Islam između patrijarhata i feminizma
Prijevod: Omer Bajramović
Autor: Hasan Zeeshan
Datum: 16.06.2002.
Sadržaj:
1. Uvod
2. Religijska pozadina
3. Islam u sučeljenju sa tradicijom
4. Islam i shvatanje položaja žene
5. Kur'an i položaj žene
6. Završne riječi
1. Uvod
Pitanje ženskih prava postalo je glavnim predmetom rasprave muslimanskih društava u ovom stoljeću. Rezultat toga je bila prilično duga i angažirana rasprava oko “položaja žene u islamu”, ali skoro bez ikakvog stvarnog učinka.
Jedan od glavnih razloga je to što su argumenti naprednih muslimana ograničeni tradicionalnim idejama islamskog prava, što samo po sebi reducira pitanje jednakosti spolova na pojedinačne oblasti kao što su nasljeđe i razvod. Dok se ova vrsta legalističkog pristupa i može smatrati vrijednom, kada se radi o tim oblastima, u isto vrijeme potičući pitanja o nekim tradicionalnim zakonima koji se tiču žena, ona ne donosi istinsku promjenu gledišta koja je zaista potrebna po pitanju jednakosti spolova.
Ovo može biti postignuto jedino kroz opsežnije, historijski uvjetovano razumjevanje Kur’ana i njegovog stanovišta naspram žena. Ustvari, analiza konteksta objavljene Riječi (Kur’ana) i kompromisi koje ona čini da prilagodi taj kontekst, dopuštaju nam da ozbiljno preispitamo da li postoji baš ikakva osnova za tradicionalni korpus islamskih zakona vezanih za žene.
Da bi se potpuno razumjelo pitanje ženskih prava u okviru kur’anskog svjetonazora, moramo imati na umu ne samo vjerski nego i društveni kontekst ranog islama. Što se tiče prvog, nije upitno da Kur’an samog sebe smatra vrhuncem (ispunjenjem) biblijske tradicije; stoga i biblijski stav prema ženi postaje važan.
2. Religijska pozadina
S obzirom na društveni kontekst Kur’ana, činjenice kao što su ropstvo i patrijarhalna priroda predislamskog društva također trebaju biti istražene. Za početak, mogli bismo osmotriti religijsku pozadinu. Biblijska analiza pruža interesantne rezultate, i većina muslimana ne zna da se u ranoj israelitskoj tradiciji o ženama govorilo kao o svojini njihovih muževa. Jedan primjer se može izvući iz zapovjesti objavljenih Musau na gorju Sinaj, u kojima je zanimljivo, preljuba spomenuta dva puta. Prvo dolazi često citirani dobro poznati redak:
“Ne čini preljube!” (Izlazak 20:14)
A onda, nekoliko redaka kasnije nalazimo nešto prilično zanimljivo:
“Ne požudi kuće bližnjeg svoga, ne požudi žene bližnjeg svoga, ni sluge njegove, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, ni bilo čega što je bližnjeg tvoga!”
(Izlazak 20:17)
Očigledno ponavljanje iste zapovijedi protiv preljube ima jednostavno objašnjenje; prvi redak govori protiv preljube u specifičnom smislu kao seksualnoj amoralnosti, dok drugi govori uopšte protiv žudnje za susjedovom imovinom; u šta spada i njegova žena. Ovo je značajno, jer je čak i slobodna žena smatrana imovinom, zbog čega bi onda trebali da se upitamo da li je moderni koncept “slobodne žene” uopšte postojao u okviru biblijskog konteksta.
U davna vremena, ropstvo i brak su u smislu odnosa među polovima bili mnogo sličniji nego što mi danas pretpostavljamo; naravno, uz očiglednu razliku da žene nisu mogle biti izravno prodavane. Ali mi često zaboravljamo koliko je patrijarhalan veći dio ljudske historije do sada bio, i da patrijarhat teži da ženu posmatra kao imovinu. Ovo može biti stoga jer rana društva nisu mogla utvrditi očinstvo, što je moglo stvoriti poteškoće u dodjeljivanju bilo kakve roditeljske odgovornosti kad su u pitanju muškarci. Ali nedostatak roditeljske odgovornosti bio bi poguban; ekonomska proizvodnja za koju su bili zaduženi uglavnom muškarci, sprečavala ih je da više doprinesu tako važnom zadatku kao što je odgajanje djece.
Opšte prihvaćeno rješenje izgleda da je bilo ograničiti ženu na jednog muškarca, iz čega proizilazi ugovor koji mi poznajemo kao brak. Međutim, treba navesti da stvarna priroda bračne veze (ugovora) ostaje fleksibilna. Zavisno od okolnosti, moć supružnika može biti jednaka ili nesrazmjerna. Bar kada je u pitanju drevni Srednji Istok izgleda da su se historijski razvijali po linijama posjednika i posjedovanog. Iz gore navedenog, postaje jasno zašto je patrijarhat tako uobičajena pojava. Jednostavno rečeno, to je pomagalo u osiguravanju sredstava koje su djeci obezbjeđivali njihovi očevi. Interesantno, gore navedeno također ukazuje na uslov potreban za okončanje patrijarhata; to prestaje biti korisno onog časa kada postane moguće pouzdano utvrditi očinstvo ili kada porodica koju izdržava samohrana majka postane u ekonomskom smislu sposobna za preživljavanje. Obje ove opcije zaista postaju moguće u eri industralizacije.
3. Islam u sučeljenju sa tradicijom
Islam je, kao i mnoge tradicionalne religije, u svom početku bio suočen sa patrijarhatom kao nečim već unaprijed datim (postojećim). Pravo pitanje bi tada trebalo biti - u kom pravcu i u kojoj mjeri islam mijenja ili reformiše sistem s kojim se suočava. Prvo, međutim, pažnju moramo obratiti na predislamski period, u kojem pronalazimo da je žena opet vrlo često bila svedena na imovinu. Ovo je najočiglednije u slučaju ropstva. Ne samo da su bile objektom seksualnih apetita njihovih vlasnika kroz običaj konkubinata, već su djevojke u ropstvu mogle biti primorane postati prostitutkama od strane njihovih gospodara, koji su na ovaj način stjecali profit. U predislamskom periodu nije bilo žiga amoralnosti u vezi sa seksualnim iskorištavanjem djevojki-ropkinja, tako da je to bio poprilično logičan pravac dešavanja. Robovi su imovina, stoga vlasnici imaju pravo da izdaju svoju imovinu ako žele. Međutim, Kur’an ovo specifično (ekonomsko) pravo reguliše (kontrolira) opštim moralnim normama:
“I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave - a one žele da budu čestite - da biste stekli prolazna dobra ovog svijeta”. (Sura en-Nur, 33. ajet)
Ovo je važno jer ukazuje na to da, čak i u najgorem slučaju ropstva, postoje granice u okviru kojih žena može biti smatrana imovinom. Ovo postaje tim značajnije ako uzmemo u obzir opšti duh Kur’ana koji obeshrabruje ropstvo kao takvo. U predislamskom periodu, ropstvo je imalo mnogo dublje veze sa statusom žene nego što se to sada čini. Predislamska plemenska ekonomija je bila zavisna od pljački (prepada) karavana; kako je pustinja bila siromašna prirodnim bogatstvima, plemena (koja su je nastanjivala) često su morala otimati sve što se moglo oteti od prolazećih karavana. S obzirom da se pljačkaški pohodi nisu mogli ograničiti samo na karavane,ovo je društvu kao cjelini dalo popriličan vojni karakter; onog časa kad bi se neko pleme uspješno dočepalo nekog bogatstva, ono bi i samo prirodno postalo meta pljačkaških pohoda susjednih plemena. Takvo bi bogatstvo postajalo dijelom plemenske ekonomije i bilo postepeno raspršeno među njegovim članovima kroz proces stalnih pljačkaških pohoda.
Ali, upravo je ovo mehanizam ropstva; žene iz jednog plemena, zarobljene u pljačkaškom pohodu, postaju robovi u drugom (plemenu osvajača). U ovom kontekstu “sloboda” nije prava riječ za položaj žene; zavisnost plemenske ekonomije od pljačkaških pohoda dodjeljuje joj status imovine ili barem potencijalne imovine. Stvarna moć u plemenu i porodici će uvijek prebivati kod muškaraca, jer su žene, tražeći zaštitu, ovisne o njima. Tako robovlasnički sistem u plemenskom društvu oduzima nezavisnost slobodnim ženama, jednako kao i ropkinjama.
4. Islam i shvatanje položaja žene
Sada smo konačno spremni pozabaviti se pojavom islama. Krečući se iz predislamskog u islamski kontekst, razvija se jedna veoma važna promjena, koncept (shvatanje) žene kao imovine počinje da izumire. Kur’anska rezerviranost spram ropstva uopšte, jednako kao i spram prostitucije robova posebice, je sasvim sigurno vodila društvo ka ukidanju ropstva i kraju jasnog izjednačavanja žene sa imovinom. Nažalost, iako je vlasništvo (nad robovima) nestalo u pravnom sistemu, ono je preživjelo u kulturi življenja, pa uobičajeno shvatanje položaja žene od strane muškaraca uglavnom teži da joj dadne imovinski karakter. U islamskom pravu, očevidan primjer za to jeste mišljenje većine pravnika da je nedopustivo za slobodnog muškarca da oženi ropkinju koja je vlasništvo nekog drugog. Ovo pravilo nema podršku u Kur’anu, koji naprotiv preporučuje ženidbu s robovima onome ko ne posjeduje dovoljna sredstva za ženidbu sa slobodnom ženom:
“A onome među vama koji nije dovoljno imućan da se oženi slobodnom vjernicom - eto mu one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice - a Allah najbolje zna kakvo je vaše vjerovanje - ta jedne ste vjere.
I ženite se njima, s dopuštenjem vlasnika njihovih, i podajte im vjenčane darove njihove, kako je uobičajeno, kada su čedne i kada javno ne čine blud i kada tajno ne žive sa ljubavnicima.”
(Sura en-Nisa, dio ajeta 25.)
Čini se da razlozi, koji su naveli islamske pravnike da zabrane brak između slobodnih ljudi i robova, proizilaze iz konflikta imovinskih prava. S obzirom da je brak podrazumjevao jasno vlasništvo (muža) nad ženom, u tom slučaju pravima muža se suprotstavljalo jasno imovinsko pravo robovlasnika.
Teškoće u odabiru prioriteta u ovom konfliktu imovinskih prava (pravima nad udatom ropkinjom) natjerali su islamske pravnike iz ranog perioda islama da se suprotstave braku između slobodnih ljudi i robova, unatoč jasnom nepoštivanju Kur’anskih stavova.
Nešto manje specifičan primjer opšteg vlasničkog stava prema ženama na koji su se muškarci bili sasvim privikli može se pronaći u segregaciji polova u tadašnjem društvu i zakrivanju žena izvan njihovih porodičnih krugova. Iako su ove pojave u nekom smislu izrazi moralnog imperativa, jasno je da moralni razlozi nisu i jedini. Da je tako (isključivo moralni razlozi), muškarci bi jednostavno bili zaduženi da se kontrolišu, i to bi bio kraj rasprave. Umjesto toga, zakrivanje i izolacija su korišteni da se žena ograniči na “teritorij” njene porodice (rodbine), za šta joj se u osnovi pripisuju posebna prava, iako u ovom slučaju više ne govorimo o imovinskim pravima.
5. Kur'an i položaj žene
Pošto smo napokon ispitali svu pozadinsku građu, možemo početi istraživati kur’anski pogled na prava žena. Tradicionalna metoda (pristup) islamskih pravnika bi bila da se osmotri (posebno) svaki od specifičnih kur’anskih ajeta vezanih za žene, i ovo je zamka u koju također upadaju mnogi koji se služe naprednim argumentima. Međutim, kao po pravilu, ovaj pristup nikada ne uzima u obzir širi kulturni kontekst, s obzirom da ovaj više utječe na tekst (Kur’ana) kao cjelinu nego na izdvojene pojedinačne ajete. Čini se logičnijim, međutim, pokušati odrediti opšte kur’ansko načelo o ženama koristeći sve pojedinačne ajete koji se bave tim pitanjem, pa onda u tom svjetlu nastaviti dalje.
Srećom, Kur’an ipak sasvim jasno obrazlaže svoj opšti stav po pitanju žena u sljedećem ajetu:
“Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje” (Sura en-Nisa, dio 34. ajeta, Korkutov prijevod)
Ovo je Arberijev prijevod; islamski konzervativci često vole da citiraju prvi dio ajeta izvlačeći ga iz stvarnog konteksta i služeći se mnogo autoritativnijim jezikom nego što to on objektivno u ovom ajetu jeste. Na primjer, Pickthall prevodi isti ajet kao:
“Ljudi su poglavari (upravitelji) ženama, zato što ih je odlikovao Allah jedne nad drugima, i što (oni) troše iz imetaka svojih” (Sura en-Nisa, dio 34. ajeta - Mlivin prijevod)
Nije slučajnost da Pickthallov prijevod, a ne Arberrijev, ima dozvolu za štampanje od strane egipatskih učenjaka (mulla). Međutim, može se reći da je Arberrijev jednako tačan, čak vjerniji izvornoj kur’anskoj poruci. Riječ koju Arberry prevodi kao “manager” (upravitelj-qawwaam je arapska riječ) potječe iz korijena (glagola) koji u osnovi znači stajati (qama). Često se koristi sa objektom i u tom smislu znači upravljati (“to stand over”) u smislu nadgledanja i zapovijedanja (odatle je Pickthallov izraz “in charge of” što znači upravljati nečim). Međutim, kada se koristi napose sa zavisnim djelovima rečenice, onda ima značenje podržati (“ to stand with”); što znači uzdržavati (“maintain”) ili pružati finansijsku podršku.
Isto tako, glagol koji Pickthall prevodi kao odlikovati (“to excel”- arapska riječ je faddala), ima značenje nadmašiti (prekoračiti) (“to exceed”) ili “posjedovati izobilje (višak)”(“ to be in surplus”), i koristi se ovdje u uzročnoj formi, u značenju “nadmašiti s razlogom” (“caused to exceed”). (Odatle potiče Arberrijev prevod dati prednost-“preferred”). Ali pitanje koje se tada javlja jeste u čemu je to Bog dao da muškarci nadmaše žene; Arberry koristi prešutan odgovor – sredstva (materijalna) (“bounty”). Ovo je opravdano s obzirom da isti glagolski korijen proizvodi riječ fadl (dobra -ovosvjetska i onosvjetska), koju Kur’an vrlo često koristi da označi riječ bogatstvo (“wealth”).
Sve u svemu, Arberrijev prevod, koji više ističe ekonomsku dimenziju, se mnogo bolje uklapa, pogotovu zbog zadnjeg dijela ajeta koji jasno ističe da se ovdje prvenstveno radi o ekonomskim pitanjima. Pickthall, potpuno ignorirajući ekonomski kontekst izuzev u par posljednjih riječi, kada je primoran priznati ga, zastupa mnogo konzervativnije mišljenje o bezuvjetnoj i neupitnoj superiornosti muškaraca.
Kada osmotrimo čitav ajet, tada uočavamo da on uopšte ne propisuje neravnopravan položaj žena. Prije bi se reklo da ovaj ajet očituje jedan uvjetan iskaz koji se odnosi na posebne okolnosti određene zadnijm riječima (ajeta): “zato što oni troše imetke svoje”. Ovaj uvjet precizira da je muška uloga upravitelja primjenljiva sve dotle dok muškarci imaju dominantnu ekonomsku ulogu. Neravnopravnost polova, ranije opisana, postaje u tom slučaju samo izraz činjenice historijskog okruženja u kojem se našla Objava; okruženja koje nimalo ne iznenađuje.
U patrijarhalnom društvu u kojem se pojavio Kur’an, često je bio slučaj da su muškarci kontrolirali bogatstva, tako da su svoje poslove sa ženama izvršavali sa pozicija (tako obezbjeđene) moći. Ali, najbitnije je da ovaj ajet ne govori o neophodnosti ili poželjnosti jednog patrijarhalnog uređenja. Prije bi se reklo da je ovo jednostavno jedan od mnogih primjera gdje Kur’an uvažava okruženje u kojem se objavljuje. Ali, veza koja je napravljena između ženskog privređivanja i njenog socijalnog položaja je nevjerovatno značajna; ona upućuje na to da kada žene postanu ekonomski nezavisne, istovremeno postaju ravnopravne i u svim ostalim segmentima.
Tako ovaj ajet potencijalno dokida sva “islamska” pravna mišljenja koja prave razliku među polovima. Jedino pitanje koje preostaje jeste da se upitamo zašto se onda svi ti kur’anski ajeti koji se bave pitanjima razvoda i nasljeđa uopšte nalaze tu (u Kur’anu). Ali, odgovor se odmah nadaje iz, prije spomenute, istorijske analize; kako je Kur’an bio objavljen u kontekstu već dugo postojeće patrijarhalne tradicije (koja je ustvari postojala sve do promjena nastalih pod utjecajem industrijalizacije prije otprilike samo jednog stoljeća), on je bio primoran pripraviti putokaze koji bi bili korisni za okruženje u kojem je objavljen. To se odnosi na čitav korpus klasičnih islamskih zakona vezanih za žene; pravna mišljenja (zakoni) koja se u svjetlu naprijed iznesenog stava mogu smatrati privremenim mjerama koja postaju beskorisna dolaskom moderne ekonomije. Ako prihvatimo već spomenutu interpretaciju, svi zakoni u raznim oblastima od nasljeđa do razvoda, a koji su bili jednostrani po pitanju polažaja žena, gube svoju primjenjljivost u modernom društvu u kojem je žena sposobna da se sama izdržava i tako postane nezavisna. Tada, u stvarnom smislu prestaje da postoji, dosad izražen, spor oko “položaja žene u islamu”, jer razlika među polovima (u vjerskom smislu) više ne postoji.
Odgovor mnogih muslimanskih intelektualaca na pojavu industrijalizacije, koju je pratio i ulazak žene na tržište rada i konačno nadolazak ukidanja specifičnih uloga među spolovima, bio je gnušanje nad narušavanjem tradicionalne strukture islamske porodice. Ali, ustvari porodica nije bila razbijena pojavom savremene ekonomije; samo njena patrijarhalna struktura. Konzervativni elementi u društvima na Zapadu još uvijek kritikuju ženu za napustanje ideala Majka/Domaćica, i sada karijeri okrenutoj ženi pripisuju krivicu za povećanje upotrebe droge i ostale probleme među mladima.
Naprotiv, stvarna krivica bi trebala biti podjednako dodjeljena i muškom i ženskom roditelju, s obzirom da ih ukidanje tradicionalnih muško-ženskih uloga u porodici ostavlja sa podjednakom odgovornošću kada je u pitanju odgajanje djece. Stvarna promjena u patrijarhalnoj porodici uključivala bi ukidanje tradicionalnih uloga “oca koji izdržava porodicu” jednako kao i “majke koja odgaja djecu”, od čega bi naviše koristi imala djeca s obzirom da bi se u tom slučaju oba roditelja starala o njima umjesto samo jednog.
6. Završne riječi
Ranije spomenut argument protiv tradicionalnih islamskih zakona po pitanju žena izgleda poprilično nepotpun iz perspektive islamskog zakonodavstva jer ne razmatra posebno pojedinačna pravna pitanja kao što su razvod, naslijeđe itd. Razlog zbog kojeg sam odbio da se bavim ovim specifičnim pitanjima jeste činjenica da to, iskreno rečeno, smatram beskorisnim. Postoje mnogi “dovitljivi” argumenti koje neko može navesti po pitanju “stvarnog značenja “ bilo kojeg kur’anskog ajeta; ali činjenica je, bez obzira na svu raspravu, da se upravo ovi ajeti i dalje koriste u obespravljivanju žena.
U svjetlu ove činjenice samo jedan argument preostaje kao zaista bitan; može li Kur’an ili neprihvatiti mogućnost promjene tradicionalne paradigme odnosa među spolovima. Ako prihvatimo da kur’ansko stajalište po pitanju ženskih prava uključuje, po vlastitom priznanju, i kompromis sa historijskim okruženjem koji podrazumijeva ekonomsku ulogu žene u takvoj sredini, tada ekonomske promjene pod utjecajem industrijalizacije i moderne sasvim legitimno dokidaju sve klasične islamske zakone koji se odnose na žene.