Toshihiko Izutsu: "Ontološka relacija između Boga i čovjeka"

Na osnovu knjige:
Autor: Meho Šljivo
Datum: 18.04.1999.

Sadržaj:
1. Uvod
2. Allah - Stvoritelj
3. "Stvaranje" u kur'anskome Tekstu
4. Ljudska sudbina
5. Zaključak
6. Bibliografija


1. Uvod

Koja je to ontološka relacija između Boga i čovjeka? Kakva je kvaliteta te relacije? Šta je Izvor a šta Utok čovjekove egzistencije? Mogli bi i dalje navoditi ovakva i slična pitanja, ali ovaj rad ima namjeru samo predstaviti tekst slavnog Toshika Izutsua u kojemu on govori o ontološkoj relaciji između Boga i čovjeka.

Riječ ontologija je grčkog porijekla (ta onta = bivstvujuće; i logos = nauka), filozofska disciplina koja obrađuje problem “bivstvujućeg kao bivstvujućeg” (Aristotel), tj. problem bitka, bivstvovanja.

Autor teksta ističe da po Kur’anskom poimanju svijeta jedini pravi odgovor na pitanje “odakle dolazi čovjek” jeste: izvor bitka je sam Bog, “egzistencija je čovjeku dodjeljena od Boga kao milodarni poklon.” (Enes Karić, Semantika Kur’ana, str. 211)



2. Allah - Stvoritelj

Kur’an također svjedoči da je Allah stvoritelj meleka, džina, nebesa i Zemlje, sunca i mjeseca, dana i noći, drveća, voća, trave, biljaka i svih vrsta životinja. Ukratko, On je stvoritelj svega. Pojam stvaranja bio je poznat i u džahilijetskom, predislamskom periodu, i on je redovito povezivan sa Allahovim imenom. Međutim, to povezivanje stvaranja (Halq) i Allaha kao stvoritelja “nije bilo uvijek nužno čvrsto, niti izrečeno na definitivan način.”

Neki idolopoklonici su, kako to Kur’an kazuje, pripisivali moć stvaranja i nekim idolima: “ili: zar oni koje su Allahu pridružili išta, kao što Allah stvara, stvoriše, pa da im se stvaranje naličnim čini?!”

Ti reci: “Allah je stvoritelj stvari svake, On je jedan, koji nad svime bdije.” (Kur’an, sura Grmljavina, ajet 16.)

U predislamskom pjesništvu se nerijetko spominje stvaranje dovodeći ga u vezu s pojmom “Gospodara” (Ar- Rabb).

Konstatirajući da se svjedočanstvo Kur’ana i svjedočanstvo koje pruža predislamska književnost međusobno slažu i podupiru glede postojanja pojma stvaranja među džahilijetskim arabljanima, autor teksta u nastavku postavlja pitanje u kojoj je mjeri taj pojam uticao na poimanje ljudskog života i egzistencije među predislamskim Arapima s jedne, i muslimanima o kojim govori Kur’an sa druge strane.



3. "Stvaranje" u kur'anskome Tekstu

Pojam stvaranja u Kur’anu izravno je povezan sa problemom odnosa između Gospodara i roba. Musliman koji izgubi osjećaj stvorenosti prestaje, samim tim faktom, biti musliman u pravom smislu te riječi.

Riječi halq (“stvaranje”), haliq (“Stvoritelj”), Bari (“Koji nešto u postojanje izvodi prvi put”) i druge riječi okupljene oko imena Allah, kod predislamskih Arapa sačinjavaju samo jedno nejasno, omeđeno i nerazgovjetno semantičko polje. Štaviše, to semantičko polje nadprirodnih bića u cijelom predislamskom pojmovnom sistemu zauzimalo je plitko i periferno mjesto. Kod predislamskih Arapa pažnja je bila više usmjeravanja kraju života, tj. smrti, nego početku života.

Omiljeni predmet predislamske poezije bio je problem huluda, “vječnog života”, ta apsolutna nedoseživost koja ih je napokon diovela do karakteristične filozofije života, pesimističkog nihilizma.

Toshihiko Izutsu ističe da u ovom poimanju smrti nije bio uključen pojam onoga svijeta. Tijelo, kad se jednom pokopa u zemlju, truhne, išćezava i nestaje, zapravo postaje prašina; dok duša odleprša baš nalik vihorskim vjetrovima.



4. Ljudska sudbina

U podnaslovu Ljudska sudbina autor analizira značenjske obrise pojma Dehr, koji je kod predislamskih Arapa predstavljao sinonim za Gospodara sudbine.

Dehr je nemilosrdni i hladnokrvni tiranin vremena protiv koga se ne mogu boriti čak ni oni najhrabriji. Jasno je, dakle, da je kod predislamskih Arapa sudbina zamišljana kao «polupersonalna, poluuosobljena destruktivna sila koja, ne samo da ne dovodi sve stvari do raspadanja, već također neprestano prouzročuje sve vrste trpljenja, zlehudosti, mizerije i nesreće u ljudskoj egzistenciji tokom ljuskog života. (Enes Karić, str. 218.)

Slijepu i kapricioznu sudbinu dehra naprosto niko ne može izbjeći. Riječ dehr ponekad mijenja imena, a njeni najčešći sinonimi su : menaja i himam.

"Da, doista, Menaja uvijek na kraju zadobija pobjedu, pa čak ni zapisi/talismani nisu ni od kakve koristi protiv rušilačke sile Himama." (Enes Karić, str. 218.)

Krajnja tačka ovlasti dehra nastaje sa utvrđenim danom kada će svaki čovjek susresti svoju smrt. Takva neumitna sudbina, tj. “smrt” naziva se edžel, što znači “sudbina”, kob, “utvrđeno vrijeme” i “rok”.

Nasuprot džahilijetskom poimanju života i smrti u islamskom sistemu cijeli tok ljudskog života smješten je pod apsolutnoun kontrolu Volje Božije.

Neizostavnost smrti u formi edžela ne vodi nas do tmurnog pesimističkog pogleda na ljudsku egzistenciju. Ktome edžel je samo prag nove i sasvim različite vrste života- vječnog života, hulud. Po Kur’anskom svjetopogledu sve izuzev Allaha uzvišenog ima svoj edžel, ali iza konačnog edžela nastupa novi život.



5. Zaključak

Čovjekovo porijeklo i ontološka relacija između Boga i čovjeka je po Kur’anu određeno, jasno, optimistično, a po shvatanju džahilijetskih pjesnika maglovito, neodređeno i apokaliptično. Uprkos semantičkoj i pojmovnoj sličnosti u shvatanju ovih temeljnih pitanja ljudske egzistencije, kao i čovjekovog postanka i smrti, islamski i džahilijetski svjetopogled su dijametralno različiti.

Prvi je afirmacija, a drugi negacija smisla života. Prvi odiše nadom, drugog karakteriše beznađe i nihilizam. Prvi se zasniva na vjeri, a drugi na mitsko- poetskim predstavama i predskazanjima.

U islamu stvaranje, život, sudbina i smrt stoje u neraskidivom i duboksmislenom egzistencionalnom vezu. Bog je uvijek sa stvorenim svijetom koji će mu se na kraju postojanja vratiti. Nasuprot tome, tajnoviti tvorac kod džahilijetskog pjesnika je puki subjekt stvaranja koji nema utjecaja i moći kada su u pitanju smrt, dehr ili edžel.

Značaj ovog teksta je prvenstveno u autorovoj briljantnoj semantičkoj analizi i komparaciji dvaju “svjetopogleda”, koji premda u fokusu pažnje imaju ista pitanja, po odgovorima koje nude tvore specifične i nepomirljive “filozofije i ontologije”.



6. Bibliografija
  1. Kur’an, preveo na bosanski jezik Enes Karić, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995.
  2. Filozofijski rječnik, Matica Hrvatska, Zagreb, 1965.
  3. Enes Karić, Semantika Kur’ana, Bemust, Zenica, 1998.