Musa, alejhisselam, (V dio)
Autor: Haris Čengić
Datum: 31.03.2004.
SADRŽAJ:
Žalostan primjer Belama ibn Baura
Musa, alejhisselam, i hazreti Hidr
Jedan od najzanimljivijih događaja iz Musaova, alejhisselam, života svakako je njegov susret sa hazreti Hidrom. Do ovoga susreta je, najvjerovatnije, došlo u vrijeme četrdesetogodišnjeg boravka Israilćana u pustinji, zbog toga što Musa, alejhisselam, s obzirom na sve svoje obaveze što su proisticale iz njegovog statusa Allahovog poslanika, donositelja Tevrata, ranije nije mogao naći slobodnog vremena da napusti zajednicu za izvijesno vrijeme u cilju druženja sa hazreti Hidrom. Po našem mišljenju to je vrijeme mogao naći jedino za vrijeme izgnanstva u pustinji jer tada, sve do isteka roka, pitanje ulaska u Svetu zemlju više nije bilo aktuelno, a sa druge strane već je bio stasao izvijestan broj Musaovih, alejhisselam, učenika koje je on odgojio i poučio Tevratu i Vjeri općenito, i koji su učestvovali u vođenju naroda u onoj mjeri u kojoj ih je Musa, alejhisselam, za to ovlastio.
Sevep Musaovog, alejhisselam, saznanja o hazreti Hidru i njegove želje da ga upozna bilo je jedno pitanje koje su mu postavili Israilćani. Naime, jedne prilike Musa, alejhisselam, bio je upitan o tome koji čovjek ima najviše znanja. Odgovorio je da je to on lično, ali ga je prva naredna Objava što ju je primio od dragog Allaha u tome demantovala. Allah ga je izvijestio da Zemljom hodi jedan Njegov rob koji je upućen u stvari o kojima Musa, alejhisselam, nema nikakva znanja. Musa, alejhisselam, je zamolio dragog Allaha da upozna tog čovjeka i bilo mu je objavljeno da treba ići do mjesta gdje se sastaju dva mora. Spremio se na put i krenuo u društvu svoga vjernog i čestitog sljedbenika i ličnog pratioca Jošue ibn Nuna. Kur'an časni je u 18. suri El Kehf (Pećina) ovjekovječio ova zbivanja, pouke i plemenite mudrosti puna:
A kada Musa reče momku svome: "Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići." I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kome se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa ona u more kliznu. A kada se udaljiše, Musa reče momku svome: "Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili." "Vidi!"; reče on, "kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu, sam šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem, mora da je ona skliznula u more; baš čudnovato!" "E, to je ono što trazimo!"; reče Musa, i njih dvojica se vratiše putem kojim su bili došli, i nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. "Mogu li da te pratim", upita ga Musa, "ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?" "Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati", reče onaj, "a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?" "Vidjećeš da ću strpljiv biti, ako Bog da", reče Musa, "i da ti se neću ni u čemu protiviti." "Ako ćeš me već pratiti", reče onaj, "onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!" (18:60-70)
Kada su se dogovorili Musa, alejhisselam, je poslao Jošuû nazad u logor i krenuo u društvu hazreti Hidra:
I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. "Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nesto vrlo krupno!" "Ne rekoh li ja", reče onaj, "da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?" "Ne karaj me što sam zaboravio", reče, "i ne čini mi poteškoće u ovome poslu mome!" I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: "Što ubi dijete bezgriješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!" "Ne rekoh li ja tebi", reče onaj, ''da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?" "Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam", reče, "onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!" I njih dvojica krenuše; i kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. "Mogao si", reče Musa, "uzeti za to nagradu." "Sada se rastajemo ja i ti!"; reče onaj, "pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti." "Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao. Što se onoga dječaka tiče, roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, umjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg. A što se onoga zida tiče, on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto, to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!" (18:71-82)
Iz primjera hazreti Hidra možemo izvući pouku o višeslojnosti znanja. Naime, specifičnost hazreti Hidra koja nam je otkrivena u ovim ajetima jeste upravo u tome što je on upućen u neke dublje nivoe znanja, nivoe koji tada nisu bili dostupni čak niti takvom velikanu između Ademovog, alejhisselam, potomstva kakav je Allahov miljenik i odabrani poslanik Musa, alejhisselam. Ali, nikako se iz ovoga ne bi smjelo brzopleto zaključiti da je deredža hazreti Hidra kod dragog Allaha veća od one na kojoj se nalazi Musa, alejhisselam, pa makar hazreti Hidr bio i upućen u nešto što Musau, alejhisselam, nije poznato (za Musaâ, alejhisselam, znano je, bez ikakve sumnje u to, da je on jedan od Allahovih poslanika, jedan od Njemu najbližih stvorenja, dok se sa druge strane za hazreti Hidra pouzdano ne zna da li je bio vjerovijesnik, poslanik ili evlija. U stvari, najmanje što se za njega može reći je to da on, bez sumnje, spada u grupu dragom Allahu najbližih miljenika, odnosno evlija. Pošto je deredža evlije ipak niža od deredže poslanika smatramo da hazreti Hidr ima nižu deredžu od Musaâ, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.). Ovdje je, u stvari, riječ samo o različitim zadaćama kojima su ova dvojica Allahovih miljenika bili zaduženi u to vrijeme na Zemlji.
Musa, alejhisselam, je bio zadužen da u svojstvu Allahovog poslanika dostavi Tevrat Israilćanima, objasni im njegove upute, mudrosti, pouke i propise, te im onda praktično, ličnim primjerom to pokaže. Isto tako, on je bio zadužen vlašću nad njima. Sve je to podrazumijevalo nužnost pojedovanja vanjskog znanja o Vjeri, moralu, propisima, pitanjima vlasti i sudstva, i sigurno je da, kada su te stvari u pitanju, u to vrijeme na Zemlji nije bilo upućenijeg čovjeka od Musaâ, alejhisselam, uz, naravno, i brata njegova Haruna, alejhisselam.
Sa druge strane hazreti Hidr je tada bio zadužen da u tajnosti, nepoznat među ljudima, izvršava zadaću koja mu je bila data u emanet. Zbog toga on nije, barem kako bi se dalo zaključiti iz onoga što nam je o njemu u ajetima časnoga Kur'ana otkriveno, javno djelovao, pa je čak zahtijevao od Musaâ, alejhisselam, da ga ni za što ne pita, niti bilo šta komentariše.
Iz priče o hazreti Hidru se takođe može izvući pouka o tome da se neke stvari nikada ne mogu do kraja i u cjelini spoznati samo iz njihove vanjštine, odnosno posmatrane samo iz jedne dimenzije, kao i o tome da neke stvari mogu izgledati po svojoj vanjštini ružne, čak i kao najteži grijeh, a da one u svojoj biti uopće nisu takve. Ovo zorno ilustrira primjer ubistva dječaka, tako grozan po svojoj vanjštini da se niti Musa, alejhisselam, bivši očevidcem toga, nije mogao suzdržati a da ne iskaže svoju užasnutost. Međutim, kada je hazreti Hidr dao objašnjenje Musau, alejhisselam, a time po volji dragog i plemenitog Allaha, i svim čitaocima časnoga Kur'ana, otkriva se plemenita pozadina ovog čina koja se ogleda u spasenju dvije vjerničke duše dječakovih roditelja od opasnosti sunovrata u propast nevjerovanja i mnogoboštva čemu je njihov nevaljali sin mogao biti uzrokom. Prema tome, buduće veliko zlo bilo je spriječeno tim činom, a hazreti Hidr je svakako imao znanje o tome. U stvari, može se reći da je hazreti Hidr u pomenutim slučajevima na neki način postupao poput meleka, jer je tačno znao šta je konkretna Volja dragog Allaha i prosto izvršavao određeno. Tako je on znao da je dragi Allah, Onaj koji život daje kome hoće i koji usmrćuje koga hoće, odredio da dječak treba umrijeti, i samo je u tom slučaju učinio ono što je inače dužnost meleka Azraila, usmrtio je onoga za kojega je dragi Allah smrt odredio i to u tačno određenom vremenu. Mi ovako shvatamo sljedeće riječi hazreti Hidra:
Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. (18:82)
Prema tome, možemo zaključiti da je u to vrijeme hazreti Hidr, baš poput meleka, postupao po unutarnjem znanju, direktno od dragog Allaha dobivenom, i upravo stoga je, po našem mišljenju, on i djelovao tajno, kao usamljeni čovjek, pojedinac sakriven u svom djelanju od ostalih ljudi, jer je veoma dobro znano da su ljudi zaduženi da na Zemlji postupaju isključivo po vanjskom značenju propisanog Zakona (poznati su hadisi u kojima nam Resulullah, Muhammed, alejhisselam, jasno kazuje da mi o drugima sudimo na bazi njihovog vanjskog ponašanja, a da je ono što je u njihovim srcima dragom Allahu poznato i On im sudi po tome).
Nakon što se okončalo njegovo druženje sa hazreti Hidrom, Musa, alejhisselam, se vratio svome narodu Benu Israilu i izvršenju svoje zadaće njihova duhovnog i svjetovnog vodstva, a nama ostaje izvjesna žâl za time što ne saznadosmo više o njihovom slučaju, baš kako, na kraju jednog podužeg hadisa, što ga bilježi Buhari veli Resulullah, Muhammed, alejhisselam (ovaj hadis, osim sa malim dopunama, navodi kur'ansko kazivanje o ovom događaju koje je naprijed u cijelosti navedeno, pa ga mi ovom prilikom nismo htjeli ponavljati, a zainteresirani ga mogu naći i u djelu ''Kazivanja o vjerovijesnicima'' hafiza Ibn Kesira na stranicama 418-420):
...''Žao nam je što se Musa nije još strpio, pa da nam Allah ispriča slučaj njih dvojice u cjelosti.''
Žalostan primjer Belama ibn Baura
Osim susreta sa hazreti Hidrom, ovaj period Musaovog, alejhisselam, života obilježio je susret sa još jednim čovjekom kome je dragi Allah bio podario Svoju blagodat i Svoje ajete i znamenja. Riječ je o Belamu ibn Bauru, čovjeku čiji je primjer, nažalost, potpuno suprotan od primjera hazreti Hidra.
Naime, u prošlom podnaslovu ovog kazivanja vidjesmo kako je hazreti Hidr jasno kazao Musau, alejhisselam, prilikom rastanka da on ništa ne čini po svojemu vlastitom nahođenju, već se u svemu pokorava volji dragog Allaha, nastojeći misliti, govoriti i djelati uvijek onako kako je Svemogući zadovoljan. Upravo to da u svemu potčinjava svoje prohtijeve i svoj hir volji i zadovoljstvu dragog Allaha nastojeći ostvariti samo Njegovu ljubav i blizinu i nadajući se samo Njegovoj neizmjernoj nagradi, svojstvo je svakog istinskog i iskrenog Allahovog roba i miljenika Njegovog.
Međutim, za Belama ibn Baura se prenosi da je čak poznavao najveće Allahovo Ime - Ismullahi el-a'zam (Prema islamskoj tradiciji zasnovanoj na vjerodostojnim hadisima, dragi Allah ispunjava svaku dovu onome ko ga zovne Njegovim najvećim Imenom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nam nije otkrio koje je to Ime, pa je ono ostalo tajnom. Poznavanje tog Allahovog Imena, jedna je od najvećih Njegovih blagodati ali i odgovornosti koju neko stvorenje može dobiti, pa su, stoga, i izuzetno rijetki pojedinci kojima je takva blagodat podarena.), ali da je i pored toga propao zato što je, želeći udovoljiti zahtjevima svojega naroda (koji, kako nam to neke predaje kazuju, nisu bili muslimani) i ignorišući više očevidnih upozorenja koje je dobio od dragog Allaha, pokušao veliku moć koju mu je to znanje donosilo upotrebiti protiv Allahovog miljenika, Musaâ, alejhisselam, i njegova naroda. Belam je dakle, kako nam predaje o njemu govore, nažalost, sam sebe izložio propasti zato što je plemenitu blagodat dobivenu od dragog Allaha htio upotrebiti, protivno Njegovoj volji, protiv Njegovih miljenika, a prema svojemu vlastitom porivu i interesu.
Ovo se najvjerovatnije zbilo u vrijeme kada je istjecao rok od četrdeset godina izgnanstva u pustinji, kada je stasala nova generacija Benu Israila i počela se polahko približavati granicama Svete zemlje. Musa, alejhisselam, je tada još uvijek bio živ i, naravno, bio je na čelu svoga naroda, kada su se oni, na svome putu prema Ken'anu, približili granicama Belamovog naroda. Belamov narod je bio veoma zabrinut zbog snažnih i mnogobrojnih došljaka, iako oni nisu pokazivali nikakve agresivne namjere u pogledu njih i njihove države. Njihov vladar je, dobro znajući kakvu je moć imala kletva Belama ibn Baura, od njega zahtijevao da prokune Musaâ, alejhisselam, i njegov narod.
Mi ćemo, ako dragi Allah dadne, ovom prilikom citirati hafiza Ibn Kesira u njegovu opisivanju ovog događaja (Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovijesnicima'', str. 466,467):
... On (Ibn Ishak, primjedba autora) dalje navodi da se na putu za Jerusalem desio slučaj Belama ibn Baura, o kome Uzvišeni kaže:
I ispričaj im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio, pa ga je šejtan stigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov primjer je kao primjer psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili. Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni sami sebi nepravdu čine! (7:175-177)
Mi smo o slučaju sa Belamom ranije govorili u našem Tefsiru gdje smo rekli da je on, prema riječima Ibn Abbasa i još nekih, poznavao najveće Allahovo ime, i da je njegov narod od njega tražio da prokune Musaâ i njegove sljedbenike, ali to nije htio uraditi. Budući da su u tome bili uporni on je, uzjahavši na magaricu, krenuo prema mjestu gdje su bili Izraelćani.
Kada im se približio magarica je kleknula, pa ju je udario i ona je ustala. Nedugo zatim magarica je ponovo kleknula, pa ju je ponovo udario. Ona je ustala pa ponovo kleknula i rekla mu: ''O Belame, gdje ideš? Zar ne vidiš ispred mene meleke kako me odvraćaju? Kuda ideš? Da proklinješ Allahova poslanika i vjernike?'' Ni nakon ovoga on nije htio da siđe sa magarice, nego ju je ponovo udario, pa ga je odnijela na brdo ''Husban'', koje je bilo iznad njih. Gledajući u mjesto gdje su se bili ulogorili Musa i Izraelćani, Belam je počeo da ih proklinje, ali mu se jezik spetljao pa je za Musaâ i njegov narod proučio dovu, a prokleo svoj narod. Njegove pristalice su ga zbog toga počele grditi, pa im se pravdao da ništa drugo nije mogao izustiti. Nakon toga jezik mu se otegnuo do prsa, pa je svojima rekao: ''Sada sam izgubio i ovaj i onaj svijet, ostalo mi je jedino da se služim varkama i lukavštinom.''
Zatim je svojim sljedbenicima naredio da izdvoje i nagizdaju žene, da ih pošalju Izraelćanima da prodaju robu i da im se prepuštaju ne bi li s njima počinili blud, budući da je to bio jedini način da postigne svoj cilj. Tako su svoje žene, nagizdavši ih, poslali u logor Izraelćanima. Jedna od njih, po imenu Kisbeta, dočepala se Zumrija ibn Šeloma, izraelćanskog prvaka, za koga se kaže da je bio poglavar potomaka Šem'una sina Jakubovog, i uveo je u svetište. Međutim, čim se sa njom osamio, Allah je među Izraelćane poslao kugu koja je počela da hara.
Kada je to čuo Fenhas ibn el-Ajzar ibn Harun, zgrabio je željezno koplje, provalio u svetište i oboje ih probo, a onda noseći ih na koplju koje je držao u ruci, naslonjeno na struk i priljubljeno uz bradu izašao pred svijet. Zatim je, podigavši ih u vis, rekao: ''Gospodaru, ovako mi postupamo sa onima koji su Tebi neposlušni!'' Tada je kuga prestala da hara, odnijevši prethodno sedamdeset hiljada žrtava.
Neki ovu brojku smatraju pretjeranom i kažu da je od kuge umrlo dvadeset hiljada. Fenhas je bio prvorođenac svoga oca El-Ajzara ibn Haruna. Zato Izraelćani njegovim potomcima od žrtve određuju kujruk, noge i dlaku (vunu) i namjenjuju najbolji dio imetka.
Belamov slučaj koga navodi Ibn Ishak je tačan jer ga u istom obliku navodi i više učenjaka iz ranijih generacija. ...
Evo, vidjesmo kako Ibn Kesir prenosi i smatra tačnom predaju od Ibn Ishaka o ovome događaju, a mi ćemo još napomenuti da se o ovome govori i u Starom Zavjetu (Knjiga brojeva, 22-25) i da je tamo dalje navedeno da su Israilćani za kaznu zbog izazivanja smutnje i bluda napali Belamov narod i mnoge od njih, a među njima i Belama, pobili (Knjiga brojeva, 31:2-21).
Dragi Allah najbolje zna šta se uistinu desilo sa Belamom ibn Baurom i kakva je njegova sudbina na ahiretu, ali su za nas ovdje posebno značajne pouke koje možemo iz ovog žalosnog slučaja izvući. Čini nam se da te pouke na jedan veoma lijep način možemo spoznati citiranjem onoga što je hazreti Dželaluddin Rumi o ovome ispjevao u svome, nadaleko poznatom, spjevu ''Mesnevija'':
3290
Iblis i svi šejtani se smiju čovjeku koji misli da je dobar,
a on pun umišljenosti.
Jednog dana kad duša povuče nogu i ti izvrneš kaput,
koliko će ljudi zavikati: Ah, vah, šta bi s nama!
Zlatar se smije kad u izlog stavlja zlato i pozlatu. Dok su
izmješani u izlogu ne zna se, šta je pravo a šta krivo zlato.
U dućanu se pravo zlato smješka,
jer zna da ima sprava koja zlato analizira.
Ja Rabbi, pokrij nas da se ne vidi kakvi smo,
očuvaj nas i ne otkrij naše sramote.
3295
Pravo zlato i pozlata mogu u noći biti skupa.
Ni tada se pravo zlato ne ljuti na patvoreno.
Pravo zlato govori pozlati svojim jezikom:
''O lažljivče! Pazi se, i pokazat će se, ko si ti!
Sto hiljada godina je prokleti Iblis bio od Abdala
i starješina vjernika (meleka).
Bio je u odabranoj grupi, kao prvak.
Prokleti šejtan je udario Adema pesnicom od oholosti.
Bio je osramoćen i usmrdio se kao nečist na suncu.
Belam Baur je bio u svoje doba najpoznatiji pobožnjak
i slovio je među svijetom kao Isa svoga vremena.
3300
Dotjerao je dotle da su mu htjeli sedždu činiti. Kome
je on proučio na zdravlje, taj je odmah ozdravio.
On se suprostavio Musau iz oholosti, i udario šakom,
pa se sa njim desilo da mu je Musa učinio Bed-dovu i prokleo ga.
Na stotine i stotine Belama i Iblisa ima na svijetu,
neki od njih su javni a neki tajni. Ali, Allah je njih obojicu
izdvojio, i nama pokazao kako se može zalutati.
Allah je dao pa su ova ova dvojica nesretnika kažnjeni
kako im pripada, a ima još mnogo varalica kao što su oni.
3305
Radi pouke, Allah je ovu dvojicu izdigao za perčin,
da se dozovemo i uvidimo, da niko ne može kazni uteći.
Sa pretpostavkom da si zaista dobar, ali opet pazi na mjeru,
za ime Božije, ne bacaj nogu mimo dozvoljene granice.
Ako, pretpostavimo, ubiješ nekog dobrog i nemoćnog,
ne misli, da te to neće skrhati ispod sedmog kata zemlje.
Prouči ovaj događaj Ad i Semud naroda, pa ćeš vidjeti da su
njihovi pejgamberi na koncu bili pobjednici.
Grmljavina, potop, vjetar, kiša,
to su bile opomene neposlušnim narodima da postoji Bog.
(Mesnevija, prva knjiga, bejtovi 3290-3305)
Vidimo iz ovog citata da je primjer Belama ibn Baura sličan primjeru Iblisa, Allahovo prokletstvo nad njim, i ako se pitamo kako je moguće da neko ko je dragom Allahu blizak, obdaren Njegovim znakovima i blagodatima, može propasti, odgovor nam, između ostalog, može dati jednostavna pouka koju prepoznajemo u naprijed navedenom pjevanju hazreti Rumija, a koja kazuje da je oholost (kibur) izuzetno opasno svojstvo, čak toliko opasno da može, skoro u jednom trenu, poništiti plodove dugotrajnoga ibadeta. Prokleti Iblis je prije svoga buntovništva bio toliko pobožan i čestit da je, mada stvoren kao džin, boravio u društvu meleka (postoje dva mišljenja u islamskoj tradiciji glede porijekla prokletog Iblisa. Po jednom on je bio melek, a po drugom džin koji je bio u društvu meleka. Mi smo, naravno ne omalovažavajući utemeljenja prvog mišljenja, ubijeđeni da je ispravno drugo mišljenje zbog ajeta Kur'ana časnoga (18:50) u kome je doslovno rečeno da je Iblis jedan od džina i da zbog toga nije bio poslušan svome Gospodaru, a i zbog drugih ajeta u kojima je jasno navedeno da je Iblis stvoren od vatre, što je, znamo, svojstvo džina, a dragi Allah najbolje zna. Međutim, ono što se ovdje može istaći je to da se može Iblisa prije njegove propasti simbolički nazivati i melekom s obzirom da je tada imao ponašanje meleka i ni po čemu, osim po porijeklu, nije se, barem koliko mi znamo, od njih razlikovao). Prema tome, prokleti Iblis se ranijim dugogodišnjim robovanjem i ibadetom bio približio dragom Allahu do te mjere da je imao deredžu meleka sa kojima je zajedno boravio. Kao i oni razgovarao je sa dragim Allahom, dobivao naređenja i podnosio izvještaje o izvršenom. Međutim, sebi je dozvolio umišljenost i oholost koje su ga upropastile:
... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od svoga Ruha, vi mu se poklonite!"; meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik. "O Iblisu!"; rekao je On, "šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?" "Bolji sam od njega", rekao je on, "mene si stvorio od vatre a njega od ilovače." "E, izlazi onda iz Dženneta!''; reče On, "proklet da si! Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti!" "Gospodaru moj!"; reče on, "daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!" "Dajem ti", reče On, "do Dana već određenog." "E tako mi dostojanstva Tvoga," reče "sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!" "Istinom se kunem i istinu govorim", reče Allah, "sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!" (38:71-85)
Navedeni plemeniti ajeti časnoga Kur'ana jasno nam kazuju da su upravo njegova oholost, uobraženost i umišljenost bili ono što je prokletog Iblisa navelo na odbijanje pokornosti dragom Allahu, i dalje kako je on sam sebe definitivno strovalio u provaliju propasti dodavši im još i inat u tvrdoglavom nastojanju da, neuzubillah, dragom Allahu ''dokaže'' ispravnost njegova bunta putem navođenja Ademova, alejhisselam, potomstva na odbacivanje puta Objave i slijeđenja njegovog lažnog poziva. Mi smo, naravno, sigurni u to da je cilj prokletog Iblisa zavesti na stranputicu i u propast uvesti što može više Ademovih, alejhisselam, potomaka, dok nismo sasvim sigurni da li je naš zaključak da on uistinu želi da ''dokaže'' ispravnost svoga suprostavljanja većoj deredži čovjekovoj, tačan (to kao i sve ostalo samo dragi Allah uistinu zna), ali nam takav zaključak izgleda logičnim, pogotovu ako se još uzme u obzir i ono što je u Evanđelju po Barnabi zapisano glede ovoga:
... “Reci mi, o čovječe, ti koji sudiš drugom čovjeku, zar ne znaš da svi ljudi imaju svoje porijeklo u istoj ilovači? Zar ne znaš da niko nije dobar, sem Bog jedan?; zato je svaki čovjek lažov i grešnik. Vjeruj mi čovječe, da ako ti sudiš drugima zbog krivice, tvoje sopstveno srce mora zbog toga biti suđeno. Oh, kako je opasno biti sudac, oh, koliko ih je stradalo zbog krivog suđenja! Satana je osudio čovjeka da bude podliji od njega samoga; zato se on pobunio protiv Boga, svog stvoritelja: zato se on ne kaje, kao što ja imam saznanje govoreći s njim. Naši prvi roditelji su ocijenili govor Satane dobrim, zato su izbačeni iz raja i bačeno je prokletstvo na svo njihovo potomstvo. Doista, kažem vam, tako mi Boga živog pred kojim stojim, krivo suđenje je otac svih grijeha. Kao što niko ne griješi bez volje, niko i ne želi ono šta ne zna. Teško zato grešniku koji sudom sudi grijeh vrijednim, a dobro bezvrijednim, koji na račun toga odbija dobro i odabire grijeh. Zasigurno će on podnositi nepodnošljivu kaznu, kad Bog dođe da sudi svijetu.
Oh, koliko je stradalo zbog krivog suđenja i koliko ih je bilo blizu stradanju! Faraon je osudio Mojsija i narod Izraela da su bezbožni, Šaul je osudio Davida da zaslužuje smrt, Ahab je osudio Iliju, Nabukadonosor troje djece koja nisu htjela da obožavaju njihove lažne bogove. Dvojica starješina su presudili Suzanu, i svi idolatrijski prinčevi su sudili prorocima. Oh, strahoviti sud Božiji! Sudac stradava, sudac biva spašen. I zašto ovo, o čovječe, ako ne (zbog) prenagljenosti, oni sude krivo nedužnog?
Kako se dobro, zbog lažnog suda, skoro približilo propasti, pokazano je na braći Josipovoj, koji su ga prodali Egipćanima; Aronom i Miriam, sestrom Mojsijevom, koji su sudili svom bratu. Tri Jobova prijatelja su osudili nevinog Božijeg prijatelja Joba. David je osudio Mefibošeta i Uriju. Kir je presudio Danielu da bude meso za lavove; i mnogi drugi, što je bilo radi ovoga blisko propasti njihovoj. Zbog toga ti kažem, ne sudi i neće ti biti suđeno". A zatim pošto Isus završi svoj govor, odmah mnogi bijahu okrenuti kajanju, oplakujući svoje grijehe; i oni bi se rado odrekli svoga da idu s njim. Ali, Isus reče: “Ostanite u svojim kućama i odrecite se grijeha i služite Boga sa strahom, i tako ćete biti spašeni; jer ja nisam došao da budem služen nego prije da služim”. Rekavši tako, on iziđe iz sinagoge i grada i povuće se u pustinju da se moli, jer on je jako volio usamljenost.
Kada se on pomolio Gospodu, njegovi učenici mu dođoše i rekoše: ''O gospodaru, mi bismo da znamo dvije stvari: jedna je kako si ti govorio sa Satanom, koji se kao što kažeš ipak ne kaje; druga je, kako će Bog doći da sudi na Dan suda''.
Isus odgovori: ''Doista, kažem vam, ja sam imao sažaljenje prema Satani, znajući njegov pad; i imao sam sažaljenje prema ljudima koje on iskušava da zgriješe. Zato sam se ja molio i postio našem Bogu, koji mi je govorio preko svog anđela Gabriela:
''Šta tražiš ti, o Isuse, šta je tvoj zahtjev?"
Ja sam odgovorio: ''Gospode ti znaš kojem zlu je Satana uzrok, i da kroz njegova iskušenja mnogi stradaju, on je tvoje stvorenje Gospodaru, kojeg si Ti stvorio; zato Gospodaru imaj milosti nad njim''.
Bog odgovori: ''Isuse, gle, Ja ću mu oprostiti, samo učini da on kaže: 'Gospodaru, Bože, moj, ja sam zgriješio, imaj milosti nada mnom, i Ja ću mu oprostiti i vratiti ga u njegovo prvobitno stanje".
''Ja sam se jako radovao'', reče Isus, ''kad sam ovo čuo vjerujući da sam ja učinio ovaj mir. Zato sam pozvao Satanu, koji dođe govoreći: 'Šta moram uraditi za tebe, o Isuse?' " Ja odgovorih: ''Ti ćeš to učiniti za sebe, o Satano, jer ja ne volim tvoje poslove, već sam te pozvao za tvoje dobro''. Satana odgovori: ''Ako ti ne želiš moje usluge, ni ja ne želim tvoje; jer ja sam plemenitiji od tebe, zato ti nisi vrijedan da mi služiš, ti koji si ilovača, dok sam ja duh''. ''Ostavimo ovo'', rekoh ja, ''a reci mi zar ne bi bilo dobro da se ti vratiš svojoj prvoj ljepoti i tvom prvom stanju. Ti moraš znati da anđeo Mikael mora da te na Dan suda udari mačem Božijim sto hiljada puta, a svaki udarac će ti dati bol od deset pakala''. Satana odgovori: ''Mi ćemo vidjeti ko na taj dan može sve; sigurno ću ja imati na svojoj strani mnoge anđele i najmoćnije idolopoklonike koji će zabrinuti Boga, i On će znati kako je veliku grešku počinio prognavši me, zbog podlog (komada) gline''. Tad ja rekoh: ''O satano, ti si slab u razmišljanju, i ti ne znaš šta govoriš''.
Tad Satana na podrugljiv način, mahnuvši svojom glavom, progovori: ''Hajde da uspostavimo mir između mene i Boga; i šta mora da se učini, reci ti, o Isuse pošto si ti oštrouman''. Ja odgovorih: ''Dvije riječi samo treba da se izgovore.'' Satana odgovori: ''Koje riječi?'' Ja odgovorih:"Ove: 'Ja sam zgriješio, imaj milosti prema meni.' " Tad reče Satana: ''Pa ja ću spremno ući u ovaj mir, ako Bog rekne te riječi meni''.
''Sad odlazi od mene'', rekoh ja, ''o prokletniče, jer ti si hrđavi kreator sve nepravde i grijeha, a Bog je pravedan i bez ikakvog grijeha.'' Satana ode vrišteći i reče: ''To nije tako, o Isuse, nego ti govoriš laž da bi se dopao Bogu''.
''Sad razmislite'', reče Isus učenicima, ''kako će on naći milost?'' Oni odgovoriše: ''Nikad, gospodaru, jer se on ne kaje, govori nam sada o Božijem sudu.''
(Evanđelje po Barnabi, 50,51)
Mada se, naravno, ovo evanđelje (o pitanju vjerodostojnosti Evanđelja po Barnabi više smo kazali u našem tekstu pod naslovom ''Isa, alejhisselam III dio'', koji možete naći na ovoj web stranici, i to u dijelu pod nazivom ''Muslimani sljedbenici Isaâ, alejhisselam'', pa onoga koga to interesuje tamo upućujemo), uostalom kao niti jedan drugi izvor mimo Kur'ana i Sunneta, ne može u islamu uzimati kao temelj za akaid, mišljenja smo da nam ovaj citat, s obzirom da je on, barem koliko mi možemo vidjeti, u skladu sa Kur'anom i Sunnetom, može pružiti značajnu pouku o izuzetno velikoj opasnosti koju donose oholost, uobraženost, inat u griješenju i želja da se sudi o drugima po sopstvenom hiru.
Interesantno je, međutim, primijetiti da prokleti Iblis i dalje zadržava priznanje i poštivanje dragog Allaha kao svoga Gospodara jer Mu se on i nakon buntovništva obraća sa izrazom ''Ja Rabbi (Gospodaru moj)'', pa čak se, kojeg li paradoksa, i kune Njegovim dostojanstvom u svojoj odluci da ostane trajno buntovnik. Iz ovoga možemo uočiti da pitanje direktnog odnosa prema dragom Allahu nije bilo ono što je neposredno Iblisa, a i Belama ibn Baura, navelo na buntovništvo i otpadništvo (obojica su upravo putem svojeg prethodnog dugotrajnog robovanja i ibadeta dragom Allahu postigli položaj i ugled koji su prije njihova otpadništva kod Njega uživali), već je to njihovo neprihvatanje mogućnosti da neko drugo Allahovo stvorenje ima veći stepen (veću deredžu) od njih samih. Prokleti Iblis ne može podnijeti činjenicu da Adem, alejhisselam, kod dragog Allaha ima veći ugled nego li on, pa je bio spreman čak drsko se pobuniti protiv volje i naredbe dragog Allaha i zainatiti se u nastojanju da dragom Allahu ''dokaže'' da potomci Adema, alejhisselam, ne zaslužuju takav položaj koji im je Gospodar svih svjetova dao. Sa druge strane, Belam ibn Baur je htio svojom dovom, moguće čak i putem zazivanja Allahovog najvećeg Imena, da, kojeg li i ovdje paradoksa, proklinje Musaâ, alejhisselam, koji uživa kod dragog Allaha mnogo veći ugled i mnogo veću deredžu. On je, štaviše, toliko istrajavao u inatu da tako učini, da je uporno zanemarivao tako očevidne znakove upozorenja kao što je govor magarice koju je jahao.
Tako su i prokleti Iblis i Belam ibn Baur propali zbog svojega kibura i svojega tvrdoglavog istrajavanja u grijehu.
Završavajući kazivanje o ovome želja nam je da vam, poštovani čitaoci, predočimo naše razmišljanje o tome kako da se neko ko je na putu iskrene pobožnosti i ibadeta, odnosno na putu približavanja dragom Allahu, sačuva da se i njemu, sačuvao nas sve skupa dragi Allah toga, ne desi slično kao i prokletom Iblisu.
Naime, odnos između dragog Allaha, Živog, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, i svakog Njegovog roba ponaosob, mogao bi se posmatrati u dvije dimenzije: ''vertikalnoj'' i ''horizontalnoj''. Vertikalna dimenzija ovog odnosa bi predstavljala stepene ugleda i bliskosti konkretnih robova koje oni, voljom dragog Allaha, kod Njega uživaju, a horizontalna dimenzija bi predstavljala medij intimne komunikacije između Rabba i konkretnog roba.
U ovom smislu moglo bi se kazati da svaki ašik (zaljubljenik) u dragog Allaha, što se nastoji smjernom i iskrenom pobožnošću umiliti i približiti svome Gospodaru, u svome srcu njeguje, u manjoj ili većoj mjeri, želju da dostigne što je moguće višu deredžu kod dragog Allaha. Prema tome, želja za vertikalnim usponom je nešto što je prirodno kod svakoga ko voli dragog Allaha, Njegove Knjige i Njegove poslanike i u njoj, vjerujemo, nema ništa loše. Međutim, opasnost se krije u pitanju može li se, i hoće li se, ova želja svjesno i sa ljubavlju, bez suprostavljanja i ljutnje, reducirati na onaj stepen koji joj je dât od strane dragog Allaha?! Gospodar svih svjetova i Odreditelj svih sudbina i zbivanja, još u praiskonu je odredio kakva će sudbina i položaj na oba svijeta svakog Njegovog stvorenja biti, i tu uglavnom više nema nikakve izmjene (Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je jedne prilike kazao da jedino dova koju dragi Allah od svog roba prihvati može izmijeniti sudbinu. Znači do izmjene sudbine može doći samo i jedino onda ako to odluči dragi Allah prihvativši dovu nekog od svojih robova, i nikakve druge mogućnosti osim ove nema). Ovo je utemeljeno na mnogim ajetima časnoga Kur'ana i vjerodostojnim hadisima od kojih ovom prilikom izdvajamo plemenite ajete:
U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi. (6:59)
... što god ti važno činio, i što god iz Kur'ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj. (10:61)
Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi. (11:6)
Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama. I nijedna žena ne zanese niti rodi, a da to On ne zna. I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko! (35:11)
Takođe su poznati i hadisi u kojima nam se prenose riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ''da su se pera odavno podigla i tinta osušila''.
Prema tome, svakom stvorenju mora biti jasno da mu je u vertikalnoj dimenziji dragi Allah odredio limit, granicu koju ono nikada neće preći. Tako naprimjer, niko od nas koji živimo u vremenu nakon što je stavljen pečat na vjerovijesništvo i poslanstvo, nikada i ni na koji način ne može ostvariti deredžu Allahovog vjerovijesnika i poslanika. Oni čestiti i dragom Allahu zaista iskreno odani među nama imaju šansu da, eventualno, ostvare neke od stepena Allahovih miljenika (evlija), ali niko danas, a i sve do Sudnjeg Dana, ne može postati Allahov vjerovijesnik ili poslanik. Isto tako, niti jedno jedino stvorenje, prema islamskom učenju, ne može kod dragog Allaha ostvariti deredžu veću od Resulullahove, alejhisselam. Ako i jedno jedino stvorenje nosi tu odgovornost i uživa tu blagodat da ništa od stvorenog nije iznad njega, onda je to, svakako, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i, naravno, tik uz njega i odabrani poslanici kao što su: Adem, Nuh, Allahov prijatelj Ibrahim, Musa, Davud i Mesih Isa, alejhimesselam.
Kod dragog Allaha je, dakle, sve raspoređeno po stepenima:
Gledaj kako jednima dajemo prednost nad drugima; a na onome svijetu razlika u stepenima i prednostima biće, doista, veća. (17:21)
Prema tome svako od nas ima svoju deredžu u vertikalnoj dimenziji, kao i limit do kojeg se može uspinjati i koliko god da je naše znanje koje nam je dragi Allah darovao, moramo prihvatiti činjenicu da ima neko ko zna više od nas, jer je dragi Allah jasno rekao:
... Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji. (12:76)
Prihvatimo, dakle, da nam je određen limit u vertikalnom uspinjanju, koji nikada nećemo preći, niti na ovom, niti na budućem svijetu, i budimo zadovoljni sa tim. Ne dopustimo da se u našem srcu pojavi makar i malo sjete, a kamo li, ne dao dragi Allah, ljutnje zbog toga što su mnogi iznad nas kod dragog Allaha na deredžama koje mi nikada nećemo dostići.
Ovo je tačka na kojoj se okliznuo prokleti Iblis. Izvucimo pouku iz ovoga i shvatimo da će uvijek biti onih što su kod dragog Allaha bolji i uzvišeniji od nas. Pažljivi budimo jer se može desiti da budemo kušani čak i time da mi znamo nešto više ili bolje od onih za koje pouzdano znamo da su iznad nas, ali ni tada ne smijemo pomisliti da je naša deredža veća od njihove.
Tako imamo primjer da je nakon bitke na Bedru hazreti Omer imao ispravnije mišljenje od Resulullahovog, alejhisselam, o tome kako treba postupiti sa zarobljenim mušricima, što je i sama Objava potvrdila (8:67), ali zar je hazreti Omer i jednog jedinog trena čak i pomislio da je, neuzubillah, on bolji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam?!. Iako je tada hazreti Omer bio u pravu a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nije, Omer je dobro znao da nije on taj koji treba ispravljati Resulullaha, alejhisselam. Dragi Allah je odabrao baš Muhammeda, alejhisselam, za posljednjeg poslanika, On iza njega stoji svojim autoritetom i samo je Allah taj koji će ga ispraviti ako on pogriješi. Niko drugi ne smije sebi dati to za pravo. Naše je da se pokoravamo dragom Allahu i Njegovom poslaniku i niko od nas ne smije čak niti povisiti svoj glas pred Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, a kamo li šta više:
O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. (49:2)
Da je kojim slučajem bilo koji drugi čovjek kod dragog Allaha bolji od Muhammeda, sina Abdullahova i od njega primjereniji za ispunjenje emaneta posljednjeg Allahovog poslanika, sigurno bi njega uzvišeni Allah odabrao za Resulullaha. Međutim, upravo zbog toga što je dragi, savršeni i sveznajući Allah Resulullahom učinio Muhammeda ibn Abdullaha, alejhisselam, jasno je da niko nema za taj položaj primjereniji od njega. To moraju poštovati sva stvorenja, baš kako su i svi meleki, stvoreni od svjetlosti i uvijek poslušni dragom Allahu bez mogućnosti griješenja, prihvatili da Adem, alejhisselam, ima uzvišeniju deredžu od njih (i to prihvataju sve do Sudnjeg Dana, pa i kasnije u vječnosti ahireta), bez obzira što je on stvoren od zemlje, i bez obzira što su on i njegovo potomstvo griješenju skloni, dok je Iblis proklet zbog toga što to drsko i bezobrazno nije htio učiniti.
Ovo isto važi i kada su u pitanju valjani i čestiti Allahovi miljenici i odabranici koje je On poučio ispravnom tumačenju Kur'ana i Sunneta, i tako učinio istinskim nasljednicima Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam (u poznatom hadisu, kojega bilježe Buhari i Ahmed, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže: ''Učenjaci mog ummeta su kao poslanici Benu israila''. Isto tako u drugom hadisu, kojega bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madždže, Ibn Hibban navedene su Resulullahove riječi: ''Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika.'').
Prema tome, deredža svakoga onoga koga je dragi Allah uistinu postavio iznad nas mora se poštovati prosto zbog toga što je dragi Allah odredio da tako bude. Drugim riječima, to je red (sunnetullah) kojega je dragi Allah na Zemlji uspostavio i nama je naređeno da ga poštujemo:
I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine. (7:56)
Međutim, ovdje se može pojaviti problem zbog sklonosti čovjeka da u onome što radi, naročito onda kada odluči tomu posvetiti čitav život svoj, očekuje nekakav napredak. Vidljiv i opipljiv uspjeh kruna je njegovog ranije uloženog napora i radost njegovom srcu, i to mu je stimulans za dalji trud. Zbog toga stalno prisutno saznanje o granici koja mu se ispriječila negdje na putu i koja je za njega nepremostiva može da bude nešto što mu je teško prihvatiti. Naravno, s obzirom da je baš to kušnja od strane dragog Allaha, on se mora u velikom džihadu boriti protiv samog sebe i uporno sebe izgrađivati da zaista u svome srcu bude zadovoljan sa odlukom dragog Allaha. Ovo je naročito značajno za onoga ko želi da svoj život posveti umiljavanju dragom Allahu, nastojeći da Mu što čestitije ibadeti i služi. Međutim, ta borba nije nimalo lahka, pogotovu zbog toga što takav rob žudi da bude makar i malo bliži dragom Allahu i kod Njega voljeniji, da makar i samo malo, dosegne blizinu Allahovog lica.
Upravo ovdje dolazi do izražaja beskrajna Allahova pravednost i okean Njegove neiscrpne milosti jer je On, vjerovatno i radi toga da ne bi srce koje Ga iskreno voli bilo uskraćeno za blizinu Njegova lica i radost bliskosti Njemu, počastio ličnim i neposrednim kontaktom svako stvorenje, odnosno ličnom ''frekvencijom'' komunikacije sa Njim, direktno, bez ikakvog posrednika. To je ono što bi mi nazvali horizontalnom dimenzijom.
Prema tome, posmatrano prema vertikalnoj dimenziji bliskosti dragom Allahu, deredža svakom stvorenju je određena, i određen mu je limit, granica koju ono nikada neće preći. Na vrhu ove ''piramide'' su Allahovi vjerovjesnici i poslanici, a i među njima, su opet, kako nam to neki hadisi kazivaju, posebno odabrani Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Davud, Mesih Isa i Resulullah, Muhammed, alejhimesselam.
Međutim, kada se odnos između Rabba i svakog pojedinačnog roba posmatra u horizontalnoj dimenziji na vidjelo izlazi beskrajna Allahova milost prema svim stvorenjima u činjenici da je On uspostavio unikatni, neposredni ''kanal komunikacije'' sa svakim pojedinim stvorenjem, bez obzira na njegovu deredžu po bilo kojem osnovu, čak mu i najstrožije naredivši da ne smije taj kanal koristiti za obožavanje, ibadet ili upućivanje dova bilo kome drugom osim Njega. Kolika je to počast stvorenjima može se jasno vidjeti ako uzmemo primjer zemaljskih vladara. Obični anonimni čovjek, ukoliko želi da ostvari direktan kontakt sa vladarem, mora proći čitavu šumu posrednika, da bi na kraju, možda jednom ili nijednom u životu, doživio da ga vladar primi na pet minuta. A dragi Allah, suvereni Vladar i Gospodar svega postojećeg, ne samo da je spreman primiti na audijenciju, bukvalno svakog čovjeka koji to hoće, pet puta svakog dana (sjetimo se vjerodostojnih hadisa u kojima nam Resulullah, Muhammed, alejhisselam, govori da je namaz naš lični mir'adž), nego nam je to još učinio veoma velikom obavezom. U stvari, data nam je i veća blagodat jer smo stimulisani da se dragom Allahu obraćamo i mimo propisanih namaza zato što je On spreman saslušati svoga roba kad god Ga on pozove, u bilo koje doba dana i noći:
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu, odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (2:186)
On je, čak šta više, takav postupak kada neko stvorenje svoju najveću i posebnu ljubav, traženje zaštite i blagodati, odnosno sve ono što mi nazivamo obožavanjem, usmjeri ka nekome ili nečemu drugom mimo Njega, učinio najvećim grijehom, jedinim kojega sigurno neće oprostiti nikome od onih koji se na Sudnjem Danu pojave njime opterećeni (naravno da dragi Allah prašta čak i širk onome ko se istinski prije svoje smrti pokaje i od tada sve do smrti živi životom iskrenog muslimana):
Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan. (4:116)
Pogledaj, poštovani čitaoče, koliko dragi Allah voli da Mu se obraćamo što više i što češće možemo, naravno kao iskreni vjernici. Kolika nam je samo Njegova blagodat data u toj mogućnosti i obavezi da Mu se direktno, bez ikakvih posrednika između, obraćamo, a koju mi ovom prilikom nazvasmo horizontalnom dimenzijom bliskosti dragom Allahu. Ovdje nema deredža niti granica koje se ne mogu preći. Svi ljudi i sva stvorenja bez izuzetka, počev od Resullulaha, Muhammeda, alejhisselam, pa sve do onog najsitnijeg stvorenja, izjednačeni smo u te dvije stvari: da nam je dragi Allah svima Bog, osim kojeg drugog boga nema, jedini Opskrbitelj i jedini Zaštitnik, i da je On omogućio svakome od nas lični kontakt, neposrednu komunikaciju sa Njim bez ikakvih posrednika.
U ovome je naša najveća počast i ovdje je, po našem mišljenju, lijek od bolesti koja je Iblisa od statusa voljenog roba bacila u nizinu prokletnika, jer svako onaj koji žudi za Allahovom blizinom treba govoriti samom sebi nešto poput sljedećeg:
Zašto bi se oholio kad je samo Allah velik, zašto bih se uznosio svojom pobožnošću i dobročinstvom kad je to ionako samo milost koju mi je dragi Allah darovao, i samo Njemu pripada zasluga za to, a meni samo pripada odgovornost za moje grijehe za koje samo od Njega milost i oprost tražim!?
Zašto da žudim za vertikalnom deredžom kad mi je granica još u praiskonu određena, nikad je neću preći, pa makar se i na glavu okrenuo, a iskrenim unižavanjem pred Allahovom veličinom mogu je dosegnuti, jer dragi Allah uzdiže onoga ko pred Njim samog sebe unizuje (zar sedžda upravo nije maksimalno unižavanje sebe pred Allahovom veličinom), a unizuje onoga ko sam sebe hoće uzdignuti svojim kiburom!?
Ako sam uistinu iskren u odanosti dragom Allahu, onda mi zaista nisu potrebni ni slava, ni bogatstvo, ni veliko znanje, ni deredža, ni kerameti da žudim za njima, već mi samo treba iskrena ljubav prema Njemu i Njegovu poslaniku i istinska tahnana komunikacija sa Njim (munadžat), a to mi je omogućeno kroz horizontalnu dimenziju! Zato se i želim potruditi da maksimalno iskoristim tu svoju horizontalnu komunikaciju šaljući Mu svoje, što mogu više iskreno, robovanje, ibadet i dobročinstvo koje želim činiti slijedeći Kur'an i Sunnet, i to samo za Njegovu ljubav i nadajući se Njegovoj blizini i džennetu na ahiretu.
Ne smeta mi što su u vertikali mnogi iznad mene, jer ja imam svoju horizontalu u kojoj nema nikoga između mene i dragog Allaha. Zašto bih bio nesretan što nikako ne mogu biti vezir, kada i kao vjerni sluga vezirov mogu ići na razgovor sa dragim Sultanom?!
Ako istinski budem volio Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, najvećom ljubavlju među stvorenjima, zar mi njegov šefa'at na Sudnjem Danu, inša'Allah, neće biti dovoljan?!
Ako, inša'Allah budem jedan od valjanih sljedbenika njegovih, naravno dajući sva prava i njegovim valjanim nasljednicima, zar će me na ahiretu mašiti i jedna jedina blagodat i džennetska ljepota, koja, istina, ni tamo neće biti takve ljepote kao njegova, ali šta to mari kad će mi biti lijepo!?
Zar da, ako sam uistinu iskren, ne volim sve one robove koje je Allah uzvišeni postavio iznad mene i to za Njegovu ljubav?! Kako ih ja mogu ne voljeti kad ih On toliko voli, i kako mi ne može biti zaista drago što su oni iznad mene na oba svijeta!? Kako se, ako uistinu volim dragog Allaha i robujem Mu, mogu tome suprostavljati poput prokletog Iblisa, kad je to Allahova odluka i volja!?
Zar istinska ljubav nije, kako jedna plemenita mudrost reče, davanje (ako nekog voliš, to dokazuješ time što mu daješ ono što on od tebe potražuje), pa zar onda mogu voljeti Allaha, a ne činiti ono što mi je naredio i ne biti zadovoljan sa onim što mi je dao!?
Ako volim Allaha iskreno onda sam zadovoljan Njime i ''dajem'' Mu moju iskrenu vjeru, predanost i dobročinstvo što više mogu. Ako u tome istrajem zar ne mogu dosegnuti sam vrhunac bliskosti: stanje u kojem je On zadovoljan sa mnom i ja zadovoljan sa Njim, a to je maksimum u horizontali što ga stvorenje može dosegnuti:
Allah će reći: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i zauvjek će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!" (5:119)
Pa, zar mi je, nakon ovoga, uopće važno na kojoj sam deredži i koliko ima boljih od mene na višim deredžama!?
Navedeni ajeti najbolji su zaključak onoga na što smo željeli upozoriti u ovom našem osvrtu na slučaj Belama ibn Baura, a i slučaj prokletog Iblisa, jer nam oni otkrivaju jednu najdragocijeniju mudrost, jednu neizmjernu Allahovu ljubav i milost prema svim Njegovim stvorenjima, uključujući svakog od nas ponaosob, koja kaže da ne moraš biti poslanik ili veliki učenjak i evlija da bi bio blizak dragom Allahu, dovoljno je to da zaista budeš zadovoljan sa dragim Allahom (na svemu onome što ti je kao sudbina od Njega došlo) i da nastojiš da tvoje misli, riječi i djela na ovom svijetu zaista budu takvi da On tobom bude zadovoljan. Tako ćeš, inša'Allah ostvariti bliskost sa Njim, ljubav i zadovoljstvo Njegovo kroz tihi srčani šapat i komunikaciju u horizontalnoj dimenziji bliskosti dragom Allahu, koja nam je svima otvorena, i zadovoljan biti sa tvojom deredžom u njezinoj vertikalnoj dimenziji.
Ovako bi se nekako, po našem shvatanju, trebao ponašati svaki rob da bi se sačuvao da mu se ne desi propast poput Iblisove ili Belamove.
Blago li se onome ko od dragog Allaha dobije moć na Zemlji, bilo da je ona iskazana znanjem, bogatstvom, snagom, kerametima, ili svime time zajedno, a da to koristi samo za ljubav dragog Allaha i na Njegovu putu, uz to sve ljepote njihove pobožnosti i blagodati ispravno pripisujući dragom Allahu i Njemu zahvaljujući, a sve svoje grijehe i pogreške sebi samom pripisujući i od dragog Allaha oprost i zaštitu tražeći. S druge strane, teško li se takvome ako ono što posjeduje pripisuje sebi i svome geniju, i time nastoji dobiti varljivu nasladu dunjalučku i zadovoljiti vlastite strasti i interese. Prvoga Allahovi darovi uzdižu u najveće visine, a drugome još više propast povećavaju. O, kolika li je razlika između, uzmimo njih za primjer, vladara i bogataša Sulejmana, alejhisselam, sa jedne i Faraona i Karuna sa druge strane; kolika li je razlika između ponašanja hazreti Hidra sa jedne i ovdje navedenog ponašanja Belama ibn Baura sa druge strane.
Ovo su, zaista, velike pouke koje, svakako, uvijek treba imati na umu...