Hazreti Ibn Arebijeva knjiga Mevāki’un-nudžūm (IV dio)

Priredio i preveo: Kenan Čemo
Datum: 08.12.2006.

Jezik

Jezik spada u čovjekove najmoćnije organe, no više vodi u propast negoli u spas. Kazao je Alejhisselam: „Zar će ljudi biti naglavačke bacani u Džehennem doli zbog svojih jezika?!“

Jezik, to je, kako kaže hzr. Šejhul-ekber, pero srca, kojim po diktatu volje na hartijma pojavnoga svijeta piše desnica moći.

Uzvišeni kaže: „On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.“[1] Ono što bude iskreno, samo zarad dragoga Boga, On to polaže u knjigu Illijjūn, a sve suprotno tome, što je zamućeno na ovaj ili onaj način, poput nesuvislog govora, laži, prepirke, itd., On polaže u knjigu Sidždžīn, kao što kaže: „Uistinu! Knjiga čestitih je u Illijjūnu,“[2] te: „Usitinu! Knjiga griješnika je u Sidždžīnu.“[3]

Osoba koja pazi na svoj jezik i njegove obaveze, ispunjava naloge koji se tiču jezika, poput izgovaranja Kelimei-šehādeta, učenja Kur’āna, naređivanja na dobro a odvraćanja od zla, odgovaranja na selam, i slično, te se kloni zabranjenog i pokuđenog, poput ogovaranja, nerazborita govora, itd., takva osoba onda je vlasnik svoga jezika, a ne obratno, i takva osoba tada se zove pravim sahibijom jezika. Kao i kod sahibijâ ostalih organa, tako i ovaj sahibija bit će, ako Bog da, darovan određenim kerāmetima i duhovnim položajima, i to s dva velika duhovna položaja iznad kojih drugog nema. Prvi je da mu Istiniti uči/čita Svoju Knjigu na način kako je to odredio i propisao za duhovno ozbiljene ārife (znalce, gnostike), a drugi da mu Svoju Knjigu uči na jedan poseban način kojeg On htjedne a ovaj to sluša.

Što se tiče kerāmetâ vezanih za jezik, hzr. Ibn Arebī navodi nam primjere za tri oblika:

  1. Razgovor s višim svijetom. Ako pored svoga obraćanja, izrazito nutarnjeg govora, on čuje i njihov govor, onda je to rezultat ozbiljenja (tehakkuk) sluha. Ako taj viši svijet još i vidi, to je znak da je i njegov vid duhovno ozbiljen.
  2. Govor o nečemu što se još nije zbilo, obavijest o skrivenim stvarima, te pojavama koje još nisu dovedene u stvarno egzistiranje. Ovaj oblik kerāmata dijeli se u tri vrste: ilkā’ („oglašavanje“), kitābe („pisanje“) i likā’ („susret“).
  3. Kazati nečemu „budi!“ i to da, Božijim izunom (dopuštenjem), biva, kao što su Božijim izunom činili Īsā pejgamber, a.s., i Ibrāhīm pejgamber, a.s. Prvi je tako oživljavao mrtve, slijepima vraćao vid i gubavce liječio,[4] dok su drugom raskomadane ptice na njegov poziv doletjele.[5]

U ovom posljednjem pitanju ili mes’eli ulema će se podijeliti. Jedni će ustvrditi kako vjerovjesnička mu’džiza može biti kerāmet za Božijeg odabranika, Njegovog evliju, dok će drugi takvo što osporiti, iako, kako kaže Šejhul-ekber, tu kod mutesavvifūnâ apsolutno nema spora.

Osnov tog kerāmeta ustvari je u onom što se zove himmet[6], a po nekima i sidk (krajnja duhovna iskrenost i istina). Tako se kaže: „Taj i taj usmjerio je svoj himmet na tu i tu stvar pa mu se ona otvorila,“ odnosno: „Taj i taj bijaše apsolutno iskren u toj i toj stvari.“ To svojstvo ili sifat imaju i vjerovjesnici i evlije. Sve ono čemu običan čovjek može doći samo snagom svoga pojavnog tijela ili već nekog drugog izvanjskoga puta, vjerovjesnik i evlija (velijj) dolaze svojim himmetom, pa i više, što je, u svojoj osnovi, izvan uobičajenih ljudskih snaga.

„Znaj kako bivanje himmeta u čovjeka može biti dvojako, uz dva stupnja. Prvi je himmet koji leži u osnovi ljudske konstitucije i njegove prirode, dok je drugi onaj koji se javlja nakon što ga nije bilo, s tim da među sufijama ima i onih koji misle kako postoji samo prvi oblik himmeta...“

Važno je istaći, kako to naglašava hzr. Ibn Arebī, da uzročne veze (el-esbāb), u svojoj suštini, i nisu uzročne veze po kojima (bihā) se nešto dešava, već tek uz njih (indehā) se to i to javlja, što će reći da su uzročne veze tek navike našeg uma da po njima nešto se dešava.[7]

Jedan od primjera manifestacije himmeta jeste kod osobe koja svojim govorom kod slušalaca izaziva npr. golemu razdraganost i smijeh, bez da ga mogu obuzdati, dok, s druge strane, apsolutno identičan govor, ali od strane neke druge osobe, uopće ne izaziva nikakve efekte.

Što se tiče duhovnih položaja ovog mekāma, koji su već naznačeni, hzr. Šejhul-ekber kaže:

„Znaj, sinak moj, da nećeš znati duhovne postaje učenja (et-tilāve) što nećeš znati Knjige čitane (el-metluvve) u njihovoj bîti... Nazivi tih objavljenih Knjiga jesu: el-Kitābul-munīr, el-Mubīn, el-Muhsī, el-Azīz, el-Merkūm, el-Mestūruz-zāhir, el-Mestūrul-bātin, el-Džāmi’. Prva pripada ljudima dokazâ (el-hudžedž), druga ljudima zbîljâ (el-hakā’ik), treća ljudima duhovnog nadzora (el-murākabe), četvrta ljudima Božije zaštite (el-isme), peta poslanicima i njihovim duhovnim nasljednicima, šesta vjernicima, sedma dopuštenja (el-ibāha), te osma anđeoskim duhovnjacima (er-ruhānijjūn el-melekijjūn).“

Svaka od gornjih grupa ima svoje znakove, alamete po kojima se poznaje, od onih koji uče u Knjizi Munīr, čiji znak je mukāšefa (otkrovenje), pa do onih koji uče Knjigu Džāmi’, čija odlika je oslobađanje „ljudstvenosti“ (el-hurūdž anil-bešerijje) i navlačenje melekske forme (hejūlānijje melekijje).

S druge strane, ove Knjige može učiti i Istiniti Svojim odabranicima, no to već pripada stupnju sluha/slušanja. I takve krase određeni sifati, od onih kojima se uči Knjiga Munīr, čija odlika je da iz njih istrgnut je svaki njihov hir (hevāh), pa do onih kojima se uči Knjiga Džāmi’, čija odlika je da nikog drugog osim Njega oni ne vide.

Prema tome, duhovnih je postaja ili položaja (menāzil) ovog stupnja dva:

1.     Učenje Božijega roba Istinitome.

2.     Učenje Istinitog Njegovom robu.

Što se tiče prvog, tu nam hzr. Ibn Arebī dodatno pojašnjava kako se učenje (čitanje, govor) ne odnosi samo na jezik, čije učenje se manifestira učenjem Kur’āna, već i na druge ljudske organe i nutarnje snage, i to: tijelo (džism) sa svim svojim organima, dušu (nefs), srce (kalb), duh (rūh), tajnu (sirr), te tajnu tajne (sirrus-sirr). Učenje tijela je prakticiranje Božijih naloga (el-mu’āmelāt) koji se odnose na pojedine organe. Učenje duše je kićenje (tehalluk) Božijim Imenima i Atributima. Učenje srca je iskrenost, razmišljanje i promišljanje. Učenje duha je tevhīd. Učenje „tajne“ je jedinstvo, sjedinjenje (ittihād)[8], dok je učenje „tajne tajne“ Božanski edeb, tj. transcendentnost koja joj se spušta od strane Uzvišenog.

Što se tiče onog drugog, ukoliko Istiniti zaželi nekog Svoga roba postaviti na taj mekām, gdje ga dariva slušanjem Svoga učenja, On ga čini fenā’ (apsolutno utrnutim), oslobađa ga (čini tedžrīd) osjećaja samog sebe, pa tako i svega oko sebe. Ovakvo učenje može teći po tri toka. Prvi se manifestira proizvođenjem hvalâ (mehāmid) u čovjeku,[9] kada Uzvišeni sa Svoje strane kaže: Lekel-hamdu jā abdī – „Tebi je hvala robe Moj!,“ a rob odgovori: Hamedenī Rabbī – Moj Gospodar me hvali,“ nakon čega rob, sav van sebe, odgovara: el-Hamdu lillāhi Rabbil-ālemīn – „Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!,“ pa Uzvišeni ponovo kaže: „Tebi je hvala robe Moj!,“ i sve tako odliku iza odlike, gdje Istiniti ujedno i hvali (el-Hāmid) i biva hvaljen (el-Mahmūd), kao što i rob ujedno ihvali (hāmid) i biva hvaljen (mahmūd).

Drugi tok, koji se javlja nakon prvog, očituje se Božijim učenjem koje u čovjeka usađuje Božanske tajne i mudrosti. Razlika između ova dva vida Božijega učenja Njegovome robu u tome je što prvo učenje ustvari je učenje tehalluka (kićenja u ahlaku), dok je drugo učenje tehakkuka (srčane spoznaje, ozbiljenja).

Treći tok ili vid Božijega učenja hzr. Šejhul-ekber nam ne otkriva. Na ovome svijetu samo ga rijetki Božiji odabranici mogu doseći. Za njegovo otkrivanje, kaže Ibn Arebī, k.s., on nema izuna (dozvole), prosto iz razloga ograničenosti ljudskog razuma kod uleme.[10]

Desnica

Onaj ko hvata snagom Svemilosnoga,

taj je vitez kojem nema ravnoga!

Osoba koja istinski pazi na propise koji se odnose na njegovu ruku, pa je pruža samo za onim dozvoljenim a susteže od onog zabranjenog, pa iz čednosti i onog načelno dopuštenog, s obzirom da u finoću nečijeg islama spada i to da se prolazi onog što ga se ne tiče, takva osoba okiti se znamenjima darežljivosti i zuhda (asketizma, nemarenja za prolaznostima ovoga svijeta), što, u konačnici, vodi napuštanju dunjaluka.

U obaveze (vādžibe) koje se tiču ruke spada izdvajanje zekata i slično. U pohvalne radnje (mendūbe) ubrajaju se radnje poput davanja dobrovoljne sadake. U zabranjene postupke (mahzūre) spadaju primjerice krađa, dodirivanje onog što nije halal dodirivati, bespravno udaranje, itd. U pokuđene (mekrūhe) radnje ubrajaju se postupci kao što je npr. hvatanje za spolni organ desnicom prilikom mokrenja, itd., dok za načelno dopuštene postupke (kojih se ipak treba kloniti) hzr. Ibn Arebī navodi primjer sjedenja kod krojača ili stolara pa se rukom posegne za nečim iz njihova dućana bez ikakve potrebe, tek onako.

„...U postojanju nema ničeg a da nije po nekoj mudrosti, hikmetu, koju zna onaj koji zna, kao što i ne zna onaj koji ne zna. U čitavu Bitku ništa se uz nešto nije posložilo niti jedno uz drugo prislonilo doli po odnosu (munāsebe) koji među njima postoji, bilo pojavnom bilo skrivenom..., kao što to uči i imam Ebū Hāmid el-Gazālī, Allah mu se smilovao, a ubraja se u prvake ovog tarikata, koji je govorio upravo o tim odnosima. Jednoga dana u Kudsu (Jerusalemu) on je ugledao goluba i gavrana kako prisno jedan uz drugog priljubljeni stoje, pa je kazao: 'Sastali su se zbog odnosa koji se među njima javio,' i pruživši ruku prema njima oni odletješe... Na ovaj mekām ukazao je i Ebū Zejd es-Suhejlī, iako bijaše stranac u tarikatu, u svojoj knjizi el-Me’ārif vel-a’lām, govoreći o Vjerovjesnikovim, a.s., imenima Muhammed i Ahmed, te o odnosu između Alejhisselamovih postupaka i njegova ahlaka, ćudoređa... Oni koji u tarikatu uče o odnosima, takvi se ubrajaju u sami vrh,..., što se posebice odnosi na melāmetske šejhove, poput hzr. Šejbāna er-Rā’ija i hzr. Ebū Jezīda el-Bistāmija...“

Za ovaj organ ili ud, u osobe koja ga čuva u punini, otkrivaju se riznice dobrote (el-džūd), velikodušnosti (el-kerem), darežljivosti (es-sehā’) i nesebičnosti (īsār), pri čemu je džūd darivanje prije nego što se išta i zamoli, kerem darivanje nakon što se zamoli, i to dobrovoljno a ne iz stida, sehā’ darivanje samo onoliko koliko je potrebno, te īsār darivanje onog što je i tebi potrebno, čemu i ti sam si muhtač. Tek ovim vrijednostima moguće je zadobiti vrli stupanj hulleta, prijateljevanja s dragim Bogom, biti Njegov halīl kao što to bijaše hzr. Ibrāhīm, a.s.

Kako to postići? Kad već pomislimo da je sve što treba kazano, hzr. Ibn Arebī još nas „gura“, upućuje na kapiju koja otvara taj put, a tajna je u ajetu: „Baci to što ti je u desnoj ruci!,“[11] tj. volju svoga nefsa, životinjske duše, svoga ega.

Što se tiče kerāmetâ ovog stupnja, hzr. Ibn Arebī navodi nam četiri primjera:

  1. Pokazivanje ruke bijelom nakon zavlačenja pod pazuh bez da je bolesna, upravo onako kako je to činio Mūsā pejgamber, a.s.[12]
  2. Tečenje vode među prstima, kako je to činio hazreti poslanik Muhammed, a.s.
  3. Bacanje prašine u lice neprijatelja pa oni budu poraženi.
  4. Zahvatanje zlata i srebra rukom u zraku.

O tajnama ruke kao takve, shodno ajetu: „Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih!,“[13] Šejhul-ekber je posvetio i jedno zasebno djelo, pod naslovom Mubāje’atul-kutb (Davanje prisege kutbu, duhovnome polu).

Nastavit će se, ako Bog da!

 


[1] Kur’ān, sura Kāf, ajet 18.

[2] Kur’ān, sura el-Mutaffifūn, ajet 18.

[3] Kur’ān, sura el-Mutaffifūn, ajet 7.

[4] Aluzija na 49. ajet sure Ālu Imrān: „...'Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napraviću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscjeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, i kazivaću vam šta jedete i šta u domovima gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete,...'“

[5] Aluzija na 260. ajet sure el-Bekare: „A kada Ibrahim reče: 'Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!' – On reče: 'Zar ne vjeruješ?' – 'Vjerujem' – odgovori on – 'ali bih da mi se srce smiri.' – 'Uzmi četiri ptice' – reče On – 'i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar.'“

[6] Doslovno „aspiracija“. Rah. šejh Fejzulah ef. Hadžibajrić himmet definiše kao usmjeravanje srca prema el-Hakku (Istinitom) radi postizanja veza s Njim, energičnost u svijetu duša i zauzimanje za uspjeh u duhovnosti. (Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, Šebi-arus, 1988.)

[7] To je isticao još i hzr. Gazālī. Po tome kerāmeti i nisu nadnaravna djela, budući je cijeli bitak u svakom trenu „nadnaravna“ pojava. O tome Ibn Arebī, k.s., detaljno govori u svome Futūhātu.

[8] Pojam ittihāda rah. šejh Fejzullah ef. Hadžibajrić definira kao osvjedočenje postojanja Istinitog i Jednog Boga jer sve stvari postoje pomoću Njega, a ujedno je i oznaka za četiri zadnja stupnja tarikata. (Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, Šebi-arus, 1988.)

[9] Aluzija na Predaju o učenju Fātihe, kada na učenje ajeta el-Hamdu lillāhi... („hvala Allahu,...“) Uzvišeni odgovara; Hamedenī abdī,... („Moj rob Me hvali,...“).

[10] Jednu svoju drugu knjigu, Kešful-ma’nā an sirr Esmā’illāhil-husnā (Raskrivanje smisla tajne Božijih Lijepih Imena), hzr. Ibn Arebī posvetio je razmatranju svakog od 99. Lijepih Božijih Imena s obzirom na stanja tehalluka, tehakkuka, ali i još jednog, trećeg vida, te’alluka (arhetipske sklonosti, vezanosti), koja čovjek može doživjeti u odnosu na njih. Te tri razine on u uvodu definiše na sljedeći način: „et-Te’alluk je tvoja apsolutna ovisnost o Božanskim Imenima shodno njihovu upućivanju na Bît Božiju. et-Tehakkuk je spoznaja njihovih značenja/smislova u odnosu na Njega, Uzvišenog, i u odnosu na tebe, dočim je et-tahalluk tvoje kićenje Imenima onako kako tebi dolikuje, isto kao što se ona Njemu pripisuju onako kako samo Njemu dolikuje.“ (Ibnul-Arebī, Kešful-ma’nā ..., Kom, 1419.h., str.26.).

[11] Kur’ān, sura Tā-hā, ajet 69.

[12] Aluzija na 22. ajet sure Tā-hā.

[13] Kur’ān, sura el-Feth, ajet 10.