Kazivanje o Jakubu i Jusufu, alejhimesselam (II dio)
Autor: Haris Čengić
Datum: 15.08.2003.
Ku'ranska sura ''Jusuf'' nam, kako vidjesmo, završava pripovijedanje o životu Jusufa, alejhisselam, sa dolaskom njegovih roditelja, braće i kompletnog naroda Benu Israila u Misir. Pošto njihov daljnji život u Kur'anu nije opisan, a u želji da vam pružimo jednu cjelovitiju sliku Jusufova, alejhisselam, života, odlučili smo da u ovom završnom dijelu ukratko navedemo ono što je nama poznato o njihovom daljnjem životu u Misiru.
Prije nego nastavimo, dopustite nam cijenjeni čitatelji jednu digresiju. Izvori sljedbenika Knjige (kitabija, odnosno židova i kršćana) redovito kazivaju kako je Rahela, Jusufova, alejhisselam, majka umrla prilikom poroda Benjamina, Jusufovog, alejhisselam, mlađeg brata. Međutim, Kur'an nam nedvosmisleno govori da se Jusuf, alejhisselam, u Misiru sastao sa svojim roditeljima (molimo pogledajte Ajete 12:99,100), dakle i sa ocem i sa majkom. Prema tome jasno je da je i Rahela stigla u Misir i tamo se susrela sa sinom Jusufom, alejhisselam.
Vladar Misira je srdačno dočekao Jakuba, alejhisselam, i dodijelio mu određene krajeve da se tamo naseli sa svojom porodicom i čitavim narodom. Tako su se Benu Israil smjestili u Misir gdje će ostati da žive više stotina godina. U vremenu, Jusufovom, alejhisselam, oni su uživali puno gostoprimstvo Egipćana, zemlja na kojoj su živjeli bila je plodna, imetak im se povećavao tako da su u prvom periodu svoga boravka u Misiru živjeli sretno. Tako će ostati nekoliko stotina godina, a Allah najbolje zna koliko, ali će se kasnije stanje promijeniti i oni će pasti u ropstvo te trpiti mnoge, višestoljetne patnje koje će se konačno, Allahovom odredbom, završtiti njihovim izlaskom iz Misira pod vodstvom Musaâ, alejhisselam, na putu povratka u Svetu zemlju Ken'an.
Kada je uvidio da mu se približila smrt, Jakub, alejhisselam, je pozvao sve svoje sinove da ih još jednom vidi i uputi im savjete. On nije imao razloga da strahuje za iman svoga sina Jusufa, alejhisselam, jer je znao da ga on nasljeđuje u Allahovu emanetu vjerovjesništva i poslanstva, ali je, moguće poučen iskustvom njihovog ranijeg spletkarenja, osjećao izvjesnu dozu straha za iman svojih ostalih sinova u vremenu nakon njega. Stoga ih je on, kada su se svi okupili oko njegove postelje, upitao koga će obožavati i kome će robovati poslije njega. Kada su mu čvrsto i odlučno odgovorili da će robovati samo Allahu, Bogu jedinom osim koga boga nema, srce mu se smirilo. Uputio im je zadnje savjete i blagoslove i onda krenuo u susret svome Gospodaru:
I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: "Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!" Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: "Kome ćete se, poslije mene, klanjati?" "Klanjaćemo se" - odgovorili su - "Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!" (2:132,133)
Tijelo njegovo je, prema njegovoj oporuci, odnešeno u Ken'an gdje je ukopano u špilji Makpela, pored njegovog oca Ishaka, alejhisselam, i djeda Ibrahima, alejhisselam.
Što se tiče Jusufa, alejhisselam, on je sve do svoje smrti bio desna ruka vladara Misira i sve svoje obaveze, sa Allahovom pomoći, čestito, savjesno i veoma uspješno obavljao.
Osim toga, on je dosljedno čuvao emanet vjerovjesništva tako da je sve do preseljenja Allahu, Gospodaru svih svjetova pozivao stanovnike Misira u islam. Nažalost većina Egipćana ga nije slijedila tako da su većinom ostali dosljedni svojoj mušričkoj tradiciji, ali je, ipak, među njima bio jedan broj onih koji su povjerovali Jusufu, alejhisselam, i postali muslimani. Ono što je veoma interesantno je to da je jedan broj muslimana bio prisutan čak i u vladajućim krugovima u Egiptu i da se ta nit islama među faraonima i narodom Egipta očuvala sve do vremena Musaâ, alejhisselam, a, vjerujemo, i kasnije kroz vijekove sve dotle dok Egipćani nisu islam primili i pridružili se ummetu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Najbolji primjer ovoga su žena jednog od faraona (moguće faraona iz vremena izlaska Benu Israila, a Allah najbolje zna):
A onima koji vjeruju, Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!" (66:11)
kao i jedan rođak faraona iz vremena Musaâ, alejhisselam, koji je bio musliman u tajnosti i koji se založio za spas života Musaâ, alejhisselam, kada je faraon sa svojom svitom nastojao izdejstvovati njegovo ubistvo:
"Pustite vi meni", reče faraon, "da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove. "Musa reče: "Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!" A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: 'Gospodar moj je Allah!', onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže. O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?" A faraon reče: "Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti." A onda onaj vjernik reče: "O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih, a Allah nije nepravedan robovima Svojim. O narode moj, plašim se šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti. Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allah više neće poslije njega poslati poslanika!' Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja (40:26-34)
Navedeni primjeri jasno nam govore da je u drevnom Egiptu islam itekako bio prisutan i da je kod izvjesnog broja Egipćana Jusuf, alejhisselam, bio prihvaćen kao Allahov poslanik i vjerovjesnik. U ovom kontekstu veoma je interesantan slučaj i faraona Amenofisa IV, Ahnatona koji je za svoga života u drevnom Egiptu zvanično, kao nacionalnu vjeru, uveo jedan oblik monoteizma. Njegova žena, nadaleko poznata kraljica, lijepa Nefreteta bila je semitskog porijekla, moguće, iz redova Benu Israila, tako da je moguće da su njih oboje bili muslimani, a Allah najbolje zna. Zaista nam moderna historija ne daje istinsku sliku civilizacije drevnog Egipta.
No, da se vratimo Jusufu, alejhisselam. Interesantno je još nešto reći o njegovoj ženidbi. Naime, zna se da se Jusuf, alejhisselam, u Misiru oženio i da mu je žena njegova rodila dva sina Efraima i Manašea (i od njih takođe potiču dva plemena Benu Israila), ali se postavlja pitanje ko je bila žena Jusufa, alejhisselam. U islamskoj tradiciji postoje predaje da je to bila Zulejha, žena njegova bivšeg vlasnika, dakle ona ista kojom ga je Allah ranije iskušao. Prema tim predajama Zulejhin muž je umro ili se ona od njega razvela, pa ju je vladar udao za Jusufa, alejhisselam. Takođe neki prenose i to da je ona bila djevica jer njen prvi muž, po njima, nije mogao imati odnosa sa ženama. Kitabije, naprotiv, tvrde da je to bila neka druga ugledna žena u Misiru. Samo Allah dragi zna šta je prava istina, ali je nama ovdje posebno interesantan jedan detalj zbog kojeg smatramo da je veoma moguće da je Jusuf, alejhisselam, zaista i oženio Zulejhu poslije prestanka njezina prvog braka. Naime iz Ajeta Kur'ana može se zaključiti da ona nije bila mnogobožačke vjere već muslimanka:
Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je (12:53)
Ovo su njezine riječi koje ona javno izgovara pred vladarem i ostalim prisutnim u toj sali gdje ih je vladar okupio da bi istražio sporni slučaj vezan za Jusufa, alejhisselam. Ističe da je njezin Gospodar jedan, Koji prašta i samilostan je, i da je On taj koji se smiluje nekim dušama pa su one manje sklone zlu ili nisu nikako. Mi ove Zulejhine riječi ne možemo drugačije shvatiti nego da je ona muslimanka koja vjeruje u Allaha, Gospodara svoga, a samo On zna da li je tako. Pošto ona, za razliku od većine svojih sunarodnika, nije bila mnogoboškinja već muslimanka, izgleda nam sasvim logičnim i prihvatljivim da ju je Jusuf, alejhisselam, kasnije oženio, jer mu je ona kao muslimanka jedino i pristajala za ženu (znamo da Allahov Zakon zabranjuje brak muslimana sa mnogoboškinjom). A ako neki postave pitanje razlike u godinama, pa općepoznato je da je i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, oženio Hatidžu koja je bila osjetno starija od njega. Isto tako, veoma je moguće da je razlika u godinama između Jusufa, alejhisselam, i Zulejhe bila mala jer nije rijedak slučaj da bogati i ugledni ljudi žene djevojke mnogo mlađe od sebe, pa je možda ona imala nekih 16 do 18 godina kada je u njenu kuću doveden Jusuf, alejhisselam, kao dječak od nekih 10-12 godina. U svakom slučaju naše su samo pretpostavke a Allah istinu zna.
Jusuf, alejhisselam, je dočekao starost i umro u Misiru. Prije svoje smrti je oporučio da mu se tijelo ponese kada dođe vrijeme da se njegov narod vrati u Svetu zemlju, Ken'an. Tako se i desilo. Musa, alejhisselam, je ponio sa sobom tijelo Jusufa, alejhisselam, koje se, naravno, nije raspalo (islamska tradicija nas uči da se tijela Allahovih poslanika ne raspadaju poslije njihove smrti). Više decenija koliko su proveli u pustinji i, kasnije u osvajanju Ken'ana, Benu Israil (Israilćani) su nosili sa sobom tijelo Jusufovo, alejhisselam, sve dok ga nisu ukopali u mjestu Šekemu (današnji Nablus).
Eto, tako se završava ova pripovijest o životu Jusufa, alejhisselam, priča koju Allah dragi nazva najljepšom pričom (ahseni kasas, vidjeti Ajet 12:3).
Međutim, razmislimo malo i vidjećemo da je ova predivna priča značila čitav niz kušnji za njezine aktere. Tako je Jakub Israil, alejhisselam, morao da dugi niz godina (po nekim mišljenjima oko dvadeset) provede u neizvjesnosti za život svoga sina Jusufa, alejhisselam, (iako mu je rečeno da je ubijen od vukova u srcu je znao da nije tako), neizvjesnosti i boli, tako velike da je od silnog dugogodišnjeg plača bio izgubio vid, koji mu je Allahovim čudom povraćen. Jusuf, alejhisselam, je morao biti odvojen od roditelja i porodice isti taj vremenski period, a još uz to je morao provesti nekoliko godina u tamnici, zaboravljen od svih (zamislite kakav je bio status roba optuženog za napad na svoju gazdaricu u egipatskim tamnicama u to doba). Mi smo nekako skloni, kada se priča o životu Jusufa, alejhisselam, da se oduševljavamo njegovim položajem kod Allaha i onim što mu je Gospodar naš dao na Zemlji, a počesto zaboravimo čime je sve on bio kušan prije toga.
Zaista je ovo predivna priča koju je Allah dragi režirao, priča koja nam tako lijepo ilustruje jednu veliku, čak fundamentalnu mudrost, što nam je prenosi Resulullah, Muhammed, alejhisselam, a koja kaže da je džennet pokriven ovosvjetskim kušnjama i problemima dok je džehennem pokriven ovosvjetskim pretjeranim strastima i užicima.
Zaista o ovome treba dobro razmisliti ...