Tarikat kao zaboravljeni dragulj

Objavljeno u časopisu za islamske znanosti i praksu “ISLAMSKA MISAO” godina XI, broj 129, Muharrem-Safer 1410. / Septembar, 1989.
Autor: Fejzulah Hadžibajrić
Datum: 01.04.2002.

Sufijski tarikati (ili derviški re­dovi) kod nas su prisutni faktički od samog prisustva islama u na­šim krajevima. U različitim perio­dima, u različitim društveno-poli­tičkim i vjerskim prilikama, razli­čito su i tretirani - od ogromnog uvažavanja i poštivanja, do total­nog ignorisanja. Jedno je, među­tim, sigurno: tarikati su, kroz sav taj period, uživali veliki ugled među muslimanima. Predstavljali su oličenje poštenja i čestitosti i bili uzor moralne usavršenosti. U njima su nalazili i pribježište mnogi duhovnosti i božanske Iju­bavi željni Ijudi, mnogi tragaoci za dubljim smislovima života i svega postojećeg, mnoge nesreć­ne duše ali i griješnici koji su se že­Ijeli očistiti od ružnih postupaka svojih, koji su se željeli približiti Bogu i od Njega zatražiti oprost za grijehe svoje i grijehe ostalih Ijudi... Tarikati su im vraćali iz­gubljenu nadu, u njihova srca ulijevali sigurnost i usađivali Iju­bav i milosrđe prema svim Boži­jim stvorenjima.

Pripadnici nekog od tarikata bili su i mnogi velikani pisane ri­ječi, mnogi pjesnici i kaligrafi. Žar svoje ljubavi prema Bogu, žar svoga aška, pretakali su u ri­ječ. Iza njih su ostajala monumentalna djela islamske kaligrafije, stotine primjeraka Kur’ana ispisane vještom derviškom ru­kom, mnoga vrsna djela iz pod­ručja šerijatskog prava, akaida, tefsira, hadisa... Nije mali broj ni onih koji su od silne svoje ljubavi satkali pjesmu i prostirali je na okolinu. Eho mnogih tih pjesama dopire i do nas.

Medutim, val opće materijali­zacije, potisnuo je tarikat u stra­nu i izbacio ga iz kolotečine živo­ta. Još od početka ovoga stoljeća na njega počinje padati prašina zaborava. Vremenom ga je skoro potpuno prekrila. Islamska zajednica ga je, 1952. godine, ek­skomunicirala, proglasivši ga preživjelim i nepotrebnim. Ljudi su, u općoj trci za što većim ma­terijalnim dobrima, zaboravljali i Boga i svoju dušu. Ispunjavalo se Kur'ansko upozorenje: “I nemoj­te biti kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da zabo­rave i sami sebe!?” Tarikat se, pre­pušten sam sebi, nebrizi i nehaju, sve više topio. Članstvo se sma­njivalo a šejhovi izumirali. Srećom,tarikata nije nestalo.

Islamska zajednica je, uvidjev­ši najzad vrijednosti tarikata, ove godine odlučila ponovo ga vratiti u svoje okrilje i uključiti ga u program svojih ukupnih vjerskih aktivnosti. Tim povodom, a u ci­Iju predstavljanja tarikata našoj široj javnosti, razgovarali smo sa hadži Fejzulahom ef. Hadžibajri­ćem, autorom mnogih radova iz područja sufijske misli i šejhom kaderijskog tarikata...

.  .  .

Kod nas se, osobito posljednjih godina, mnogo piše o tesawwufu i tesawwufskoj misli u islamu. No, tesawwufska misao je, na neki na­čin, usko vezana za tarikat. Upra­vo je tarikat taj koji je baštini u sebi, koji je njeguje i razvija i koji se, na kraju, bitno karakterizira njome. Ne možemo se požaliti da se i o tarikatima nije pisalo. Međutim, ta pisanja su se, uglavnom, svodila na nastanak, razvoj i ras­prostranjenost pojedinih sufijskih redova i vrlo malo su se bavila nji­hovom praktičnom stranom, prak­tičnim ustrojstvom tih redova. Od­luka Vrhovnog starješinstva da se tarikati ponovo vrate u okrilje Is­lamske zajednice dobar je povod da se nešto više kaže o tome. Tari­kati su naša stvarnost, ali, na ža­lost, i naša nepoznanica. Veliki broj naših muslimana skoro ništa ne zna o njima, naročito u krajevi­ma u kojima ta tradicija nije nika­ko ni postojala. Hoćete li nam reći kako izgleda hijerarhija jednog ta­rikata? Počnimo od šejha koji se nalazi na njegovom čelu - kako on postaje šejh i u čemu se sastoji njegova funkcija?

 

Da, na čelu svakog tarikata se nalazi šejh. Promovisanjem u tu funkciju, on postaje el-me'mur bil-iršad (onaj čija je dužnost upućivati, op. autora) i to nakon što dobije dopuštenje da to čini, što zavisi od uviđajnosti onog ko­ji to dopuštenje daje, tj. kada procijeni da on posjeduje intelek­tualne, moralne i duhovne kvali­tete za to. To su dosta komplici­rane stvari, jer onaj koji daje do­puštenje mora ispitati i shvaćanje onog kome daje, odnosno dubi­nu njegova poimanja i stepen du­hovnog uzdignuća.

O tome postoji i određena lite­ratura, sufijska literatura, koja uči da postoji sedam tzv. tawrowa (stupnjeva) kroz koje mora proći svaki šejh, ali se u ne­kom od tih tawrowa mora nalazi­ti i svaki pripadnik tarikata.

Prvi tawr se karakterizira time što je njegov objekat la ilahe ill A­llah. To podrazumijeva da se onaj ko se nalazi u njemu mora paziti da ne iziđe iz njegova okvira, tj. da mora znati da je sve, baš sve, podredeno Bogu i da tu nema izuzetka. Drugo, što je takoder vrlo važno, je to da čovjek u ovom stupnju, na ovom nivou spoznaje, u svemu može, i mora, vidjeti nekakav znak (ajet) koji ga upućuje na Boga. Može to biti drvo, kamen ili bilo što drugo. Sve to, na svoj način, upućuje na Jednog Boga, Allaha...

Eto, to je uglavnom područje koje obuhvaća prvi tawr.

Objekat drugog tawra je - Allah. Područje ovog stupnja je, dakle, uže od onog prvog. Kod trećeg je ono još uže - samo hu.

Kakva je razlika između, reci­mo, stupnja Allah i stupnja hu?

Razlika je u spoznaji Boga, isključivo u spoznaji. Tako će, npr. čovjek dok je u prvom stupnju, spoznati da je cjelokupna egzis­tencija bitno vezana za Boga, da iza svega postojećeg, u stvari, sto­ji Bog, Allah. Kada se to spozna, onda se sva pažnja usmjerava prema Allahu. Tako se objekat spoznavanja sužava a sama spoz­naja se uzdiže na viši nivo. I tako redom...

Da li svaki pripadnik tarikata, odnosno bilo koji drugi vjernik, može sam znati u kojem se od tih sedam stupnjeva nalazi ili o tome prosuđuje samo šejh? Zatim, po­stoje li nekakva obilježja, znaci ili pojave, koje su karakteristične za svaki od ovih stupnjeva?

Svaki pripadnik tarikata može s velikom vjerojatnoćom pretpos­taviti u kojem se stupnju nalazi. To je opet u zavisnosti od dubine njihove spoznaje. Postoje i odredena obilježja, čak i fizički znaci. Vide se, reci­mo, pojedine boje, čuju specifič­ni zvuci... Prvi stupanj se, npr. karakterizira mnoštvom išareta (aluzija), a već smo rekli da sve može biti išaret.

No, nastavimo sa nabrajanjem tawrowa. Stigli smo do trećeg tawra, hu. Objekat spoznaje je, kako vidiš, tu još uži, još svedeni­ji. La ilahe ill Allah je golemo, do­sta široko i prostrano, pa čak i ime Allah, iako je ono jedno od Njegovih vlastitih imena. Hu je; uže, mnogo uže, a u jezičkom smislu je to zamjenica i znači ON, dakle zamjenjuje ime. On. Ko? Allah...

Poslije ovog nivoa spoznaje, čovjek se uzdiže u četvrti stupanj. To je hakk, istina. Znači, put ko­jim idemo je hakk. Istinit je i pra­vi. Povodimo se za Hakkom i utapimo u Njega, u Allaha. Zna­či, istina je ono do čega smo do­šli. Ovdje se ne radi o tome da čovjek postaje identičan s Bo­gom, već da biva aktivno uklju­čen u određene procese koje je Bog uspostavio...

Eto, to bi bila četiri tzv. počet­na stupnja, odnosno niži stupnje­vi spoznaje. Potom slijede tri viša, stupnja. To su: hajj, kajjum i kahhar. Sa ova prva dva stupnja, odnosno petim i šestim, završava se napredovanje u spoznaji kod pripadnika tarikata. S tim on postaje zreo za šejha.

Medutim, ko može znati, od­nosno kako se može ustanoviti da je pripadnik tarikata prošao kroz sve ove faze, da je njegova spozna­ja dostigla nivo koji mu omogućuje da se uvede u društvo šejhova?

To može samo šejh njegova ta­rikata. On ga je nadzirao i pratio njegov duhovni razvoj, njegovo duhovno uzdizanje. U isto vrije­me duhovna bliskost izmedu njih dvojice biva sve izraženija, i oni to osjećaju. Završni stupanj du­hovne spoznaje šejh ustanovljuje iz samih razgovora koje vodi s pripadnikom tarikata, ali i iz nje­gova ponašanja, odnosa prema svemu postojećem itd. Šejh tako uvida da takav postaje el-me'mur bil-iršad, da mu se stavlja u duž­nost iršad, upućivanje. I on preu­zima dužnost, osamostaljuje se.

Napomenuo bih da se ovaj posljednji stupanj - kahhar, od­nosi na Muhammeda, a.s., Nai­me, riječ je o uspostavljanju du­hovne veze s njim, o srčanoj blis­kosti s njim, o bliskosti misli i os­jećanja. To je tô nasljeđivanje Poslanika, premda Poslanik kao takav nema i ne može imati pra­vog nasljednika s obzirom na to da je on nebijj, poslanik, i da po­slije njega više neće biti nikoga njegova ranga. Na neki način ga zamjenjuju, odnosno nasljeđuju, samo istaknuti učenjaci njegova ummeta čiji su otkucaji srcâ slič­ni njegovim, i čija su shvatanja bliska njegovim... I sve dok uče­njak ne bude u duhovnoj vezi s Alejhisselamom, nije njegov is­tinski nasljednik.

Ali, na koji način se uspostavlja ta duhovna veza s Poslanikom?

Uspostavlja se preko onih stupnjeva (tawrowa) koje smo nabrojali. Uzdizanjem na po­sljednji, sedmi tawr duhovne spoznaje, dolazi do uspostavlja­nja duhovne veze s Poslanikom, a. s.

Dok smo još kod ovih tawrowa, zanimalo bi nas da li je za svaki tawr predviđen i tačno odredeni način zikra, koji se razlikuje od jednog tawra do drugog?

Svaki tawr, kao što smo već rekli, ima odredene pojave, od­nosno manifestacije, koje su mu svojstvene. No, za svaki tawr po­stoji i određeni zikr. U stvari, na ovaj početni stadij zikra iz prvog tawra, tawra La ilahe ill Allah, sa­mo se dodaju nove kvalitete, do­datni zikrovi. Tako, kako raste i razvija se sama spoznaja, raste i povećava se i zikr, paralelno.

Je li to specifikum samo jednog tarikata ili je kod svih isti slučaj?

To je tako kod svih tarikata. U tom pogledu, kao i u pogledu onih sedam tawrowa, svi tarikati su jednaki. Oni se međusobno razlikuju samo zbog toga što se razlikuju i ljudi koji ih vode, već prema njihovu shvaćanju. Tako su neki tarikati vrlo strogi, dok su drugi prilično liberalni, što zavisi od šejha koji ih je osnovao.

Dakle, kada pripadnik tarikata dostigne onaj nivo duhovne spoz­naje koji ga čini zrelim i sposob­nim da preuzme ulogu šejha i kada to sam njegov šejh ustanovi, dobija pismenu potvrdu, idžazu, da je po­stao šejh. Kao takav, može samos­talno da vodi tarikat. Međutim, u slučaju njegova odsustva, ko može da ga zamjenjuje i kakve su njego­ve kompetencije?

Kada je šejh odsutan, on ne­kog iz tarikata ovlašćuje da vrši njegovu dužnost. Takva osoba se zove wekil (opunomoćenik) i hi­jerarhijski se nalazi na drugom mjestu, odmah poslije šejha.

Na trećem, posljednjem mjes­tu, nalazi se rehber. To je riječ perzijskog porjekla i označava osobu koja se nalazi kod šejha, prima i najavljuje posjete, ugoš­ćava posjetioce i slično. Ostali pripadnici tarikata se zovu muri­di, koji se biraju iz redova simpa­tizera (muhibba). Za wekila se određuje izrasliji čovjek i on ima sve kompetencije koje ima i šejh, s tom razlikom što on, kao wekil, ne može u tarikat primati nove članove. Za to je ovlašćen samo šejh.

Kod nas, u Bosni i Hercegovi­ni, trenutno imaju četiri šejha. To su: Beha ef. u Živčićima, šejh Fo­čak u Sarajevu, hadži Omer u Vi­sokom i moja malenkost u Sara­jevu. Njih trojica pripadaju na­kšibendijskom tarikatu a ja kade­rijskom, koji je i najstariji. To su, dakle, šejhovi koji imaju svoje te­kije a u Visokom ima i šejh Sulhi ef., koji ima zvanje šejha, ima idžazu, ali nema svoje tekije. On je imao funkciju predsjednika Nakšibendijske komisije.

U Bosni i Hercegovini ima ukupno sedam tekija a osma je u opravci. To su tekije u Foči, Sa­rajevu, Travniku, Visokom, Mos­taru, Živčićima i na Oglavku. Funkciju tekije vrši i Kaimino turbe u Zvorniku. Postoji tekija i u Diviču, za koju kažu da je od starina, no ona još nije aktivna. Čuo sam da je popravljena, me­dutim, još nema wekila za nju, nemamo pogodnu osobu. Radi­mo na tome da uskoro i nju akti­viramo.

Znate li, možda, koliki je uku­pan broj pripadnika tarikata?

Meni lično to nije poznato, ali je moguće da to zna neki od troji­ce drugih šejhova. Ja sam, npr., šejhluk primio 9. avgusta, 1965. god., u Istanbulu, od šejha Muh­jiddina, i do sada sam u tarikat uveo samo devet derviša. Svi su oni, prije stupanja u tarikat, imali određene doživljaje, tzv. džezbe, privlačnosti koje su ih vukle ova­mo, a koje mogu biti otvorene i zatvorene. Otvorene džezbe su vi­dljive i manifestacione i njih pri­mjećuju i drugi ljudi, dok su one zatvorene nevidljive i poznate su samo onome ko ih doživljava...

Hoćete li nam reći kakav je na­čin primanja u tarikat? Postoje li tu određeni kriteriji?

To se razlikuje od tarikata do tarikata. U obzir se uzimaju do­življaji...

Ako bih ja, npr., htio pristupiti Vašem tarikatu, šta biste Vi učinili?

Dao bih ti nešto da učiš. Posli­je izvjesnog vremena, zavisno od toga kakva si osoba, u tebi bi se pojavio jedan poseban hâl, jedno specifično duhovno stanje o ko­jem bi ti meni ispričao. Na osno­vu toga ja bih donio odluku, već prema tome u kakvu bih te stanju vidio. Zatim, vrlo su važni i sno­vi, naravno oni istiniti. I oni igra­ju veliku ulogu...

Kriteriji za primanje u tarikat su vrlo strogi i to je svojstveno svim tarikatima. Stoga su svi tari­kati hakk, ispravni. Jedan profe­sor, npr., za nečiji odgovor da pe­ticu ili šesticu, a za nečiji deset­ku. U krajnjoj konzekvenci ipak je to njegovo subjektivno viđenje, i tu veliku ulogu igra njegova savjest.

Pravilo je da se ne smije krivo postupiti. U tarikat se ne smije primiti niko za nečiji hatar, neko­me za ljubav. Stoga onaj koji uvodi u tarikat, šejh, mora ispu­njavati tri uvjeta: muhakkak, mu­selsel i musedždžel. Muhakkak znači da je uistinu prošao kroz one faze koje smo objasnili (tawrowe) i da je poslije njih po­stao šejh. Muselsel znači da se veže za nekog drugog šejha, tj. za onog koji mu je izdao idžazu (do­puštenje za samostalan rad u ulo­zi šejha) i da se zna ko je on. Mu­sedždžel znači da je to negdje za­bilježeno i da se idžaza ima napismeno. Ispunjavanje tih uvjeta se traži zato da bi samo pouzdan i provjeren čovjek mogao biti šejh, da bi se zatvorila vrata Iažima i prevarama...

Da bi neko postao šejh, sigurno mora zadovoljavati određene kri­terije. Koji su ti kriteriji?

A koje kriterije mora zadovo­ljavati učitelj da bi bio učitelj?! Pored moralnih, intelektualnih i duhovnih kvaliteta i pored oba­veznog puta i tretmana koji mora preći, a o kojem smo ranije govo­rili, šejh mora posjedovati i širo­ko vjersko obrazovanje. Mora dobro poznavati Kur'an, hadis, fikh, akaid i sufijsku misao. Na koju će sufijsku literaturu staviti akcenat zavisi od šejha kao osobe. Ja, npr., najčešće iščitavam Ibn Arebijeva djela i to posljed­njih godina. Ranije sam, uglavnom, čitao nešto drugo, Ibn Are­bija nisam dovoljno razumije­vao...

Mogu li tarikatu pristupiti i že­ne ili je ta mogućnost ostavljena samo muškarcima?

Nije mi poznato da su se kod nas u nekom tarikatu nalazile i žene premda tu ne postoji nikak­va zabrana. Žena, međutim, ne može biti šejh, iz prostog razloga što ona ne može biti imam; ne može, dakle, voditi zikr. Neki naši prvaci, ipak, smatraju da je ženin najbolji tarikat - hizmet, poslušnost svom mužu...

Kakvo je trenutno stanje u našim tarikatima? Postoje li tu neke oscilacije, određena pomjera­nja?...

Sve do dolaska Austro-Ugar­ske stanje u našim tarikatima je bilo zadovoljavajuće. Od toga pa sve do danas ono se konstantno pogoršava. Glavni razlog što je to tako je džehalet, neznanje u koje je bila zapala naša zvanična ule­ma. Oni su nas okvalificirali kao nešto što je preživjelo i što je ne­potrebno. Bila je to fatalna greš­ka. Tarikati su bili prepušteni sa­mi sebi i Zajednica o njima nije vodila nikakva računa. Tako su tekije počele ubrzano propadati a dobar broj ih je i zatvoren. Nedostajala su elementarna sred­stva za njihovo održavanje. Svijet je sve više zaboravljao da tarikati uopće i postoje. Čak se ni u med­resama ništa nije predavalo o to­me. Jesi li ti, npr., o tome išta učio u Medresi? A da su tarikati mogli raditi u normalnim uslovi­ma, sigurno je da bi oni vršili sta­novit uticaj na ljude i stanje u njima bi bilo znatno bolje. A vidiš, Zajednica je, 1952. god., zvanič­nim dekretom stavila tekije van okvira Islamske zajednice! Tekije su tad pozatvarane, pozaključa­vane. One koje su bile van Sara­jeva pretvorene su u mesdžide. Tako je to bilo 20-ak godina, sve do izbora za reisa hadži Naima ef. On i dr. Čemerlić su lično do­šli kod mene i zamolili me da podnesem pismenu molbu za po­novno otvaranje tekija i za njiho­vo vraćanje u okrilje Islamske za­jednice. Učinili su to nakon nji­hova putovanja po Kosovu, kada su vidjeli da su tamošnje tekije otvorene...

U Starješinstvu je tada bio dr. Smajlović i mi smo uveli koordi­naciju, jer se vidjelo da su tarika­ti još živi. Bilo je potrebno uskla­diti njihov rad sa radom Starje­šinstva. Oformili smo svoj centar i ja sam bio njegov koordinator. Na taj način mi smo ponovno oživjeli, nečujno i bez ikakve po­mpe. Ovogodišnje zvanično vra­ćanje tekija u okrilje Zajednice nas, stoga, nije nimalo iznenadi­lo, iako nas je mnogo obradova­lo. To je, medutim, ponajviše za­sluga Jakuba ef. Selimovskog.

Šta vama, u stvari, znači ovo ponovno uključivanje u Islamsku zajednicu?

Znači slobodu i nesputanost u vršenju naših aktivnosti. Zatim, to znači priznavanje našega mjes­ta i uloge u ukupnom radu Islam­ske zajednice, te naše aktivno uk­ljučivanje u njene programe. Mi od Zajednice očekujemo konkret­ne zadatke. Ona, eto, ima preda­vače, ima vaize, muallime i inte­lektualce različitih profila, ali joj je jedno vrlo važno područje os­talo nepokriveno. To je područje zikra i iršada (upućivanje od slu­čaja do slučaja, od osobe do oso­be), upravo ono što čini suštinu našega rada. Neka nas Zajednica zaduži za to, kao sastavni dio svojih vjerskih aktivnosti, tako će pomoći i nama i sebi, još više se obogatiti i dati nove sadržaje svo­me ukupnom radu...

Mi bismo, kao tarikat, zadržali svoj Centar, jer bismo se tu mogli sastajati i razmjenjivati misli. A Starješinstvo neka prouči sve mo­gućnosti kako da nas na najbolji način uključi u svoj rad...