Hazreti Ibn Arebijeva knjiga Mevāki’un-nudžūm (I dio)

Priredio i preveo: Kenan Čemo
Datum: 13.11.2006.

SADRŽAJ:
Uvodna riječ priređivača
Uvod u Mevāki’:
Prva sfera
Druga sfera
Treća sfera

Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm!          

Puni naslov knjige je Mevāki’un-nudžūm ve metāli’u ehilletil-esrār vel-’ulūm (Zalazišta zvijezdâ i izlazišta mlađakâ tajnî i znanjâ).

Hazreti Muhjiddīn ibn Arebī (u. 1240. u Damasku), svojim je djelima zadužio muslimanski ummet kao rijetko tko. Nije ni čudo kad je ponio naziv Šejhul-ekber, Najveći šejh, titulu koju mu niko od kasnijih mutesavvifunâ i sufijskih šejhova nije porekao.  

Prema istraživanju našeg suvremenika Osmana Jahje, sažetog u njegovoj knjizi Mu’ellefāt Ibn Arebī (Pisana djela Ibn Arebija), za hzr. Šejhul-ekber vezuje se 1590 naslova, što višetomnih knjiga, poput njegova čuvenog Futūhāta (Mekkanskih otkrovenja), pa do omanjih poslanica od tek nekoliko stranica. Jedan drugi naš suvremenik i istraživač hzr. Ibn Arebijeva djela, Mahmūd Gurāb, u uvodu na izbor od 29 hzr. Ibn Arebijevih poslanica i manjih knjiga (Resā’il Ibn Arebī) veli kako se Šejhul-ekberu sa sigurnošću mogu pripisati tek 74 naslova, od kojih se 56 spominje i u Futūhātu. Ostala djela ili su apokrifna ili su pisana od strane njegovih učenika. Bilo kako bilo, već samo po broju tih naslova vidi se koliko je Šejhul-ekber zadužio muslimane i koliko je bio čitan.

Jedno od tih djela koje hzr. Ibn Arebī na više mjesta spominje i u svome Futūhātu jeste Mevāki’un-nudžūm (Zalazišta zvijezdâ). Na jednom od tih mjesta, u poglavlju o čistoći (bābut-tahāre), kaže kako je Mevāki’ napisao za jedanaest dana u mjesecu ramazanu, godine 595. po Hidžri, godinu dana prije konačnog napuštanja rodne Andaluzije i putavanja na Istok, dodajući kako je to knjiga koja čovjeka čini neovisnim o učitelju (ustāz), zamjenjuje fizičkog učitelja, čak šta više, ona je i učitelju potrebna.

Čitajući to, knjiga me posebno zainteresirala, iako je nisam imao u rukama. Spomenuvši je svome profesoru dr. Rešidu Hafizoviću, reče mi da on ima jedan primjerak, koji će mi rado ustupiti da ga kopiram. Tako sam i učinio. Bijaše riječ o kairskom izdanju iz 1907. godine. Knjiga je imala nešto više od 200 stranica. Prelistavajući je u znatiželji odmah se dalo primijetiti kako su stil pisanja i koncepcija knjige itekako složeni. Prošao sam kroz knjigu „dijagonalno“, podvukao nekoliko stavaka, i ostavio je među ostale knjige hzr. Ibn Arebijeve. Knjigu u njezinoj cjelini nisam mogao razumjeti.

Od tada je prošlo nekoliko godina, da bi iza mubarek mjeseca ramazana ove godine, sjetio se Mevāki’a, odlučivši ponovo da ga uzmem u ruke. Ovaj put stvari su se polahko počele otvarati, iako uz duboki osjećaj i svjesnost da mnoge stvari i dalje ostadoše skrivenim. Ipak se odlučih napisati osvrt na ovo hzr. Ibn Arebijevo djelo, tim više što je djelo ostalo prilično zatureno, prema našim saznanjima neprevedeno ni na jedan strani jezik, a Šejhul-ekber, s druge strane, upućuje derviše na njegovo iščitavanje.

Nakon kraćeg prologa, prvo poglavlje naslovljeno je „O razlogu pisanja ove knjige i njezina struktura“. Tu nas Šejhul-ekber obavještava kako knjigu piše u mjesecu ramazanu, 595. godine h. (1199. po hazreti Isāu, a.s.), krenuvši iz rodne Mursije i stigavši u Almeriju, što je palo početkom mjeseca ramazana. Knjigu piše po ilhāmu (nadahnuću).

Premda Mevāki’ nema klasičnog sadržaja, bar ga izdavač nije priredio, hzr. Šejhul-ekber u uvodu nam pojašnjava njegovu strukturu, kao da nam hoće što više olakšati hod kroz njegove stranice. Iako se ta naznačena struktura može uredno pratiti od početka do kraja knjige, pojedinačan govor o svakom ponaosob dijelu nije uvijek isti. On se kreće od svima razumljivih, dubokih, ali jednostavnih poruka, pa sve do govora jezikom simbolâ. Zato Mevāki’ i jeste knjiga koja se iz ruku ne ispušta ni duhovni putnik početnik ni onaj koji je već dobro odmakao u tarikatskome putu.     

Okosnicu Mevāki’a čine tri nivoa ili razine (mertebe). Prva merteba tiče se Božije pažnje (el-’ināje), što nije doli uspjeh i pomoć od Boga (et-tevfīk). Druga je u polju Božije upute (el-hidāje), što je znanje ispunjenja, ozbiljenja (et-tahkīk). Treća se tiče Božijeg prijateljivanja, evlijaluka (el-velāje), što je radnja koja vodi mekāmu (stupnju, duhovnom staništu) es-siddīka (krajnje iskrenog).

Svaka od ove tri mertebe teče kroz devet sfera (el-eflāk), od kojih su tri islāmske (1., 4. i 7.), tri īmānske (2., 5. i 8.), te tri ihsānske (3., 6. i 9.). Tri islamske jesu zalazišta (mevāki’) zvijezdâ početakâ, a ostalo izlazišta (metāli’) mlađakâ svršetakâ.

Uz njihove temeljne odrednice, onako kako to stoji u hzr. Ibn Arebijevu uvodu, sve bi mogle biti predstavljene sljedećom tabelom:

Dodatna pojašnjenja, još u uvodu, hzr. Šejhul-ekber daje nam za petu i sedmu sferu. Peta sfera isijava osam nūrova (svjetlosti) koji plove u osam sfera, kako osjetilnih tako i nadosjetilnih, unutar prve sfere trećeg stupnja. Tih osam nūrova predstavljeno je suncem (šems), mlađakom (hilāl), mjesecom (kamer), uštapom (bedr), zvijezdom stajaćicom (kevkeb sābit), munjom (berk), vatrom (nār), te svjetiljkom (sirādž). U trećem mevki’u utkano je osam sfera  u kojima se manifestiraju te svjetlosti. To su sfere sluha (sem’), vida (besar), jezika/govora (lisān), ruke (jed), trbuha (batn), splovila (ferdž), noge (ridžl) i srca (kalb).

Već u ovom hazreti Ibn Arebijevu uvodu primjećujemo kako njegova upotreba pojmova kojim se označavaju nebeska tijela i kosmičke putanje, ustvari ima ulogu interiorizacije Velikog čovjeka, tj. svemira, u Malome čovjeku, čovjeku kao mikrokosmosu, ili, drukčije kazano, igraju ulogu predodžbenih figura stadija ljudske duše i njenih duhovnih sfera.

Kraj knjige, iako to u uvodu nije nagoviješteno, kao da se jedna poslastica htjela ostaviti za kraj, da bude iznenađenje, krunisan je hzr. Ibn Arebijevim vasijetom, kratkim duhovnim testamentom.

Ova sfera ključ je vječne sreće, koju čovjek ne stječe, već je nūr (svjetlost) kojeg dragi Allah utiskuje u srce onog što za Sebe ga odabere. Imati potpunoga uspjeha (kemālut-tevfīk) znači da Božijega roba uspjeh prati u svim stanjima.

Uspjeh (tevfīk) deriviran je iz riječi muvāfeka, što znači suglasje, podudarnost. Suprotno tome je muhālefa, što znači nepodudarnost, proturječje. Trećeg nema. Čovjek radi ili po jednom ili po drugom. U jednom trenutku, osobu može istovremeno pratiti i uspjeh i suprotno uspjehu, poput čovjeka koji klanja u uzurpiranoj kući.

Ukoliko čovjeka uspjeh prati ama baš u svim situacijama, to se onda zove nepogrješivošću (el-ismet) i Božanskim čuvanjem (el-hifzul-ilāhī). Kako nam to pojašnjava hazreti Šejhul-ekber, uspjeh nije doli Božija pažnja (el-ināje) koju čovjek ima kod dragog Boga još prije nego mu je On i pokaže, materijalizuje. Uzvišeni kaže: „A vjernike obraduj divnom nagradom kod Gospodara njihova!,“[1] što nije doli milost (rahme) koju je On Sebi propisao.

Hazreti Ibn Arebi dalje nam nastavlja pojašnjavati pojam uspjeha, govoreći kako on ima svoje početke, sredine i krajeve:

„Početak uspjeha dariva ti islām (predanost), njegova sredina dariva ti īmān (vjerovanje), dok ti njegov kraj dariva ihsān (najviši oblik dobročinstva). Islām čuva živote i imetke (ed-dimā’ vel-emvāl), īmān čuva duše (en-nufūs) od tame zablude i zabluđivanja, dok ihsān čuva duše/duhove (el-ervāh) od pogledanja u nekog drugog mimo Allaha, darujući im duhovni (samo)nadzor (el-murākabe) i stid (el-hajā’) u potpunosti i savršenosti... Onaj ko ti u dovi zaželi uspjeha u svim situacijama, taj ti ništa od dobra nije ispustio. Njegov početak daje ti znanje i rad po znanju (el- ilm vel-amel), njegova sredina čisti tvoju nutrinu, tvoj zāt, od pesinluka interesâ i duševnih bolesti, dok ti njegov kraj dariva tajne bītka i praiskona.“

Uspjeh u svojoj osnovi on dijeli na opći (āmm) i posebni (hāss). Opći je onaj u kojem sudjeluju svi ljudi, kako muslimani tako i nemuslimani. On sâm dalje se dijeli na onaj koji u suglasju je s mudrošću kao takvom, te onaj koji podudara se tek s ljudskim interesima i ciljevima. Taj drugi vid može biti predočen čovjekom, bilo koje vjere, koji je iskopao bunar na putu koji prolazi kroz zemlju u kojoj nema (tekuće) vode. Ovakav postupak podudara se sa željom svakog onog ko prođe pored tog bunara (da zahvati iz njega vode). Onaj prvi vid uspjeha, koji se podudara s mudrošću (el-hikmet), hzr. Ibn Arebi predočava nam u primjeru osobe koja vidi čovjeka da hoće napiti se vode iz sita a brašno prosijati u čaši, pa mu ona brašno stavi u sito a vodu naspe u čašu. Na tom principu temelji se suglasje mudrosti. Što se tiče posebnog uspjeha, to je onaj koji čovjeka izvodi iz tminâ ka svjetlosti, koja ga vodi vječnoj sreći. I ovaj također se dalje dijeli, na opći i posebni. Opći je poput vjerovanja u Allaha, Njegova Poslanika, a.s., i u ono s čim je došao, dok je posebni primjenjivanje propisanog znanja. Ovaj potonji opet se dijeli na opći i posebni. Opći je poput prakticiranja farzovâ, onog što je dragi Allah strogo propisao, dok je posebni onaj što čovjeka vodi ka čišćenju srca (tasfijetul-kalb) i duhovnim vježbama. I ovaj potponji dalje se dijeli na opći i posebni, i sve tako još do nekoliko razina.

Kako kaže hzr. Ibn Arebi, uspjeh može biti dvojak, onaj kojeg Istiniti proizvodi u čovjeku od njega samoga, te onaj kojeg u čovjeku proizvodi preko neke druge osobe. Ovaj drugi jeste poput islama kojeg čovjek prima od svojih roditelja, dok se prvi ogleda u darovanoj sposobnosti osobnog identificiranja vlastitih mahana i nevaljalih djela.

„Uspjeh ukoliko je istinit, producirat će osvješćenje (inābe), osvješćenje producirat će pokajanje (tevbe), pokajanje producirat će tugu (huzn), tuga će producirati strah (havf), strah će producirati otuđenost (istīhāš) od ljudi, otuđenost od ljudi producirat će osamu (halve), osama će producirati razmišljanje (fikre), razmišljanje će producirati duhovnu prisutnost (hudūr), duhovna prisutnost producirat će (samo)nadziranje (murākabe), samonadziranje producirat će stid (hajā’), stid će producirati uljudnost (edeb), uljudnost će producirati paženje na granice (murā’ātul-hudūd), paženje na granice producirat će bliskost (kurb), bliskost će producirati stizanje cilju (visāl),... Svi ovi mekāmi (duhovna staništa, stupnjevi) prema upotrebnoj definiciji jednih zovu se spoznaja (ma’rifet), dok ih drugi radije oslovljavaju znanjem (ilm)... Ništa od ovih mekāma nije moguće doseći što se prije neće zadobiti službeno znanje (resmī), te postići ono nutarnje, koje se tiče izravnoga kušanja (zevkī). U prvo se ubrajaju spekulativne znanosti, koje se tiču akaidske (dogmatske) terminologije, i znanosti Predaje, koje se tiču šerijatskih propisa, i od kojih treba uzimati samo onoliko koliko je potrebno... S druge strane kušano znanje jesu proizvodi čovjekovih djela, tajne koje uzvišeni Allah ubacuje u ljudsko srce...“

Ovdje hzr. Ibn Arebi uvodi jedan novi pojam, „svjedoke hāla, stanja“ (ševāhidul-hāl), koji su poput lakmus-papira, potvrđuju ili negiraju čovjekovo stanje, a dijele se u dvije vrste. Jedni se javljaju u samoj osobi koja sebi prispisuje to i to stanje, dok se drugi javljaju u nekoj sasvim drugoj osobi. Primjer onih prvi jeste žutilo lica usljed straha ili njegovo crvenjenje usljed srama. Oni drugi jesu obavijest o njegovoj bîti koja egzistrira po nekoj drugoj bîti, poput njegova govora o odvajanju od njega nečeg određenog onakvog kakvo jeste a da on šuti.  

„Zar ne znaju imāmi-ālim i oni razumom obdareni da je svjetlost jutarnjega suglasja, zarudjevši, na vidjelo iznijela ono što u sebi je krila, pa se u noć spustila, te suglasjem sličenja dvije bîti završnoga čina u bivstvenome svijetu Imaginacije (ālemul-Misāl el-vudžūdī) pokazao se uspjeh (et-tevfīk) u svijetu dobrohotne Imaginacije (ālemul-Misāl el-džūdī)?!,...“

Ovdje se govor premješta u svijet Imaginacije i paslikâ (ālemul-Misāl), govoreći o podudarnosti i vezi (vifāk) između njega i ovog pojavnog svijeta.

Alejhisselam je kazao: „Duše (el-ervāh) su mobilisana vojska, dok su tijela (el-edžsām) tek povaljana debla. Koje se među sobom upoznaju i zbliže još tamo (u praiskonu), i ovdje će se zbližiti i jedna uz drugu smiriti, a koje se još tamo odbiju, i ovdje će biti razdvojene.“

Ovdje nam hzr. Ibn Arebi daje dodatno pojašnjenje. Naime, uspjeh ili tevfīk manifestira se u djelima (el-mu’āmelāt), dok se suglasje ili muvāfeka očituje kroz dovu (el-munādžāt). Oboje su u vezi. Ukoliko se ujedine, dolazi do izuzetno čudesnog javljanja. Međutim, ukoliko se razdvoje, tad se javlja koprena (el-hidžāb). Prvi ide uz stečevine, odnosno „zarađena“ djela (el-mekāsib), dok je drugi čisto pitanje Božijih darova (el-mevāhib).

Ova sfera, kao i prethoda, pa čak i više, predočena je jezikom simbola i aluzija. Taj princip govora jezikom simbola prepoznajemo u drugoj i trećoj sferi sva tri stupnja ili mertebe, tj. u „izlazištima mlađakâ“ kojih je ukupno šest. Govor o ovoj sferi, hzr. Ibn Arebi ovako započinje, u našem prijevodu kojim bar donekle da približimo duh originalnog teksta:

„Zar mudrac (el-hakīm) ne zna da je bîtak žeravica jutarnjega časa, i noć kad mrakom zatalasa, um i čuvstvo lampinjona, fitilj kandilja kad peharom najfinijim upali se na sjedaljci skritih obrisa, kad osjećaji zarude i hramova čuvari se pojave u baščama dušâ ispod zavjesa, u desnicama njihovim čaše prisnosti a u ljevicama glavnje potištenosti za svakog prkosnoga vraga što mu nema spasa, kad pokaže se piće hazreti Hidra i hazreti Il’jāsa,...“  

Nastavit će se, ako Bog da!

[1] Kur’ān, sura Jūnus, ajet 2.

• Home
• Znaci
• Međumuslimansko razumijevanje
• Muslimani i druge tradicije
• Osnovi vjerovanja
• Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna)
• Osnovi vjerovanja-akaid
• Tesavvuf »
• Osnovi i učenja islama
• Feministički identitet i islamski feminizam
• Šerijatsko pravo
• Kultura ponašanja
• Povijest islama
• Islam u društvu
• Mubarek mjeseci, noći i dani
• Naš dijalog
• Kazivanja
• Podrška
• Galerija fotografija
• O nama

Početna stranica | | Vrh stranice | Ažurirano 22.11.2006.
< www.znaci.com _ Sarajevo-BiH _ 2001_2006 >