teškom vremenu kada materijalizam sa svih strana pritiska.
To je naš put spasa.
To je jedina ulaznica za Džennet.
Allaha, Uzvišenoga, Gospodara svjetova svih, molim da me učvrsti u ovome mome džihadu, da me On u njemu vodi, jer ja ću bez Njegova vodstva i upute sigurno zalutati. Molim Ga i za sebe i za svu moju braću muslimane i mu'mine i za sve moje sestrice muslimanke i mu'minke. Molim Ga da ne dopusti da zbog materijalizma na Njega zaboravimo. Molim Ga da nas spasi od nas samih jer su naše strasti naši najveći neprijatelji, koje, naravno, ne smijemo ubijati, već samo držati pod kontrolom, da mi ne robujemo njima već da one nama robuju kako bismo mi bili slobodni da robujemo samo dragom Allahu, Jedinome koga valja obožavati.
Allah dragi da nam se svima smiluje u ovome HI-TEC vremenu – amin.