Hazreti Ibn Arebijeva knjiga Mevāki’un-nudžūm (V dio)

Priredio i preveo: Kenan Čemo
Datum: 15.12.2006.

Trbuh

Uzvišeni kaže: „O vjernici borite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj i neka oni osjete vašu strogost!“[1]

Ono što svaki sufija i osoba darovana uspjehom, kako kaže Šejhul-ekber, k.s., treba izvući iz ovog ajeta, jeste da ga prvo suobrazi prema svojoj duši sklonoj zlu (nefsi-emmāre), koja ga goni svim zabranjenim i pokuđenim radnjama a odvraća od naređenih i pohvalnih. Upravo nefsi-emmāra njegov je najljući neprijatelj, najbliži nevjernički bojni red. Kada stupi u borbu sa njom pa joj dohaka ili je zarobi, tek tada može preći na druge stvari, shodno onom što mu nalaže trenutni mekām. Borba s nefsom je najveći džihad (el-džihādul-ekber), s obzirom da nefsi-emmāra ima ogromnu moć nad čovjekom, moć koja se očituje snagom dvije britke sablje. Prva je strast za hranom a druga za seksom. Pod ove dvije sablje porobljena je većina ljudi. Toliko su goleme i jake, da je, kako kaže Šejhul-ekber, hazreti Gazālī u svome Ihjā’u ovim dvjema strastima posvetio zasebno poglavlje, „Kitab o slamanju dvije strasti“.

Što se tiče strasti za seksom, iako je golema, ona je ipak, u svojoj suštini, u sjeni strasti trbuha. Ukoliko ova druga strast bude nadvladana, i strast za seksom odmah se umanjuje, skoro da apsolutno i nestane.

Strast za hranom dvojako uništava roba Božijega, s obzirom da je ona uzrok i tjelesnih defekata, tj. fizičke bolesti. Prenosi se kako je Sulejmān ibn Abdul-Melik ibn Mervān, koji inače bijaše poznat po halapljivosti za hranom, jedanput ugledao magarca a na njemu zembilj (korpa) pun dinja. Naredi sa mu se donesu smokve kako bi ih u guštu jeo s dinjama koje mu raspališe apetit. Tako je jeo naizmjence smokve i dinje dok se zembilj u potpunosti nije ispraznio. Međutim, u svome trbuhu odmah je osjetio mučninu, toliku mučninu koja ga je i života koštala. Kad su jedanput hzr. Šibliju kazali kako mu se kod njegova sina osjeti miris od sinoćnjeg prejedanja, hzr. Šiblī je rekao: „Kad bi umro (u takvom stanju) ne bih mu ni dženazu klanjao,“ želeći samo da ga ukori i ukaže na golemost njegova postupka.

S druge strane, što se tiče duhovnog uništavanja, koje vodi vječnoj propasti, ono se ogleda u bespotrebnim pogledanjima, govoru, hodu, intimnim odnosima, itd. Po tome, svaka razumna osoba trebala bi jednako paziti i na svoj trbuh. U to se ne ubraja samo umanjivanje u prijatnoj hrani, već i skromnost u odijevanju, s obzirom da je, kako kaže Šejhul-ekber, i odjeća jedna vrsta hrane za tijelo, budući ga čuva od vrućine i studeni. Stoga treba jesti, piti i odijevati se samo onoliko koliko nam to omogućava normalno obavljanje ibadetâ a ne koliko to hoće naš nefs. U ovu kategoriju, konačno, ubrajaju se još bar dvije stvari, prevozno sredstvo i mjesto stanovanja.

„...Ako se nefs veže uz nešto trenutno čak i ljepše, ti samo pogledaj u šta će se to pretvoriti. Primjerice, ako te pogled ponese (nedozvoljenim) seksualnim odnosima, ti samo zamisli u šta se tijelo (kojem žudiš) u konačnici pretvara, u jednu smrdljivu lešinu. Ako te ponese ka skupocjenoj odjeći, samo zamisli kako će jednog dana ona kao bačena krpa završiti na smetljištu. Ako te ponese ka luksuznome stanu, visokoj kući prekrasne izvedbe, samo pogledaj šta je njena konačnica, napuštena ruševina. Ako te ponese delikates hrani, pogledaj u šta se ona pretvara, u smrdljivu pogan pred kojom se i nos mora zatvarati. Isto je i s pićem kao i ostalim stvarima.“

Pravila vezana za hranu ista su i za odijevanje i za stanovanje. Na to hzr. Ibn Arebī posebno upozorava murīde (derviše). Ne mora baš svako, kako kaže, živjeti u stanu ili kući. Uzvišeni Allah za njih je stvorio špilje, pećine i džamije. Ono što jeste prijeka potreba, koja obuhvata sve ljude, to je samo hrana i odijevanje. Uzvišeni kaže: „U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti,“[2] na ovo ne dodajući ništa više.

Ibrāhīm ibn Edhem, r.a., kazao je: „Zalogaj kojeg od večere ostaviš kao čin borbe sa svojim nefsom, bolje ti je nego čitavu noć provesti u ibadetu.“ To je samo što se tiče halal lokme (dozvoljena zalogaja), a o haram zalogaju uopće nema ni govora. Na drugom mjestu rekao je: „Pazi da ti hrana bude halal i onda ne mari za onim što te mašilo od noćnog namaza i obdan dobrovoljnog posta,“ s obzirom da ono što je prijatno i lijepo (tajjib) može proizvesti također samo prijatno i lijepo. Uzvišeni kaže: „Nevaljale/pogane (žene – el-habīsāt) su za nevaljale/pogane (muškarce – el-habīsūn), a nevaljali/pogani (muškarci) su za nevaljale/pogane (žene); čestite (žene – et-tajjibātu) su za čestite (muškarce – et-tajjibūne), a čestiti (muškarci) su za čestite (žene).“[3] Drugim riječima, onaj ko je kod Allaha prljav i pogan (habīs), takvog Allah i hrani samo poganštinom. Isto je i s halal hranom, Uzvišeni je daje samo onima koji su kod Njega prijatni.

„Zato, sinak moj upućeni, Allah i meni i tebi koristi dao, nemoj jesti osim ono što znaš (da je halal). Glava vjere to su čednost i zuhd... Trudi se da jedeš ono svojih ruku zarađeno ukoliko si od kakva zanata. U protivnom, drži se njivâ i pastirâ!... Ako imaš svoga šejha, i to provjerenog šejha,..., onda pred njim budi poput mejta (mrtvaca) pred gasalom (koji gasuli, kupa mrtvace), koji će s tobom raditi kako on htjedne (a za tvoje dobro)!“ 

Ovdje nam sada hzr. Šejhul-ekber govori o šejhu, muršidu koji odgaja derviše, duhovne putnike, i upućuje ih na postupke koji za njihovo su dobro. Međutim, kako nas to upozorava hzr. Ibn Arebī, zna se desiti da šejh bude optužen za dvije stvari. Prva je njegovo nedovoljno savjetovanje (u očima derviša), dok je druga negiranje šejhova mekāma, posebice od strane dervišâ koji još nisu „otvoreni“ a već određeni niz godina služe šejha. Insan (čovjek) stvoren je da ubrzava (adžūl), a derviš, usporiši u svom duhovnom hodu, hoće da se sve brzo otvori, da brzo dosegne određene mekāme.

„Ah kako je to samo daleko! Gdje je on tu u odnosu na hzr. Džunejdove riječi kad su ga upitali čime je dosegao to što je dosegao, pa je on kazao: 'Sjedenjem pod onom stepenicom trideset godina,' pokazavši na jednu stepenicu u svojoj kući. Također, i hzr. Ebū Jezīd el-Bistāmī, dvanaest godina bijaše kovačem svoga nefsa, pa pedeset godina njegovim bjeliocem, pa je onda osam godina radio na trganju svoga pojavnog zunnāra (kršćanskoga pojasa), te naposlijetku godinu dana radio na trganju svog nutarnjeg zunnāra. Pa i poslije svega toga još mu je ostalo preprekâ koje je morao preći. Šta ti je, duhovni putniče, pa se ne usporediš s ovakvim jednim velikanom?! Gdje je tvoja duhovna borba spram njegove?! Možda je kod tebe uzrok neuspjeha, možda nisi ehl (pripravan) za duhovno otvaranje. Sebe i svoj nefs ti kori, a svoga šejha maksimalno poštuj i hvali!... Trebao bi biti sretan samo što ti se okreće, jer šejh da ne vidi u tebi kakva hajra (dobra) ne bi te sebi približio niti privukao. To znači da on u tebe ipak polaže nadu, vidi tvoj mogući uspjeh. Zato se sam trudi i pomozi mu u tome. Tada se je nadati da dođe „otvorenje“ i budeš od onih koji pobraše uspjeha, i nemoj gubiti nadu, jer: „Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.“[4]... Čekaj Božije otvorenje makar i cijeli život...“

Koliko su velikani pazili na halal imetak svjedoči i primjer hzr. el-Muhāsibija kojem kad je umro otac iza sebe je ostavio veliku sumu novca, kojeg hzr. Muhāsibī nije htjeo naslijediti, kazavši: „Moj babo učio je o kaderu (tj. bijaše mu’tezila), a Allahov Poslanik, a.s., rekao je da se dvije vjere međusobno ne nasljeđuju.“ A drugi jedan velikan kojem je otac u nasljedstvo ostavio veliku sumu zlatnika, odbivši da ih uzme, kazao je: „Moj babo bavio se trgovinom a nije baš poznavao šerijatske propise, pa je u njegov imetak možda ulazila i kamata a da on to nije osjećao.“

Kao što treba paziti na halal imetak i halal hranu, na isti način treba se čuvati i pregonjenja, rasipništva, makar se radilo i o halalu, kako to Uzvišeni kaže: „Rasipnici su braća šejtanova,“[5] kao i: „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da namaz obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.“[6]

Nakon hira (hevā) trbuh je čovjekov najveći neprijatelj.

Što se tiče kerāmetâ vezanih za ovaj stupanj, i to onih koji su sačuvani Božijega mekra (zamke) i Njegova istidrādža (zavaravanja i zavođenja datim kerāmetom), hzr. Ibn Arebī navodi nam sedam primjera:

  1. Da dotičnoj osobi dragi Allah čuva njezinu hranu, piće i odijelo preko znakova s kojima upoznaje tu i tu osobu, kako bi posezala isključivo za halalom. Tih alameta ili znakova mnogo je. Šejhul-ekber navodi nam nekoliko primjera. Prvi je slučaj hzr. Muhāsibija. Naime, njemu kad bi bila prinijeta šubheli (sumnjiva) hrana, na njegovu prstu zaigrala bi jedna vena. To mu je bio znak da hrana za njega nije halal. Jedan drugi padao bi u nesvijest kad bi posegnuo za hranom koja mu nije halal. Hzr. Bistāmijeva majka čak i dok ga je nosila u svome trbuhu nije posezala za haram lokmom. Drugi primjer je pretvaranje sumnjive hrane u olovo za osobu koja ima ovaj kerāmet. Za neke na takvoj hrani ukaže se crnilo, itd. Svi ti oblici proizlaze iz tri osnova. Prvi jesu znakovi koji se javljaju u samoj osobi. Drugi je onaj što se znakovi javljaju u hrani od koje se čuva, dok se treći manifestira znakovima izvana. O svemu tome hzr. Šejhul-ekber više govori u svojoj knjizi Miftāh akfālit-tevhīd (Ključ za katanac tevhīda) u kojoj je rastumačio stanja hzr. Ebū Jezīda el-Bistāmija.
  2. Da s malo hrane nahrani se veliki broj ljudi. Prenosi se kako su jednome (od evlija ozbiljenih na ovome stupnju) u goste došli ihvani (braća derviši) a on kod sebe ne imade doli hrane samo za jednu osobu, pa je prelomio hljeb i prekrio ga rupcem. Ihvani uzevši uzimati i jesti ispod rupca sve dok se svi ne najedoše a hljeba ostade kao što ga i na početku bijaše. Ovaj kerāmet duhovno je nasljedstvo hazreti pejgambera Muhammeda, a.s.
  3. Slično prethodnom ali u odjeći, kao što je to primjerice učinio hzr. Ebū Abdillāh et-Tāvrī kad je zavukao komad platna pod svoj plašt i izvukavši jedan njegov kraj dao ga krojaču, govoreći mu: „Uzimaj koliko ti treba!,“ pa je krojač uzimao, tj. izvlačio mnogo više nego je platna u stvarnosti bilo. Za hzr. Tāvrija se kaže i kako je sam po struci bio krojač.
  4. Da se jedna vrsta hrane za sofrom pretvori u raznovrsnu hranu u osjetu onog koji jede ukoliko neko od prisutnih u sebi zaželi određenu hranu a nje za sofrom ne bude. Šjehul-ekber, k.s., kao konkretan primjer prenosi nam sljedeći događaj:

„Jedan čovjek u čiju pouzdanost ne sumnjam ispričao mi je slučaj vezan uz našeg sejjida, šejha svih šejhova, Ebū Medjena, r.a., koji je takvo što vidio na jednom od svojih putovanja. Naime, na tom putu sreo je jednog od Božijih evlija. Prativši ga zapazi kako ulazi u neku pećinu kod nekakve starice. Negdje pred kraj dana i sam hzr. Ebū Medjen ode do pomenute pećine. Sjede kod starice kad dođe i njezin sin koji dragom Allahu klanjao se u tim brdima. Uđe, nazva selam hzr. šejhu Ebū Medjenu, r.a., a starica prinese sofru sa sahanom u kojem bijaše samo hljeb. Šejh i mladić sjedoše da jedu. U tom trenutku hzr. šejh u sebi pomisli na neku drugu hranu, a mladić mu reče: „Naš sejjidu, reci Bismillāh i jedi šta želiš!“ Ebū Medjen, k.s., dalje nastavlja: „Ja spomenuh Božije Ime i počeh jesti, kad osjetih ukus upravo one hranu na koju maločas pomislih. Nastavih pomišljati i na neku drugu hranu, a mladić mi stalno govoriti kao i na početku a ja upravo tu hranu i osjećati u svojim ustima.“

  1. Da džinni ili meleki, sahibiji ovog mekāma donose njegovu hranu, piće i odjeću, ili, pak, da mu se jednostavno ona pojavljuje u zraku, drugim riječima „niotkud“. Prenosi se tako kako je neki čovjek ožednio u pustinji a vode nigdje, pa iznad svoje glave začu nekakav zveket. On okrenu glavu, kad ugleda čašu kako visi o zlatnome lancu. Napi se iz nje i ostavi je.
  2. Pijenje ustajale i gorke vode koja postaje pitkom i slatkom. Hzr. Šejhul-ekber kazuje nam kako je takvu vodu lično pio iz ruke hadžije Ebū Abdillāha ibnul-ustāza el-Mevrūzija, jednog od najodabranijih učenika hzr. šejha Ebū Medjena, k.s., kojeg je šejh zvao Kabul-hadžija (el-hādždžul-mebrūr).
  3. Da jedna osoba jede za drugu osobu dok je ta druga osoba odsutna. Primjerice, Zejd jede za Amra dok je Amr na nekom drugom mjestu, i Amr se najede, osjeti sitost Zejdovim jedenjem za njega. Taj kerāmet, navodi nam Šejhul-ekber, manifestiran je između spomenutog hadžije el-Mevrūzija, r.a., i hzr. Ebul-Abbāsa, k.s., u Granadi. To se hzr. Ebul-Abbāsu desilo u kući velikog pobožnjaka Ebū Muhammeda el-Bāgija, poznatijeg kao eš-Šekkāz.

Konačno, što se tiče duhovnih položaja ili postaja ovog organa, njih je također nekoliko.

Prvi menzil je ibrāhīmovski. Naime, čovjek ne prestaje duhovno se ozbiljivati u susljedovanju (tertīb) tjelesne hrane, od hāla do hāla, s jednoga mekāma na drugi, sve dok ne dosegne izrazito duhovnu hranu, kada prestaje biti muhtač onoj prvoj, materijalnoj. Prvi mekām na tom putu jeste pronicanje u tajnu sjemenke i njena posađivanja u zemlju, zatim kiše, zatim vjetra, te onda i djelovanja sunca. Sve ovo, upozorava nas Ibn Arebī, k.s., treba iznutra posmatrati, u svojoj vlastitoj nutrini.

Drugi menzil je mīkā’īlovski, što nije doli obzorje pravde i pravičnosti, drugim riječima, izraz za motrenje meleka zaduženog za spuštanje opskrbe (Mīkā’īla, a.s.). Iz rečenog motrenja ili svjedočenja data osoba zadobiva spoznaju savršenog reda u kojem tačno se zna kome šta pripada, kako po vagi razumskoj tako i šerijatskoj.

Na ovom menzilu je Pejgamber, a.s., plakao za svojim sinom Ibrāhīmom, r.a., kad je kazao: „Suzama oči liju dok srce tužno je, no nećemo reći doli ono s čim je naš Gospodar zadovoljan. Za tobom ja, Ibrāhīme, tugujem.“

Kraj ovog položaja očituje se u svjedočenju dragoga Boga kroz Njegovo Ime, odnosno Imena er-Rezzākul-Adlul-Hakīmul-Muksitul-Džāmi’u (Koji obilatu opskrbu daje, Pravedni, Mudri, Pravični, Koji sakuplja).

Treći menzil ustvari je privlačenje (džezba) Božijega roba od strane Istinitog, kada ga Uzvišeni dovodi pred najfiniju sofru, na jemek svih jemeka. Hzr. Ibn Arebī, kako bi nam to pojasnio, ovdje govori o tajni hrane. Naime, tajna svake stvari izraz je ili za njenu suštinu ili za njen plod. U prvom slučaju ništa više pridodato toj stvari nema fajde. Međutim, u drugom slučaju mi zadobivamo korist/kvalitet kojeg neimadosmo. Po tome, tajna hrane, primarno je život, a nakon egzistencije života njegovo održavanje. Održavanje i život dvije su stvari koje proizašle su iz hrane. U gradaciji Bîtka hrana je na uzvišenijem stupnju od života i njena sfera šira je od sfere života. Ona kola svim bićima, i mineralima i nemineralima. Najjasnije i najviše očituje se u čovjekovoj animalnoj prirodi, manje jasnije u biljkama, manje jasnije od toga u mineralima, a najnejasnije, bolje reći najskrivenije, u umovima. U toj skali hrane i života koji iz nje se rađa, u duhovnome napredovanju, ide se do „prve hrane“, „hrane svih hrana“, a to nije doli Apsolutna Bît (ez-Zāt el-mutlaka), gdje neovisnost (el-ginā’) apsolutno pripada samo uzvišenom Allahu, dok sve mimo Njega potrebuje nekoj hrani.

Svaki čovjekov organ ima svoju hranu, od udova čija hrana jesu pobožne radnje u izvanjskosti, pa do nutarnjeg organa tajne tajne čija hrana je edeb. Osoba koja se u potpunosti hrani svom tom hranom postići će vječnu sreću. No i ona, u posebnome smislu, krnjava je dok kao hranu ne uzme i iršād (duhovno vođenje), hidājet (upućivanje) i duhovno savjetovanje drugih. To je već mekām Božijega Poslanika, s.a.v.s., i njegovih duhovnih nasljednika (vārisâ). To je onda osoba koja vlada himmetom, sahibija svoga vremena, mjesto Božanskog pogleda i Njegovih tajni, onaj kojem znana je tajna kadera (Božijeg određenja).

Spolni organ

U svojoj biti seksualna moć je izuzetno slaba, s obzirom da se ne pokreće iz sebe same, već na poticaj srca za spolnim aktom, a sve je rezultat punog trbuha. Kada joj se zatvore putevi ona se ne diže. Zato Prvak svjetova, a.s., i kaže: „Šejtan kola potomcima Ademovima kao što krv kola. Zato te tokove zatvorite glađu i žeđi (tj. postom)!“

„Ako glad (post) postane prepoznatljivim znakom čovjekove duhovne borbe, tada njegovo srce biva obasjato i počinju mu se otkrivati skrivenosti iz svijeta gajba... Međutim, glad koja je rezultat kakve nužde, nije predmet našeg govora, osim ako je osoba prinuđena na gladovanje već u tarikatu, na putu ka uzvišenom Allahu. U tom slučaju njeno gladovanje znak je Božije pažnje prema njoj, hedija (dar) koju mu je darovao. Jedan šejh, Allah njime bio zadovoljan, kazao je: 'Kad bi se glad prodavala na pijaci, muridi bi morali samo nju kupovati i ništa drugo'...“

Iza ovoga hzr. Šejhul-ekber govori nam o jednoj vrlo važnoj stvari na koju je najpodesnije osvrnuti se baš u kontekstu ovog organa. Naime, Bîtak u svome totalitetu može se predočiti u retke ispisanim slovima koje je Uzvišeni ispisao na ploči egzistencije. Pero kojim se to piše konkretno u slučaju čovjeka zemaljskoga ustvari je dvojako, tj. riječ je o dva pera (kalemān).

„Prvo pero zove se udahnjivanje (en-nefh) a drugo muški spolni organ (zeker). Prvi koji je njime počeo da piše bijaše otac čovječanstva po ploči majke čovječanstva. No zapisivanje tog osjetilnog pera (prvotno) bijaše tek neoblikovana forma (hejūlā min gajri teškīl), već upravo ono kako Uzvišeni kaže: „...i da si uspravan (fe-adelek),“ i tek onda: „I kakav je htjeo lik ti dao,“[7] kao trag prvoga pera, koje nije doli Božansko pero... Pero, to je muškarac, a ploča, to je žena. Međutim, katkad i muškarac može biti pločom po kojoj pero, i to ono udahnjivanja, piše, poput hazreti Merjeme i hzr. Īsā’a, a.s. Od pisanja osjetilnog pera izuzeto je samo troje, Adem, a.s., kojeg je dragi Allah Svojim Rukama stvorio, Havā, a.s., i Īsā, a.s... U tome je odgovor onima koji negiraju rađanje doli preko oba roditelja (muška i ženska). Da kažu „preko dvije stvari“ tad bi već kazali istinu...“ 

Osoba koja se ozbilji na ovom stupnju, koja kako treba uščuva svoj spolni organ, tj. koja očisti svoju ploču i pripravi je za ispisivanje posebnoga pisma što mu ga dariva dragi Bog, takvoj osobi Allah, dž.š., udahnjuje duha od Svoga naloga i utiskuje riječ od Svojih riječi. U tom udahnjivanju on biva darovan tajnom oživljavanja mrtvih, liječenja od rođenja slijepih i gubavaca, itd. Znak prepoznavanje ovakve osobe jeste u njenu odbacivanju ovoga svijeta i ostavljanju posebnoga dojma kod onih koji slušaju njegov govor, bar kod većine, kako to kaže hzr. Šejhul-ekber.

Takva osoba okićena je Božijim Imenom el-Hallākul-Hakīm (Stvoritelj, Mudri), Imenom koje smjera upravo ovom organu.

„Znaj, sinak moj, ukoliko svoj spolni organ učiniš čednim, iz sfere razdjevičenja djevojaka na ovome svijetu ti ćeš biti izdignut u sferu razdjevičenja djevojaka ma’nevijatskih (nadosjetilnih) na krevetu djelovanjâ u bašči kićenja Božijim Imenima. Iza toga ti se ispinješ intimnome odnosu s Univerzalnom zbîljom na krevetu tevhīda u bašči tenzīha (transcendencije). Taj položaj dalje ti porađa jedan drugi, u kojem ćeš tu zbîlju svjedočiti i motriti razgolićenu od Apsolutnoga Bîtka, s kojom u intimni odnos stupa se na krevetu fenā’a (utrnuća) u bašči krajnjega cilja...“ 

Nastavit će se, ako Bog da!

 


[1] Kur’ān, sura el-Tevbe, ajet 123.

[2] Kur’ān, sura Tā-hā, ajeti 118., 119.

[3] Kur’ān, sura en-Nūr, ajet 26.

[4] Kur’ān, sura Jūsuf, ajet 87.

[5] Kur’ān, sura el-Isrā’, ajet 27.

[6] Kur’ān, sura el-A’rāf, ajet 31.

[7] Kur’ān, sura el-Infitār, ajeti 7, 8.