Utjecaj tesavvufa na artikuliranje kulture muslimana

   Klasičan primjer kulturnoga doprinosa u ovoj oblasti jesu tekije, koje će biti definirane kao: “Osnovna institucija tarikata za njegovanje i širenje prosvjete, nauke i kulture, protkane pobožnošću po metodi dotičnog reda. Duhovno odgajalište, bogomolja, a po potrebi i konačište. “(Fejzulah Hadžibajrić, str. 213.)

   Različitim oblicima, dimenzijama, domišljatostima, tekije će predstavljati novinu u povijesti uopće. Prve tekije se javljaju već u X s.: ribati i zavije u arapskome, te hanikah na perzijskome područiju.(Džemal Ćehajić, Derviški redovi, str. 19.) Poslije će ovi pojmovi još više precizirati objekat kojega predstavljaju, te će se manje tekije nazivati zavije, a velike asitane. Hanikahom će se zvati tekije za spremanje šejhova. (Fejzulah Hadžibajrić, Naših 40 medžlisi zikira danas)

   Kašani kaže: “Šejh u jednom narodu je onaj čovjek koji je savršen i poznaje šeriat i hakikat ( stvarnost ), koji je u stanju podučiti i izvesti čovjeka kroz šeriat i tarikat i dovesti ga do savršenstva, i koji zna kontrolisati napredovanje i stanje čovjekova nefsa (duše) i bolesti nefsa, i kako se one liječe, da je moćan da izliječi čovjeka.” (Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko- tarikatskih izraza, str. 211.)

   U ovisnosti od materijalnih mogućnosti i poimanja onih koji su ih podizali, tekije će biti građene od različitoga materijala: drveta, kamena, ćerpića ili u kombinaciji ovih elemenata.

   Što se tiče naših prostora, zanimljivo je da, nakon učvršćivanja turske vlasti, nije bilo većega mjesta a da nije imalo tekiju.(Lamija Hadžiosmanović, Hadži Sinanova tekija u Sarajevu) Tipičan primjer “tekijske ljepotice” je Silahdar Mustafa-pašina, poznatija kao “hadži Sinanova”, tekija koja se nalazi u Sarajevu.

   Ova tekija je građena od kamena. Podignuta je na dva sprata i opasana malim, pokaldrmisanim dvorištem. Sagrađena je u XVII s. Nad prolazom se nalaze prostorije za šejha. U sjevernome traktatu su mejdanodaja i kahve-odždo kojega se nastavlja prostrana semahana. Otprilike na južnoj strani su se nalazile sobe za musafire. Kroničar Bašeskija, r.a., spominje da je u ovoj tekiji bila i soba za liječenje (duševnih) bolesnika. O nastanku ove tekije postoje dvije verzije, kako navodi M. Mujezinović u Islamskoj epigrafici, str. 247.-256.:

 

1. tekiju je podigao Sinan-aga, sarajevski trgovac, na inicijativu svoga sina silahdar Mustafa- paše (s toga se ova tekija i zove Silahdar Mustafa-pašina). Pomenuti Mustafa-paša je bio silahdar sultana Murata IV (XVII s.);

    

2. tekiju je sagradio sam Mustafa-paša na ime svoga oca hadži Sinan-age.

   Nakon što je tekija gorjela (1697), dva puta je obnavljana: prvo 1708/9. godine (obnovio ju je Karailan Ali-paša), te 1774. godine (novac za njenu obnovu dao je bosanski vezir Muhamed-paša Muhsinović). Za obje ove opravke izdvojeno je ukupno 1700 groša - 1200+500. (Džemal Ćehajić, str. 125.)

   Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata tekija je bila oštećena od bombardiranja (1942). Uništen je dio južnoga ogradnog dvorišnoga zida tekije, te je oštećen jugoistočni dio semahane. Opravka je izvršena ’52, a spasavalačko-konzervatorski radovi su izvršeni nešto docnije (1956).

   “Hadži Sinanova tekija je služila kao centar gdje se pored redovnih derviških obreda po načelima kadirijskog reda izučavao tesavuf, čitala i studirala najznačajnija književna djela pisana na turskom, arapskom i persijskom jeziku, a koja su imala određenu etičko- mističku poruku i sadržinu. Šejhovi ove tekije i derviši su pisali pjesme na turskom i našem jeziku. Ilustrativan je primjer šejha Hasana Kaimije. Ova tekija je djelovala i aktivno radila sve do II svjetskog rata, a sada služi kao kulturno- istorijski spomenik pod zaštitom države.”(Džemal Ćehajić, str. 126.-127.)

   U dvorištu hadži Sinanove tekije nalaze se četiri mezara: šejha Muhameda (preselio 29. VI 1777.), šejha Mehmeda (preselio 1855/56.), šejh Saliha (preselio 1874/75.), te sina Ali Galib-paše Rizvanbegovića - Mir Hakije.

“Sva istraživanja o islamskoj umjetnosti slažu se u jednom: neprocjenjiv je to doprinos umjetnosti svijeta.” (Nerkez Smailagić, Klasična kultura islama, tom II, str. 159.) Ova konstatacija nam zorno potvrđuje naš zaključak a to je da je kultura nakon dolaska posljednjega Božijega Poslanika, s.a.v.s., dobila svoju puninu. Upravo u kontekstu sagledavanja kulture Musliman komparativno sa ostalim kulturama uviđa se njena univerzalna narav, a to je vjerni prikaz metafizičke Istine.

Samo ovako artikulirana umjetnost će ispuniti svoj zadatak. Nema više mjesta prikazivanju zabluda, imaginarnih stvari nemetafizičkoga utemeljenja. Istina, ono što je za neke imaginacija za druge je to Istina sama no, zato je tu posljednja revelacijska Objava da regulira ove nedoumice odnosno da rastavi Istinu od neistine (el- Furkan). Tako umjetnost dobiva “novu” ulogu, poput one promicane još u Platonovim djelima, da čovjeka približi metafizčkoj Istini, njegovu Domu, Gospodaru samome.

Tri faktora su, po Nerkezu Smailagiću, utjecala na razvoj umjetnosti muslimana:

1. duhovnost;
2. prostor; i
3. historija.

Inšallah, mi se u ovome radu nećemo baviti razradom ovih faktora, već analizom jednoga od produkata umjetnosti muslimana, a na primjeru, kako smo to na početku rada istakli, hadži Sinanove tekije.

Ono što hadži Sinanovu tekiju čini izuzetnom jesu rukopisne arabeske na njenim zidovima a koje datiraju iz XVIII s.(Lamija Hadžiosmanović, str. 161.) One nisu nastale u jednome vremenskome roku, već je svaki velikan koji bi zijaretio ili boravio u tekiji ispisao nešto na njoj. Arabeska je ornamenat islamskih naroda - Arapa, Maura, Turaka, itd. Sastoji se od geometrijskih linija i stiliziranih biljnih motiva, isprepletenih u raznim varijacijama. Poznate škole u kojima su se obrazovali ljudi koji su pokazali smisao za umjetničku kaligrafiju su postojale u: mubarek Meki i Medini, Kufi, Basri, Bagdadu, Kordobi i Keruanu. Specifičan vid arabeskne umjetnosti je rukopisna arabeska.

Južni dio zdanja hadži Sinanove tekije je pokriven arabeskom u obliku rozete (ukras u obliku ruže) u kojoj je upisano - La ilahe illa- llah. Slova (harfovi) prave izvjestan otklon u odnosu na istaknute zareze ove rozete (muhura) pa se stiče dojam kao da se harfovi okreću (slično principu rada rotora). Ovo bi moglo, između ostaloga, predstavljati simboliku zikir halke i izgovaranja Božijih lijepih imena (el-Esmau-l-husna). Ovo mi je napomenuo restaurator Nihad prilikom svoga angažmana na restauraciji ove tekije, u ljeto 1998.

Zidovi u južnome dijelu zgrade su dekorirani sa četiri vrste arapskoga pisma. Tu su ispisani pojedini dijelovi iz Kur’ana, a.š., (ajeti), govor h. Muhameda, s.a.v.s., te dove derviša. Najzanimljiviji zapis počinje na južnome a završava se na sjevernome dijelu tekije. Radi se o derviškoj molitvi koja je, vjerojatno zbog povećanja vizualnoga efekta, pisana umijesto sa desna na lijevo (kako zahtjeva arapsko pismo) s lijeva na desno.

Također u južnome dijelu tekije nalaze se dva zanimljiva detalja koji po molitvama predstavljaju originalne oblike. To je arabeska u obliku vaze sa teško čitljivim tekstom. Prvi utisak je slika vrta. U vazi su ukomponovane tri iste rečenice.

Između natpisa na istočnome dijelu tekije, ističu se uglaste grafije, te tugre ispisane uz lučno zasvođena vrata što sa tekstom iznad vrata predstavlja jednu cjelinu.

U dvorištu tekije, u musafirhani, nalazi se također arabeska u obliku rozete, prečnika 275 cm. Naslikana je "al fresko" tehnikom, a dovršena crvenom i crnom temperom koja se smjenjuje.

Osluškujući sebe i oko sebe,

nastojeći da poima harmoniju Bitka,

derviš često ćuti buru u sebi-

buru koja ječi, u njegovu srcu.

Uživati u njoj nije nimalo lahko,

no, znajuć’ da to je prećac do jedinoga Gospodara,

derviš će pustiti da ona se razbukta, osloboditi je-

i naći si oduška.

A šta veći odušak predstavlja do priča ili pjesma-

čežnjivo povjeravanje duše samoj sebi:

ljubav, težina, vapaj ili bol-

kroz njih sve lakše jedri ka smiraju svom.

Na ovaj način- puštajuć’ je da pjeva i priča,

ljudski genij napisat’ će redove mnoge,

u kojima otkrit će ljubav čistu

i žudnju za povratkom - ka Gospodaru svome.

Tako nasta i golem književni opus, kao trajno svjedočanstvo ove ljubavi. S Božijom pomoći navesti ćemo vrste ove književnosti (u oblasti poezije), te dati primjere nekih stihova. (Uz pomoć djela - Lamija Hadžiosmanović i Emina Memija, Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima)

DIVAN - poezija nastala sa osmanlijskim dvorom te i nestala skupa s njim. Namjenjena je visokim intelektualnim krugovima. Posjeduje obilje turskih, perzijskih i arapskih izraza. Počiva na distihu (bejtu), koji je u stvari sam za sebe poruka te može egzistirati i neovisno od ukupne kompozicije. Gotovo je obavezno da divan sadrži :

1. tevhid/tehlil, kao uvod u cjelinu; zatim slijede - munadžat i nat, ode Alahu, dž š., i h. pejgamberu Muhamedu, s.a.v.s.; kasida, obavezan dio divana.
, kao uvod u cjelinu; zatim slijede - , ode Alahu, dž š., i h. pejgamberu Muhamedu, s.a.v.s.; , obavezan dio divana.

RUBAIJA - je također preuzeta iz perzijske tradicije, a osnova joj je četiri polustiha. Ovi se stihovi rimuju.

KIT’E - to su epigrami.

MESNEVIJA - vjerska pjesma sa sadržajima iz Kur’ana i hadisa. Najčuvenija je mesnevija h. Mevlane Dželaludina Rumija, k.s.

TARIH - to je spomen obilježje. Brojnom vrijednošću slova u tarihu treba se izraziti datum koji se želi istaknuti.

U tesavufskoj poeziji česti su simboli. Navedimo neke:

HARABAT - doslovno značenje je ruševina, a predstavlja mejhanu gdje se sastaju žedni e da bi se napili. Uz harabat ide i

SAKI - krčmarica koja simbolizira šejha.

SOLUF i TREPAVICA - simboliziraju spoznaju i Božije jedinstvo.

KAKNUS - mitski labud; živi tisuću godina, nakon čega sagorjeva ali u pepelu ostaje jaje iz koga se ponovo rađa.

ANKA ili SIMURG - moćna, zastrašujuća ptica.

HUMA PTICA - donosi nesreću.

NARCIS - javlja se kao cvijet ali i kao istoimeni legendarni lik; u oba slučaja kao pojam ljepote i samozaljubljenosti.

LEPTIRICA i SVIJEĆA - Leptirica u svojoj ljubavi prema svijeći kruži oko nje dok joj krila ne sagore na vatri Ljubav.

SUNCE - najčešće predstavlja moć.

MJESEC – sunčev vezir.

Te druga NEBESKA TIJELA.

Nakon ovoga kraćeg pregleda donosimo dijelove pjesama (ilahija) trojice velikana: h. Mevlane, k.s., šejh Hasana Kaimije, k.s., te šejh Selim Sami-efendije, k.s.

h. Mevlana, k.s.:Naj name

(prijevod: Fejzulah Hadžibajrić)

 

1. Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje,

2. “Iz najistana otkad me ustrgoše,

3. Tražim srce, rastancima ranjeno,

4. Od svog korijena daleko ko padne,

 

3. Ja u svakom društvu jadim, tugujem,

   i postadoh sudrug dobrom i lošem.

    

4. Svak po sebi misli, da je on drug moj,

   A ne traži da zna tajne i bol moj.

    

5. Moja tajna i plač nisu daleko,

   Al’ tog svijetla nema uho ni oko.

    

6. Duša nije skrivena pred tijelom,

   Ali duša vidjet’ ne da se nikom!”

    

7. Glas naja je vatra, to vjetar nije;

I sa učiteljem ćemo sretan pazar ostvariti

Svojim znanjem i riječima

on nam je objelodanio Istinu.

Misli i razum imama, vaiza, šejha, dosegnut ne mogu Nju.

U Šeriatu zna da razluči, istinitost zna da dokuči;

U mističkim spoznajama, u tarikatu, molitvom

njegovom i zikrom ništa se ne može uporediti

Ovo srce se zaljubilo i stalno (Ga) traži, crni zuluf stalno gladi

Ono ljubljeno biće grli, to izuzetno biće (traži).

šejh Selim Sami, k.s.,:Himna Mevludu

(prijevod: Fejzulah Hadžibajrić)

1. Dar i milost za “Osamnaest hiljada svijetova”

Ogledalo za “Hiljadu i jedno ime Božije”

Prvi i posljednji izvor tajni svega stvorenog.

Muhamed pejgamberov Mevlud je opet došao

Lice svakog ašika je nasmijano, veselo.

2. Sedam nebesa na Mevlud od veselja igralo.

Voda s vatrom, vatra s vodom zajedno, sve veselo,

Najsretniji čas za Islam, sve stvoreno klicalo.

Muhamed pejgamberov Mevlud je opet došao

Lice svakog ašika je nasmijano, veselo.

3. Zar je čudo kad bi ašik k'o val morski treptio,

Luster ukrasa svega što postoji je došao,

Mevlud nam čestitaju, Car careva se rodio.

Muhamed pejgamberov Mevlud je opet došao

Lice svakog ašika je nasmijano, veselo.

S Božijom pomoću završismo ovaj rad. Nadamo se da smo uspjeli bar za nijansu predstaviti utjecaj tesavufa na artikulaciju kulture muslimana. Na kraju donosimo i pregled šejhova i vekila (šejhovih opunomoćenika) hadži Sinanove tekije, te molimo uzvišenoga Allaha da im podari svoje Zadovoljstvo. Molimo Uzvišenoga da se i nama smiluje, da nas uputi na pravi Put, i da nam omogući da spoznamo prolaznost i kratkoću ovoga sna u kojemu trenutno egzistiramo: “Sve što je na Zemlji- prolazno je, a Lice Gospodara tvoga, Veličanstvenoga i Plemenitoga, ostaje!” (Kur'an, sura Svemilosni, ajet 26., 27.)

Šejhovi i vekili hadži Sinanove tekije :

1. šejh Hasan Kaimi (preselio, na Ahiret, 1691.);
2. šejh Mehmed Tokatli ;
3. šejh Hajrudin (druga polovina XVII s.);
4. šejh Šakir;
5. šejh Hasan-aga Dolagija;
6. šejh Mehmed (preselio 1855.);
7. šejh Salih, zvani “ Cvancika”, zet prethodnoga šejha Mehmeda (preselio 1874/75);
8. šejh Nasir Misirlić, sin šejh “Cvancike”; imenovan je dekretom Reisa Dž. Čauševića, r.a.; (preselio 1957.);

Osim ovih osam navedenih pominju se još i:

1. šejh Abdulkadir, ibn šejh Muhamed, ibn hasan Es- Sakaki (preselio 1754/55.);
2. šejh Ibrahim, sin šejha Kabila (preselio 1768/69.);
3. šejh Muhamed (preselio 1777/78.);
4. šejh Vejs, sin šejh Muhameda (preselio 1782/83.), sahranjen u mezarju kraj tekije;
5. šejh derviš Salih, sin Ismaila (preselio 13. X 1787/88.);
6. šejh Ibrahim;
7. šejh Idris (preselio 1756/57.);
8. šejh Sulejman, sin šejh Idrisa (preselio 1775/76.);
9. šejh Numan (preselio 1788/89.);
10. šejh Fazlija Šećo (preselio 1789/90);

Treba spomenuti još i :

1. derviš Muhamed-ašik,
2. derviš Ibrahim-“Fenjerdžija”,
3. derviš Mustafa-“Drobljen” (sva trojica od 1874.- 1885.);
4. šejh Edhem Misirlić “Cvancika” (preselio oko 1910.);
5. šejh Fadil Sokolović (preselio 1978.);
6. šejh Fejzulah Hadžibajrić, sadašnji šejh tekije.(Džemal Ćehajić, str. 127.-130.)

Svakako treba spomenuti i :