> > >

Hazreti Ibn Arebijeva knjiga Mevāki’un-nudžūm (III dio)

Priredio i preveo: Kenan Čemo
Datum: 30.11.2006.

Sedma sfera

Ovo je slijedom posljednje, treće „zalazište“, po definiciji djelatno (el-amelī), zalazište „zvijezde velājeta“ koja se javlja u srcu imāmi-mudebbira u pojavnome svijetu. Ovoj sferi hzr. Ibn Arebi poklanja najviše prostora, oko dvije trećine cjelokupne knjige.

Uzvišeni kaže: „Hvala Allahu, koji nam je obećanje Svoje ispunio i u Džennetu nam mjesto darovao, da se u njemu nastanimo gdje hoćemo!" Divne li nagrade onima koji su se trudili!“[1]

Kada uzvišeni Allaha hvali nekog od Svojih robova, bilo u Kur’āni-kerīmu bilo preko Alejhisselama, On to isključivo čini za učinjena djela, što je vrhunac Njegove dobrote budući dariva Svoga roba i hvali ga za ono što i nije njegovo ako znamo:

„...da te On za tvoj perčin drži, da te On vodi svakome djelu kojeg hoće od tebe u tebi da proizvede i preko tvoje ruke pokaže, a ti u gafletu, ništa ne osjećaš... Zar ne vidiš Božijega prijatelja (Ibrāhīma, a.s.) kako za ovaj mekām kaže: 'Koji me je stvorio i na pravi put uputio, i Koji me hrani i poji, i Koji me, kad se razbolim, liječi?!'[2] Pogledaj samo njegova edeba!...“

Dragi Allah jedne hvali za njihov takvaluk (bogobojaznost), druge za njihovu vjeru, treće za njihovo znanje, ilum, gdje i znanje, prema hzr. Ibn Arebiju, potpada u djelâ. On, Uzvišeni, ni o jednome mekāmu (duhovnome stupnju) ne govori a da ga ne veže uz neko konkretno dobro djelo, npr.: „Oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu;“[3] „Onima koji govore: 'Gospodar naš je Allah' pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki, 'Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.'“[4]

„Tvrditi kako čovjek doseže određene stupnje i iskušenjem, (belajima, mukama), stupnje koje ne postiže nikakvim djelima, a iskušenja nisu u domenu ljudskog djelovanja, jeste greška. Belaj ne daje apsolutno nikakav mekām, duhovni rang... Kad bi belaj kao takav dizao čovjeka na neke stupnje i njime se postizala vječna sreća, onda bi je zadobili i mnogobošci i nevjernici koji su na mukama. Međutim, u njihovu slučaju one su tek ubrzavanje Božije kazne, kao što kaže Uzvišeni: '...To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika.'[5] Ljude na mukama ne duhovne stupnje ne diže drugo doli sabur (strpljenje, podnošenje) na njima i njihov raziluk (zadovoljstvo, prihvatanje), a sabur i raziluk već pripadaju djelima propisanih stanja koja nam se nalažu, kao što Uzvišeni kaže: 'Strpljiv budi!, ali strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć.'[6]... Međutim, sinak moj, čovjek treba vjerovati kako ga postizanju svih tih mekāma, u osnovi, ne vode njegova djela već milost Boga, Koji mu dariva uspjeh i snagu za izvrešnje tog i tog djela... Alejhisselam kaže: 'Niko neće ući u Džennet zaslugom svojih djela. Upitaše ga: 'Pa zar ni ti Božiji Poslaniče?!' Reče: Ni ja, osim da me Allah obaspe Svojom milošću.' Ulazak (u Džennet) tako je po Njegovoj milosti, dijeljenje duhovnih razina (ed-deredžāt) po djelima a vječnost po nijetima. Isto je i s Domom nesretnim (Džehennemom). Ulazak u njega ide po Božijoj pravdi, nivoi patnje po djelima a vječni boravak po nijetima.“

Iza ovoga hzr. Ibn Arebī govori nam šta je to, ukoliko smo već darivani uspjehom, što prvo trebamo znati, šta su to prioriteti za svaku osobu. Na prvom mjestu jesu ona temeljna znanja koja su prethodno već naznačena. Princip je paziti na prioritete i ne baviti se onim što nam trenutno ne treba, jer bi u suprotnom, kako kaže Šejhul-ekber, detaljisanje u onom što nam ne treba, bilo obično traćenje vremena nauštrb onog što je preče i važnije.

Prvo što treba naučiti, kad se uđe u fazu punoljetstva (puberteta), pojašnjava nam hzr. Šejhul-ekber, a tiče se svake individue, jesu temelji islamskoga vjerovanja. Osoba koja je nadarena za logiku to će učiti uz jasne dokaze, dok ona čiji razum je krut (džāmid), ta vjerovanja će (akā’id) preuzimati kao gotovu i serviranu stvar, na način taklīda. Kada stekne ta osnovna akaidska znanja, tj. savlada imanske šarte, tada prelazi na upoznavanje s islamskim šartima. Potom se upoznaje s vaktovima, vremenima propisanih ibadeta, pa kad npr. nastupi vrijeme nekog namaza, tada uči kako se abdesti i ono što mu je lahko zapamtiti iz Kur’āna. U tom stadiju njemu ništa više drugo ne treba, sve dok se ne prikuči mjesec ramazan, kada će se upoznati s propisima posta. Isto tako što se tiče i hadža, propise o njemu treba da uči tek kada dođe u situaciju da postaje biti obavezan ići na hadž. Isti princip važi i za ostale ibadete, zekat, propise o kupoprodaji, itd.

Šejhul-ekber još nas savjetuje, pa kaže kako se treba čuvati pada u gaflet, nehajne trenutke dokolice kada činimo djela koja su mubah, načelno dopuštena.

„Te trenutke osoba neka ispuni zikrom i sličnim postupcima koji su mendub, a ni to neće vrijediti što se prvo neće upoznati s vadžibima kako bi prvo njih ispunio, te haramima kako bi ih se klonio, pa tek onda mendubima kako bi i njima hitao, i mekruhima kako bi se i njih čuvao, dok će se u mubah stvarima uticati dragom Bogu od gafleta... Kad ti ovo bude jasno onda se trebaš upoznati s propisima koji su tvome biću općeniti i onima koji su posebni. Pod općenitim mislim na svaki ibadet u kojem kad se nađeš biva ti zabranjenim baviti se bilo čim drugim, poput npr. namaza. S druge strane, pod posebnim mislim na ibadete koji se tiču samo određenih organa, tj. one ibadete koji ti ne priječe bavljenje i nekim drugim mubah radnjama.“

Broj tih organa (el-a’dā’ el-mukellefe) je osam. To su: oko, uho, jezik, ruka, trbuh, spolni organ, noga i srce. Svaki od ovih organa ima određenu zadaću, samo sebi svojstvenu.

„...Znaj da uzvišeni Allah kada te ojača tevfīkom (uspjehom) u znanju i postupcima, otvara ti kapiju ka Svome melekūtu (skrivenome svijetu) i priječi te od pogledanja u pojave iza te kapije, udarce gafletâ i povratak u svijet strastî. Ti ćeš tada baviti se nadavanjima Istinitog koja u sebi nose Njegove finoće, tajne i otkrovenja, a to je znanje koje se zove ilmut-tedellī ('znanje poniznosti') i ilmut-telekkī ('znanje primitka'). Za njegovo postignuće trudi se stalnim zikrom, osamom, prijatnom hranom i umanjivanjem u jelu, čednošću u govoru,... Sinak, nastoj i da nađeš svoga šejha koji će te voditi (u svemu tome), iršād činiti,...“

Onaj ko za sebe tvrdi da je ispunio obaveze koje se odnose na vid, njegov znak bit će obaranje pogleda pred zabranjenim stvarima, da se čuva čak i prvog pogleda koji se inače oprašta. Onaj ko za sebe tvrdi da je ispunio obaveze koje se odnose na sluh, njegov znak bit će riječi Uzvišenog: „Koji Kur’ān slušaju i slijede ono najljepše u njemu,“[7] slušanje znanja, redovan odlazak na skupove zikra, itd.

Ovdje nam hzr. Ibn Arebī kaže posjednik nekog mekāma raduje mu se i njime je zadovoljan, i sebe i druge njemu zove, kao što Uzvišeni kaže: „Svaka stranka radosna onim što ispovijeda (onim što je kod nje).“[8] Samo Savršeni čovjek ne vezuje se ni uz jedan poseban mekām. Zato samo takav i može biti Sāhibul-vakt, „Posjednik vremena“, tj. duhovni pol ili gavs.

Nadalje, onaj ko za sebe tvrdi da je ispunio obaveze koje se odnose na jezik, njegov znak bit će umanjen govor osim kad savjetuje, prenosi vjeru, čini zikr i sl. Onaj ko za sebe tvrdi da je ispunio obaveze koje se odnose na ruku, njegov znak će bit da se njome ne hvata za ono zabranjeno, kao što su dodirivanje žene koja mu nije halal, ubiti čovjeka, ošamariti ga, pokrasti, desnicom dodirivati spolni organ prilikom mokrenja, itd. Onaj ko za sebe tvrdi da je ispunio obaveze koje se odnose na trbuh, njegov znak će biti skromnost, neprejedanje, itd. Onaj ko za sebe tvrdi da je ispunio obaveze koje se odnose na spolni organ, njegov znak će biti čuvanje od nedozvoljenih seksualnih odnosa, kako sa slobodnim ženama tako i ropkinjama. Onaj ko za sebe tvrdi da je ispunio obaveze koje se odnose na nogu, njegov znak bit će hitanje za dobrobit muslimanâ i ostale braće, stremljenje ibadetima, činjenje mnogih koraka pri odlasku u džamiju, odlazak u džihad, itd. Konačno, onaj ko za sebe tvrdi da je ispunio obaveze koje se odnose na vid, njegov znak bit će pozornost, duhovna budnost, razmišljanje, klonjenje zavisti i zlobe, itd.

„Ovi postupci, sinak moj, jesu počeci volje i sejri-sulūka (duhovnog puta). Oni su uz čovjeka sve do njegove smrti. Ukoliko ih murid ne prakticira na svome putu, onda je on zavaran, dok se kod osobe koja je stigla visālu (cilju) uopće ne može ni zamisliti da ih ne prakticira. Ukoliko za sebe tvrdi da je stigla visālu a ne prakticira ih, njezina tvrdnja je laž. Ako bi joj se otvorila kapija znanja bîtka i tajne svijeta, u njenu slučaju to bi bio samo Božiji mekr (zamka) i istidrādž (zavođenje).“

Iza ovoga hzr. Ibn Arebi prelazi na pojedinačan govor o svakom od rečenih organa ili udova, njihove duhovne položaje ili postaje (menāzil) i kerāmete (natprirodna djela) koji se uz njih vežu. Dragi Allah u kudsi-hadisu kaže: „Rob Moj ne prestaje Mi se približavati nafilama sve dok ga ne zavolim, a kad ga zavolim bivam njegovim sluhom kojim sluša, vidom kojim gleda, jezikom kojim govori, rukom kojom hvata i nogom kojom korača.“

Vid

Osoba koja se istinski ozbilji u njegovanju obaveza koje se odnose na vid, ukoliko Allah htjedne može je počastiti kerāmetima koji se posebno odnose na taj mekām. Ovdje nas hzr. Ibn Arebī upozorava na najmanje dvije stvari. Prva je da kerāmeti nisu uvjet nečije duhovne zrelosti i bivanja na određenom mekāmu. Druga je da kerāmeti kao takvi, u izvjesnom smislu kao manifestacija Božijeg Imena Kerīm (Plemeniti, Dobrostivi), jesu Božiji dar, no kao natprirodna pojava (harku avā’id) mogu imati i sasvim suprotan efekat, tj. biti Božijim mekrom (varkom) i istidrādžom (zavođenjem), osobi davati samo lažna ubjeđenja i duhovno je zavaravati. Mjerilo kojim se luči između ta dva oblika jeste vraćanje pogleda u samoga sebe, ne dozvoliti da nadnaravna pojava bude koprenom, sravniti je s našom pažnjom na propise vezane uz vid u konkretnom slučaju.

Kao primjere kerāmetâ vezanih uz vid Šejhul-ekber navodi nam četiri:

1. Viđenje posjetioca na ogromnoj udaljenosti prije negoli nam stigne.

2. Viđenje iza fizičkih pregrada kroz koje se inače ne vidi.

3. Viđenje Kabe u namazu kako bi se prema njoj okrenulo i slično tome.

4. Viđenje duhovnog melekūtskog svijeta i onog zemljanoga, gdje u duhovni melekūtski spadaju npr. meleki, u duhovni džeberūtski npr. džinni, a u duhovne zemljane npr. ebdāli (jedna od evlijanskih postava), tj. one koji su u pojavnome svijetu odjenuti svojstvima melekâ.

Upitali su jedanput hzr. Sehla: „Šta je (prava) hrana (mel-kūt)?,“ a on reče: „Zikr Onog Koji je umire (zikrul-Hajjil-lezī lā jemūt).“ Rekoše: „Dobro, to je za duše, a šta je za ove naše pojavne siluete?“ Reče, r.a.: „Kuću ostavi njezinu Graditelju. Ako htjedne ispuniće je a ako htjedne može i da je sruši.“

Što se tiče duhovnih postaja (menāzil) vezanih uz vid, tu nam Šejhul-ekber kaže sljedeće:

„Znaj, sinak moj, da se čovjek (tada) iz boravka u melekūtskom svijetu, koji je izvan njega, premješta u sferu viđenja svog vlastitog melekūta koji je u njemu, koji čini njegovu skrivenost i nutrinu. To viđenje izraz je za otvaranje duhovnog, srčanog oka (el-besīre)... No i srčano oko ima svoju koprenu, svoju mrenu...“

Kada se digne ta koprena, odnosno koprene, toj osobi tada se otvaraju i druga srca koja pred njom stoje, ona ih čita kao ispisanu knjigu. Druga mogućnost (kejfijje uhrā) je da usljed čistote i uglačanosti ogledala svoga srca u njemu doživljava odraze duše nekog od prisutnih bez da ga može konkretno imenovati, pa progovori o tim svojim doživljajima koje osjeća, po čemu se dotična osoba prepoznaje. Treća mogućnost je da odmah prepozna o kojoj osobi je riječ, pa se samo njoj i obrati. Tu sposobnost „čitanja“ ljudskih srca i vezu među njima hzr. Ibn Arebī predočava „dimom“ i „parom“. Naime, ako nekome nešto ružno naumpadne, iz njegova srca izlazi „oblak“ koji se nadvija nad srce osobe ovog mekāma, odnosno šejha, pa kad mu se šejh još i licem okrene, taj „dim“ postaje još gušći.

„Suprotno, ukoliko je u nekoga njegova misao (hātir) lijepa, umjesto 'dima' javlja se fina 'para' prijatna mirisa, koju šejh osjeća u svojim nozdrvama... Ako je ta osoba (šejh) odsutna, npr. sjedi u džamiji, a njegovim ukućanima u tom tenutku javi se želja, strast za mesom, on i to osjeti s obzirom da je njegova duša čista od bilo kakvih strasti (zna svoj mekām i da to ne pripada njegovu mekāmu),...“

Četvrti oblik otkrovenja ogleda se u tome da mukāšif (osoba koja doživljava kešfove, otkrovenja) na odjeći onoga koji ima neki naum vidi utisnuto, doslovno ispisano, jel' to treba sprovesti ili ne. Hzr. Muhjiddīn navodi nam primjer šejha Ebū Medjena koji je jedanput razmišljao o razvodu braka sa svojom hanumom, pa je šejh Ebul-Abbās na njegovoj odjeći vido kako piše: „Zadrži svoju ženu!“ Osobno za sebe Šejhul-ekber navodi nam još suptilniji primjer:

„Dok bijah zaokupljen pisanjem jedne knjige što tekla je po nadahnuću, čuh naredbu: 'Piši to i to, poglavlje čiji opis je istančan a otkrivanje zabranjeno!' Međutim, ja neznadoh šta dalje da pišem. Čekao sam sljedeće nadahnuće dotle da mi se i raspoloženje promijenilo pa skoro i nastradah, kad se preda mnom pojavi ploča od svjetlosti a na njoj zeleni svjetlosni reci u kojima je pisalo: 'Ovo je poglavlje čiji opis je istančan a otkrivanje zabranjeno,' i sve riječ po riječ koje sam ja onda prepisivao, sve do kraja, kada ploča preda mnom iščezava.“

Za sljedeći oblik otkrovenja na ovom mekāmu hzr. Ibn Arebī navodi primjer osobe koja čini zinaluk (blud), krade ili čini već neki drugi haram, koja se pojavi pred mukāšifom pa na udu kojim je učinjen grijeh on vidi crne pruge, crne fleke. Tu sposobnost, kaže Šejhul-ekber, je ponajviše imao Ebū Ja’rā, r.a., a rezervirana je za one koji su istinski ozbiljeni na stupnju čednosti.

Ovdje, kod govora o duhovnoj fiziognomiji (el-firāse), Šejhul-ekber nagovještava još jedan mekām ili vrstu kešfa, no čije otkrivanje je, kako kaže, zabranjeno, a zove se melekski kešf. Od njega još suptilniji i finiji jeste onaj objaviteljski (el-vahjī). Od ovoga je finiji onaj kalemski (el-kalemī), Pera ili Prvog uma. Od njega je finiji onaj nūnski (en-nūnī). Od njega je finiji onaj zbiljski (el-hakīkī). Od njega je finiji onaj voljni (el-irādī). Od njega je finiji onaj sapijencijalni (el-ilmī), a od ovoga je finiji samo bîtski kešf (zātī).[9]

Sluh

Što se tiče sluha, njegove duhovne prisutnosti (hudūr) može biti samo uz prisutnost srca. Kaže Uzvišeni: „U tome je, zaista, pouka za onoga ko srce ima ili ko sluša, a priseban je.“[10] Suština slušanja nije doli shvatanje, poimanje od dragog Allaha ono što se mu On „čita, uči“ (jetlū). No, kako nam to naglašava hzr. Šejhul-ekber, pod učenjem se ne misli samo na Kur’an, već na cijeli bîtak, univerzum u svojoj ukupnosti.

„Uzvišeni Allah katkad ti 'čita' iz Velike knjige, koja izvan i mimo je tebe, a ktakad iz tebe sama. Zato dobro slušaj i budi pripravan za govor kojeg ti upućuje tvoj Mevlā (Gospodar) ma na kojem mekāmu bio! Čuvaj se nagluhosti i gluhoće, jer je gluhoća (samem) defekt koji te priječi od shvatanja i zapažanja Velike knjige koju ti On uči, a zove se Kur’ān, dok je nagluhost (vakr) defekt koji te priječi od zapažanja Sažete knjige koja u tebi je, a zove se Furkān, budući je čovjek mjesto/lokus skupnosti onog što je raščlanjeno u Velikome svijetu.“

Alamet ili znak onih koji svoj sluh ozbiljiše jeste njihovo povođeje za svim onim djelima koja približavaju dragom Allahu u domenu slušanja, tj. budno slušanje Njegovih naredbi i zabrana, slušanje znanja, zikrullāha, itd. Također, njihov znak je i gluhost na ogovaranje, klevetanje, potvaranje, ružne riječi i slično, kao što Uzvišeni kaže: „A kada čuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu: 'Nama naša djela, a vama vaša djela; mir vama! Mi ne želimo društvo neukih,'“[11] te: Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina,“ sve do riječi: „...Za sve one koji dobra djela čine.“[12] Kerāmet ovih je da im se Allah odaziva kad Ga zazovu, i On njih čuje (odaziva im se).

Ovdje nas dragi Bog upozorava pa kaže: „I ne budite od onih koji govore: 'Slušamo!' – a ne slušaju,“[13] te: „Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvaćaju!“[14] Shvatiti može, kako kaže Šejhul-ekber, samo onaj ko sluša, a slušati ne može doli onaj ko je prisutan.

Kaže Uzvišeni: „Kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine.“[15] Naime, ako sjedne sa njima da ih sluša, onda je on na njihovu mekāmu, račun će mu se svesti kao i njima, a tim položajem nisu zadovoljni doli munafici (dvoličnjaci, licemjeri). Zato Uzvišeni u istom ajetu dalje kaže: „Allah će sigurno zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.“ Kāfir (nevjernik) je onaj koji izravno bogohuli a munāfik onaj koji sjedi sa njim i sluša ga.

Po istom principu računa se i onaj koji sjedi, druži se sa iskrenim i učenim, imat će udjela u njihovoj nagradi kod Boga. Alejhisselam u tom smislu je kazao: „To su oni čiji drugovi na sijelu neće biti nesretni, jer čovjek je s onim s kojim se druži (el-mer’u me’a men džālese).“ Razlog tomu je što druženje i slušanje rezultat su ljubavi, kao što hazreti Pejgamber na drugom mjestu kaže: „Čovjek je s onim kojeg voli (el-mer’u me’a men ehabbe).“

Poput vida, tako i obzorje sluha ima svoje kerāmete i duhovne položaje. Kao primjere kerāmetâ i ovjde hzr. Ibn Arebī navodi četiri oblika:

Potvrđivanje radosne vijesti da je na pravome putu i ubraja se u razumne. To mu potvrđuje uzvišeni Bog, a računa se najvećim kerāmetom. „Obraduj robove Moje koji Govor slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni,“[16] ili, kako na drugom mjestu kaže: „Oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu,“[17] a vjerovanje ne ide doli nakon što se nešto čuje i to razumije.
Slušanje govora mineralnog svijeta (el-džemādāt). Ovaj kerāmet je dvovrstan. Prvi njegov oblik tiče se osobno čovjeka, dok se drugi odnosi na mineralni svijet. Prvi se očituje u čovjekovu razumijevanju zbîljâ toga svijeta, dok se drugi manifestira njihovim nutarnjim govorom na način kerāmeta, natprirodne pojave. Sve ovo spada u krajnje stadije vjerovjesničkog nasljedovanja (el-mīrās en-nebevī), kojem je u njegovoj mubarek ruci kamenje slavilo dragog Boga, kao i kod odabranih ashaba, cviljenje palmina stupa, nazivanje selama od strane kamena Alejhisselamu, itd. Kako to kaže Uzvišeni: „I ne postoji ništa što Ga ne veliča.“[18]
Da se osobi ovog duhovnog stupnja neko obraća a ona ne zna ko joj se obraća. Ukoliko je ozbiljena u sferi vida, onda će i vidjeti. Ovaj stupanj, kako nas obavještava hzr. Ibn Arebī, posebno je bio izražen kod Ebul-Abbāsa el-Haššāba, r.a.
Slušanje na daljinu, kao što je hazreti Omer, r.a., čuo šta govori njegova vojna ekspedicija u Iraku dok on bijaše u Medini.

Jednom riječju, svaki kerāmet u kojem imam kakva govora, pripada ovom stupnju, mekāmu istinskog ozbiljenja sluha.

Što se tiče duhovnih položaja (menāzil) ovog čula, njihova suština, kao i ostalih čula, vezana je uz oslobađanje od svega što Božijega roba koči u ozbiljenju onim što čuje, vidi ili govori, tj. svake duhovne smetnje. Ukratko, baška za ovo čulo oni su sukusirani u osami (halvetu), osim ako je osoba toliko duhovno jaka da joj uopće ne šteti boravak u javnosti i stalni kontakti s ljudima.

Nastavit će se, ako Bog da!

[1] Kur’ān, sura ez-Zumer, ajet 74.

[2] Kur’ān, sura eš-Šu’arā’, ajeti 78.-80.

[3] Kur’ān, sura Jūnus, ajeti 63.,64.

[4] Kur’ān, sura Fussilet, ajet 30.

[5] Kur’ān, sura el-Mā’ide, ajet 33.

[6] Kur’ān, sura en-Nahl, ajet 127.

[7] Kur’ān, sura ez-Zumer, ajet 18.

[8] Kur’ān, sura el-Mu’minūn, ajet 53.

[9] Kešf zātī ima samo kutb, duhovni pol na Zemlji, dok sve ostale vrste kešfa imaju njegova dva imāma, Lijevi i Desni, kutbova dva bajraktara. (Usp. el-Futūhātul-mekkijje, Bejrūt, 1998., tom II, str. 9., 561.).

[10] Kur’ān, sura Kāf, ajet 37.

[11] Kur’ān, sura el-Kasas, ajet 55.

[12] Kur’ān, sura el-Mā’ide, ajeti 83.-85.

[13] Kur’ān, sura el-Enfāl, ajet 21.

[14] Kur’ān, sura el-Bekare, ajet 171.

[15] Kur’ān, sura en-Nisā’, ajet 140.

[16] Kur’ān, sura ez-Zumer, ajeti 17., 18.

[17] Kur’ān, sura Jūnus, ajeti 63., 64.

[18] Kur’ān, sura el-Isrā’, ajet 44.