Hazreti Ibn Arebijeva knjiga Mevāki’un-nudžūm (VI dio)

Priredio i preveo: Kenan Čemo
Datum: 21.12.2006.

SADRŽAJ:
Osma sfera
Deveta sfera


Noga

Kao i kod prethodnih organa, tako i za ovaj organ, ljudske dvije noge, vežu se određeni propisi, poput sustezanja od idenja kojekakvim haramima a nešteđenja korakâ u hodu ka džamijama i slično.

„Pruži korak da udovoljiš potrebama svoje braće muslimana i sestri  muslimanki. Koračaj za svoju čeljad i budi čvrsta koraka u ljutome boju... Hodi pravim putem i ne slijedi krive pute! Zemljom ne idi nadmeno! Znaj da ukoliko potpuno uspiješ u hodu kroz ove uvodne, pripremne radnje i njima slične, to znači da si uspio koračati po oštrijem od sablje a tanjem od dlake...“

U pojavnome svijetu i ovaj stupanj ima svoje kerāmete.  Šejhul-ekber, k.s., navodi nam tri oblika:

  1. Hodanje po vodi.[1]
  2. „Uvijanje“ zemlje (tj. prelazak velikih udaljenosti u jednome trenu).
  3. Hodanje kroz zrak.[2]

Hikajâ (kazivanjâ) koja svjedoče o ovim kerāmetima toliko je puno da ih hzr. Ibn ’Arebī uopće ni ne navodi.

Što se tiče duhovnih postaja ovog stupnja, njih je opet nekoliko.

Prvi je otvaranje kapije svijeta melekūta (melekskog, nadosjetilnog), pa osoba ozbiljena na ovom mekāmu korača tim svijetom kao što korača u ovom, pojavnome svijetu, po principu reciprociteta. Od brzine koračanja na ovome svijetu zavisi i obim otkrovenja u svijetu melekūta.

Krajnji doseg Božijeg velijja ovog stupnja u duhovnome hodu, kako to kaže Šejhul-ekber, jeste Pijedestal (el-Kursī). Dalje od toga ne može. Obzorje Prijestolja (el-’Arš) pripada samo sahibiji sljedećega stupnja, srca.

Hzr. Ibn ’Arebī još nas upozorava pa kaže kako je ovo mekām na kojem se posebno manifestira Božiji mekr (zamka).

Sahibija svakog od navedena tri kerāmeta ponaosob okićen je određenim osobinama koje potvrđuju njegov mekām (duhovni stupanj). Tako osobama krajnjih duhovnih zalaganja kojima zemlja se „uvija“ (tajjul-erd) to „uvijanje“ ustvari je lađa njihovih tijela. U suštini, datom Božijem robu ono se istinski očituje u Velikome svijetu samo ukoliko je rezultat „uvijanja“ zemlje vlastitog tijela kroz duhovne borbe i ostale ibadete. Drugo, hod po vodi (el-mešju alel-mā’) moguć je samo onoj osobi koja hrani gladnoga i odijeva gologa, ili, pak, podučava neukoga i upućuje zalutaloga, s obzirom da se upravo u ta dva svojstva krije tajna života osjetilnog i onog sapijencijalnog (k. se tiče znanja), dok između njih i vode ima jedan poseban, sasvim jasan odnos. Samo osoba koja ovlada tim odnosom kadra je hodati po vodi ukoliko to htjedne. Konačno, hod po zraku (el-mešju alel-hevā’) moguć je samo onome ko se u potpunosti odrekne svoga hira (hevā), kada se preobrazi u objekat želje (murād) a ne njezin subjekat (murīd), koji ima želju. Kad su upitali jednoga kojeg vidješe da ide zrakom: „Čime si postigao taj kerāmet?,“ on im reče; „Napustih svoje htijenje nauštrb Njegova, pa me On u Svoje htijenje, Svoj zrak, posadi.“

Mudrost gornjih primjera leži u spoznaji onih posebnih odnosa. O tome nam govori i Uzvišeni na više mjesta u Kur’ānu, npr: „Jedite i pijte radosni, za ono što ste u danima minulim zaradili!,“[3] tj. danima posta. Uzvišeni nije kazao: „Svjedočite!,“ ili, pak: „Slušajte!“ On ih nagrađuje shodno datim djelima. Uzvišeni također kaže: „Sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će na ovaj Dan pred Nama stajati,“[4] ili: „Ako se vi rugate nama, rugaćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate.“[5]

Svi ljudi koji se ovdje spominju, kako kaže Šejhul-ekber, k.s., spadaju u Božije odabranike, tarikatske prvake i Njegove evlije. Međutim:

„Onaj 'crveni fosfor', 'najveći djelatni eliksir', posjednik svih atributa, koji čist je od ama baš svih mahana i poroka, to je „mladoženja nevini“, skriven od očiju pod velom čuvanja u dubinama bivanja i tmini znanih običajnostî... Vidiš ga u dućanu kako sjedi i psi ga vuku. Vidiš ga u liku behlūla („smiješnog glupaka“)[6] kojeg gađaju kamenicama... To je sin svoga vremena (ibn vaktihī),..., koji čita u Levhi-mahfūzu (Ploči pomno čuvanoj),...“

Ovim nas hzr. Šejhul-ekber polahko uvodi u najdublje obzorje, stupanj srca.  

Srce

Ljudsko srce nalazi se između „dva prsta“ Svemilosnoga. Ako htjedne upravi ga a ako htjedne zavede ga. Ukoliko ga ostavi u zabludi, ono postaje domom šejtanskim i mjestom propasti. Ukoliko ga upravi, to je onda čisti i kreposni vjernik, za kojeg dragi Allah u kudsi-hadisu kaže: „Ne obuhvataju Me ni Moja Zemlja ni Moja nebesa, već srce roba Moga mu’mina.“[7]

Na ovom mekāmu (stupnju, duhovnome staništu), kako nas obavještava hzr. Ibn ’Arebī, duhovno se ozbiljio hzr. Ebū Jezīd el-Bistāmī, koji je kazao: „Kad bi Božije Prijestolje i ono što ga obuhvata stotinu miliona puta bili u jednome kraju srca ’ārifova, on njih ne bi osjetio.“

„Srce pravog Božijega roba kuća je Allahova, bejtullāh, mjesto Njegova pogleda, rudnik Njegovih znanja, hadret Njegovih tajni, stjecište Njegovih meleka, hazna (riznica) Njegovih svjetlosti, Kaba kojoj se hrli i Arefat na kojem se sastaje.“

Ukoliko je srce ispravno i tijelo će biti ispravno, i obratno. Nema ni jednog organa niti uda koji se pokrene što nije po impulsu kojeg srce daje. Ono je mjesto stisnuća (kabd) i razgale (best), nade (redžā’) i straha (havf), zahvalnosti (šukr) i strpljivosti (sabr), vjere i tevhīda, itd., kao što može biti i mjestom neznanja, nehaja, sumnjičenja i sumnje, kibura (oholosti), nevjerovanja, dvoličnjaštva, rijaluka (samopokazivanja), umišljenosti i zavisti.

Srce je izaslanik (resūl) Istinitog kojeg On šalje tijelu. Zbog toga i svi kerāmeti vezani uz već tumačenih sedam organa, u suštini, proizlaze iz srca. Sama forma logično nije dovoljna. Ako djelo ne prati srčana iskrenost, ono je onda obična prašina, bezvrijedno, uopće ne garantira vječnu sreću. Kako to Uzvišeni kaže: „A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju,“[8] ili kako Alejhisselam kaže: „Djela se računaju prema nijetima,...,“ nijetima u značenju srčanih nakana.

Na jednom drugom mjestu Alejhisselam je kazao: „U tijelu ima jedan organ. Ukoliko je on ispravan bit će ispravno i ostalo tijelo, a ukoliko je ono kvarno bit će kvarno i ostalo tijelo. To je srce.“

I pored toga što se svi kerāmeti izvode iz srca, srce ima i neke svoje posebne kerāmete i posebne duhovne položaje. Za detaljniji uvid u ta pitanja hzr. Ibn ’Arebī upućuje nas na jednu svoju drugu knjigu, et-Tedbīrātul-ilāhijje (Božanska uređenja). Šejhul-ekber tu nam još ističe kako se duhovni položaji (menāzil) kod ostalih organa mogu zadobiti i mimo zadobivanja kerāmetâ koji svojstveni su datom organu. Srce je tu izuzetak. Naime, duhovne postaje srca uvjetovane su postignućem jednog dijela kerāmeta vezanih baška uz srce. O tim kerāmetima i duhovnim položajima hzr. Ibn ’Arebī ovdje će govoriti „napreskok“, suprotno prethodnim organima kod kojih su iscrpno prvo navođeni kerāmeti  pa tek onda duhovne postaje. Razlog tomu je što su neki kerāmeti vezani za srce kod drugih organa duhovni položaji.

Konkretno, kao prvi kerāmet hzr. Ibn ’Arebī navodi njegovo poznavanje određenog bivanja prije nego što se obistini. Ovaj kerāmet rezultat je tzv. zatajnoga znanja (ilm hafijj), koje iznad je tzv. znanja tajne (ilmu sirr), dočim je podno tzv. još zatajnijega znanja (ilm ahfā) a ovo nadalje podno još zatajnijega. Iznad svega samo je još znanje aspolutno najzatajnije (afal-ahfā), koje isključivo pripada dragom Bogu. Međutim, Šejhul-ekber nas upozorava kako je edeb da se znanje ovog kerāmeta, tj. znanje koje posjeduje osoba ovog mekāma, oslovljava kao sirrus-sirr (tajna tajne), iz posebnog obzira prema Istinitom. Također, Šejhul-ekber ponovo naglašava kako kerāmeti nisu uvjet za postizanje određenih mekāma, no duhovne postaje (menāzil) to jesu.

„Ljudsko srce ima dvoje vrata. Jedna gledaju na svijet melekūta a druga na pojavni svijet. I na jednima i na drugima stoji po jedan imām. Imām koji je na vratima za melekūt kuca na vrata sve dok mu se ne otvore. Kad se vrata otvore, iza njih se pokažu dva jasna puta. Jedan vodi ka dusima melekūtskim i rahamūtskim, dok drugi vodi Levhi-mahfūzu (Ploči čuvanoj). Ako se zaputi prvim putem spoznaće tajne melekâ i postati njihov prisni drug, te posljedično tome još više slaviti dragog Allaha i zalagati se na duhovnome putu i ibadetima... Ukoliko se zaputi onim drugim putem, u tom slučaju spoznaće ono o čemu ovdje govorimo, bićem svoga srca on će se usmjeriti prema Levhi-mahfūzu (Knjizi u kojoj sve je zapisano)... Znaj da je osoba koja svjedoči ovaj mekām umirenih udova. Nijedan njezin ud uopće se ne miče, osim očiju, koje pokreće srčani vid, nutarnje oko (ajnul-besīre), a razlog je golema silina tog mekāma... Znak osobe koja čita u Levhi-mahfūzu jeste da govori o tvojoj tajni dok ti šutiš, kako je to hzr. Džunejd formulisao. Nadalje, osoba koja vidi i Pero kako piše, ona tad zna i suštinu te tajne,  hadret iz kojeg se rečena tajna izvija, kao što joj je znan i razlog njena pojavljivanja. Osoba koja vidi (šāhede) čak i Desnicu kako piše, njezin znak je djelovanje snagom himmeta (duhovne aspiracije) bez da progovori riječi... Konačno, osoba koja se „osvjedoči“ u Bît s obzirom na Bît, njezin alamet je da se u ništa u bivanju ne desi a da nije po njenoj volji. Takvoj osobi ništa se ne dešava u stvorenome svijetu što je suprotno njezinoj nakani...“

Svi rečeni oblici otkrovenja, osim onog bîtskog (kešf zātī), ozbiljuju se dvojici imāma, kutbovih vezira ili bajraktara. Bîtski kešf rezerviran je samo i isključivo za kutbi-zemāna, duhovnoga pola na Zemlji u jednom vremenu. Tu nas Šejhul-ekber obavještava kako je hazreti Ebub-Nedžā, tj. Ebū Medjen, k.s., na čas ili dva prije svoje smrti stupio na duhovi položaj kutbijjeta, postao kutbi-zemānom, o čemu je njega, kako kaže, obavijestio hzr. Ebū Jezīd el-Bistāmī u jednoj viziji. Šejhul-ekber nam govori kako tačno zna ko je i trenutno, u njegovu vremenu, kutb, međutim, ne otkriva nam njegov identitet.

Što se tiče njegova dva imāma, jedan je lijevi (el-ejser), ujedno i bliži, a drugi desni (el-ejmen). Onom prvom otvorena su vrata pojavnog svijeta, dočim onaj drugi, desni imām, stoji na vratima otvorenim prema kraljevstvu melekūta. Sura lijevog imāma, koja ga determinira, sura je el-Mulk (Vlast), dok je sura desnog ili daljnjeg imāma, sura en-Nās (Ljudi). Evlijanska postava od tzv. učlerâ, kutba i njegova dva imāma, leži u tri hadreta (prisutnosti), hadretu Božijeg Imena er-Rabb (Gospodar), hadretu Imena el-Melik (Vladar), te hadretu Božijeg Imena Allah, iz čega se njedre i njihova duhovna imena.

Drugi kerāmet vezan za srce, o kojem Šejhul-ekber govori, jeste nadvijanje nad tajne koje je Istiniti položio u Najveći svijet, premjeravajući ih s vlastitom nutrinom. Drugim riječima, ovaj kerāmet manifestira se njegovim premjeravanjem ili praćenjem (mukābele) knjige svoga bîća/bîti s knjigom Velikoga svijeta.

Njegov drugi oblik invertan je prvom, tj. osoba na ovom stupnju vanjski svijet premjerava prema svom nutarnjem svijetu, svome biću. Drugim riječima, ona prvo gleda u sebe i tek onda to isto traži u svijetu izvan sebe, usmjerava prema onom što odgovara njenim nutarnjim kvalitetima, dočim osoba prethodnoga kerāmeta u sebi traži ono što je našla izvan sebe.

Sljedeći kerāmet očituje se u Božijemu davanju uvida Svome odabraniku u obje knjige zajedno, istovremeno, poput odraza u ogledalu pred kojim stoji posmatrač. Ovaj stupanj ima svoja dva posebna mekāma. Prvi je da vanjski svijet bude ogledalom, a drugi je da čovjek bude ogledalom svijetu, što je uzvišenije od prvog.

„Ta osoba vāris je Istinitog, kojoj se otkriva a ona sama ostaje neotkrivena. To je potpuni muhamedijanac kojeg ni jedan mekām ne ograničava pa da bude spoznat. Upravo na njega, kroz aluziju, ukazuju riječi Uzvišenog: 'O stanovnici Jesriba (Medine), ovdje vam nema stanka (mukām)!'[9]...“

Iza ovoga hzr. Ibn ’Arebī započinje s izlaganjem duhovnih postaja navedenih kerāmeta, ukupno njih trinaest:

„Znaj, sinak moj, da onaj ko hoće da mu srce bude 'kućom' Istinitog, neka je Uzvišen, kao što nas o tome obavještava dragi Allah na način transcendencije (tenzīh) a nikako imanencije (tešbīh), neka na Njega se istinski osloni i od sebe odstrani svaki ezijet, poput kibura (oholosti), umišljenosti i svih onih Šerijatom i adetom pokuđenih svojstava. Kad ga dragi Bog oslobodi tih atributa, On ga tad okupa vodom iskrenosti i duhovnoga nadzora, zastre ga poniznošću i ovisnošću, upali u njemu svjetiljku Božanskih, nebeskih ćudî, dok ga taj nūr u sebe ne potopi i svaki njegov krajičak tom svjetlošću ne zarudi, te na njegovim vratima postavi dva vratara, tevhīda i edeba, koji onda iščekuju 'silazak' Svemilosnoga baš onako kako je srcu tih osobina to i obećano...“

·        Stupanj kvalitete i načina semā’a (slušanja) od Istinitog. Ovaj položaj jedan je od mekāma duhovnih putnika, sālikâ, kada Božiji rob sve što čuje, čuje kao obraćanje Istinitog. Iako je vezan za hadret sluha, suštinski, ovaj položaj pripada sferi srca. Šejhul-ekber nas upozorava kako je ovo obzorje vrlo rizično, opasno za osoba koja nije duhovna jaka niti ima šejha koji bi je vodio ispravnim putem. Za mnoge ljude svoga vremena hzr. Ibn ’Arebī kaže kako su zavarani na ovom stupnju, kako su se na njemu poskliznuli. Srž ovog mekāma je, kako nas dalje uči, umrtvljenje svoga nefsa (duše, ega), tj. njegove volje, a jedan od osnovnih uvjeta sigurnog stupanja na ovaj stupanj, za razliku od ostalih duhovnih položaja, jeste da osoba ima šejha. Na ovom su se stupnju ozbiljala dva velika tarikatska velikana, hzr. Ebū Abdullāh el-Arrāk iz Almerije, te hzr. Ebū Medjen iz Budžāje.

·        Duhovni položaj Božijih darova. Ljudsko srce kada se oslobodi svih prljavština, duhovno izbistri i prođe kroz već navedene nivoe i Božanske manifestacije, dragi Allah tada ga potpuno, u jednoj silnoj džezbi, privlači Sebi, kada privučena osoba u tom stanju duhovnog transa zadobiva 100.620 stajališta (mevkif).

·        Postaja spoznaje, ma’rifeta. Ovo je stupanj na kojem čovjekovo srce postaje Kabom za sve Božanske tajne, kada svakog petka, dok god je osoba na rečenom mekāmu, nadolazi mu 600.000 melekūtskih tajni. Od njih jedna je Božanska (ilāhī), njih pet Gospodske (rabbānī), dok su ostale tajne univerzuma (esrārul-kevn).

·        Stupanj „određenih dana“. Riječ je o duhovnom položaju u kojem svaki dan u sedmici pripada jednom od Vjesnikâ, tj. tajne koje se otkrivaju sahibijama srca u tim danima jesu duhovni izljevi tih i tih vjerovjesnika. Tako nedjelja („prvi dan“) pripada Idrīsu, a.s. Njegovom tajnom otkrivaju se svrhe stvari prije nego se stvari i pokažu. Ponedjeljak je dan Ādema, a.s. Njegovom se tajnom otkriva razlog umanjenja i uvećanja mekāmâ kod duhovnih putnika, kao i „silazak“ Istinitog na način kešfa. Na utorak se usmjeravaju duhovne energije Hārūna pejgambera, a.s., ili Jahjā pejgambera, a.s., odnosno tajna koja otkriva šta šteti a šta koristi od nadavanja iz skrivenoga svijeta. Srijedom se manifestira tajna ’Īsā’a, a.s., tajna kojom se spoznaje upotpunjenje mekāmâ i način svršetka, pečačenja (hatm), i onog što tek treba da se desi. Na četvrtak se usmjerava tajna od strane Mūsā’a, a.s., kojom se otkriva suština dīnskog bratimljenja i tajne prisnih zaziva. Petkom se očituje tajna koja isijava iz nutrine Jūsufove, a.s., tajna kojom se otkriva uzdizanje i hod kroz mekāme. Konačno, subotom se manifestira tajna Ibrāhīma, a.s., tajna kojom se dokučuju dometi dušmanâ (neprijatelja) i u kojem trenutku treba začeti borbu sa njima. Hadret ovog stupnja pripada evlijanskoj postavi ebdāla (tur. jedilera).

·        Stupanj „određenih mjeseci“. Ovdje nas Šejhul-ekber, k.s., već uvodi u duhovni hod kroz dvanaest etapa, predočen fazama lunarnih mjeseci, od prvog mjeseca, mjeseca muharrema, pa do posljednjega, mjeseca zul-hidždžeta.

·        Duhovna postaja „srca onog koji čini zikr (kalbuz-zākir)“. Ljudsko srce kad se ispuni iskrenošću i punom predanošću dragom Allahu, tada je to čisto srce, srce koje čini zikr dragog Boga makar ta osoba jezikom i šutjela, iako, kako to naglašava Šejhul-ekber, na početku sejri-sulūka (duhovnoga puta) koji vodi ovom mekāmu, zikr je potrebno činiti i jezikom, i to shodno određenom tarikatskom usūlu (pravilima reda) i samome pojedincu. To stanje prakticiranja zikra treba da traje dotle dok se njime ne ispuni cijela zākirova nutrina, dotle da ga zikr savlada i u postojanju oko sebe ne vidi ama baš niša a da mu to na što mu je pogled pao istim zikrom ne uzvraća, isti zikr izgovara. Ovaj sejri-sulūk, ili sefer kako kaže hzr. Ibn ’Arebī, ima ukupno sedam mekāma kroz koje valja proći. Sedmi mekām je granica iza koje niko ne može.[10] Osobi koja dospije na sedmi mekām uzvišeni Allah u svakome danu dariva jednu od Svojih tuhfi (skupocjena poklona), 70.000 tajnî preko melekâ sefere kirāmin berere (pisara, časnih i čestitih),[11] Božijih svjedoka. U tim trenucima, dok mu meleki nadolaze na njegovo srce, ona u sebi tada jasno čuje tesbīh (veličanje) najuzvišenijeg meleksoga zbora, el-Mele’ul-a’lā.

·        Stupanj „utonutog zikrom u Mezkūru, Kojeg se čini zikr (el-fānī aniz-zikr bil-Mezkūr)“. Srce kada nestane, iščezne i utopi se u svome Mezkūru (kojeg čini zikr, spominje i zaziva), Božanske tajne tada kreću njemu u pohod, a najuzvišeniji melekski zbor, el-mele’ul-a’lā, za njim počne da čezne.

·        Stupanj „utonutog Mezkūrom u Mezkūru (el-fānī anil-Mezkūr bil-Mezkūr). Osoba koja uspije postići da bude fānī čak i od Mezkūra samim Mezkūrom, između njega i prvog mekāma spusti se 700.000 zastora, koprena. Ovo duhovno stanište je, kako kaže Šejhul-ekber, najuzvišeniji stupanj fenā’a (duhovnog utrnuća, nestajanja i iščeznuća), krajnja tačka koju čovjek može doseći, s tim da unutar njega ipak postoje određene kvalitativne razlike, posebno među poslanicima, posebno vjerovjesnicima a posebno i evlijama kao njihovim duhovnim nasljednicima.

I na kraju ove najobimnije sfere, one koji žeđaju za dodatnim znanjima i smjernicama srca, hzr. Ibn ’Arebī opet upućuje na jedno drugo svoje djelo, pod naslovom Minhādžul-irtikā’ (Pravac duhovnoga uzdizanja), poznatije kao Ukletul-mustevfiz (Karika nemirnoga).

Osma sfera

Polahko se privodimo kraju ove fascinantne knjige. Preostalo je objasniti još dvije sfere, konkretnije dva izlazišta mlađakâ. Kao i prethodna četiri izlazišta (2.,3.,5. i 6.), tako i ova dva iskazana su jezikom simbola i aluzija.

Ovu, osmu sferu ili izlazište, hzr. Ibn ’Arebī ovako započinje:

„Da mi je znati dal' je gospodin, vrli mudrac, čuo kad reče onaj koji reče:

Mi smo Hizbullāh, stranka Božija,....“

Deveta sfera

Ovu, posljednju sferu, hzr. Ibn ’Arebī ovako započinje:

Da mi je znati dal' je imām, čisti mudrac, čuo telala (dā’ī) sina pojavnoga na zborištu čistome i potpunome,...

Ovaj simbolički opis 9. sfere hzr. Ibn ’Arebī  zaokružuje tzv. čvorištem ili duhovnim utvrđenjem (ma’kil) od 14 duhovnih, nutarnjih zalazištâ zvijezdâ i 14 izlazištâ mlađakâ koja im ponaosob odgovaraju. U posljednjem, četrnaestom zalazištu, otkriva nam jednu golemu Božansku mudrost na Zemlji, zalazištu zvijezde tuge (el-huzn):

„O ti tužni, blago se tebi, pa opet, blago se tebi! Tako mi Boga, ti si sretnik!... Sjetni (el-hazīn) Allahova je tajna na Zemlji. Kad u srcu nema tuge, ono propada... U tuzi je sadržano svako dobro. Kad dragi Allah zavoli nekog roba, u njegovo srce On usadi tugaljku (nā’iha). Čovjek koji nije kušao okusa tuge, taj nije kušao ni okusa robovanja (ibāde) dragome Bogu... Izlazište njegova mlađaka u stihovima se pokazuje:

حزن الفؤاد أدبه    و دينه و مذهبه

إن جئته وجدته    أمرا عسيرا مركبه

و كل من يشغله    مقامه لا يطلبه

Tuga srca, to je njegov edeb,

njegova vjera i njegov mezheb.

 

Ako joj dođeš, tugu pohoditi,

vidiš da teško nju je nositi.

 

A svak' onaj ko u mekāmu nešto važi,

i njime se bavi, taj tuge i ne traži.“

Nastavit će se, ako Bog da!


[1] Hzr. Šejhul-ekber u svome Futūhātu uči nas kako dar duhovnog ovladavanja vodom, što se posljedično manifestira i u pojavnom ovladavanju, imaju Božiji odabranici koji nasljeduju duhovne kvalitete Božijeg poslanika ’Īsā’a, a.s., a zovu se īsevijjūni. (Futūhāt ..., tom I, str.286-293.) Hzr. Muhammed, s.a.v.s., kaže za ’Īsā’a pejgambera: „Da mu je jekīn (uvjerenje, vjera, osvjedočenje) bio jači, mogao bi i po zraku hoditi.“ „Nema sumnje da je jekīn ’Īsā’a daleko jači od našeg (nas evlija),“ veli hzr. Ibn Arabī, „pa on je od poslanika sudbinske odluke (ulul-azm), no mi, bez sumnje, hodamo zrakom. To samo zbog našeg slijeđenja Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., (iz kojeg vučemo duhovnu snagu), a ne nikako da je naše uvjerenje jače od ’Īsāovog. Bože nas sačuvaj od toga! Tako i isevijjūni mogu hodati po vodi, ne zato što im je jekīn jednak onom hazreti ’Īsā’a, već shodno svojoj pripadnosti duhovnom lancu ’Īsā’a, a.s., i odsjajima njegova svjetla u svojim srcima. Primjer toga su sluge velikodostojnika koji zajedno sa njima ulaze na prijem kod kralja, a van prijemne sale ostaju mnogi koji su na daleko većem položaju od spomenutih sluga, ne dozvoljavajući im da uđu.“ (Futūhāt, tom I, str. 286.-293.)

[2] Ovaj kerāmet, kako ponovo čitamo u Futūhātu, rezerviran je samo za hzr. Muhammedove, a.s., duhovne nasljednike, vārise, muhammedijjūne, čija uglačanost srca je uspjela primiti skupnost odsjaja hazreti Pejgambera, a.s. Taj kerāmet vezuje se uz Poslanikov, a.s., isrā’ i mi’rādž, kada je u noći mi’rādža bio nošen kroz zrak.

[3] Kur’ān, sura el-Hāqqah, ajet 24.

[4] Kur’ān, sura el-A’rāf, ajet 51.

[5] Kur’ān, sura Hūd, ajet 38.

[6] Behlūl je i konkretna ličnost. Često se spominje u anegdoti s halīfom Hārūnom er-Rešīdom.

[7] Kad je hzr. Pejgamber izrekao ovaj kudsi-hadis, proučio je dovu: Jā Mukallibel-kulūb sebbit kalbī ’alā dīnik – „O Ti Koji premečeš ljudska srca, učvrsti srce moje na vjeri Tvojoj!“ (Hadis bilježi et-Tirmizī od Umm Seleme, r.a.)

[8] Kur’ān, sura el-Bejjine, ajet 5.

[9] Kur’ān, sura el-Ahzāb, ajet 13.

[10] Ovo podsjeća na sedam mekāma tarikatskoga napredovanja, od nefsi-emmāre (duše sklone zlu) pa do nefsi-kāmile (savršene duše).

[11] Aluzija na 15. i 16. ajet sure el-Abese.