Kazivanje o Davudu i Sulejmanu, alejhimesselam (II dio)
Dopunjeno izdanje teksta postavljenog 31.03.2005.
Autor: Haris Čengić
Datum: 06.12.2007.
SADRŽAJ:
Sulejman, alejhisselam, Allahov poslanik i vladar Benu Israila
Allahov Hram, mesdžid Bejtul-makdis
Belkisa, kraljica od Sabe
Iskušenje
Smrt Sulejmana, alejhisselam
Nakon Sulejmana, alejhisselam
Sulejman, alejhisselam, Allahov poslanik i vladar Benu Israila
Sulejman, alejhisselam, bez sumnje je jedna od najznačajnih i najinteresantnijih (a za neke i najzagonetnijih) ličnosti svekolike ljudske povijesti. Naime, izuzetno je malo Allahovih stvorenja obdareno takvim blagodatima kojim je Svemogući obdario Svoga roba, Sulejmana, alejhisselam.
Sulejman, alejhisselam, je, prije svega, jedan od Allahovih vjerovjesnika i poslanika, poslat, poput svojega oca, Benu Israilu. Zatim, on je ujedno imao i emanet i odgovornost vlasti nad tim, kod dragoga Allaha odabranim, narodom. Razumio je, baš kao i njegov otac, Davud, alejhisselam, jezik ptica, kao i mrava, a uz to, kako se prenosi u predajama, i raznih drugih životinja, te imao vlast nad svima njima. Bilo mu je dato veliko materijalno bogatstvo: gomile zlata, srebra i dragulja, nepregledne ergele čistokrvnih prelijepih konja, a imao je i izvore tekućeg bakra.[1]
Međutim, ono što je specifično za njegovu ličnost jeste njegova vlast nad vjetrom i džinima. Dragi Allah, svemogući Stvoritelj mu je darovao posebnu mu'džizu da mu je bio potčinjen vjetar, tako da je vjetar puhao tamo gdje je to sin Davudov, alejhisselam, želio i snagom kojom je on želio. Takođe, Sulejman, alejhisselam, je mogao korištenjem vjetra, odnosno letenjem na vjetru, prebacivati na daleke udaljenosti sebe lično ili onoga koga je želio velikim brzinama.[2] Osim toga, njemu je, Allahovom odredbom, bila potčinjena jedna skupina džina[3] koji su činili ono što bi im on zapovijedio da čine. Džini su pred Sulejmanom, alejhisselam, gradili sve ono što bi im on zapovijedio da grade: hramove, spomenike, velike kotlove, velike rezervoare za vodu i razne druge građevine. Neki od njih su bili i gnjurci koji su ronili po njegovu naređenju i iz morskih dubina izvlačili razne dragocijenosti. Jednom riječju, bili su mu potpuno potčinjeni i radili su sve ono što bi im on naredio, a ako bi neki od džina samo pomislio da otkaže pokornost Allahovome poslaniku i miljeniku Sulejmanu, alejhisselam, on bi odmah, voljom dragoga Allaha, osjetio vrelinu džehennema i odmah napuštao takve misli:
A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo, po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli (21:81,82);
A Sulejmanu (potčinismo) vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a i navečer rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali sve što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. "Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!" A malo je zahvalnih među robovima Mojim (34:12,13).
Upravo ove Sulejmanove, alejhisselam, mu'džize, vezane za njegovu vlast nad vjetrom i džinima, raspaljuju maštu mnogih. Pa tako, naprimjer, postoje neke predaje po kojima su ove moći simbolično bile vezane za Sulejmanov, alejhisselam, prsten pa su ga mnogi tražili po svijetu.[4] Međutim, poenta je upravo u tome da su sve te moći Allahov dar, namijenjen upravo Sulejmanu, alejhisselam, i nikome drugome osim njega, tako da, u slučaju da su naprijed navedene predaje tačne, ako bi neko i pronašao Sulejmanov, alejhisselam, prsten, taj nebi ni mogao, niti bi imao pravo na to, da posjeduje one moći koje je na Zemlji posjedovao Allahov miljenik i poslanik, Sulejman, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.
Poznat je primjer Muhammeda, alejhisselam, kada je jedanput, uz Allahovu pomoć, uspio savladati jednog snažnog džina koji ga je ometao u namazu, i svezati ga za jedan od stubova svoje džamije u Medini. Namjera mu je bila da porobi tog džina, kako bi ga svi vjernici mogli vidjeti i iz toga potrebne pouke izvući. Međutim, sjetio se kur'anskog ajeta kojim je od zaborava sačuvana dova, Sulejmanova, alejhisselam:
"Gospodaru moj", rekao je, "oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!" (38:35);
pa je odustao od prvobitne namjere da u svojoj vlasti sačuva tog džina i oslobodio ga je, moguće uspostavivši tako jedan sunnet, obavezu za sve svoje sljedbenike (tj. za cjelokupan ummet), da niko, čak i ako bi to bilo moguće, i ne pokuša ostvariti vlast kakvu je imao Sulejman, alejhisselam, a neizmjerno milostivi Allah najbolje zna da li je tako.
Izuzetno je velika opasnost koja leži u dubokim zabludama onih koji Sulejmanove, alejhisselam, moći nastoje dosegnuti primjenom magije (sihra). Takvi su potpuno skrenuli sa pravog puta, izlažući se krajnjoj opasnosti direktnog gubitka imana i stavljajući se na ivicu džehennemskog grotla, jer Sulejmana, alejhisselam, neuzubillah, smatraju ''kraljem magije'' (kako se može pročitati u nekim brošurama), i svoju strastvenu žudnju za moći iskazuju prakticiranjem sihra kako bi sebi potčinili džinski svijet. Oni su obmanuti lažima koje su šejtani širili o Sulejmanu, alejhisselam:
I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik - šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu nebi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!" I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali! (2:102,103)
Dragi Allah, Uputitelj, Zaštitnik, Milostivi da ih na pravi put uputi i da nas sve skupa sačuva od te smrtne opasnosti!
Nakon ove digresije vraćamo se na opis Sulejmanovog, alejhisselam, života.
Veličina mubarek ličnosti Allahovog miljenika i poslanika, Sulejmana, alejhisselam, bi se vjerovatno ponajviše mogla vidjeti u činjenici da je on, iako posjednik tako velikih moći i bogatstava bio i ostao izuzetno pobožan, dobrodušan, čestit i jednostavan čovjek koga sve te moći i bogatstva nisu mogla uzoholiti niti iskvariti (a kako bi i mogao biti drugačiji jedan Allahov poslanik), niti pak zagospodariti njegovim srcem.
To je posebno vidljivo kroz sljedeći primjer: Jednog dana pred njega su bili izvedeni punokrvni konji. Prizor skladno stvorenih, prelijepih životinja u kasu bio je opčaravajući za svakoga ko je to gledao, a komentar sina Davudova, alejhisselam, bio je:
"Umjesto da mislim na svog Gospodara, ja pokazujem ljubav prema blagu!" (38:32).
Mubarek stvorenje bremenito je, poput svih Ademovih, alejhisselam, sinova i kćeri, željama za užicima i ljepotama ovoga varljivoga i prolaznoga svijeta, ali ujedno i samo sebe kori, budući da je itekako svjesno i osvjedočeno da su razmišljanje o dragom Allahu i ljubav prema Njemu daleko, daleko superiorniji i ljepši od svih ljepota, blagodati i riznica Zemlje i nebesa. Plemeniti ajeti u cjelini glase ovako:
Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao! Kad su jedne večeri preda nj bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali, on reče: "Umjesto da mislim na svoga Gospodara, ja pokazujem ljubav prema blagu!"; i oni se izgubiše iz vida. "Vratite mi ih!"; i on ih poče gladiti po nogama i vratovima. (38:30-33)
Drugi primjer Sulejmanove, alejhisselam, skromnosti je njegov štap koji nije bio neki zlatni ili srebrni štap, optočen draguljima, već obični, jednostavni drveni štap. To nam je poznato iz slučaja kad mu je došao poziv od njegova Gospodara da Mu se vrati, a tijelo mu ostalo naslonjeno na štap koji je nakon nekog vremena crv rastočio (o ovome ćemo, ako dragi Allah da, kasnije više govoriti).
Prema tome, Sulejman, alejhisselam, najbolji nam je primjer kako je istinski Allahov rob svim svojim srcem, svojom cjelokupnom nutrinom, uvijek i isključivo okrenut svome Gospodaru, a samo svojom vanjštinom se nalazi u dunjaluku. Kod njega je sva ljubav predata Allahu dragom, a bogatstvo, vlast i ostale dunjalučke blagodati, ma kolike one bile, samo su u njegovim rukama, u njima samo vidi zgodno sredstvo da se dragome Allahu još više umili, trošeći ih na Njegovu putu i čineći mnogobrojna dobra dijela.
Zaista je, srce Sulejmanovo, alejhisselam, što je svojstvo svih Allahovih poslanika i miljenika, najveću radost nalazilo u spominjanju, slavljenju i veličanju svoga Gospodara. On, koliko je nama poznato, nije mogao da uči Zebur onako lijepim i umilnim glasom kako je to činio njegov otac, ali i njegova ljubav, srčanost, iskrenost i odanost prilikom učenja nije zaostajala za Davudovom, alejhisselam. Njemu se pripisuju (naravno uz njegova oca Davuda, alejhisselam) mnoge od Psalmi (pobožnih pjesama u slavu Boga jedinoga) koje se danas nalaze u Starom zavjetu. Vjerovatno najpoznatija među Psalmima jeste ''Pjesma nad pjesmama'', za koju jevreji i kršćani navode da ju je spjevao Sulejman, alejhisselam, (Solomon, kako ga oni zovu). Ta pjesma je i nama posebno interesantna, jer mi mislimo, a dragi Allah najbolje zna, da je u njoj iskazana Sulejmanova, alejhisselam, ljubav prema dragom Allahu, kao i prema punini Allahovoga rahmeta (milosti) svim svjetovima što je manifestirana kroz stvaranje čovjeka odabranog za posljednjeg od Njegovih vjerovjesnika i poslanika, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Naime, u Pjesmi nad pjesmama se u vanjskom smislu teksta govori o ljubavi između muškarca i žene, zaručnika i zaručnice, ali je, po nama, u unutarnjem sadržaju Sulejman, alejhisselam, iskazao svoju veliku i iskrenu ljubav prema dragome Allahu, Bogu jednom i jedinom, Svemilosnom, Samilosnom kao i prema obećanom Njegovom posljednjem poslaniku, ''Pečatu vjerovjesnika'', Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, tako što je simbolički predstavio samog sebe kao zaljubljenu zaručnicu, a Muhammeda, alejhisselam, kao zaručnika, a dragi Allah najbolje zna.
O ovome želimo prenijeti jedan komentar iz teksta Rešida Hafizovića ''Poslanička navještenja 'radosne vijesti' o dolasku poslanika Muhammeda a.s.''[5]:
... U Starozavjetnoj knjizi ''Pjesma nad pjesmama'' (V,16) stoji sljedeći tekst (transkribovano sa hebrejskog jezika):
''HIKKO MAMITTADIM VIKULLO MAHAMADIM ZEHDUDI VEZEM RAAI BENUTE YAPUS HALAM.'' Prevod: ''Njegova usta su najslađa; da, on je Muhammed, najvoljeniji. To je moj ljubljeni, to je moj prijatelj. O, kćeri jerusalimska.'' (Stari zavjet, Pjesma nad pjesmama, V,16).
Kralj Solomon je imenovao Poslanika koji je imao doći ''Muhamadim''. Na hebrejskom je sufiks ''lah'' upotrebljen radi izražavanja poštovanja, kao izraz ''Eloha'', što znači Bog, pomenut u Bibliji kao ''Elohim''. Otuda je sasvim jasno kako je Solomon pomenuo ime Poslanika koji je imao doći kao ''Muhammed''.
Ali, jedna greška je načinjena, namjerno ili nenamjerno, prevođenjem vlastitog imena kao ''najvoljeniji''. Čak je i prevod ''najvoljeniji'' takav da izuzetno pristaje imenu plemenitog Poslanika. Prevod ovog istog stiha na hrvatsko-srpski jezik u izdanju Biblije od 1968. godine glasi ovako: ''Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav prijatelj moj, o kćeri jerusalimske.'' ...
Prema tome, ako danas pogledamo ostatke Zebura koji su nekako ''preživjeli'' ljudski intervencionizam i ostali u okviru današnjeg Starog zavjeta (Psalmi), jasno se vidi kako su Davud i Sulejman, alejhimesselam, veliki ašici, zaljubljenici u Allaha, Uzvišenog i da im je svakako bilo nagoviješteno poslanje Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao Allahove milosti svim svjetovima.
Ovakvi zaljubljenici u dragoga Allaha svakako su obdareni i velikom mudrošću, pa je Sulejman, alejhisselam, bio i ostao primjer izuzetne mudrosti. Pripovijesti o njegovoj velikoj mudrosti stoljećima su kazivane i prenošene, a mi smo za ovu priliku odlučili pomenuti jednu od njih, onu koju prenosi Stari zavjet u Prvoj knjizi o kraljevima, 3:16-28.
Prema ovoj predaji jednoga dana su pred Sulejmana, alejhisselam, došle dvije žene koje su se sporile oko majčinstva nad jednom bebom. Živjele su u istoj kući i obje su se nekako u isto vrijeme porodile. Jedne noći se desilo da je beba jedne od žena umrla, pa je ona svoje umrlo čedo stavila pokraj druge žene koja je bila u dubokom snu, a njezinu bebu uzela sebi. Ujutro je majka živog djeteta primijetila zamjenu i tužila onu drugu ženu Sulejmanu, alejhisselam, koja je energično pobijala navode optužbe. Njih dvije su se tako prepirale pred Sulejmanom, alejhisselam, koji ih je obje pažljivo promatraše nastojeći da svojom vjerovjesničkom pronicljivošću prepozna majku djeteta i onda se, nadahnućem dragoga Allaha, dosjeti kako majčinsko srce reaguje kad vidi svoje čedo u opasnosti, pa ''presudi'' da se dijete mačem presiječe uzduž na dvije polovice i da se svakoj od žena dadne po jedna polovica mrtve bebe. I doista, jedna od žena se hladno složila sa presudom, dok je druga zaplakala i preklinjala da se dijete ne ubija već da se dadne njenoj suparnici. Tako se Sulejmanovom, alejhisselam, mudrošću očevidno pokaza prava djetetova majka i on bebu presudom dade njoj.
Osim svoje izrazite duhovne veličine, izražene u emanetu Allahovoga vjerovjesnika i poslanika, kao i velike, nadaleko poznate, mudrosti, Sulejman, alejhisselam, bijaše i izuzetno sposoban državnik. On je od svog oca naslijedio snažnu i jedinstvenu državu, što se prostirala na ogromnom području od Sirije do Egipta,[6] u kojoj su u istinskoj bratskoj ljubavi i poštovanju bila ujedinjena sva plemena Benu Israila, u kojoj je u svim segmentima Allahova riječ bila gornja (tadašnji Vjerozakon se dosljedno i potpuno primijenjivao) i u kojoj su cvjetali pravda, dobrota i milosrđe. On je, naravno, nastavio očevim stopama, pa se i pod njegovom vlašću činilo i naređivalo dobro, a suzbijalo zlo; preporučivali pravda i moral, a suzbijali nepravda i nemoral; cvjetali milosrđe, čestitost i poštenje, a bez ikakva kompromisa gušili zulum, nasilje, nepoštenje i kriminal. Iako je njegova mubarek vojska bila u ta vremena daleko najjača na čitavom svijetu, zasigurno nepobjediva,[7] Sulejman, alejhisselam, tu ogromnu silu nikada nije nepravedno koristio da tlači svoje susjede i bilo kome zulum čini. Jedino ju je angažirao u borbi na Allahovom putu, da Riječ Uzvišenog nad svime gornja bude, da dobro, pravda i moral iskorijene zlo, nepravdu i nemoral, da vjera i istina nadvise nevjeru i laž. Tu nije imao nikakvih kolebanja i kompromisa.
Na emotivnom i intimnom planu takođe je bio poseban jer je imao, poput njegovog oca, veliki broj žena. Prenosi se u predajama da je imao oko hiljadu žena, što vjenčanih, što ropkinja.[8] Tako veliki broj životnih družica nije ga spriječavao da prema svima njima bude korektan i pravedan, i da niti jednoj od njih ne uskrati potrebnu ljubav, nježnost, pažnju i komunikaciju. Iako na prvi pogled ovo izgleda nemoguće za jednog čovjeka, treba se samo sjetiti da su Sulejmanu, alejhisselam, date mnogobrojne moći, nedostižne običnim ljudima, pa za njega nije bilo nemoguće da bude valjan i čestit muž tako velikom broju žena. Svakom onom ko se iole razumije u hadise poznat je vjerodostojan hadis od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji bilježi Buharija (a koji se može naći i u nekim drugim hadiskim zbirkama) da je samo za jednu noć Sulejman, alejhisselam, podijelio bračnu postelju sa sedamdeset (ili pak stotinu kako neki drugi sakupljači hadisa navode) svojih žena, u želji da mu svaka od njih rodi sina, mudžahida koji će se boriti na Allahovu putu. Međutim, kada je, prethodno, pred nekim svojim drugovima objelodanio tu svoju namjeru, zaboravio je da kaže: ''Ako Allah da''; pa mu nijedna od žena nije zanijela osim jedne, a i ona je kasnije rodila sakato dijete.
Na planu ekonomije takođe je za njegova vladanja došlo do procvata i prosperiteta. Oformio je snažnu trgovačku flotu i uspostavio stalne morske trgovačke puteve čime je u državnu kasu dolazilo sve veće bogatstvo. Znatno je razvio i ojačao i kopnenu trgovinu sa mnogim zemljama.
Posebno se isticao kao veliki graditelj budući da su mu potčinjeni džini gradili razne građevine od javne koristi, tako da je mubarek grad Jerusalem, njegova prijestonica, u ta davna vremena najvjerovatnije bio najblistaviji i najizgrađeniji grad na svijetu. A, vrhunac graditeljskih poduhvata Sulejmana, alejhisselam, svakako je bila ponovna izgradnja svetoga Allahovog Hrama, mesdžida Bejtul-makdisa.
Allahov Hram, mesdžid Bejtul-makdis
Kako predaje govore u četvrtoj godini svoje vladavine, 539. godine po preseljenju Mūsāa, alejhisselam, Sulejman, alejhisselam, je počeo gradnju Bejtul-makdisa, Allahovoga svetog Mesdžida na istom mjestu gdje ga je nekad davno bio izgradio ili obnovio Jakub, alejhisselam. Iako je njegov otac već ranije uredio i pripremio mjesto za početak gradnje, odnosno, preciznije rečeno, obnove Mesdžida, ukazala se potreba da se proširi prostor i solidnije urade temelji, jer je Sulejmanova, alejhisselam, namjera bila da građevina bude najljepša i najsjajnija na čitavom svijetu. Zato je on otkupio još jedan dio zemljišta pored stare lokacije Mesdžida, veoma bogato plativši vlasnike. Nakon toga je naredio da se poruši sve što je do tada bilo izgrađeno, te da se više kopa u dubinu kako bi temelji bili što čvršći. Međutim, nakon nekog vremena naišli su na vodu koja je jako izvirala i izbacivala sve ono čime bi je pokušali zatrpati. Kako se prenosi u nekim predanjima Sulejman, alejhisselam, je taj problem riješio tako što je, nakon savjetovanja sa svojim drugovima, učenjacima Israila, uzeo jedan bakreni krčag i ispunio ga kamenjem. Na krčagu je napisao svjedočenje, isto ono koje je bilo ugravirano na njegovom poznatom prstenu: ''Nema drugoga boga osim Allaha, Jedinoga koji nema druga, a Muhammed je Njegov rob i Njegov Poslanik''. Nakon toga je krčag bacio u vodu koja je tu izvirala, i ona je prestala da kulja, pa su temelji, koje su nakon toga postavili, dobili potrebnu čvrstinu.
Glavninu graditeljskih poslova izvršili su potčinjeni džini, ali su im u tom poslu, kako nam to predaje jasno kazivaju, pomagali i ljudi, pripadnici Benu Israila. I sâm Sulejman, alejhisselam, lično je, osim što je nadgledao radove, aktivno učestvovao u gradnji, jer je, zasigurno, za njega bila najveća čast da svojim rukama učestvuje u ponovnom podizanju Allahovog Mesdžida na tom svetom mjestu. Kamenje kojim su gradili Hram bilo je tako vješto isklesano da se međusobno savršeno uklapalo dajući zidovima veliku čvrstinu, pa nije bilo nikakve potrebe za bilo kakvom daljnjom obradom (kako se prenosi niti čekić, niti sjekira, niti bilo kakav gvozdeni alat nije se čuo dok su gradili Hram). Mesdžid je bio dugačak oko 60 aršina (jedan aršin iznosi od 70 do 100 cm, zavisno od toga koji narod ga definira), širok oko 20 aršina i visok oko 30 aršina. Prozori su bili iznutra široki a izvana uski. Unutar Mesdžida, u njegovom vrhu nasuprot glavnih ulaznih vrata, bila je sagrađena posebna prostorija bez prozora u koju je pohranjen Zavjetni kovčeg Israila (Svetinja nad svetinjama, kako je imenovana u judeo-kršćanskoj tradiciji). Ta prostorija je bila obložena čistim zlatom, a na njezinom ulazu su bila postavljena velika dvokrilna vrata od maslinova drveta. Kako se prenosi dragi Allah je dao, a On, Svemogući, najbolje istinu zna, da pored tih vrata niknu dva drveta. Sa jednoga je drveta, baš poput plodova, padalo zlato, a sa drugoga srebro. Ti plemeniti metali su korišteni za popločavanje Mesdžida i za oblaganje njegovih zidova. Kada se tome dodaju biseri i merdžani koje su džini izvlačili iz morskih dubina, te obloge od plemenitog maslinovog i kedrovog drveta, jasno je da Allahov Mesdžid, Bejtul-makdis, što ga izgradi Sulejman, alejhisselam, u Jerusalemu, bijaše u to doba najljepša građevina na svijetu. Prenosi se kako su mnogobrojne baklje bacale takvu svjetlost na plemenite metale i ostale dragocijenosti u oblogama poda, krova i zidova da je Mesdžid u mrkloj noći sijao poput punog mjeseca.
Međutim, sve ove vanjske ljepote mesdžida Bejtul-makdisa nisu ništa u poređenju sa duhovnim, unutarnjim dragocijenostima i ljepotama, ljudskim mjerilima nemjerljive veličine i značaja, koje je dragi Allah, Svemilosni, Samilosni pohranio na tom svetom mjestu.
Prije svega drugog, Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) je jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji[9] gdje je u velikoj mjeri spušten Allahov bereket:
Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (minnel mesdžidil-harami) u Hram daleki (ilel-mesdžidil-aqsa), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali (ledhi barekna havlehu li nurihi min ajatina). On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (17:1)
Zatim, to mjesto je stotinama, pa čak i hiljadama godina bila kibla, prema kojoj su sljedbenici istinske Allahove vjere svakodnevno okretali svoja lica pri obavljanju namaza (molitve).
I konačno, Bejtul-makdis je oduvijek bio mjesto hodočašća, drugo po značaju nakon Mesdžidul-harama u Meki (Kaba), za sve sljedbenike Allahove vjere na Zemlji. Tako je bilo sve do izgradnje Mesdžida Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Medini koji je postao drugo najsvetije mjesto na Zemlji, a Mesdžidul-aksa (Bejtul-makdis) će do Sudnjega Dana ostati treće najsvetije Allahovo mjesto na Zemlji.
Neke od blagodati koje uživaju hodočasnici koji zijarete Bejtul-makdis možemo uočiti iz sadržaja dove koju je Sulejman, alejhisselam, kako se to prenosi, učio na dan kada je završena izgradnja Mesdžida u njegovo doba.
Prvo želimo navesti hadis:
Kad je Sulejman sin Davudov sagradio Bejtul Makdis, zamolio je Allaha u tri navrata, tražeći od uzvišenoga Allaha mudrost, vlast kakvu niko neće imati nakon njega, te je zatražio od Allaha kada je završio s gradnjom džamije da joj priđe samo onaj ko hoće da klanja, te da ga Allah očisti od grijeha kao na dan kada ga je mati rodila, i sve mu je to dato. (hadis, govor Pejgambera, alejhisselam, prenosi Abdullah ibn Amr, a bilježi Nesai);
i nakon toga predanje koje prenosimo iz knjige ''Jerusalim Bejtul-makdis'' hafiza Mehmeda Karahodžića koji na stranama 29. i 30. bilježi sljedeće:
... Pošto je Sulejman, alejhisselam, završio gradnju Mesdžida, obratio se Allahu, Uzvišenom sa dovom da mu da tri stvari: da se njegov hukm (presuda) slaže sa Njegovim hukmom, vlast kakvu niko osim njega neće imati, da svako ko uđe u Mesdžid samo sa namjerom da klanja, iz njega izađe čist od grijeha kao onog dana kad ga je majka rodila.
Onda se obratio okupljenom svijetu riječima da je ovo Mesdžid Allaha Uzvišenog kojeg je i sagradio po Njegovoj zapovijedi i da sve ono što se u njemu nalazi pripada Allahu. Svaki onaj koji bi pokušao da otuđi nešto iz njega spadao bi u one koji žele prevariti Allaha. Potom je naredio da dovedu dva ovna u široki prostor Harema, a dva bika pred Stijenu. Kad su to učinili, Sulejman, alejhisselam, se popeo na Stijenu i Allahu uputio ovu dovu:
''Allahu, Ti si ovu vlast i moć kao blagodat dodijelio meni i mome ocu i obasuo nas ni'metima i kerametima. Moga oca učinio si Svojim halifom na zemlji i sudijom među Tvojim robovima, a mene njegovim nasljednikom i halifom u njegovu narodu. Ti si Onaj koji me je odabrao za upravitelja ovog Mesdžida i odredio mi tu počast prije nego si me i stvorio. Tebi pripada zahvala za to dobročinstvo i moć. Allahu, molim Te da onome ko uđe u ovaj Mesdžid daš pet stvari:
da u njega ne uđe griješnik čineći tevbu (pokajanje), a da mu je Ti ne primiš i ne oprostiš grijehe;
da u njega ne uđe neko ko je u strahu tražeći od Tebe sigurnost, a da mu je Ti ne daš i ne oprostiš grijehe;
da u njega ne uđe bolesnik tražeći lijeka a da ga Ti ne izliječiš i ne oprostiš grijehe;
da u njega ne uđe neko iscrpljen žeđu iz mjesta gdje je velika suša a da mu Ti ne spustiš kišu na njegov kraj;
i da ne otkloniš Svoj pogled sa onoga koji uđe u njega pa sve do njegovog izlaska.
Allahu, ako si primio ovu moju dovu, neka znak toga bude primanje mojih kurbana.''
Pa se spusti vatra s neba i proširi duž čitavog horizonta, a onda se jedan plameni jezičak izdvoji, uze kurbane i podiže ih na nebo. Zatim je Sulejman, alejhisselam, dao da se zakolju tri hiljade krava i sedam hiljada ovaca, te došavši do mjesta koje je poznato kao prijestolje Sulejmanovo, uputio je dovu: ''Allahu, ko ovdje dođe pod teretom grijeha, oprosti mu, a onaj ko dođe pod pritiskom briga i tegoba, otkloni mu ih!''
Kad god bi Sulejman, alejhisselam, ušao u Harem, pogledom bi odmah tražio mjesto gdje sjede siromašni, slijepi, nijemi i bolesni, sjeo bi sa njima iz skromnosti i dignuvši pogled ka nebu, rekao bi: ''Siromah sa siromasima.'' ...[10]
U istoj knjizi se navode još neki fadileti i ljepote koje su vezane za Bejtul-makdis, a koje mi ovdje takstativno navodimo:
Strijela bi se vratila onome koji bi je odapeo prema Haremu;
Na jednim od vrata Bejtul-makdisa bio je postavljen pas od drveta. Kada bi neko opsihren prošao pored njega, on bi zalajao i sihr bi otpao;
Vrata koja bi, prilikom prolaska kroz njih, pritisla onog ko zulum čini;
U mihrabu Bejtul-makdisa nalazio se štap kojeg su mogli dohvatiti samo potomci Allahovih poslanika, a ako bi neko drugi to uradio, ruka bi mu se zapalila;
Kada bi umro vladar Benu Israila, njegovi sinovi bi se zatvorili kod mihraba Bejtul-makdisa pa bi sutra onaj koji je bio dostojan vlasti osvanuo a ruka mu pomazana uljem;
Ulje spušteno sa neba usmjerilo bi se prema kandiljima i ispunilo ih. Potom bi se sa neba spustila vatra na Maslinovu goru, pa prošavši kroz vrata Rahmeta stigla do Stijene i upalila kandilje. Tada bi potomci Haruna, alejhisselam, inače zaduženi da ovaj trenutak dočekaju budni i u ibadetu rekli: ''Uzvišen je Milostivi, nema boga osim Njega.''
Mada se termin ''Bejtullah'' sa značenjem ''Allahova Kuća'' u islamskoj tradiciji veže isključivo za Kabu (Mesdžidul-haram) u Meki, mi bi ga ovdje ipak, makar i simbolički, željeli vezati i za Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) zato što nam se iz svega navedenoga čini kako je Bejtul-makdis (kao Bejtullah) za Benu Israil bio simbol stalnoga prisustva dragoga Allaha među njima, a baš u tom stalnom Allahovom prisustvu[11] je najveća svetost, najveći značaj Bejtullaha, kako onog u Meki (Mesdžidul-haram), tako i onog u Jerusalemu (Mesdžidul-aksa). Obzirom da je navedeno samo naše shvatanje, dužni smo ovdje jasno naglasiti da se eventualno vezivanje imena ''Bejtullah'' i za Mesdžidul-aksa u Jerusalemu, nikako ne smije ni na koji način dovoditi u vezu sa obredima Hadža, jer je Hadž Allahovom voljom sve do Sudnjega Dana usmjeren isključivo ka Bejtullahu u Meki (Kaba) i svaki pokušaj njegovog usmjeravanja ka bilo kojem drugom mjestu, neuzubillah, bio bi otvoreno kršenje osnovnih temelja (šarta) vjere islama. Sačuvao nas dragi Allah toga i Njega molimo da nam se oprostom smiluje i uputi nas.
Osim toga što je sâm Bejtul-makdis bio simbol Allahovog prisustva za Benu Israil, takođe je i unutra pohranjeni Zavjetni kovčeg simbolizirao Allahovu blizinu, pogotovu kad se još uzme u obzir prisustvo Sekine u njemu. Zbog toga je Zavjetni kovčeg bio najveća svetinja Bejtul-makdisa, a prostorija u kojoj je bio čuvan bila najsvetiji dio Mesdžida tako da je u tradiciji Israila ostala poznata kao Svetinja nad svetinjama.
Belkisa, kraljica od Sabe
Jedan od najinteresantnijih događaja iz života Sulejmana, alejhisselam, svakako je njegov susret sa Belkisom, kraljicom od Sabe. Saba je u ta vremena bilo veoma moćno i razvijeno kraljevstvo na jugu Arabijskoga poluostrva, u području Jemena. Iako su uživali mnoge Allahove blagodati, nisu vjerovali u Njega, već su obožavali Sunce. Naravno da ta nevaljalština najvećih razmjera (treba se sjetiti da je širk, odnosno pridruživanje nekoga i nečega dragome Allahu i obožavanje toga, najveći grijeh i najteži zločin) nije mogla ostaviti Allahovog vjerovjesnika i miljenika, Sulejmana, alejhisselam, ravnodušnim, a on je za njih i njihovu ''vjeru'' saznao u veoma interesantnim okolnostima.
Naime, jedne prilike je Sulejman, alejhisselam, okupio svoje vojske, vjerovatno radi nekog pohoda ili vježbe. Pred njim su postrojeni, sve četa do čete, stajali ljudi, džini i ptice. Izašao je iz Jerusalema i krenuo tamo gdje je bio naumio otići. Na putu su naišli na neku dolinu u kojoj je bilo dosta mravinjaka. Tad se Sulejman, alejhisselam, još jedanput uvjerio u veliku blagodat koju mu je dragi Allah podario, jer je jasno mogao da čuje i razumije glas jednoga mrava koji je pozivao ostale pripadnike svoje vrste da se brzo sklone u mravinjake ispred Sulejmanove, alejhisselam, vojske kako nebi bili pogaženi. Allahov mubarek rob i miljenik se na to nasmijao i iz dubine srca zahvalio voljenom Gospodaru, Uzvišenom:
I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni, i kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: "O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!" I on se nasmija glasno riječima njegovim i reče: "Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!" (27:17-19).
Nakon nekog vremena zastali su i podigli logor. Tada Sulejman, alejhisselam, donese odluku da izvrši smotru svih prisutnih vojski. Vršeći smotru ptica uoči da je ptica pupavac (hudhud) odsutna bez da je od njega tražila dopuštenje za izostanak. Takvo neodgovorno ponašanje razljutilo ga je u prvi mah, ali ga je njegov urođeni osjećaj za pravdu naveo da sačeka i da vidi hoće li pupavac moći da opravda svoj izostanak prije nego se odluči da ga kazni:
I on izvrši smotru ptica, pa reče: "Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!" (27:20,21).
Kratko nakon toga pupavac žurno doleti i donese izvještaj Allahovom vjerovjesniku o onome što je saznao i vidio. Naime, ptica je bila zakasnila na zborno mjesto jer je letila daleko iznad predjela Arabije, sve do Sabe. Tamo je vidjela kako to kraljevstvo obožava Sunce umjesto dragoga Allaha, Gospodara svih svjetova. Pupavac je odmah požurio da pronađe Sulejmana, alejhisselam, i izvijesti ga o tome:
I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: "Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni; vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu, šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put pa da se klanjaju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!" (27:22-26).
To je, svakako, bilo više nego prihvatljivo opravdanje za Sulejmana, alejhisselam, koji, dosljedan svojoj, od dragoga Allaha postavljenoj, zadaći, nije nimalo oklijevao da se bori da Allahova Riječ nad svim gornja bude, tako da je odlučio da tom zlu odmah stane u kraj. Zadužio je pupavca da ponovo odleti u Sabu i njihovoj kraljici Belkisi dostavi njegovo pismo kojim ih poziva u islam, a time će se očevidno pokazati i to da li je ptica govorila istinu. Pupavac je odmah poletio sa Sulejmanovim, alejhisselam, pismom pričvršćenim za svoje tijelo. Doletivši do Belkisine palače ptica je pronašla prostoriju u kojoj je kraljica boravila i tamo ostavila pismo na jednom vidnom mjestu. Nakon toga se malo izmakla i posmatrala kakva će biti njihova reakcija na primljeno pismo. Kad je kraljica uočila pismo i pročitala ga, shvatila je da je situacija veoma ozbiljna jer im Sulejman, alejhisselam, nije ostavljao mnogo prostora za manevar – morali su odmah prestati sa obožavanjem Sunca mimo Allaha, ili će on protiv njih povesti džihad na Allahovu putu. Pošto je nepobjedivost Sulejmanovih, alejhisselam, vojski bila nadaleko poznata, ona je pokušala napraviti jedan manevar putem izaslanja svojih izaslanika Sulejmanu, alejhisselam, sa veoma bogatim i skupocijenim darovima nebi li ga malo odobrovoljila:
"Vidjećemo", reče Sulejman, "da li govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!" "O velikaši", reče ona, "meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo Od Sulejmana i glasi: 'U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!' O velikaši", reče ona, "savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!" "Mi smo vrlo jaki i hrabri", rekoše oni, "a ti se pitaš, pa, gledaj šta ćeš narediti!" "Kad carevi osvoje neki grad", reče ona, "oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim, eto, tako oni rade. Poslaću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vratiti." (27:27-35).
Međutim, ovakva njezina taktika unaprijed je bila osuđena na propast, jer nema tog blaga na Zemlji i svih sedam nebesa, koje može navesti jednog Allahovog vjerovjesnika i poslanika da napusti dosljedno slijeđenje Allahovoga puta:
I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: "Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjeraćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene." (27:36,37).
Iako je izrekao ovu prijetnju Sulejman, alejhisselam, je znao da neće biti potrebe za primjenom sile, jer mu je već bilo znano da će Belkisa doći u Jerusalem da mu se pokori i htio je da joj pruži očevidne znakove Allahove moći. U tom smislu je odlučio da prebaci njezin prijesto iz Sabe kod sebe u Jerusalem, da se vidi hoće li ga ona prepoznati. Obratio se onima oko sebe i pitao ko je od njih u stanju da to učini:
"O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?" "Ja ću ti ga donijeti", reče Ifrit, jedan od džina, "prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan." "A ja ću ti ga donijeti", reče onaj koji je učio iz Knjige, "prije nego što okom trepneš." I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: "Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan, u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan, pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit. Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!" (27:38-41).
I ovo je jedan izuzetno zanimljiv detalj iz života Sulejmanova, alejhisselam, jer je očevidno kako je jedan od njegovih saradnika, čovjek blizak njemu, bio Allahov miljenik (evlija) kome je bilo dato veliko znanje (imenovan je u gornjim ajetima kao ''onaj koji je znanje crpio iz Knjige Allahove'') i kome je bila data moć da je mogao u treptaju oka da prenosi predmete na velikim udaljenostima. U predajama je između različitih mišljenja najpoznatije ono koje kaže da je ta osoba Sulejmanov, alejhisselam, rođak koji se zvao Asif ibn Berhija. Za Asifa se navodi da mu je bila data izuetno velika i rijetka blagodat da poznaje Allahovo najveće Ime (Ismullahi el-a'zam)[12] i da je baš korištenjem te blagodati uspio da u treptaju oka prebaci Belkisino prijestolje iz Sabe u Jemenu do Jerusalema, a dragi Allah najbolje zna.
U svakom slučaju, Sulejman, alejhisselam, je u tome odmah prepoznao blagodat od Allaha dragoga, ali i kušnju hoće li na tom daru biti zahvalan ili neće. Zahvalivši svome Gospodaru na ovoj izuzetnoj blagodati, Sulejman, alejhisselam je naredio da se unekoliko izmijeni izgled Belkisinoga prijestolja koje je, najvjerovatnije, bilo postavljeno u istoj dvorani u kojoj je bilo i njegovo prijestolje.
Nakon izvjesnoga vremena Belkisa, kraljica od Sabe, je sa svojom pratnjom stigla u Jerusalem da se pokori Allahovom robu i vjerovjesniku Sulejmanu, alejhisselam. Kada je ušla u dvoranu za audijencije, bila je upitana može li prepoznati prijestolje koje je tamo vidjela pored Sulejmanovog, alejhisselam. Bila je zbunjena činjenicom da je to prijestolje jako nalikovalo njenom, ali vjerovatno njezina nevjerica u mogućnost da bi se ono moglo prebaciti na tako velikoj udaljenosti brže nego li je ona stigla, učinila ju je nesigurnom pa ga nije mogla sasvim prepoznati, već je samo rekla da prijestolje izgleda kao da je njeno. Sulejman, alejhisselam, je tada odlučio da joj pokaže još jedno znamenje. Pozvao ju je da uđe u jednu dvoranu koja je imala tako uglačan stakleni pod da je izgledalo kao da je u dvorani duboka voda:
I kad ona dođe, bi joj rečeno: "Je li ovakav prijesto tvoj?" "Kao da je on!", uzviknu ona. "A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani." A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu nevjerničkom pripadala. "Uđi u dvoranu!", bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. "Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!", reče on. "Gospodaru moj,", uzviknu ona, "ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!" (27:42-44).
Prednji nam ajeti časnoga Kur'ana jasno kazuju kako je Belkisa, suočena sa mubarek ličnošću Sulejmana, alejhisselam, kao i sa znakovima koji su joj pokazani, u svome srcu, Allahovom milošću, otkrila svjetlost istinske spoznaje i prihvatila islam, predavši se na taj način, zajedno sa Sulejmanom, alejhisselam, dragome Allahu, Gospodaru svih svjetova. U predajama se kazuje da je nakon toga Sulejman, alejhisselam, oženio Belkisu i vratio je u Sabu da, kao njegov namjesnik, i dalje vlada, ali sada prema uzvišenim propisima dragoga Allaha i u okrilju islama, istinske vjere čistog monoteizma i potpune predanosti Njemu, jednome i jedinome Bogu.
Tako se kraljevstvo u Jemenu oslobodilo tmina zablude i širka i okrenulo ka svjetlosti istinske vjere, Allahovog islama.
Iskušenje
Iako Sulejman, alejhisselam, baštini izuzetno veliku snagu, i duhovnu i materijalnu, kao i veliku deredžu (stepen) kod Gospodara svih svjetova, on nije bio pošteđen ljudskih, uobičajenih slabosti niti iskušenja, jer je samo dragi Allah svemoguć i apsolutno lišen i najsitnije slabosti, ograničenosti i sličnosti sa bilo čime stvorenim. Čovjek pak, pa makar to bio i Sulejman, alejhisselam, slab je, siromašan, te slabostima i pogreškama sklon.
Jedna od kušnji koju je sin Davuda, alejhisselam, morao proći bila je i jedna, barem sa stanovišta nekih savremenih komentatora i tumača Kur'ana, prilično zagonetna kušnja, a koja je spomenuta u narednim ajetima časnoga Kur'ana:
Mi smo zaista stavili na kušnju Sulejmana i bacili na njegovo prijestolje tijelo (ljudsko), zatim se (Sulejman) obratio Bogu govoreći "Bože, Ti meni oprosti i podari mi vlast kakvu neće imati niko poslije mene! Ti uistinu, bogato daruješ!" I Mi smo dali da mu služe: vjetar, koji je prema zapovjedi njegovoj blago puhao onamo kuda je on htio, i šejtani, sve graditelji i gnjurci, i drugi u bukagije okovani. "Ovo je Naš dar, pa ti oslobodi ili zadrži, nećeš zbog toga odgovarati!" On je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište. (38:34-40).
U gornjim ajetima mi smo za Riječi dragoga Allaha: ''Ve lekad fetenna Sulejmane ve elkajna 'ala kursijjihi džeseden thumme enab kale Rabbi'gfirli ve hebli mulken la jenbegi li ehadin min ba'di'', koristili prevod Džemaludina Čauševića i hafiza Muhameda Pandže: ''Mi smo zaista stavili na kušnju Sulejmana i bacili na njegovo prijestolje tijelo (ljudsko), zatim se (Sulejman) obratio Bogu govoreći "Bože, Ti meni oprosti i podari mi vlast kakvu neće imati niko poslije mene''. Odatle vidimo kako je riječ o tome da je neko ljudsko tijelo bilo bačeno ili pak stavljeno na prijestolje Sulejmana, alejhisselam.
Ne postoji jedinstveno mišljenje komentatora Kur'ana o tome koje je, odnosno čije je to tijelo koje se našlo na prijestolju i u čemu je u stvari bila sadržano pomenuto iskušenje. O tome su se kroz stoljeća iskristalisala različita mišljenja i tumačenja, a mi smo se odlučili da tumačenja do kojih smo mogli doći ugrubo rasporedimo u dvije skupine.
Prvu skupinu činila bi tumačenja koja nam govore da nije riječ o tijelu, odnosno osobi Sulejmana, alejhisselam, lično, već je riječ o nekom drugom. A, na pitanje ko je ta druga osoba, prema informacijama do kojih smo mi došli, komentari nam nude opet dva odgovora: prvi da je riječ o jednom Sulejmanovom, alejhisselam, djetetu i drugi da je riječ o tome da se pojavio dvojnik Sulejmana, alejhisselam, koji je sjeo na njegovo prijestolje i tako mu za izvjesni period oduzeo vlast.
Ljubaznošću Kenana Čeme, čiji tekst u donjem citatu navodimo, u prilici smo da na ovome mjestu o pomenutome ajetu prezentiramo komentar Ismaila Hakija koji je dio njegovoga poznatog tefsira Ruhul-bejan:
... U komentaru na 34. ajet 38. sure, u kom se spominje tijelo, hazreti Ismail Hakki, između ostaloga, kaže sljedeće (slobodan prijevod u značenju):
Riječ ''džesed'' slična je po značenju riječi ''džims'' (također tijelo), ali je ipak posebnija. Prema čuvenom jezikoslovcu Halīlu riječ ''džesed'' upotrebljava se samo za čovjeka a ''džism'' i za čovjeka i za sve drugo što ima nekakvu materijalnost, a također, opet prema Halīlu, ''džesed'' se upotrebljava za ono što ima neku boju, dok se ''džism'' upotrebljava i za ono što nema boje, poput naprimjer vode i zraka.
Ismail Hakki dalje razmatra i razliku između ''džeseda'' i ''bedena'' (također tijelo), te potom kaže kako se u ajetu pod ''džesedom'' misli na kāleb (matricu, kalup, ljušturu) bez rūha (duha).
Naime, prenosi se da je Sulejman, alejhisselam, imao 300 žena,[13] a od dragog Allaha je bio darovan spermom stotine ljudi, tj. tolikom spolnom moći. Tako je jednog dana hzr. Sulejman kazao: ''Noćas ću obići 70 svojih žena (tj. imati sa njima spolni odnos; ili je rekao 90, ili 99, ili 100), i svaka od njih rodit će po jednog borca na Allahovome putu'', ne rekavši ''ako Bog da!'' Njegov vezir Āsif sugerirao mu je da kaže ''ako Bog da!''; ali on ne reče. Te noći on zaista i obiđe žene koje je naumio obići ali samo jedna od njih zanese, a i ta koja zanese rodi pola djeteta (tj. defektno dijete), dijete s jednim okom, jednom rukom i jednom nogom, pa ga babica baci na spomenuto prijestolje. Eto to je to tijelo koje se spominje u ajetu, dodajući kako je Alejhisselam kazao: ''Da je rekao ako Bog da, svi bi se borili na Božijemu putu.'' Također, navodi se da je pomenute riječi ''ako Bog da'' hazreti Sulejman ustvari zaboravio reći, a ne da ih namjerno nije kazao, ili da, pak, nije ni čuo svoga druga i vezira kad mu sugerira da ih kaže. Kada je sve već bilo gotovo, tada se povratio Bogu (enāb) shvativši u čemu je pogriješio.
Hzr. Ismail Hakki navodi još dva mišljenja na šta se moglo odnositi to ''tijelo''.
Prema drugome mišljenju riječ je također o jednom njegovom djetetu kojeg su šejtani, nakon što se rodilo, htjeli ubiti ili bar mentalno i fizički osakatiti, vjerujući da se tako mogu osloboditi tereta i teških poslova koje im je nametnuo Sulejman, a.s., a tu moć upravljanja džinnima podario mu je dragi Allah. Vjerovali su da ako taj sin poživi nastavit će praksu svoga oca. Te njihove planove hzr. Sulejman je prozreo, i oblacima naredio[14] da ga nose (nj. sina) i čuvaju, dok mu je vjetar donosio hranu, sve iz straha da mu se šta ne desi. Upravo zbog tog straha, u kojem se nije oslonio na dragoga Boga, Uzvišeni ga je iskušao time što je dijete umrlo u oblacima i njegovo mrtvo tijelo je spušteno na hazreti Sulejmanov prijesto. Također se kaže kako je tog sina jedinca digao u oblake i dao na čuvanje melekima iz razloga što su šejtani neprestace bili zauzeti poslovima na zemlji koje im je nametnuo hzr. Sulejman tako da im na taj način nije bio ''na očima''.
Prema trećem mišljenju misli se na Ifrīta (džina) koji je bio uzeo hazreti Sulejmanov prsten, a predstavljen je ''džesedom'' budući je tek poprimio njegovu formu, pokazao se u liku hzr. Sulejmana, nakon čega se on, Sulejman, alejhisselam, (po)vratio (enāb) svojoj vlasti, i to nakon 40 dana. Međutim, prema Ismailu Hakkiju ovo je malo vjerojatno, bar iz razloga što se šejtani ne mogu pokazivati u liku bilo kog vjerovjesnika, kako u snu tako i na javi. Također, ako se pretpostavlja da je njegov prsten bio svjetlosne naravi, nije se mogao pokazati i održati na tijelu šejtana koji je temeljno mračne prirode, tim više što je znano da svjetlost kao takva prži šejtana. ...
Dakle, iz navedenog citata vidimo kako je jedna mogućnost da je Sulejmanova, alejhisselam, kušnja bila sadržana u roditeljskoj tuzi zbog umrlog ili hendikepiranog djeteta, a što je bilo uzrokovano njegovim trenutkom slabosti kada je zaboravio da se osloni na dragoga Allaha, oslonivši se nesvjesno na vlastite mogućnosti (u smislu mudroga plana da na oblacima zaštiti svoga sina), ili pak kada je zaboravio da izvijesnost ostvarenja svoje plemenite želje da mu žene rodi sinove koji će se boriti na putu dragoga Allaha, veže za dopuštenje, tj. odredbu dragoga Allaha da se tako doista i desi.
Druga je mogućnost izražena kroz predanja koja govore o tome da je Sulejman, alejhisselam, bio u periodu od četrdeset dana lišen svoje vlasti. Ova predanja govore kako je jedne prilike Sulejman, alejhisselam, skinuo svoj prsten sa ruke, vjerovatno radi odlaska u toalet, i predao ga jednoj od svojih žena da mu ga pričuva. Međutim, jedan od džina je to primijetio, pa se ženi se prikazao u liku Sulejmana, alejhisselam, i tako uspio od nje uzeti njegov prsten. Lišen svoga prstena Sulejman, alejhisselam, je automatski bio lišen svojih moći i svoje vlasti, pa je bio prisiljen da napusti dvor i ode na morsku obalu da bi tamo živio kao siromašni ribar, dok je pomenuti džin uzeo njegovu tjelesnu formu i takav (kao drugo tijelo sa likom Sulejmana, alejhisselam) sjeo na prijestolje da vlada umjesto njega. Međutim, njegovi postupci su bili daleko od Sulejmanove, alejhisselam, mudrosti, pravde i milosrđa, pa su ga Sulejmanovi, alejhisselam, savjetnici odmah prozreli i učenjem Tevrata i Zebura otjerali sa prijestolja. On je u bijegu bacio prsten u more gdje ga je progutala jedna riba, koju je, nakon četrdeset dana koliko je bilo određeno da kušnja traje, uhvatio Sulejman, alejhisselam, i tako povratio svoju vlast.[15]
Po ovim je predajama, dakle, Sulejmanovo, alejhisselam, iskušenje bilo sadržano u tome što je on sa kraljevskoga položaja preko noći bio srozan na položaj siromaha bez ikakvoga uticaja ili bogatstva, pa je morao raditi za svaku koricu hljeba kojom bi se prehranio u narednih četrdeset dana. Ali, on je sve to prihvatio i podnio sa punom predanošću dragome Allahu i tako na najljepši način odgovorio na kušnju nakon koje je u cjelini povratio puninu svoje deredže kod dragoga Allaha.
Iz navedenog citata vidljivo je kako Ismail Haki ovo smatra malo vjerovatnim navodeći između ostaloga i argument da se šejtan ne može prikazati u liku bilo kojeg od vjerovjesnika dragoga Allaha. Uz taj argument, izveden po analogiji iz vjerodostojnog hadisa u kome Muhammed, alejhisselam, kaže kako se nijedan šejtan (po našem tumačenju i džin, a dragi Allah najbolje zna) ne može prikazati u njegovom liku, ovakvo tumačenje nam ne izgleda isuviše vjerovatnim i zbog toga što nam ne izgleda logičnom zamisao da su sve one velike moći i blagodati koje je dragi Allah podario Sulejmanu, alejhisselam, ovisile o tome hoće li njegov prsten sa ugraviranim Allahovim Imenom biti na njegovoj ruci ili ne. Naprotiv, mišljenja smo da je dragi Allah sve ove moći, kada ih je već jednom odredio darovati Sulejmanu, alejhisselam, vezao za njega lično a ne za njegov prsten, tako da ih je on posjedovao bez obzira na to da li mu je prsten bio na ruci ili ne. Isto tako, u ajetu je prvo pomenuta kušnja i pokajanje, pa tek nakon toga Sulejmanova, alejhisselam, dova koju mu je dragi Allah prihvatio i podario vlast nad vjetrom i džinima:
Mi smo zaista stavili na kušnju Sulejmana i bacili na njegovo prijestolje tijelo (ljudsko), zatim se (Sulejman) obratio Bogu govoreći "Bože, Ti meni oprosti i podari mi vlast kakvu neće imati niko poslije mene! Ti uistinu, bogato daruješ!" I Mi smo dali da mu služe: vjetar, koji je prema zapovjedi njegovoj blago puhao onamo kuda je on htio, i šejtani, sve graditelji i gnjurci, i drugi u bukagije okovani. "Ovo je Naš dar, pa ti oslobodi ili zadrži, nećeš zbog toga odgovarati!" On je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište. (38:34-40).
Odavde je jasno da pomenuto iskušenje ne može biti vezano za gubitak vlasti koja je dobivena tek nakon što je ono okončano.
Iz navedenoga nama ovo kazivanje izgleda teško vjerovatnim, a dragi Allah najbolje zna.
Druga skupina mišljenja o značenju ajeta i prirodi kušnje kojom je dragi Allah iskušao Sulejmana, alejhisselam, hoće nas uvjeriti da je riječ baš o Sulejmanovom, alejhisselam, tijelu koje je u stanju bolesti bilo ostavljeno ili zadržano na prijestolju.
Ovakva tumačenja se, naprimjer, mogu vidjeti iz prevoda Besima Korkuta koji ajete: ''Ve lekad fetenna Sulejmane ve elkajna 'ala kursijjihi džeseden thumme enab kale Rabbi'gfirli ve hebli mulken la jenbegi li ehadin min ba'di'', prevodi: ''Mi smo Sulejmana u iskušenje doveli i njegovo bolesno tijelo na prijestolju zadržali, ali je on poslije ozdravio. 'Gospodaru moj', rekao je, 'oprosti mi i podari vlast kakvu niko, osim mene, neće imati''', kao i iz prevoda Enesa Karića: ''A Mi smo Sulejmana na kušnju stavili, i na prijestolje njegovo ga kao tijelo bacili, pa se on pokaja, i reče: 'Gospodaru moj! Oprosti mi, i vlast mi podari kakvu niko nakon mene neće imati!''', koji, mada u prevodu to nije izričito naveo, u napomeni kaže da je riječ o tome kako je Sulejman, alejhisselam, bio iskušan bolešću.[16]
Dakle, po ovim tumačenjima Sulejman, alejhisselam, je bio iskušan time što je neko vrijeme bio ophrvan bolešću koja ga je onemogućila da normalno izvršava svoje vladarske i druge obaveze, pa je on osaburio i ovu kušnju na najljepši način podnio, da bi nakon određenoga vremena opet ozdravio.
U konačnici vidimo kako su shvatanja i tumačenja ove kušnje kojom je dragi Allah iskušao Svoga roba Sulejmana, alejhisselam, raznolika. Izgleda da su, barem kako mi to razumijevamo, savremeni tefsiri skloniji tumačenju kako je riječ o tome da je Sulejman, alejhisselam, bio iskušan bolešću pri čemu se njegovo bolesno tijelo nalazilo na prijestolju, dok su tradicionalni tefsiri više skloni tumačenju kako je riječ o tome da je Sulejman, alejhisselam, bio iskušan preko svoga djeteta čije je tijelo bilo bačeno ili stavljeno na njegovo prijestolje. Dragi Allah najbolje zna.
Smrt Sulejmana, alejhisselam
Baš kako je mubarek život Sulejmana, alejhisselam, na ovome svijetu u mnogočemu poučan, tako je i njegova smrt veoma značajna Allahova pouka. Naime, prisustvo njemu potčinjenih džina u zajednici Israila (izgleda da su ih za života Sulejmanova, alejhisselam, svi ljudi jasno mogli vidjeti, a dragi Allah najbolje zna) vjerovatno je uticalo da se u narodu rašire kojekave priče o tome da džini posjeduju veliko znanje iz svijeta gajba (nevidljivog), pa je, Allahovom Odredbom, na Ploči pomno čuvanoj (Levhi-mahfuzu) bilo zapisano da smrt Sulejmanova, alejhisselam, bude posebna pouka i džinima i ljudima.
Jednog dana Sulejman, alejhisselam, je izdao zapovijedi džinima šta da rade i otišao u svoj mihrab da se stojeći moli dragom Allahu. Naslonio se na svoj drveni štap i započeo sa zikrullahom, molitvama i dovama. U tom zanosu ljubavi prema dragome Allahu i spominjanja, slavljenja i veličanja Njega, Jednog, Jedinog, iznenada se suočio sa prelijepom pojavom Allahova izaslanika, plemenitog Azraila (meleka smrti) i sa radošću mu se odazvao. Duša Sulejmanova, alejhisselam, tako je u društvu Azrailovom nasmijana krenula u susret voljenome Gospodaru, a njegovo tijelo je ostalo u stojećem položaju naslonjeno na štap. Svakome ko bi pogledao izgledalo je kao da se on u mihrabu, duboko koncentrisan, punim srcem Allahu dragom moli, tako da su džini nastavili raditi one poslove koje im je bio naredio.
Ovakvo stanje je potrajalo izvijesno vrijeme (nije nam tačno poznato koliko je dugo Sulejmanovo, alejhisselam, tijelo ostalo u tom položaju) sve dotle dok Odredbom dragoga Allaha ta situacija nije bila okončana. Crv koji se nalazio izvjesno vrijeme u unutrašnjosti Sulejmanovog, alejhisselam, drvenog štapa rastočio ga je, pa se štap polomio i mubarek tijelo Allahovog miljenika i vjerovjesnika palo na zemlju. Tek tada su džini shvatili da su protekli period vremena sasvim nepotrebno naporno radili[17] i shvatili su da nebi ostali toliko dugo u poniženju da su gajb mogli spoznati. Sve je ovo uticalo da su se i ljudi, koji su sve to vidjeli, osvjedočili da džini ne mogu spoznati Allahove tajne koje On otkriva samo onome kome On hoće:
A kad smo odredili da (Sulejman, alejhisselam) umre, crv koji je bio rastočio štap njegov upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da nebi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli (34:14).
Mubarek tijelo mu je ukopano u blizini Allahovog Hrama, mesdžida Bejtul-makdisa u Jerusalemu.
Nakon Sulejmana, alejhisselam
Sve ono što smo naveli u ovom našem osvrtu na život i djelo Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, izražava činjenicu koju ističu mnogi objektivni historijski promatrači, da je za vlasti njih dvojice zajednica Israilćana (Benu Israila) doživjela svoj puni procvat i razvitak. U literaturi se mogu naći stavovi da je to doba bilo zlatno doba države i naroda Benu Israila, kako na materijalnom planu tako još i više (što je svakako značajnije) na duhovnom planu.
U vrijeme Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, iskrena vjera, čestitost, poštenje, moral, milosrđe, dobročinstvo i čednost bili su rašireni, javno njegovani i favorizirani, dok su sve negativne osobine, suprotne ovim vrlinama, bile javno suzbijane i sankcionirane. Takođe se u tih osamdeset ili stotinu (ili možda nešto više od stotinu) godina, koliko je vjerovatno trajao period njihovog poslanstva i vlasti nad Israilćanima, Allahov Zakon, u to doba izražen kroz Tevrat i Zebur, dosljedno, potpuno i čestito primijenjivao, tako da je u zemlji cvjetala pravda. Sva plemena Benu Israila bila su ujedinjena u bratskoj ljubavi i povjerenju u jednu snažnu i čvrstu zajednicu, koja je ujedno bila i nepokolebljiva u borbi na Allahovu putu. Trudili su se do krajnjih granica njihovih mogućnosti da Allahova Riječ gornja bude, kako kod njih samih, tako i izvan njihovih granica koliko su mogli doprijeti.
Za vlasti Davuda, alejhisselam, i pogotovo za vlasti sina mu Sulejmana, alejhisselam, nacionalna ekonomija je cvjetala, naročito u oblastima trgovine i građevinarstva, tako da se zajednica sve više razvijala i bogatila. Jerusalem je bio veoma izgrađen i lijep grad, najblistaviji i najsjajniji grad u ta vremena u regionu, a vjerovatno i na čitavoj Zemlji, sa veličanstvenim Mesdžidom, Bejtul-makdisom, što je u mrkloj noći kao pun mjesec blistao.
To veliko materijalno bogatstvo što je obilno punilo Bejtul-mal i državnu kasu bilo je ravnomjerno raspodjeljivano kroz efikasne sisteme zekata i javnog finansiranja tako da su svi pripadnici Benu Israila od njega imali koristi.
Kada se svemu ovome dodaju i mnogobrojne mu'džize koje su otac i sin na dar od dragoga Allaha, Gospodara svih svjetova dobili, jasno je zbog čega su Davud i Sulejman, alejhimesselam, među najpopularnijim i najvoljenijim ličnostima kod Benu Israila i zašto je država Benu Israila u njihovo doba doživjela svoj vrhunac.
Kada je Sulejman, alejhisselam, preselio na ahiret u emanetu vlasti nad Israilom naslijedio ga je, kako se prenosi, njegov sin Ruhbuam (Roboam). Ako se međutim pitamo ko je i kada naslijedio Sulejmana, alejhisselam, u emanetu Allahovog vjerovjesništva,[18] to nam nije poznato. Bilo kako bilo, historija nam govori kako se kraljevstvo Israila nakon Sulejmanovog, alejhisselam, preseljenja na bolji svijet, pocijepalo na dva dijela. Postoje različita mišljenja o tome koliko je vremena proteklo do tog raskola.
Oficijelna judeo-kršćanska tradicija kaže da je do ovog raskola došlo odmah po smrti Sulejmana, alejhisselam, i ona, sasvim neistinito i bezočno, njemu pripisuje krivicu za tu dekadencu i raskol, gnusno ga optužujući kako je svojim ropkinjama mnogoboškinjama, svjesno dopuštao da se u njegovom domu, neuzubillah, mole svojim idolima!?[19] Biblijska tradicija ide i dalje od ovoga, pa čak govori i tu odvratnu blasfemiju da se on, lično, u svojoj starosti, neuzubillah, molio idolima!?
Allahu se dragom utječemo od svih ovih odvratnih neistina i nepravednih optužbi na Allahovog plemenitog roba i poslanika, i energično svjedočimo da je on apsolutno čist od svih ovih lažnih optužbi.
Međutim, kako laž nikada ne može opstati i uvijek biva istinom ugušena, tako nam riječi istine o Sulejmanu, alejhisselam, donosi časni Kur'an koji sasvim jasno ističe veliki ugled i značajan položaj koji Sulejman, alejhisselam, kod dragoga Allaha uživa, i brani Allahovoga miljenika od ovih optužbi:
On (Sulejman) je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište (38:40);
I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici ... (2:102).
Sa druge strane, za razliku od biblijske tradicije Ibn Kesir nam donosi predaju da je Ruhbuam vladao jedinstvenim carstvom Israila još punih sedamnaest godina nakon smrti svoga mubarek oca i da je tek nakon toga došlo do rascjepa.
Ako se uzme u obzir da općepoznato kako je period Sulejmanove, alejhisselam, vlasti i vlasti njegovog mubarek oca bio zlatno doba Israila, objektivno gledano apsolutno nije realno pretpostaviti da je odmah nakon Sulejmanove, alejhisselam, smrti u narodu Israila moglo biti nezadovoljnika njegovom vlašću,[20] osim maloga broja munafika. Naprotiv, sve objektivno govori kako je narod izuzetno volio svoga kralja zbog bogatoga i bezbrižnoga života koji im je bio omogućio, a pogotovo zato što su bez imalo sumnje znali kako je on Allahov vjerovjesnik i miljenik. Iz svih ovih razloga mi prihvatamo predanje po kojem je Ruhbuam vladao još sedamnaest godina Israilom i da je tek nakon toga došlo do rascjepa carstva, a dragi Allah najbolje zna.
Uglavnom, historija nam kaže kako je carstvo Israila, nakon vremena vlasti Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, bilo podijeljeno na dva potpuno odvojena kraljevstva. Samo dva plemena (Juda i Benjamin) su priznali vlast Ruhbuama i ostalih nasljednika iz loze Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, i oni su formirali državu po imenu Judeja na jugu. Preostala plemena su se pobunila i formirala sjevernu državu Izrael u kojoj je prvi vladar postao vođa ove pobune Jeroboam. Izrael je, vjerovatno, materijalno gledano, bio veći i moćniji, ali je ogromni značaj i ugled Judeje bio u tome što je njena prijestonica ostao sveti grad Jerusalem gdje su ostali Bejtul-makdis i Zavjetni kovčeg, pa je tu i dalje bio duhovni centar i centar hodočašća svih plemena Benu Israila.
Judeo-kršćanska tradicija kazuje da je vladar Izraela Jeroboam u strahu da odlazak Israilćana iz njegove države na hodočašće Bejtul-makdisa u Jerusalemu ne okrene njihova srca prema Ruhbuamu, uveo idolopokloničku tradiciju klanjanja zlatnom teletu, vezavši to za ''tradiciju'' Samirije u podnožju Sinajske gore i u tu svrhu na teritoriji Izraela izgradio dva hrama sa idolom zlatnog teleta, jedan u Betelu i drugi u Danu, naredivši narodu da prestane hodočastiti Bejtul-makdis već počne hodočastiti ova dva ''hrama''.
Pošto smo se više puta očevidno uvjerili da su se, nažalost, u biblijske knjige uvukle mnoge neistine i teške potvore na neke čestite Allahove robove, mi nipošto ne smijemo slijepo prihvatiti kako ovakve navode o Jeroboamu, tako i one navode iste tradicije koje govore o Ruhbuamu kako je htio zlostavljati narod i tako ga isprovocirao na pobunu.
Na oprez nas upućuje činjenica da je Ruhbuam, budući da je on bio sin Sulejmanov, alejhisselam, odrastao u uslovima najljepšeg mogućeg vjerskog i svakog drugog odgoja i zato vjerujemo kako je on bio pobožan, čestit i plemenit čovjek, jer u suprotnom, zar je moguće i pomisliti da bi Sulejman, alejhisselam, dozvolio da nevaljali sin bude nasljednik njegovog kraljevskog trona?! On bi to, sigurno, spriječio i još za svoga života imenovao drugu odgovarajuću osobu da bude njegov nasljednik u vlasti nad Israilom.
Zbog toga, mi smo mišljenja da je Ruhbuam bio čestit i plemenit čovjek i vladar, a dragi Allah najbolje zna.
A što se pak tiče Jeroboama, mada bi puna odgovornost za rascjep jedinstva države Benu Israila, pod pretpostavkom sasvim vjerovatne Ruhbuamove čestitosti, doista mogla pasti na njega i njegove sljedbenike, ipak moramo biti oprezni, pogotovo kad su u pitanju navodi da je uveo obožavanje zlatnog teleta, jer smo, još jednom to ponavljamo, svjedoci postojanja nekih apsolutnih neistina i teških potvora u biblijskim knjigama, i, takođe, nije lahko zamisliti da su pripadnici čak deset plemena Benu Israila bili toliko iskvareni i toliko udaljeni od svoje islamske tradicije da bi tek tako dopustili otvoreno idolopoklonstvo bez masovne pobune i svrgavanja otpadničkoga vladara. Dakle, treba biti veoma oprezan u pogledu ovih vremena i događanja u njima. Dragi Allah najbolje zna.
Prema tome, neko vrijeme nakon prestanka perioda vladavine Allahovih poslanika i vjerovjesnika Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, ponovo se, nažalost, desilo to da, po preseljenju nekog Allahovog vjerovjesnika i poslanika na ahiret, oslabi vjera kod njegovih sljedbenika i oni se rascijepe u različite skupine, pa se čak i sukobe međusobno. Ta nesretna i teška događanja (nažalost niti ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, nije pošteđen ovoga), uzrokovana ljudskom slabošću, griješenjem i nemarnošću, često su se dešavala kroz historiju ljudske civilizacije i kao da su postala neka zakonomjernost.
Dragi Allah zna nesumnjivu mudrost i ljepotu Njegove odredbe da se ovakve kušnje periodično dešavaju i da iskrenost, čistota i snaga vjere Ademovih, alejhisselam, sinova i kćeri ima svoje cikluse uspona i padova. Vjerske Knjige, a i historija, nam kazuju da će tako biti, ako Allah da, sve do Sudnjeg Dana.
[1] Allahovom odredbom mu je tečni bakar iz zemlje izvirao pa ga je koristio onako kako je želio.
[2] Kur'an časni nam kazuje da je, leteći na vjetru, mogao u jednoj noći ili danu prevaliti rastojanje od mjesec dana kopnenog putovanja. Prema predanjima Sulejman, alejhisselam, je običavao, skupa sa onima koji su trebali letjeti uz njega, sjesti na jedan ćilim koji bi onda vjetar ponio. Čini nam se veoma interesantim uočiti da je baš u ovoj istini mogući temelj legendi o letećim ćilimima koje su toliko prisutne u književnosti i tradiciji Orijenta, a dragi Allah najbolje zna.
[3] Nije nam poznato da li su svi džini koji su u njegovo doba živjeli na Zemlji bili njemu potčinjeni ili je to bila samo jedna skupina od džina, kao što nam nije poznato ni to koliko je bila brojna ta potčinjena skupina.
[4] Jednom prilikom smo čuli da su najtraženiji predmeti u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije: Zavjetni kovčeg Benu Israila, štap Mūsāa, alejhisselam, i prsten Sulejmana, alejhisselam.
[5] Objavljen je u Takvimu, 1986. str. 77-96, a može se naći na sledećem linku.
[6] ''U nasledstvo sinu (David) je ostavio državu koja se prostirala od Damaska do Egipta i od istočnih krajeva Zajordanije do Sredozemnog mora'' (Zenon Kosidovski, ''Biblijske legende'', str. 296.). Ovo je jedan od izvora u kojima se navodi da se država Israila u doba vlasti Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, prostirala od Sirije do Misira, odnosno od rijeke Eufrat pa do rijeke Nil, u skladu sa obećanjem koje je, prema Starom zavjetu (Postanak, 15:18), dragi Bog dao Abrahamu (Ibrahimu, alejhisselam) da će njegovi potomci živjeti u državi koja će se prostirati između tih dviju velikih rijeka. Dragi Allah najbolje zna, a nama izgleda da uopće nema razloga sumnjati u to da se država Israila u vrijeme vlasti Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, doista i prostirala na ogromnom prostoru između rijeka Eufrata i Nila, čime je ovo Božije obećanje Ibrahimu, alejhisselam, (smatramo da u taj dio Staroga zavjeta nema potrebe isuviše sumnjati, a dragi Allah najbolje zna) doista i bilo ispunjeno. Interesantno je istaći da cionisti, koji su danas, na osnovi terora i zločinačkih progona većinskog palestinskog stanovništva, na teritoriji svete zemlje uspjeli uspostaviti tzv. državu Izrael (koja doista nema ništa zajedničko sa drevnom državom Israil), svjesno zaboravljaju na činjenicu da je pomenuto Božije obećanje već bilo ispunjeno u doba Njegovih čestitih robova Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, pa ga i dalje smatraju neispunjenim, na njemu gradeći svoje snove i ambicije da nekada uspostave Veliki Izrael na prostoru od Nila do Eufrata.
[7] Koja bi se vojska u ta vremena, pa čak i danas, mogla ikako suprostaviti snažnim naletima moćnih i nevidljivih džina, nepreglednih jata ptica i, vjerovatno, čopora lavova i drugih sličnih zvijeri, te razornim i silovitim udarima olujnoga vjetra – da ljudsku silu vojske Israila i ne pominjemo.
[8] Postoje različita mišljenja o odnosu broja Sulejmanovih, alejhisselam, vjenčanih žena i ropkinja. Tako jedni govore da je imao tri stotine vjenčanih žena i sedam stotina ropkinja, a po drugima je obratno - sedam stotina vjenčanih žena i tri stotine ropkinja. No, ova mišljenja se slažu u jednome: Sulejman, alejhisselam, je imao ukupno hiljadu životnih družica. Dragi Allah najbolje zna.
[9] Bejtul-makdis je najsvetije mjesto u svetom gradu Kudsu (Jerusalemu), koji je opet najsvetiji grad unutar svete zemlje Ken'an (današnja Palestina i dijelovi Sirije i Jordana). Bejtul-makdis u Jerusalemu je treći hram po svetosti na čitavoj planeti, odmah nakon Kabe u Meki i Poslanikove džamije u Medini.
[10] Hadži hafiz Mehmed Karahodžić, ''Jerusalim, Bejtul-makdis'', Naba d.o.o., Visoko, 2002, str. 29. i 30.
[11] Dragi Allah je apsolutno iznad svakog ograničenja, pa tako za Njega, hvaljen i slavljen neka je, ništa nije nedostižno i nema ničega što može izmaći Njegovom prisustvu i apsolutnoj kontroli. No, ovdje mi želimo navesti naše shvatanje da je prisustvo dragoga Allaha na neki način specifično i naročito intenzivno izraženo na svetim mjestima Kabe i Bejtul-makdisa, a On najbolje zna. Njega molimo za oprost i uputu.
[12] Poznat je hadis od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da će dragi Allah onome ko Ga pozove Njegovim najvećim Imenom ispuniti svaku molbu.
[13] Najvjerovatnije se misli na broj vjenčanih žena izuzimajući ropkinje. Ranije smo naveli da je po predanjima Sulejman, alejhisselam, imao ukupno hiljadu životnih saputnica, što vjenčanih što ropkinja. Dragi Allah najbolje zna (primjedba autora).
[14] U stvari najvjerovatnije je naredio vjetru, nad kojim mu je dragi Allah dao vlast, da na oblacima nosi njegovoga sina, a dragi Allah najbolje zna (primjedba autora).
[15] Ovakvo se kazivanje pojavljuje u nekim tradicionalnim tefsirima Kur'ana, a veoma je interesanto uočiti da je ista pripovijest, uz izvjesne za ovu priliku nebitne razlike, zapisana i u Talmudu.
[16] Enes Karić u svojemu prevodu Kur'ana u napomeni vezanoj za pomenuti ajet (38:34) kaže: ''U tefsirima se ističe da se Sulejman, a.s., razbolio. To mu je Bog, dž.š., dao kako bi mu pokazao da je bez Božije pomoći on samo puko tijelo''.
[17] Sa preseljenjem Sulejmanovim, alejhisselam, na ahiret, prestala im je obaveza pokoravanja.
[18] Mi možemo sasvim osnovano pretpostaviti, mada ne sa potpunom sigurnošću, da je njegov sin Ruhbuam bio pobožan i čestit čovjek, ali nemamo nikakvih pouzdanih informacija na bazi kojih bi pretpostavili da je i on bio Allahov vjerovjesnik, a dragi Allah najbolje zna.
[19] Sasvim je osnovano pretpostaviti, pa čak i tvrditi, da jedan mubarek Allahov vjerovjesnik kakav je Sulejman, alejhisselam, nebi volio da u svome domu ima mnogobošce (osim sa namjerom da im se srca približe istinskoj vjeri) i pogotovo da nebi želio da mu mnogoboškinje djecu rađaju sve dok ne postanu muslimanke, a dragi Allah najbolje zna. Prema tome, on sigurno nije tolerisao mnogobožačku praksu, a kamoli da im dopušta da se idolima u njegovom mubarek domu mole, neuzubillah.
[20] Ovdje se uopće i ne osvrćemo na biblijske optužbe upućene Sulejmanu, alejhisselam, da je, neuzubillah, raskošno živio rasipajući bogatstva dok je narod, opterećen mnogim daćama, živio u siromaštvu. Ovo je još jedan primjer bezočnih i gnusnih laži o ovom časnom vjerovjesniku koje su se, nažalost, uvukle u biblijske tekstove. Mi smo već do sada naveli sasvim dovoljno informacija o Sulejmanovoj, alejhisselam, skromnosti i trošenju bogatstava na Allahovom putu kroz finansiranje mnogih dobrih djela.