Musa, alejhisselam (VI dio)
Autor: Haris Čengić
Datum: 21.05.2004.
SADRŽAJ:
Ulazak u Svetu zemlju
Jerihon
Jerusalem
Na kraju puta
Kako se približavao kraj roka od četrdeset godina pustinjskog izgnanstva za Musaâ, alejhisselam, i njegove sljedbenike sve je više postajalo aktuelno pitanje organizacijskih priprema zajednice za ulazak u Svetu zemlju. Kako se prenosi za vrijeme boravka u pustinji izumrli su svi oni koji su odbili naredbu o džihadu (Jošua ibn Nun i Kalib ibn Jofna su bili jedini iz te generacije Benu Israila koji su ušli u Svetu zemlju jer jedino oni nisu odbili naredbu o džihadu o čemu smo ranije govorili), a u istom vremenu je stasala nova generacija njihovih potomaka koja je bila spremna preuzeti emanet što ga njihovi očevi odbiše preuzeti. Po naredbi dragog Allaha, a vjerovatno u cilju bolje organizacije zajednice i budućeg društvenog uređenja, kao i ustrojavanja što snažnije i efikasnije vojske mudžahida, Musa, alejhisselam, je, kako nam govore Starozavjetne knjige Petoknjižja, a posebice Knjiga brojeva, izvršio popis svih pripadnika Benu Israila sposobnih za borbu, odnosno svih starijih od dvadeset godina. I iz ovog primjera jasno možemo vidjeti koliko je Musa, alejhisselam, čestito i ozbiljno vodio računa o svojoj zadaći i koliko mu je bilo stalo da je ispuni do kraja. Međutim, Allahova odredba je, još u praiskonu, odredila da niti Musa, alejhisselam, niti njegov brat Harun, alejhisselam, svojom nogom ne uđu na područje Svete zemlje. Dragi Allah najbolje zna svo savršenstvo ljepote i mudrosti i ove i svake druge Njegove odredbe, a na robovima Njegovim je da je, bez imalo protivljenja u svome srcu, prihvate. Takav je, naravno, bio slučaj i sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, iako su oni, najvjerovatnije, punim srcem žudili za vide svoj narod u Svetoj zemlji naseljen, i time svoju zadaću na ovom svijetu izvršenu. Naravno, iako oni to nisu doživjeli na dunjaluku, dragi Allah je zadovoljan njima dvojicom i onim što su oni učinili vezano na emanet koji im je bio povjeren. To je jasno vidljivo iz mnogih ajeta časnoga Kur'ana, a od kojih smo mi ovdje izdvojili sljedeće:
I Musau i Harunu smo milost ukazali, pa i njih i narod njihov nevolje velike spasili, i pomogli im da pobijede, i Knjigu im jasnu dali, i obojicu na Pravi put uputili, i u naraštajima kasnijim im spomen sačuvali; "Nek su u miru Musa i Harun!" Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a njih dvojica su, uistinu, bili robovi Naši, vjernici. (37:114-122)
Odavde se jasno vidi i to da nije ispravno ono što je u Starom zavjetu zapisano glede ovoga pitanja (Knjiga brojeva, 20:12,24), a po čemu su Musa i Harun, alejhimesselam, kažnjeni od strane dragog Allaha zbog nekih svojih slabosti i propusta tako što im je bilo određeno da umru u pustinji prije ulaska u Svetu zemlju. Isto se može jasno zaključiti i iz vjerodostojnih hadisa koji govore o Musaovom, alejhisselam, preseljenju na ahiret (malo kasnije ćemo ih, ako dragi Allah dadne, ovdje navesti). Prema tome, stav da Musa i Harun, alejhimesselam, nisu mogli ući u Svetu zemlju po kazni dragog Allaha sasvim je neosnovan, i odatle pogrešan.
Harun, alejhisselam, je, kako se prenosi, preselio na budući svijet, prije Musaâ, alejhisselam. U Starom zavjetu (Knjiga brojeva, 20:22-29) navedeno je da je Musa, alejhisselam, dobio objavu od dragog Allaha u kojoj mu je rečeno da je došao čas njegovom bratu, i naređeno mu da odvede Haruna, alejhisselam, zajedno sa njegovim sinom Eleazarom, na obližnje brdo Hor. Tu je Harun, alejhisselam, preselio na ahiret, a Musa, alejhisselam, je skinuo odoru Vrhovnog svećenika sa svoga brata prije nego što je položio njegovo mubarek tijelo u kabur, i njome kasnije obukao njegova sina. Tako je emanet hizmeta svetom Šatoru i Zavjetnom kovčegu od Haruna, alejhisselam, preuzeo njegov sin Eleazar. Dalje se navodi da je cjelokupna zajednica Benu Israila provela trideset dana u podnožju pomenutog brda žaleći za Harunom, alejhisselam. Na ovaj način Starozavjetna Knjiga brojeva opisuje Harunovo, alejhisselam, preseljenje na ahiret, a samo dragi Allah zna kako se uistinu zbilo.
Pošto je u to doba rok od četrdeset godina već bio na samom izmaku, krenuli su prema Svetoj zemlji. Vjerujemo da se u tom vremenu desio ranije opisani slučaj sa Belamom ibn Baurom, a dragi Allah najbolje zna.
Kada su došli u samu blizinu granica Svete zemlje Musa, alejhisselam, je jedne prilike, moguće unutar svoga šatora, ugledao nepoznatu osobu. Da li je on tada, razljućen zbog povrede vlastite privatnosti udario ''drskoga'' neznanca (prema našem Šerijatu, a vjerujemo da je tako bilo i tada, nije dozvoljeno u nečiji dom ulaziti bez dozvole domaćina, a i prethodni poziv ukućanima je Kur'anom časnim propisan) i silinom svoga udarca izbio mu oko, ili je pak to bilo iz drugih razloga dragi Allah najbolje zna, ali se tada melek Azrail izbijena oka vratio svojemu i našemu Gospodaru neobavljena posla.
O ovome od Ibn Kesira (''Kazivanje o vjerovjesnicima'', str. 456,457) prenosimo vjerodostojan hadis koji bilježi Buhari, a od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre:
... Kada je melek smrti poslan Musau, alejhisselam, i prišao mu da mu primi dušu, on ga je gurnuo i udario, pa se melek vratio Uzvišenom Gospodaru i rekao: ''Poslao si me čovjeku koji još ne želi da umre''. Gospodar mu je rekao: ''Vrati se i reci mu neka svoju ruku stavi na leđa od vola, pa koliko god dlaka pritisne neka za svaku dlaku živi još po jednu godinu''. Kad mu je ovo rečeno Musa je upitao: ''A šta onda Gospodaru''? ''Opet smrt'', odgovorio je Gospodar. ''Onda, neka bude sada'', odgovorio je Musa.
On (Buharija) dalje navodi: ''Uzvišenog Allaha je zamolio da ga približi Svetoj zemlji, koliko se kamenom može dobaciti''. Ebu Hurejre kaže da je Allahov poslanik, salallahu 'alejhi vessellem, rekao: ''Da sam tamo pokazao bih vam njegov kabur pored puta, kod crvene dine''.
Ibn Kesir na istom mjestu navodi i riječi Ebu Hurejrea koji bilježi imam Ahmed:
... Melek smrti je došao Musau, alejhisselam, i rekao mu: ''Odazovi se svome Gospodaru''! Musa ga je udario i izbio mu oko, pa se melek vratio Allahu i rekao: ''Poslao si me Svome robu koji ne želi da umre, i koji mi je izbio oko.'' Na to mu je Allah vratio oko, i rekao: ''Vrati se Mome robu, i reci: 'Hoćeš li da živiš? Ako to hoćeš, onda svoju ruku stavi na leđa vola, pa koliko god ti ruka pritisne dlaka, toliko ćeš još godina živjeti!' '' Musa je na to upitao: ''A šta poslije''? Gospodar mu je odgovorio: ''Opet smrt''. Na to je Musa odgovorio: ''Onda sada, Gospodaru, odmah''!
Postoji još jedan broj hadisa koji prenose istu ovu verziju Musaovog, alejhisselam, preseljenja na ahiret, i koji se prema kriterijima hadiske nauke uzimaju za vjerodostojne. S obzirom na pomenute hadise, ovakvu verziju Musaove, alejhisselam, smrti prihvatamo kao tačnu, i to nam je dodatni argument da još jednom odbijemo prihvatiti tvrdnje jevreja i kršćana koji kažu da su Musa i Harun, alejhimesselam, kažnjeni od strane dragog Allaha neulaskom u Svetu zemlju. Ovakog smo mišljenja jer je iz smisla tih hadisa jasno da je Musa, alejhisselam, mogao, da je to htio, produžiti etapu svoga dunjalučkog života za čitav niz godina (nama, istina, nije poznato koliko dlaka na koži bika može pokriti šaka normalnog čovjeka, ali pretpostavljamo da je to neki veliki broj - uglavnom, Musa, alejhisselam, je imao priliku da uđe u Svetu zemlju), svakako znatno duže nego što je trebalo do isteka roka od četrdeset godina, pa je, vjerujemo, tako mogao i ući u Svetu zemlju i tamo još neko vrijeme živjeti među svojim narodom.
Prema tome, Musa, alejhisselam, je svojevoljno prihvatio smrt prije ulaska u Svetu zemlju, i to mu, svakako, nije bila nikakva kazna od strane dragog Allaha, naprotiv. Pomenuti hadisi nam takođe kazuju i to da se kabur Musaâ, alejhisselam, nalazi odmah do jedne crvene dine, pored puta, koji je u vrijeme Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, vodio iz područja sjeverne Arabije ka obalama rijeke Jordan, u pravcu grada Jerihona.
Ulazak u Svetu zemlju
Musaâ, alejhisselam, na čelu zajednice Benu Israila naslijedio je Jošua ibn Nun. Pošto je Jošua bio, kako se prenosi, dugogodišnji učenik i pratilac Musaâ, alejhisselam, a još i više zbog njegove jake i iskrene vjere, moglo bi se reći da Benu Israil nisu mogli dobiti boljeg čovjeka da naslijedi takve velikane kakvi su bili Musa i Harun, alejhimesselam, i preuzme dužnost i odgovornost njihova vodstva. Stari zavjet izričito kazuje (Brojevi, 27:12-23; Ponovljeni zakon, 31:1-7) da je dragi Allah izričito, putem Objave Musau, alejhisselam, naredio da Jošua bude njegov nasljednik. Ako je ovo vjerodostojno, to bi onda moglo jasno ukazivati na to da je i Jošua ibn Nun jedan od Allahovih vjerovijesnika. Mada Kur'an časni izričito ne govori da je Jošua Allahov vjerovijesnik (doduše, prema hadisu koji bilježi Buhari mladić, pratilac Musaâ, alejhisselam, pomenut u ajetima Kur'ana 18:60-65 upravo je Jošua ibn Nun, ali tu nije rečeno da je on Allahov vjerovijesnik), to bi se ipak moglo, vjerujemo osnovano, pretpostaviti s obzirom velika Allahova Čuda koja su njemu data (o ovome ćemo, inša'Allah, malo kasnije više govoriti), a ne treba ni zanemarivati maločas spomenute navode iz Starog zavjeta i tradiciju Ehli-kitaba (sljedbenika Knjige), tj. jevreja i kršćana koji to jasno kazuju, a dragi Allah najbolje zna.
Uz Jošuû veoma značajne ličnosti u vodstvu Benu Israila, nakon Musaâ i Haruna, alejhimesselam, bili su još i Kalib ibn Jofna i Eleazar, sin Harunov, alejhisselam, koji je bio vrhovni svećenik Benu Israila. Njih trojica su, kako se prenosi predvodili Israilćane prilikom ulaska u Svetu zemlju (naravno, prvi među njima i među narodom bio je Jošua).
S obzirom da nam Kur'an Časni, barem kako nama to izgleda, ne govori mnogo o konkretnim događajima i zbivanjima u vremenu osvajanja Ken'ana od strane Benu Israila, odlučili smo se da izvore potražimo u Starom Zavjetu, bez obzira na izvjesne nedoumice i, čak sumnje, o čemu ćemo, inša'Allah, kasnije ponešto kazati.
Prema tome, prema Starom Zavjetu i ostalim izvorima iz tradicije Benu Israila (Isralijati) zbivanja oko džihada za povratak u Svetu zemlju išla su, manje više, onako kako je navedeno u daljnjem tekstu.
Kada je sasvim istekao četrdesetogodišnji rok izgnanstva u pustinji nova generacija Benu Israila, generacija čestitih vjernika spremnih da se bore na Allahovom putu, krenula je prema Ken'anu, Svetoj zemlji, koja je Allahovom milošću i dobrotom bila njima određena. Jošua je odlučio da se usmjere u pravcu grada Jerihona. Jerihon je bio prva od utvrda unutar Svete zemlje, predstraža Ken'ana, pa su njegove moćne zidine bile veoma tvrdo građene i visoke. S obzirom da tako jaku utvrdu nije bilo moguće osvojiti bez velikih napora i žrtava, mudrošću obdareni Jošua odlučio je da ne žuri i da oprezno sagleda situaciju ne bi li pronašao najefikasniji način osvajanja Jerihona. Zbog toga je, kada su se dovoljno približili, odlučio zastati i podići logor radi što boljih priprema. Iz istih razloga je poslao dvojicu izvidnika da se, umiješani među stanovnike Jerihona koji su se vraćali sa njiva, uvuku u grad i saznaju što više mogu. Ti izvidnici su uspjeli u svojoj zadaći, ali je u tome ključnu ulogu odigrala jedna žena, stanovnica Jerihona, koja im je, znavši da su oni mudžahidi na putu dragog Allaha, odlučila pomoći i u zamjenu zatražiti čvrsto obećanje da će poštediti nju, njezine roditelje i porodicu kada grad bude osvojen. Pošto ih je ona spasila od potjere koja ih je, budući da su bili prepoznati, gonila, oni su prihvatili obavezu i dali joj čvrsto obećanje da će ona i svi njezini koji se zateknu u njezinoj kući biti pošteđeni. Savjetovali su joj da svoju kuću označi tako što će privezati jasno vidljivu crvenu traku na vanjski prozor svoga doma, kako bi mogli biti prepoznati i sačuvani.
Po povratku su izvidnici donijeli Jošui dobre vijesti jer su se u Jerihonu uvjerili koliki je strah već bio zavladao među njegovim borcima s obzirom da su brojnost i snaga mudžahida Benu Israila tada bili nadaleko poznati. Stari Zavjet nam govori takođe i to da je tadašnjim stanovnicima Ken'ana dobro bilo znana propast Faraonove vojske prije četrdeset godina, kao i neka druga velika Čuda dragog Allaha što su pružala Njegovu neizmjernu milost, ljubav i podršku Benu Israilu, a unosila ledeni strah u srca njihovih neprijatelja. Uvidjevši da je nastupio povoljan momenat, Jošua je zapovijedio da se vojska spremi. Ubrzo su nastavili put ka Jerihonu.
Kada su došli do rijeke Jordan, granice Svete zemlje, suočili su se sa nabujalom vodom koju nije bilo moguće preći, pogotovo ne u tako velikom broju. Tada se desilo prvo od veličanstvenih Allahovih Znamenja koje su Israilćani imali priliku doživjeti pod vodstvom Jošue ibn Nuna. Naime, kada su svećenici koji su nosili Zavjetni kovčeg, došavši prvi do Jordana (Benu Israil su se tada kretali uvijek tako raspoređeni da su se na čelu kolone nalazili svećenici koji su nosili Zavjetni kovčeg), nogama svojim zakoračili u rijeku, njezine vode su se razdvojile: voda je normalno otekla nizvodno, a uzvodno je bila zaustavljena, tako da se pred nogama Benu Israila pojavilo suho korito. Jošua ibn Nun je, prema objavi dragog Allaha, naredio svećenicima, nositeljima Zavjetnog kovčega, da ostanu stajati na sredini korita rijeke sve dotle dok čitava zajednica ne pređe na drugu obalu, jer je bilo određeno da korito bude suho sve dotle dok se Zavjetni kovčeg nalazi u njemu. Kada su svi pripadnici zajednice prešli na drugu stranu, Jošua je, opet prema objavi od dragog Allaha, naredio da se dvanaest Israilćana, iz svakog plemena po jedan, vrate u korito, i da svaki od njih uzme po jedan kamen sa mjesta gdje su još uvijek stajali svećenici sa Zavjetnim kovčegom. To kamenje su trebali postaviti na narednom konačištu, prvom na tlu Svete zemlje, kao spomen-znak, kako bi se njihovi potomci sjećali ovog začudnog prelaza i blagodati koju im je dragi Allah podario. Kada je kamenje uzeto svećenici su iznijeli Zavjetni kovčeg na drugu obalu i istog časa je rijeka Jordan ponovo ispunila svoje korito te nastavila normalno teći.
Prvo konačište im je bilo u mjestu Gilgal, gdje su postavili onih dvanaest kamenova kao spomenik budućim generacijama, i trajni podsjetnik na još jednu veličanstvenu Allahovu blagodat koja im je bila darovana. U Gilgalu su ostali neko vrijeme (nekoliko sedmica, ili čak mjeseci, dragi Allah najbolje zna koliko) čekajući da još više naraste strah u srcima njihovih neprijatelja, jer su znali da su sva mušrička kraljevstva sa područja Ken'ana, još od ranije uznemirena zbog njihovog prisustva i zbog pomoći Božije koja ih je pratila, sada još više bila zastrašena novim velikim Čudom presušivanja rijeke Jordan. Tu, u Gilgalu, u plodnim poljanama grada Jerihona, Benu Israil su, nakon mnogih godina pustinjskog života, ponovo došli u mogućnost da se hrane plodovima zemlje, pa je tada i mana prestala padati.
Jerihon
Nakon što su dovoljno sačekali Jošua je zapovijedio pokret vojske prema Jerihonu. Kada su došli do grada dočekale su ih njegove tvrde zidine koje su se ponosno uzdizale i ratnici, do zuba naoružani, koji su na njima stajali. Tako je započeo još jedan period opsade ovog moćnog grada, čiji su ratnici, iako zastrašeni, imali povjerenja u tvrdoću svojih zidina na kojima su se, vjerovatno mnogo puta, razbijale opsade raznih napadača koje su pamtili u svojoj historiji. Zidine Jerihona su zaista davale impresivan dojam, pa je i Jošua ibn Nun vjerovatno računao na mnoge šehide koji bi trebali pasti u pokušaju da se ta moćna prepreka savlada. Međutim, dragi Allah je svojim robovima uveliko olakšao zadaću. Sve je počelo objavom koju je primio Jošua i kojom mu je naređeno da ne pokušava nikakav napad. Umjesto napada trebali su da šest narednih dana, svaki dan po jedanput, obiđu oko zidina, a sedmi dan im je bilo naređeno da obilazak učine sedam puta. Prilikom tih obilaženja trebali su biti raspoređeni tako da jedan broj mudžahida ide naprijed, iza njih sedam svećenika sa ovnujskim rogovima, iza njih svećenici koji su nosili Zavjetni kovčeg, i na kraju iza Kovčega je trebao ići ostatak vojske i ostali prisutni iz zajednice. Za vrijeme obilaženja su šutjeli i jedino što se čulo bio je zvuk truba od ovnujskih rogova kojima su trubili svećenici ispred Zavjetnog kovčega. Svakog od narednih šest dana, nakon što bi završili obilaženje zidina grada, mirno su se vraćali u logor. Takvo neobično ponašanje napadača veoma je čudilo opsjednute, ali im i, najvjerovatnije, srca punilo strahom koji je kod njih rastao zbog neizvijesnosti i tog čudnog, ''mističnog'' obreda koji se ponavljao svaki dan po jedan put. Sedmoga dana ''misterija'' je riješena: mudžahidi su, ovog puta, napravili šest obilazaka oko zidina grada, i nakon toga započeli i sedmi obilazak. Za vrijeme tog obilaska na poseban znak u vidu zvuka roga, iz prsa svih prisutnih pripadnika Benu Israila su se zaorili tekbiri i riječi spomena dragog Allaha (Zikrullah) ... i tada se desilo još jedno veliko Čudo dragog Allaha. Natprirodnom snagom tih gromkih izražaja iz prsa i grla mudžahida Benu Israila moćne zidine Jerihona su se u potpunosti srušile kao kula od karata. Israilski borci su tada sa raznih strana, svako tamo gdje se zadesio kod pada zida, prodrli u grad. Žestoko su porazili od straha sleđene neprijatelje na koje je doživljeno Čudo tako moćno djelovalo da nisu imali nikakve šanse da se ozbiljnije suprostave borcima na Allahovom putu.
Prema navodima Starozavjetne Knjige o Jošui tom prilikom je pobijeno svo stanovništvo Jerihona, osim žene kojoj je ranije dato obećanje i njezine rodbine koja se bila sklonila u njezinoj kući (ovo izaziva izvijesne nedoumice i sumnje o kojima ćemo, inša'Allah, malo kasnije nešto kazati).
Nakon osvajanja moćnog Jerihona, pred snagom mudžahida Benu Israila su u narednim godinama, redom jedno za drugim, padala mušrička utvrđenja i kraljevstva Ken'ana: Aj, Makeda, Libna, Lakiš, Gezer, Eglon, Hebron, Debir, Hasor ..., ukupno trideset i jedno kraljevstvo. Tako su, prema Knjizi o Jošui, Benu Israil osvojili najveći dio Svete zemlje, osim nekih manjih dijelova i Jerusalema koji je ipak ostao u rukama Jebusejaca, iako je njihov kralj sa dijelom vojske poginuo u jednoj od bitaka (i ovo je jedan od pogrešnih navoda Biblije zbog toga što iz vjerodostojnih islamskih izvora saznajemo da je Jošua ibn Nun osvojio Jerusalem - o ovome ćemo, inša'Allah, govoriti u nastavku).
Evo, uglavnom na ovaj način Stari Zavjet, odnosno Knjiga o Jošui kaziva o događajima iz vremena džihada Benu Israila u Svetoj zemlji pod vodstvom Jošue ibn Nuna.
Vidimo da su dvije stvari karakteristične u ovom kazivanju: prvo velika Allahova Čuda (prelazak preko Jordana, rušenje jerihonskog zida - treće veliko Čudo zaustavljanje sunca je, istina, pomenuto ali je navedeno u pogrešnom vremenu i na pogrešnom mjestu s obzirom na vjerodostojan hadis kojeg ćemo, inša'Allah, ubrzo navesti); i drugo: izuzetno žestok odnos prema pobijeđenim narodima, koji su redom, bez izuzetka i selekcije, ubijani. Stari Zavjet ovakav odnos prema pobijeđenim neprijateljima ''opravdava'' kletvom koju je protiv njih izrekao dragi Allah, Silni i Strogi zbog mnogoboštva i njihovih mnogih drugih teških grijeha (Knjiga o Jošui, 6:16-27; 11:15-20).
S obzirom da je opće poznata činjenica da su Israilćani izmijenili Riječi dragog Allaha izrečene u Tevratu i Zeburu, kako je jasno rečeno u časnome Kur'anu (5:12,13), jasno nam je da je istinitost svakog pa i ovog biblijskog kazivanja u najmanju ruku sporna. Iz tog razloga veliko je pitanje da li su se uopće stvari ovako odvijale, odnosno veoma je moguće da ove strogosti i žestine u tom vremenu uopće nije ni bilo, a ona je kasnije ubačena u Knjige od strane teških griješnika čija su srca već bila ''kao kamen otvrdnula'' (Kur'an, 2:74). Dragi Allah najbolje zna kako je uistinu bilo, a mi, uzimajući u obzir da se u časnome Kur'anu, barem prema našem znanju, o ovim zbivanjima sasvim malo govori, o tome danas ništa potpuno pouzdano ne možemo znati, ali jedno je sigurno: čestiti vjernici Benu Israila, Allahovi robovi, iskreni i valjani sljedbenici Musaâ i Haruna, alejhimesselam, i nakon njih Jošue ibn Nuna, nikome nisu nikakve nepravde, niti zuluma učinili, jer u suprotnom ne bi mogli ni biti borci na putu dragog Allaha. To je sasvim jasna i neporeciva činjenica. Prema tome, sva žestina kazne koji su mušrički stanovnici Ken'ana tada pretrpjeli bila je nepravda što su je oni samima sebi, svojim grijesima i zlodjelima, pripremili. Kur'an časni nam ovo, kada govori o uništenju drevnih naroda Ada, Semuda i njima sličnih, sasvim konkretno kazuje:
Zar do njih nije doprla vijest o onima prije njih: o narodu Nuhovu i o Adu, i o Semudu, i o narodu Ibrahimovu, i o stanovnicima Medjena, i o onima čija su naselja izvrnuta? Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili i Allah im nije učinio nikakvu nepravdu, nego su je oni sami sebi nanijeli. (9:70)
Prema tome, smatramo veoma mogućim da žestine pomenute u Starom Zavjetu nije ni bilo, odnosno da je sva žestina kazne koju su mušrici Ken'ana zaista doživjeli, bila rezultat zuluma što su ga oni sami sebi, svojim teškim grijesima nanijeli. Dragi Allah im nikakve nepravde nije učinio. Svakome, iole iskrenom, vjerniku kristalno je jasno da se dragom Allahu ne može pripisivati niti najsitnije ograničenje, niti slabost, manjkavost, zlo, zulum ili nepravda. Odatle sve ono što je direktna odredba dragog Allaha prosto ne može u sebi imati niti najmanjeg zla, manjkavosti ili nepravde. To je ono što treba čvrsto i nepokolebljivo svjedočiti, i shvatiti da, kada su u pitanju stvari koje nama izgledaju žestokim i nepravednim, naš ograničeni razum nikada i nikako ne može biti sudija savršenim odredbama dragog Allaha.
Jerusalem
Naprijed smo spomenuli da su, osim dva već navedena velika Allahova Čuda, prema predajama, Benu Israil u istom vremenu bili svjedoci i trećeg velikog Čuda dragog Allaha koje se manifestovalo u zaustavljanju kretanja Sunca za neko vrijeme. To veličanstveno Znamenje Knjiga o Jošui pogrešno vremenski i prostorno locira na jednu potjeru za poraženim neprijateljem, kada je, po njima, Sunce stalo zato da bi ratnici Israila mogli stići i pobiti razbijene neprijatelje (Knjiga o Jošui, 10:10-15). Međutim, mi iz hadisa kojeg bilježi Ahmed (a isti ispunjava uslove i Buharija), kojeg u nastavku citiramo od Ibn Kesira (''Kazivanje o vjerovijesnicima'', str. 468), znamo da se taj slučaj veže za osvajanje Jerusalema:
''Imam Ahmed navodi: 'Eswed ibn Amir nam je pričao da je čuo od Ebu Bekra, a on od Hišama, a on od Ibn Sirina, a on od Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vessellem, rekao: Sunce se nije zaustavilo ni zbog koga, osim zbog Jošu'a u noćima dok je išao prema Jerusalemu.''
Također iz istog izvora, sa strane 469. citiramo hadis koji bilježi Muslim (a u nešto skraćenom obliku i Buhari):
Imam Ahmed navodi: ''Abdurrezzak nam je pričao da je čuo od Ma'mera, on od Hemama, a on od Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vessellem, rekao:
'Jedan od poslanika je krenuo u borbu, pa je rekao svome narodu: Neka ne ide sa mnom onaj ko je spavao sa ženom i ko očekuje da mu se rodi dijete, niti onaj ko je napravio zgradu koju još nije pokrio, niti onaj ko je kupio stoku ili deve, pa očekuje da se izjanje ili istele' ''.
On dalje kaže: ''Boreći se kad su klanjali ikindiju, ili otprilike u to vrijeme, približili su se jednom naselju pa je pomenuti poslanik rekao Suncu: Ti se krećeš po naređenju, ali ja imam svoja naređenja. Gospodaru moj, zaustavi mi ga malo!' Tako je Sunce zadržano dok mu Allah nije dao pobjedu. Kada su sakupili ratni plijen, došla je vatra da spali plijen, pa joj se plijen nije dao. Poslanik je rekao: 'Neko od vas je ukrao nešto od ratnog plijena, pa neka mi po jedan čovjek iz svakog plemena da zakletvu!' Dok su to činili ruka jednog od njih zalijepila se za njegovu ruku, pa je rekao: 'Neko od vašeg plemena je ukrao, pa neka mi cijelo pleme da zakletvu!' Pleme je tako i uradilo, pa su se ruke dvojice, ili trojice ljudi zalijepile za njegovu, na što je on rekao: 'Kod vas je krađa, vi ste ukrali!' ''
On dalje kaže: ''Tada su mu donijeli jedan zlatni predmet, veličine kravlje glave i stavili ga među ostali plijen na jednoj uzvisini, pa je vatra prišla i progutala sve. Ratni plijen nije bio dozvoljen nikome prije nas, Allah ga je nama dozvolio, znajući za našu slabost i lakomost.''
Prema islamskoj tradiciji, Allahov poslanik o kome je riječ u navedenim hadisima je Jošua ibn Nun, a grad o čijem osvajanju se govori je Jerusalem (kako je eksplicitno i navedeno u prvom citiranom hadisu), a dragi Allah najbolje zna.
Prema tome, može se reći da nisu tačni navodi Knjige o Jošui da je Jerusalem ostao u rukama Jebusejaca, već je i ovaj sveti grad osvojen od strane mudžahida Benu Israila pod vodstvom Jošue ibn Nuna. Vidimo da se prilikom ovog osvajanja zbio i treći veličanstveni Allahov Znak kada je Sunce na nebu zaustavljeno kako bi mudžahidi mogli dovršiti osvajanje Jerusalema. Vjerovatno je tačna predaja koju prenose sljedbenici Knjige, a dragi Allah najbolje zna, po kojoj je do ovog zaustavljanja došlo zbog toga što su se završne bitke za blagoslovljeni grad odvijale u petak pred akšam, dakle malo prije nastupanja subote. Kako je prema tada važećem Vjerozakonu Musaâ, alejhisselam, najstrožije bio zabranjen svaki rad subotom (ona je bila dan isključivo posvećen ibadetu dragom Allahu), što se, najvjerovatnije, odnosilo čak i na napadanje neprijatelja, Jošua je uputio dovu dragom Allahu da produži dan petka sve dotle dok se ne završi osvajanje, kako bi se izbjegla mogućnost čekanja čitavog dana koji bi neprijatelj iskoristio da se odmori i presabere, a dragi Allah najbolje zna.
Ibn Kesir (navedeno djelo, str. 470, 471) nam dalje navodi kako se čak i tada, nakon tako velikog i očevidnog Allahovog Znamenja kakvo je zaustavljanje Sunca na nebu, još jednom pokazala bolest drskosti, bezobrazluka i nezahvalnosti jednog broja pripadnika Benu Israila, o čemu govori sljedeći plemeniti ajet:
... i kada smo rekli: "Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete i koliko god hoćete, a na kapiju pognutih glava uđite, i recite: 'Oprosti', oprostićemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela daćemo i više!"; onda su oni koji su bili nepravedni zamijenili drugom Riječ koja im je bila rečena i Mi smo na one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili zato što nisu poslušali (2:58,59);
kao i hadis kojeg bilježi Buhari, a od Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre:
''Izraelćanima je rečeno: Na kapiju pognutih glava uđite, i recite: 'Oprosti' (hittatun), oprostićemo vam grijehe vaše, pa su to iskrivili i ušli pužući natraške i govoreći: 'Zrno u dlakama' (habbetun fi ša'retin)!''
Naravno, ovakva drskost nekih pripadnika Benu Israila nije mogla proći bez Allahove kazne koja se sa neba spustila na izgrednike.
Nakon što je konačno završeno osvajanje Svete zemlje Jošua ibn Nun se naselio u Jerusalemu, a ostatak teritorije je raspodjelio između svih dvanaest plemena Benu Israila, naravno prema objavi koju je primio od dragog Allaha.
* * *
Tako su se Benu Israil konačno nastanili u Svetoj zemlji, u njezinim, kako Kur'an časni kaže, i istočnim i zapadnim krajevima. Na taj način je njihova strpljivost u vrijeme teškog dugogodišnjeg zlostavljanja u Misiru bila na naljepši način nagrađena od strane dragog Allaha, bez obzira na mnoge njihove slabosti i grijehe, što su ih u tim burnim i pouke punim vremenima izlaska iz Misira pod vodstvom Musaâ i Haruna, alejhimesselam, iskazali, a posebno značajnu pouku i opomenu svima koji se pred dragim Allahom ohole i inate predstavlja propast Faraona i njegova naroda:
... a potlačenom narodu dadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno, zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli. (7:137)