Hazreti Ibn Arebijeva knjiga Mevāki’un-nudžūm (II dio)
Priredio i preveo: Kenan Čemo
Datum: 22.11.2006.
SADRŽAJ:
Četvrta sfera
Peta sfera
Šesta sfera
Četvrta sfera
Ovo je slijedom drugo „zalazište“, po definiciji sapijencijalno/spoznajno, koje se tiče znanja (el-mevki’ul-ilmī), „zvijezda upute“ koja se javila u srcu imāmi-mudebbira u pojavnome svijetu.
Dragi Allah kaže: „Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, - a i meleki i učeni (ulul-ilm) -, i da On postupa pravedno.“[1] Ovdje Uzvišeni obavještava robove Svoje o vrijednosti znanja, iluma, svojstvom kojim je Sebe opisao. Ta vrijednost ili čast (šeref) znanja je dvojaka. Prva se odnosi na samu bît znanja a druga na predmet znanja.
Uzvišeni nas obavještava da su pravi učenjaci (el-ulemā’) ustvari istinski monoteisti, zbiljski muvehhidūni, gdje je tevhīd (Božije jedinstvo) najčasniji mekām kojem se može stići, iza kojeg nema drugih mekāma. Onaj ko se posklizne na putu tevhīda, kako pojavno tako i nekim trenutnim stanjem, taj pada u širk (višeboštvo). Onaj ko se pojavno, doslovno službeno (resmen) posklizne, kojem je širk njegov amblem, taj će biti vječno nesretan, neće biti izveden iz Džehennema čak ni preko šefā’ata (zagovora) i bilo čega drugog. Međutim, onaj ko se posklizne u nekoj trenutnoj okolnosti, to je onda osoba gafleta (nehaja), kojoj dati grijeh može biti pobrisan zikrom (spomenom Božijega Imena) i njemu sličnim.
Osoba koja je znalac (ālim) ujedno je nadahnuta, posjednik ilhāma, barata određenim tajnama. Kako to kaže Uzvišeni za Mūsāova, a.s., saputnika, hzr. Hidra: „I onome što samo Mi znamo naučili.“[2] Ālim također ima i strah od Boga, kako to Uzvišeni kaže: „A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.“[3] Treće svojstvo učenih jeste pronicljivost i moć shvaćanja, kao što kaže Uzvišeni: „Ali ih samo učeni shvaćaju.“[4] Četvrto svojstvo manifestira se njihovom postojanošću, koju ne nagrizaju nikakve šubhe i ne ljuljaju nikakve sumnje, kao što Uzvišeni kaže: „Oni koji su dobro u nauku upučeni...“[5] Konačno, peto svojstvo prave uleme jeste da poznaju stvari prije nego se i dese, kao što Uzvišeni kaže: „Zar ovima nije dokaz to što za njega znaju učeni ljudi sinova Israilovih?“[6]
To je svojstvo o kojem dragi Allaha obavještava Svoga vjerovjesnika hzr. Muhammeda, a.s., u još većoj mjeri, kad kaže: „Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi, uvećaj!“[7] Na takav način ne govori se ni o jednom drugom svojstvu. Hazreti Ibn Arebi naglašava kako njemu posvećuje nešto više pažnje iz razloga što u njegovu vremenu javili su se ljudi, kojima ni broja nema, a koje je savladala ignorancija stupnja znanja, s kojima se poigraše njihovi hirovi dotle da ustvrdiše kako je znanje koprena.
„Znanje je nosilac dvije velike, goleme časti. Jedna je ta što uzvišeni Allah Sebe njime opisuje, a druga je što njime upućuje hvalu Svojoj eliti, Svojim vjerovjesnicima, Svojim melekima, a onda i nas njime dariva, stalno nas darivajući s obzirom da nas je učinio nasljednicima vjerovjesnikâ, kao što kaže Alejhisselam: „Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika.“ Zašto onda da odustajemo od imena kojim nas imenovaše uzvišeni Allah i Njegov Vjerovjesnik, davajući prednost nekom drugom imenu, pa ālima oslovljavajući npr. ārif (od ma’rifet – spoznaja)... Ma’rifet ti daje samo jednu stvar, iz njega crpiš samo jednu korist budući se i odnosi samo na jedan objekat, dok ti ilum dariva dvostruku korist budući je njegov i predmet dvostruki objekat...“
Stvar koju Šejhul-Ekber, k.s., ovdje ističe jeste Božanski edeb (el-edebul-ilāhī), meta/kosmički princip čuvanja i pažnje na finese Božijega zakona u stvorenome svijetu makar logički i davala se mogućnost drukčijega suda. Sehl ibn Abdullāh, što je zabilježeno u knjizi Sulemija Nīsābūrija Īdāhut-tarīk fī usūli ehlit-tahkīk, u tom smislu je rekao: „Čovjek ne može Boga spoznati, biti ārif, što Ga neće znati, biti ālim, a neće Ga znati što neće biti milošću za čitav svijet. Nebo je milost za zemlju, zemljina utruba milost za njezinu površinu, ahiret (budući svijet) milost za dunjaluk (ovaj svijet), učenjaci (ulemā’) milost za neznalice, odraslî milost za djecu, Vjerovjesnik, a.s., milost za sve stvoreno, kao što je uzvišeni Allah Samilostan prema Svojim stvorenjima.“ Pozivajući se na hzr. Džunejda i njegovu knjigu Muntehabul-esrār fī sifetis-siddīkine vel-ebrār, i upućujući na razmišljanje ovog hzr. Sehlova iskaza, za njega Šejhul-ekber kaže da je Božiji dokaz nad svim ozbiljenima sufijama, kao što je Sulejmān, a.s., Božiji dokaz kraljevima, Ejūb, a.s., ljudima stavljenim na muke i kušnje, itd., sve do hzr. pejgambera Muhammeda, a.s., koji je Božiji dokaz siromasima (el-fukarā’).
Ono što potvrđuje prednost ālima nad ārifom jesu i Božije riječi gdje opisujući ārifa njegov hāl (stanje) kvalificira plačem, mekām (duhovni stupanj) vjerovanjem u ono što čuje, ne i vidi, a djela čežnjom za Uzvišenim i željom da se prikuči dobrîma, da bude upisan zajedno sa svjedocima. Tako Uzvišeni kaže: „Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer spoznadoše (arefū) da je to Istina.“[8] On tu nije kazao alimū (znadoše), već arefū. Nakon toga Allah, dž.š., spominje njihov zikr: „Oni govore: 'Gospodaru naš, mi vjerujemo (āmennā), pa upiši nas u one koji su posvjedočili! Zašto da ne vjerujemo u Allaha i u Istinu koja nam dolazi, kada jedva čekamo da i nas Gospodar naš uvede s dobrim ljudima.'“[9] O ovome hzr. Ibn Arebi govori i u svome Futūhātu (Mekkanskim otkrovenjima), dajući nam i dodatna pojašnjenja. Oni umjesto „čeznemo“ (natme’u) ne kažu „mi smo sigurni“ (nakta’u), niti kažu namjesto „s dobrim ljudima“ samo s ljudima ili pak s robovima Tvojim dobrim kao što to vele vjerovjesnici. Tek osobe koje mogu ponijeti titulu siddīka, ne i ārifi, sposobne su netražiti nikakve nagrade i sevapa za svoja djela. Njih je uzvišeni Allah toga kutarisao, budući znaju da njihova djela nisu njihova, budući duboko znaju da su istinski robovi, a rob nema ničeg svoga.
Znanja ili znanosti jesu raznorodna. Tako imamo spekulativnu znanost, znanost Predaje, znanost o biljkama, znanost o životinjama, astronomiju, itd. Svaka od tih znanosti, kako kaže Šejhul-ekber, ima svoje članke i razrede na kojima počiva i koji je definiraju.
„Mi vidimo šta tu treba nama za našu sreću!, pa da to uzmemo i samo time se pozabavimo a drugoga se, što nam nasušno ne treba, prođemo, kako ne bi zalud vrijeme trošili i kako bi vrijeme išlo u našu korist, ako Bog da! Ono što nam treba jesu tek dva razreda. Prvi ulazi pod okvir spekulativnih znanosti, što je ilmul-kelām (apologijska teologija), dok je drugi potpada pod znanosti Predaje, što nije doli Šerijat. Osam je činjeničnih objekata (ma’lūmāt) koji ulaze u ove dvije kategorije a kojima smo muhtač (potrebni) za postizanje sreće. To su nužno (vādžib), moguće (džā’iz), nemoguće (mustehīl), bît (zāt), svojstva (sifāt), djela (ef’āl), znanje sreće (ilmus-se’āde), te znanje nesreće (ilmuš-šekā’). Za ovih se osam stvari mora tragati ako se hoće spašen biti. Posljednje dvije, znanje sreće i znanje nesreće, uvjetovane su poznavanjem također osam stvari, od kojih su pet propisi: strogo propisano (vādžib), zabranjeno (mahzūr), pohvalno (mendūb), pokuđeno (mekrūh), te načelno dopušteno (mubāh), dok su preostale tri stvari ustvari temelji tih pet, a to su: Kur’ān (Božija Knjiga), mutevātir Sunnet (autentična praksa Božijeg Poslanika, a.s.) i konsenzus učenjaka (idžmā’). Prema postignući gornjih kategorija i njihovu ovladavanju ljudi se dijele u dva tabora. U prvom su učenjaci a u drugom oni koji slijede učenjake (mukallidi). K ad ove stvari postanu jasnima, tada čovjek preuzima određene obaveze, dobiva zadaću koja se proteže na osam organa, oko, uho, jezik, ruku, trbuh, splovilo, nogu i srce. Poznavanje zadaćâ ovih organa znanje je o postupcima koji vode sreći ukoliko se bude postupalo onako kako ćemo to objasniti u 'zvijezdi velājeta', 'zvijezdi' koja slijedi iza ove 'zvijezde'. Baš za ove znanosti, sinak moj, za pretpostaviti je da Uzvišeni kaže svjetlost nad svjetlošću[10]...“
Ovim svjetlostima hzr. Ibn Arebi daje simbolička imena (elkāb), tj. predstavlja ih s čovjekovim nutarnjim, duhovnim nebeskim tijelima, i to suncem (šems), mlađakom (hilāl), mjesecom (kamer), uštapom (bedr), zvijezdom stajaćicom (kevkeb sābit), munjom (berk), svjetiljkom (sirādž) i vatrom (nār). Svaki od njih ima svoje ljude. Tako sunčeva svjetlost pripada ljudima spoznaje (ma’rife), mlađakova ljudima (samo)nadzora (murākabe), mjesečeva ljudima uvažavanja (i’tibār), svjetlost punog mjeseca ljudima prisnog razgovora (musāmere), zvjezdana ljudima pažnje (murā’āt), svjetlost svjetiljke ljudima osame (helevāt), ognjena ljudima duhovne borbe (mudžāhedāt), te svjetlost munje ljudima istinskoga znanja (ilm), onim koji objediniše sve mekāme, ljudima bîti (ehluz-zāt).
„Svjetlost sunca odagnava tamu duše, nefsa. Svjetlost mlađaka odagnava tamu sumnje. Svjetlost mjeseca odagnava tamu nehaja, gafleta. Svjetlost punog mjeseca odagnava tamu prijevare. Svjetlost zvijezde odagnava tamu neznanja i šubhe. Svjetlost svjetiljke odagnava tamu sotonina došaptavanja, vesvese. Svjetlost vatre odagnava tamu lakomislenosti i bîtka, dok svjetlost munje odagnava tamu transcendencije (tenzīh).“
Za ovu posljednju, svjetlost munje, hzr. Šejhul-ekber kaže kako njime čak i nutarnji vid biva pokriven, baca njegovog sahibiju u okeane nemoći i zbunjenosti, svjetlost koju nije moguće logički dokučiti, čiju tajnu zabranjeno je otkrivati.
Svaki od ovih osam nūrova ima svoj felek, svoju sferu koja u čovjekovu je biću i koje kruže od duhovnoga istoka ka duhovnome zapadu, kruženje koje je u svojoj biti, kako nas to uči hzr. Šejhul-ekber, ustvari od zapada ka istoku. Jedini izuzetak je posljednja sfera, sfera tevhīda i njena svjetlost znanja. Jedina ona nema ni istoka ni zapada, sfera koja je vrutak svih ostalih svjetlosti. Kao što Uzvišeni kaže: „Koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, ni istočnim ni zapadnim.“[11] Njen istok i zapad ustvari toliko se brzo smjenjuju, jedan u drugog ulaze, da se ponaosob i ne primjećuju. Zato je njezin nūr i uspoređen s munjom.
„Kao što se vrata tevbe, pokajanja, zatvaraju onog trena kad Sunce izađe sa zapada, kada se ljudska djela više ne budu dizala (vrijedila), tako i kušatelju ove zbîlje nestaje njegova amblema, ukida se njegova obaveza (teklīfuhū) i bît njegova iščezava, budući upravo to suština ovog mekāma porađa.“
Kazujući dalje o istocima ovih sfera, zapadima i zenitima hzr. Ibn Arebi kaže kako je istok prve stagnacija i opadanje, njen zenit je šutnja a zapad njemost. Istok druge je hrljenje društvu, njen zenit je otuđivanje a zapad intima u svakome stanju. Istok treće je usrdnost u dovi, njen zenit je odgovor uz odgovor a zapad edeb. Istok četvrte je čuvanje udova od zabranjenih radnji, njen zenit je čuvanje duše, nefsa od dopuštenih stvari, a zapad sustezanje (imsāk) srca od udarâ gafleta i bîtka (el-kevn). Istok pete je putovanje zemljama, njen zenit je bijeg u brda a zapad bivanje gdje god se bilo. Istok šeste je iskrenost u bdijenju, noćnoj molitvi, njen zenit je slast Njegova slušanja tebe a zapad u Njegovu učenju tebi. Konačno, istok sedme je velājet (Božije prijateljovanje, evlijaluk), njen zenit je vjerovjesništvo (nubuvve) a zapad poslanstvo (risāle).
Peta sfera
Ovo je slijedom treće „izlazište“, prvo drugog stupnja, po definicji „očevidno“ (el-ijānī), mlađak s kraja lunarnoga mjeseca koji je zarudio u duši (nefsu) imāmi-mudebbira u svijetu siline (el-džeberūt) i onom skrivenom, melekskome (el-melekūt). Kao i prethodna dva „izlazišta“, tako je i ova sfera iskazana jezikom simbola, a počinje:
„Zar šejhul-imām ne zna, pošto nūrovi se sabraše na zboru debatnome i poče nadmetanje pa skup bî ušutkan a uši načuljene, da izvijestiše one oštra vida i britka shvatanja kako niko ne bijaše na krivu putu a da, samo zahvalom Allahu, ipak ne pogodi u metu...“
Šesta sfera
Ako je prethodno „izlazište“ bilo „očevidno“ onda je ovo „božansko“ (el-ilāhī). I ovu sferu, kao i sve druge u kojima vladaju duhovni mlađaci, hzr. Ibn Arebi odijeva u ruho simbola i aluzija. Govor o njoj, u slobodnome prijevodu, ovako započinje:
„Da mi je znati jel' progovori mudrac o dva goluba grivnjaša u bašči gdje njegova napaja se duša, dva goluba na lik jedan drugoga, kojim tajna jednoga ista je kao i drugoga,...“
Nastavit će se, ako Bog da!
[1] Kur’ān, sura Ālu Imrān, ajet 18.
[2] Kur’ān, sura el-Kehf, ajet 65.
[3] Kur’ān, sura Fātir, ajet 28.
[4] Kur’ān, sura el-Ankebūt, ajet 43.
[5] Kur’ān, sura Ālu Imrān, ajet 7.
[6] Kur’ān, sura eš-Šu’arā’, ajet 197.
[7] Kur’ān, sura Tā-hā, ajet 114.
[8] Kur’ān, sura el-Mā’ide, ajet 83.
[9] Kur’ān, sura el-Mā’ide, ajeti 83., 84.
[10] Kur’ān, sura en-Nūr, ajet 35.
[11] Kur’ān, sura en-Nūr, ajet 35.