Esselamu alejkum postovani,
muci me jedno pitanje pa bih vas molio da mi odgovorite, ako se to pominje igdje u casnom Kur'anu, vjerodostojnim hadisima ili islamskoj literaturi. Zasto je Allah dz.s. stvorio covjeka i od duse i od tijela? A dusa ionako moze egzistirati bez tijela, kao sto ce egzistira u Berzahu kad covjek preseli sto je preneseno vjerodostojno i sto se pominje u Kur'anu.
Moje logicko objasnjenje je jedino zato sto je samo covjeka Bog stvorio i od duhovne i materijalne prirode, duhovna dusa a materijalna tijelo, kao Bozije najbolje bice, Njegovom voljom, ali ne znam smijem li tako razmisljati i je li tacno razmisljanje?
Hvala unaprijed i Allah dz.s. neka vas nagradi za trud.
Na pitanje odgovara
Hvala Vama na interesu.
Ipak, zamolili bismo Vas da i Vi nas razumijete, mnogo pitanja se postavlja i jednostavno ne stižemo na sva odgovoriti na vrijeme, a neka i izostavimo jer, shodno općim okolnostima, nekada naprosto nemamo dovoljno snage.
Što se tiče Vašeg prvog upita, mislim da je važno skrenuti pažnju na dvije stvari.
Jedna se odnosi na metod tumačenja Kur'ana. Sasvim je moguće da ovo jako dobro znate, međutim, smatramo uputnim da to ipak naglasimo. Nužno je za komentatore ne samo da posjeduju znanje arapskog jezika (koje mora biti veoma dobro), već i da poznaje niz drugih disciplina.
Tako, npr., u ovome slučaju koji navodite, nemoguće je dati komentar koji bi bio konačan. S obzirom da je veliki broj zrelih mislilaca, počevši od časnih ashaba pa do naših dana, dalo različite mogućnosti razumijevanja ovoga ajeta, otkriva da je zapravo i namjera uzvišenoga Boga bila da se ajet ne može protumačti „jednom za svagda“, već da je nužno konstantno mu se vraćati, o njemu razmišljati i, što je posebno važno, razumijevati ga shodno situaciji u kojoj se komentator trenutno nalazi (kontekstualizacija).
Ajet koji ste naveli, shodno različitim komentatorima (da nabrojimo neke: Bejdavi, Kušejri, Sujuti, Kurtubi, i Ismail Hakki), muhaddisima (npr. predaja od hazreti Ebu Seʻīda el-Hudrīja koju bilježi imami Muslim), te imamima kiraeta (različito čitanje posljednje riječi, pasiv i aktiv, kao: „turdžeʻūn“, i kao: „terdžiʻūn“), može se odnositi:
na san, na period prije spuštanja duše u tijelo, na egzsitenciju džehennemlija, na život džehennemlija koji će nakon patnje biti izvedeni iz Vatre a uvedeni u Raj, na čovjekovu pasivnost prilikom povratka dragome Bogu, ali i na mogućnost čovjekovoga aktivnoga odnosa, doslovno – uloge, u povratku uzvišenome Allahu (na šta i mi plediramo u tekstu).
Drugo što je važno podrazumijeva razlog „prihvatanja“, ili biranja jednog od mnogih značenja.
Kako smo rekli, neko ko protumači ajet na način da potencira kako je moguće izreći samo takvo tumačenje i nikakvo više (izuzev u smislu vjerskih propisa), zapravo insistira na svojevrsnom dogmatskom pristupu, odnosno, bolje je reći, ograničavanju vječnoga (jer je i Božiji Govor – Kelāmullāh, vječan), oduzimanja punine vrijednosti jednoj takvoj blagodati namijenjenoj čovjeku i svođenje njene dobrohotnosti na samo jednu jedinu dimenziju.
Imavši sve gore rečeno u vidu, čovjek naprosto osjeća:
1. svoje trenutno duhovno stanje
2. život u zajednici koja ga okružuje
3. učitelja (ili komentatora) koji je, s jedne strane, izuzetno upućen u tradicijske znanosti, te za kojega osjeća, s druge strane, da mu je blizak, da ga razumije.
Na ovaj način neko prihvata jedan utemeljen komentar, neko drugi prihvata drugi, i sl., što, pretpostavljam, i Vi vrlo dobro znate.
Jednostavno rečeno, pristup časnome Kur'anu zapravo je neka vrsta gledanja u ogledalo u prostoriji u kojoj se smjenjuju mrak i povremeni treptaji munja, te je vrlo teško (mada bih radije rekao nemoguće) za kratko vrijeme prepoznati ono što istinski trebamo u jednome periodu, a još je teže sebe vidjeti tako jasno da nestane i potrebe za konstantnim navraćanjem i ponavljanjem tih radnji.
To su i razlozi pa je i postavljeni tekst zapravo posljedica jednoga pokušaja kontekstualnoga razumijevanja kur'anskoga kazivanja o davanju života, usmrćenju te proživljenju, koje nema samo tjelesno značenje (tjelesno rođenje, smrt i tjelesno uskrsnuće) već i duhovno (dinamika duhovnoga života), čime se skreće pažnja da je svaki svjesno urađen korak ujedno i vlastito opredjeljenje za konrektan način življenja, i konkretan način davanja života odnosno proživljenja.
Što se tiče drugoga upita, ako nećete zamjeriti, bio je nevjerovatno simpatičan (molim Vas, ne zamjerite).
Postavlja se pitanje: A šta Vi smatrate da je smrt (ili kušanje smrti)?
U konstitutivnoj tradiciji (Kur'an i Sunnet), stanje berzaha veže se za preseljenje s ovoga na drugi svijet, to stanje berzaha također je aktivno, duša je svjesna.
Što se tiče „druge smrti“ (u tekstu je to oslovljeno sa „puhanje s posljedicom smrtnoga onesviješćenja“ – nafha aṣ-ṣa‘aq), o njemu postoje rasprave ali se ne može zaključiti sa sigurnošću da li je riječ o smrti kao nestanku (ʻadem) ili je riječ o jednom „specifičnom“ stanju.
Imami koji su raspravljali o doktrinama muslimana, imam Maturidi i imam Bejdavi, nisu ovo posebno objašnjavali.
Konačno, slažemo se s Vašim objašnjenjem: „Zato što je samo čovjeka Bog stvorio i od duhovne i materijalne prirode, duhovna duša a materijalna tijelo, kao Božije najbolje biće, Njegovom voljom“.
Još jednom, hvala Vam na povjerenju.