Postojanje istine o Bosni
Autor: Samir Bajraktarević
Datum: 23.02.2003.
Mnogo smo puta mogli čuti izjave o osporavanju Bosanske državnosti. Ne smije nas iznenaditi ni izjava onih od kojih se takvim nebuloznim izjavama najmanje nadamo. Nemojmo se zavaravati time da oni ne poznaju historiju Bosne od njene najstarije prošlosti do danas. Ne, to je apsurd za ljude tolikog ranga, sa tako priznatih i cjenjenih škola kao i njihove umješnosti u politici koju vode. Po srijedi je nešto drugo. A to je upravo bolno. Bolno je saznanje da i sada poslije tog nesretnog rata, tolikih žrtava, kada se po prvi puta Bošnjak borio za svoj komad zemlje, za svoj narod, za svoju slobodu, nezavisnost, neko sada jednostavno osporava njegovu postojanost, njegovo bivstvo, njegovo nastojanje da bude to što su i drugi. Običan čovjek na svojoj zemlji, na svom ognjištu. Imaju li Bošnjaci svoju historiju, imaju li oni svoje ime, svoj identitet, svoje postojanje?
Ne postavljam ovo pitanje, naravno, zbog toga što to ne znam, nego iz razloga što drugi mogu povjerovati u to, što neki tamo serviraju takve nebuloze i nelogične postavke. Naravno da je postojala Bosna, jer u njenu državnost pokušavali su dirati mnogi, nastojeći je na razne načine osporiti, u najmanju ruku umanjiti, tek da na kraju ona presahne, nestane kao nevažna činjenica, pred istinskim vrijednostima nametnutih politikantskih amputirano-opstruirajućih paradoksa. Sami neprijatelji, njeni osvajači, dovoljan su razlog njene neosporne državnosti i postojanosti kao države, tako posebne i jedinstvene po mnogo čemu.
Izjave kao što su gospodina Klajna da Bosna nije nikada bila država, ne može a da nas ostavi ravnodušne, da to jednostavno progutamo, zaboravimo, prećutimo. I pitanje je zašto baš sada takve izjave, kada se u samoj Bosni vodi politička i historijska borba za sam naziv jezika kojim se koriste građani ove države. Nastoje nam osporiti i postojanje našeg jezika.
A samo malo da se vratimo unazad, u vrijeme okupacije BiH od strane Austrougarske, kada se i sama okupaciona vlast nastoji izboriti i nametnuti bosanski jezik kao jezik naroda u tadašnjoj BiH.[i] Na ovaj čin nagnala ih je potreba da u Bosni očuvaju njenu državocjelovitost i naravno onemoguće u to vrijeme djelovanje veoma jakih nacionalističkih opstrukcija sa zapada i istoka. Naime, Zajedničko ministarstvo je već 12. septembra 1879. g. zabranilo upotrebu izraza “hrvatski”, pa je Zemaljska vlada izmjenila pomenutu naredbu, utoliko što “se riječ hrvatski ima ispustiti”.[ii] Od tada je bio u upotrebi za jezik naziv “zemaljski”, koji je 1883.g. zamjenjen riječju “bosanski”.
Početkom decembra 1878., iz Bosne je premješten general Filipović, koji je uglavnom vodio hrvatski kurs političkog djelovanja, čime i prestaje hrvatski kurs okupacione uprave koja je do tada u skoro svim segmentima nastojala da nametne hrvatski uticaj i time naravno ospori bosansku posebnost i državnost.
Naime i same okupacione vlasti su uvidjele da sa ovakvom politikom, gdje se pokazalo da je hrvatsko nacionalno-politička linija u BiH, iako lojalna prema Monarhiji, ipak za nju neprihvatljiva. Od tada, okupaciona uprava nastoji uglavnom voditi politiku ravnoteže i pariteta između pojedinih konfesija.
Ovakvu identičnu političku lojalnost u cilju ostvarivanja svojih osavjačko-političkih ambicija nad BiH, Hrvatska će nastojati dobiti i podilazeći i spretno koristeći dati momenat, njemačko-talijanskim okupacionom silama na samom početku Drugog svjetskog rata. Znamo da tada (10. aprila 1941. g) jake ustaško-kvinslinške snage potpomognute njemačko-italijanskim fašistima osnivaju i svoju državu (NDH) u čijim okvirima se nalazila i BiH.
Što se tiče srpskog nacionalnog pokreta u BiH, za vrijeme Austrougarske okupacije koji je u to vrijeme i bio najrazvijeniji, naravno i tu okupacione vlasti (A–U) nastoje izvršiti njegovo slabljenje i onemogućavanje kako ne bi dublje i jače djelovao. Ta borba protiv nacionalno-separatističkih pokreta nije bila usmjerena zbog neke određene simpatije prema Bosni ili njenom narodu, nego čisto iz razloga da što uspješnije austrougarska okupaciona vlast uspostavi svoju upravu u novookupiranoj državi.
Zar nam to ne dokazuje da je Bosna imala barem tada svoju državnost. Primjer iz tog perioda je i sama nastojanja Benjemina Kallaya[iii], koji nastoji uvesti – Bošnjaštvo, kako bi se naravno suprostavio različitim nacionalnim idejama, koje su narušavale taktičko sprovođenje okupacione vlasti i njihovog pravnog sistema na ove prostore. Ovo “bosanstvo”, koje je će kasnije prerasti u političku ideju čak i sa spoljnim simbolima (grb i zastava), oštro je napadano u srpskoj i hrvatskoj štampi i publicistici. Zar bi to radili da putem ovoga nisu uvidjeli kontinuitet bosanske državnosti.
Nije li ovo jedan od primjera kakav bi stav današnji političari trebalo da zauzmu po pitanju nacionalizma kao i drugih opstruirajućih elemenata unutar bosanskohercegovačkog društva.
Napadi na Kallaya od strane srpsko-hrvatskih nacionalista, bili su kao i današnji napadi na bosnaskohercegovačku državnost veoma apsurdni i besmisleni. Naime, Kallay, kao historičar i političar, dobro je znao da se realnim historijskim silama, kakav je na primjer srpski ili hrvatski nacionalni pokret, ne može suprostaviti nikakvim političkim invencijama, nego jedino u vidu “bosanske političke tradicije”.
Kallay je isticao da se ime Bosna pominje još u u vremenu Konstantina Porfirogenita (a to je ne zaboravimo period 10 stoljeća), a ova riječ se upotrebljava i u svim slavensko-bosanskim izvorima. Smatrao je da i pored vjekovnih konfesionalnih antagonizama, stanovnici Bosne treba da se zovu Bosancima ili Bošnjacima.
U historijskoj tradiciji Bosne je uglavnom bilo da se gotovo uvijek oslanja na nekog jačeg i moćnijeg. Zato je po Kallayu, zadatak uprave da kod Bosanaca budi i razvija osjećanje državnosti, i to velike i moćne državnosti.
No moram isataći da ova Kallayeva nacionalna politika nije za Bosnu bila posebna novina. Može se reći da je Kallay samo s mnogo više energije i upornosti nastavio politiku koju je vodila osmanska uprava u Bosni.
Svi ovi, samo djelomični, pokazatelji dovoljni su da opravdaju i potvrde bosansku postojanost i državnost, koju ona njeguje i posjeduje otprilike još od nešto prije 10 stoljeća.
I zar je potrebno nekome se pravdati i uvjeravati ga u ove i mnoštvo drugih historijskih činjenica, koje idu u prilog državnosti Bosne. Ne, njima koji nastoje to opovrgnuti, ovo nije potrebno dokazivati, jer oni to odveć znaju, nego je ovo prvenstveno za one koji su nažalost neuki pa ne poznaju svoju historiju, i svoje porijeklo. Bosne je bilo i biti će je, jer neshvatljivo je kako se može osporavati nešto, ako ono ne postoji.
[i] dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od
1878 - 1914, “Svjetlost”, Sarajevo, 1976
[ii] “Bosansko-hercegovače novine”, broj 113, 28.09.1878.
[iii] 04. juna 1882. g. imenovan za zajedničkog ministra finansija, čime je neposredno
preuzeo odgovornost za upravu BiH