19 Oct 2009

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (X dio): bitka na Bedru

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

Džihad

Prelaskom Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu 622. godine po Isau, alejhisselam, (Hidžra) stvorili su se uslovi za izgradnju cjelovite islamske društvene zajednice jer je Muhammed, alejhisselam, sada imao dovoljan broj sljedbenika kako bi se islamska država mogla formirati i razvijati. Takođe je Poslanikova vojna snaga počela rasti jer su mu Evs i Hazredž, dva moćna arapska plemena, primivši islam dali zakletvu na vjernost. Osim toga, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je sklopio ugovore o saradnji i međusobnom pomaganju sa svim židovskim plemenima iz Medine i određenim brojem beduinskih plemena iz šireg područja Hidžaza. Na ovaj način su muslimani dobivali sve više na snazi i sve više su postajali realna prijetnja Kurejšijama koji su počeli sve više strahovati od ''grada na sjeveru'', jer su mogli jasno uočiti činjenicu da Poslanikova vojna, ekonomska i politička moć raste. U prvo vrijeme nakon Hidžre taj strah nije bio opravdan, jer su se muslimani ustručavali od ratnih pohoda radi toga što je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, s obzirom na to da mu Objava još uvijek nije dopuštala borbu, čekao da dobije uputu od Allaha, Uzvišenog.

Međutim, uskoro se očevidno pokazalo da je Hidžra uistinu predstavljala prekretnicu u odnosima između muslimana i mušrika iz Meke sa Objavom koja je stigla Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam:

Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini, a Allah ih je, doista, kadar pomoći. Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu, ta Allah je zaista moćan i silan. One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih. A Allahu se na kraju sve vraća. (22:39-41)

Na ovaj način je Allah, Uzvišeni potvrdio da je došlo vrijeme ratnih sukoba između muslimana i njihovih neprijatelja, i to ne samo zbog toga da se odgovori na nasilje i zulum koji su pretrpili muslimani muhadžiri što su bili prognani iz Meke i dobrim dijelom lišeni svojih imetaka, već i zbog mnogo širih razloga. Naime, historija nas uči kako se konflikti između nepomirljivih neprijatelja, prije ili kasnije, mogu riješiti samo njihovim direktnih ratnim sukobom. Shodno tome, u slučajevima Allahovih Objava čiji su emanet nosili Njegovi vjerovjesnici i poslanici, oduvijek je bilo veoma značajno pitanje džihada, borbe na Allahovom putu, koja ima za cilj da Njegova riječ bude gornja, odnosno da se na Zemlji uspostavi vladavina apsolutno pravedinih i savršenih Allahovih Zakona. To je, u stvari, i bit cjelokupne vjere koja uči da čovjek, ako hoće da bude vjernik, ne može živjeti onako kako on hoće, prema zakonima koje on sam sebi donosi, već u svim segmentima i javnog i privatnog života mora primijenjivati Allahov Zakon. Istina je da u vjeri nema prisile i da je, stoga, vjerovanje individualna stvar o kojoj odlučuje svaki pojedinac, sam za sebe (odatle ističe i njegova odgovornost na Sudnjem Danu). Istina je da se, po tom osnovu, nikoga ne može prisiliti da prihvati islam i Allahov Zakon (Šerijat) kao srčiku cjelokupnoga njegovoga života, ako on to odbija. Ali, takođe je istina i to da skupina ljudi koja svojevoljno prihvati islam i Allahov Šerijat ima pravo da se bori na Allahovom putu za svoje ''mjesto pod suncem'' na Allahovoj zemlji onoliko koliko im njihova snaga i druge mogućnosti to objektivno omogućavaju. U tom smislu može se reći da je pravilo, još od praiskona zapisano u svim Allahovim Objavama, to da su vjernici uvijek, kada bi to mogli, imali i pravo i obavezu da se bore na Allahovom putu:

Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati, oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh. (9:111)

Ali, cilj džihada nikada nije mogao, niti smio, biti materijalan (proširenje državne teritorije, ratni plijen, postizanje snage i moći na Zemlji i slično) već je morao biti uvijek, neizostavno, duhovni – uspostava pravednih i savršenih Zakona dragog Allaha na Zemlji. Odatle je džihad u svojoj suštini uvijek isključivo borba dobra protiv zla, pravde protiv nepravde, istine protiv laži, morala i čestitosti protiv nemorala i pokvarenosti. Ako neko ratovanje nema ova uzvišena svojstva onda ono i nije džihad na Allahovom putu.

Odatle je uspostavljeno pravilo po kojem, kako nam to jedan hadis govori, uzimanje ratnog plijena nije bilo dozvoljeno niti jednom od ranijih vjerovjesnika i poslanika, osim Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam; jedino je njemu Allah dozvolio da u Bejtul-mal[1] ide samo jedna petina ratnog plijena, a da ostale četiri petine borci mogu raspodijeliti među sobom, dok je kod ranijih vjerovjesnika važilo pravilo da cjelokupan ratni plijen ide isključivo u Bejtul-mal.[2]

S obzirom na to da je cilj džihada da Allahova Riječ bude nad svim gornja, jasno je da i sva sredstva, odnosno metode koja mudžahidi, borci na Allahovom putu u ratovanju koriste neizostavno moraju biti u skladu sa Allahovim propisima. Kod dragog Allaha dakle nikako ne važi uzrečica: cilj opravdava sredstva. Naprotiv, u islamu nevaljalo sredstvo ruši plemeniti cilj, jer onog trenutka kada se upotrijebi neko sredstvo čija je upotreba protivna savršenim propisima dragog Allaha, to ratovanje prestaje biti džihad, zato što je nemoguće reći da je cilj borbe da nad svima, i pobjednicima i poraženima, vlada pravedni Allahov Zakon, ako su pobjednici u borbi kršili taj isti Zakon?! S obzirom na to da je jedan od osnovnih propisa dragog Allaha apsolutna zabrana bilo kakvog nepravednog ubijanja ljudi, onda je sasvim jasno da su istinski muslimani uvijek u svim ratovima koje su vodili, bili nosioci ratnog morala i viteške časti, jer su poslanici i njihovi nasljednici uvijek pazili na pitanje odabira ciljeva. Odatle su se i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, lično, kao i pravedne halife, i svi njegovi valjani nasljednici u svim ratovima koje su vodili, držali pravila da se oružjem čvrsto i beskompromisno djeluje jedino i isključivo na naoružane i mobilisane neprijateljske vojnike i logističare, a da se moraju poštedjeti nenaoružani i nemobilisani seljaci koji rade u polju, nenaoružane i nemobilisane žene, djeca, bolesnici i starci.

Džihad, dakle, zahtijeva selekciju ciljeva, poštivanje ratnog prava i principa viteške časti. Zbog toga historija bilježi slučaj jednog zapovjednika islamske vojske koji prilikom napuštanja jednoga kršćanskoga grada vraća građanima novac, ranije od njih uzet po osnovu džizje,[3] jer muslimani nisu mogli zaštiti taj grad. Zbog toga historija bilježi ulazak islamske vojske pod zapovjedništvom halife Omera ibn Hattaba u Jerusalem 16. godine po Hidžri, odnosno 638. godine po Isau, alejhisselam, bez ijedne jedine kapi krvi, kada su svim stanovnicima grada bili zagarantovani vjera, život, sloboda, čast i imetak. Zbog toga historija bilježi i isti takav ulazak Salahuddina el Ejubija u isti grad na dan Mir'adža 27. redžepa 583. godine po Hidžri, odnosno 2. oktobra 1187. godine po Isau, alejhisselam, u vrijeme krvavih križarskih ratova.

A na drugoj strani, historija pomno bilježi šta se sve desilo i koliko je ljudi poklano i spaljeno u Jerusalemu kada su križari u mjesecu julu 1099. godine po Isau, alejhisselam, ušli u taj sveti grad. Isto tako, objektivna historija bilježi šta se sve desilo muslimanima i jevrejima u Španiji nakon pada Granade 1492. godine po Isau, alejhisselam.

Mišljenja smo da iz pomenutih primjera objektivni ljudi mogu izvući vrijedne pouke o ratnom moralu i o tome da samo pravi vjernici, koji se istinski boje dragog Allaha, koji Ga istinski vole i iskreno Mu se pokoravaju, mogu u ratu, u uslovima kada su žustrina i primjena sile (a uz njih, nažalost, nerijetko i nasilje) veoma izraženi, biti nositelji i čuvari dobročinstva, milosrđa, pravednosti i plemenitosti.[4]

Početak sukoba

U ovom i ovakvom duhu su muslimani u Medini, nakon spuštanja kur'anskih ajeta[5] o dozvoli, ali i obavezi muslimanima da na Allahovom putu ratuju, započeli pripreme za rat protiv mnogobožaca iz Meke. Pošto je tada odnos snaga još uvijek bio znatno u korist Kurejšija i njihovih saveznika, muslimani uopće nisu razmišljali o direktnom sukobu, već je Poslanik nastojao da organizira udare na kurejšijske karavane koji su prolazili nedaleko od Medine na svome putu za Siriju. Bilo je organizirano nekoliko takvih pohoda ali su se svi oni završili bezuspješno, jer muslimani nisu, bilo zbog pogrešnih informacija, bilo zbog zakašnjenja, uspjeli niti presresti neprijatelja. S obzirom na to da ovo naše kazivanje o životu i djelu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pokušavamo ograničiti samo na one najvažnije događaje,[6] mi nećemo detaljnije govoriti o svim ovim neuspjelim pokušajima, već ćemo samo spomenuti jedan od njih: neuspio prepad na iznimno bogatu, a slabo branjenu, karavanu koja je iz Meke pod vodstvom Ebu Sufjana krenula ka Siriji. Obavijesti o ovoj karavani u Medinu stigoše isuviše kasno, pa kad je Muhammed, alejhisselam, sa mudžahidima stigao do mjesta Ušejra u dolini Jenbu', gdje ju je namjeravao presresti, karavana već bijaše prošla. Poslanik tada odluči da ne kreću za tragom karavane, već da je presretnu na njenom povratku iz Sirije par mjeseci kasnije.

Kurejšije bijahu svjesni znatno povećane opasnosti po svoje karavane koje su išle sjevernom rutom ka Siriji, pa su ih zato počeli dodatno osiguravati i u zadnjem trenu mijenjati vrijeme polaska. I Resulullah, Muhammed, alejhisselam, svakako bijaše svjestan takve kurejšijske taktike, pa je razmišljao o tome da neprijatelja iznenadi napadima na karavane koje su išle južnom rutom ka Jemenu i Abisiniji. Obzirom na veliku udaljenost južne rute od Medine, izgledalo je logičnim očekivati da su kurejšijske karavane koje idu tim pravcem daleko slabije štićene od onih sjevernih, ali je to Poslanik htio i provjeriti pa je, kada mu je došla informacija o povratku jedne južne karavane u Meku, poslao svoga rođaka Abdullaha ibn Džahša sa još osam mudžahida na tu karavanu. Abdullahu Poslanik samo reče da mu dostavi informacije o toj karavani, kako je opremljena i branjena, i ne naglasi ništa više osim toga. Jasno je kako je Muhammed, alejhisselam, želio na bazi tih informacija kasnije organizirati ozbiljan prepad na neku od južnih kurejšijskih karavana, međutim to Abdullah nije uvidio.

Kada su Abdullah i njegovi ljudi pronašli ovu karavanu u blizini doline Nahla između Taifa i Meke, ustanoviše da je ona izuzetno slabo branjena. To ih je izgleda zagolicalo da počnu razmišljati o tome da je napadnu. Znali su da im Muhammed, alejhisselam, nije izričito rekao da urade išta više od uhođenja i sakupljanja potrebnih informacija, ali se to moglo shvatiti i tako da im izričito nije ni zabranio da je napadnu. No, postojao je još jedan razlog za njihovu nedoumicu jer je to bilo jutro zadnjeg dana mjeseca redžepa, koji, uz mjesece zulkade, zulhidždže i muharrem, u arapskoj tradiciji bi smatran svetim mjesecom u kojemu je zabranjeno svako ratovanje. To su i Abdullah i njegovi drugovi svakako znali, ali su oni bili u nedoumici da li ti predislamski običaji i dalje obavezuju one koji su prihvatili islam. Istina, redžep je isticao istog dana sa akšamom, ali bi karavana do tada došla do svetog područja grada Meke gdje je stalno zabranjeno ratovanje, tako da su Abdullah i njegovi drugovi imali samo jednu mogućnost za napad – odmah tog jutra. Računajući da predislamski običaji muslimane ničim ne obavezuju, oni se, nakon mnogo kolebanja, odlučiše da napadnu na karavanu. Napad je sasvim uspio. Čitava karavana bi zaplijenjena a od četverice Kurejšija koji su je vodili jedan poginu, jedan uspjede pobjeći u pravcu Meke, a preostala dvojica bijahu zarobljeni. Abdullah i njegovi drugovi karavanu i zarobljenike dovedoše u Medinu. Međutim, kada dođoše do Poslanika i htjedoše mu predati propisanu jednu petinu plijena za Bejtul-mal, on to odbi učiniti uz riječi da im nije rekao da napadnu karavanu u svetom mjesecu. Tek tada shvatiše da su jako pogriješili, pa u srcima počeše osjećati veliku tugu i tjeskobu, koja bi još više povećana kritikama od ostalih muslimana zbog njihove povrede svetog mjeseca. Jevreji počeše govoriti da je to loš znak za Vjerovjesnika, a mekanski mnogobošci jedva dočekaše priliku da na sav glas optužuju Poslanika za svetogrđe.

Uskoro Muhammedu, alejhisselam, dođoše sljedeći ajeti plemenitog Kur'ana:

Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: "Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od Njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još veći grijeh kod Allaha. A zlostavljanje je gore od ubijanja! Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli. A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru - njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati. Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. - A Allah prašta i samilostan je. (2:217,218)

Ovi ajeti sve muslimane podsjetiše na ono što su Abdullah i njegovi ljudi bili potpuno zaboravili, a to je da se u arapskoj ''predislamskoj'' tradiciji nalaze i neki elementi koji su u stvari ispravno islamsko naslijeđe koje potiče još od davnog vremena njihovih praotaca Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam. Islam je, dakle, izvorna suština i Kabe i Meke i odatle je izvorna arapska tradicija u stvari islamska, samo što su u nju vremenom ubacivane neke mnogobožačke i idolopokloničke novotarije, koje jesu uprljale njenu vanjštinu, ali joj nikako nisu mogle izmijeniti islamsku nutrinu. Kaba je, i pored stotina idola koji su u nju unošeni hiljadama godina, ipak ostala kod dragog Allaha najsvetije mjesto na Zemlji, jer čovjek svojim prljavštinama, grijesima i zabludama može npr pocrniti Hadžerul-esved, ali ne može ama baš nimalo umanjiti svetost koju je dragi Allah spustio na njega. Tako se objelodani da je tradicionalno arapsko pravilo o zabrani ratovanja u svetim mjesecima redžepu, zulkadeu, zulhidždžetu i muharremu ustvari islamsko pravilo utemeljeno još od doba Ibrahima, alejhisselam. Međutim, milošću dragog Allaha kur'anski ajeti donesoše i jasno objašnjenje da je nevjerovanje i poricanje dragog Allaha i Njegovog plemenitog poslanika grijeh daleko teži od povrede svetog mjeseca, kao i to da se vjernici koji su Hidžru učinili i koji se bore na Allahovom putu itekako mogu nadati milosti dragog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog. Potonje plemenite ajete, Muhammed, alejhisselam, protumači kao oprost dragog Allaha Abdullahu i njegovim drugovima i prihvati od njih petinu plijena za potrebe Bejtul-mala, skinuvši im tako veliki teret sa njihovih srca.

Uskoro dođe otkupnina za dvojicu zarobljenika, ali se u Meku vrati samo jedan od njih jer drugi primi islam i ostade u Medini.

U istom mjesecu šabanu biše objavljeni kur'anski ajeti o promjeni kible[7] od Kudsa (Jerusalema) ka Meki:

Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Časnome hramu (Mesdžidul-haramu)! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu. Oni kojima je data Knjiga sigurno znaju da je to istina od Gospodara njihova, a Allah motri na ono što oni rade. I kada bi ti onima kojima je data Knjiga sve dokaze donio, oni opet ne bi prihvatili tvoju Kiblu, a ni ti nećeš prihvatiti njihovu Kiblu, niti će iko od njih prihvatiti ičiju Kiblu. A ako bi se ti za njihovim željama poveo, kada ti je već došla Objava, tada bi ti sigurno nepravedan bio. Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. Istina od Gospodara tvoga dolazi, zato ne budi nikako od onih koji sumnjaju! Svako se okreće prema svojoj Kibli, a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati, Allah, zaista, sve može. I iz svakog mjesta u kome budeš, ti lice svoje Časnom hramu okreni, istina doista od Gospodara tvoga dolazi, Allah motri na ono što radite. I iz svakoga mjesta u koje dođeš, ti lice svoje Svetom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite, da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, osim inadžija između njih - njih se ne bojte, Mene se bojte! - A da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na pravome putu bili. (2:144-150)

Muhammed, alejhisselam, tada u svojoj džamiji premjesti mihrab iz sjevernog zida usmjerenog ka Jerusalemu na južni zid koji je usmjeren ka Meki.

Pohod na Bedr

Kada je došlo vrijeme povratka one izuzetno bogate karavane pod komandom Ebu Sufjana koja im je ranije izmakla, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je okupio vojsku od oko tri stotine i nešto više[8] ljudi i izašao iz Medine. Namjera mu je bila da presretne karavanu na izvorima Bedra. Izvorište Bedr se nalazi jugozapadno od Medine u pravcu Crvenog mora. Zbog svog položaja (izvorište se nalazi na putu koji iz Sirije vodi ka Meki), kao i zbog velikih količina pitke vode, ova dolina je od pamtivjeka bila poznato odmorište svih karavana koje su išle na sjever arabijskog potkontinenta. Upravo zbog toga bilo je sasvim očekivano da se i Ebu Sufjan na svom povratku iz Damaska odmori upravo na Bedru, a u doba odmaranja ga je bilo najlakše napasti. Osim toga, blizina Medine bila je od strateškog značaja jer je vojska do doline Bedra mogla veoma brzo doći i kasnije se sa bogatim plijenom mogla isto tako brzo povući u sigurnost. Sve su to razlozi koji su naveli Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da odluči napasti karavanu upravo u dolini Bedra.

Međutim to su bile želje Resulullahove a dragi Allah, Gospodar svjetova svih, imao je drugačiju Odredbu:

I kada vam je Allah obećao da će vaša biti jedna od dvije skupine, a vi ste više voljeli da vam padne šaka ona koja nije bila naoružana, Allah je htio da riječima Svojim istinu utvrdi i nevjernike u korijenu istrijebi, da istinu utvrdi i neistinu uništi, makar to ne bilo mnogobošcima po volji (8:7,8).

Tako se desilo da je neki izdajnik iz Medine, svakako neko od dvoličnjaka ili Židova, uspio poslati poruku Ebu Sufjanu o Poslanikovim namjerama, a on je tada bogato platio nekog čovjeka iz plemena Gifar po imenu Damdam da hitno ode u Meku i javi Kurejšijama da što prije sa jakom vojskom krenu spasiti karavanu. Ebu Sufjan je pravilno procijenio kako je upravo Bedr mjesto gdje bi ga Poslanik mogao sačekati, ali nije odmah odustao od tog pravca budući da mu je voda iz tamošnjih bunareva svakako bila potrebna, pa je zato odlučio da karavana i dalje ostane na uobičajenom putu ali da se njezino kretanje maksimalno ubrza, dok je on lično oprezno jahao ispred nje kao izvidnik. Pošto se kao usamljeni izvidnik kretao izuzetno brzo, Ebu Sufjan je uspio stići znatno ranije na Bedr i tamo od nekog beduina saznati da su tu nedavno bila dvojica stranaca, a riječ je bilo o dvojici Resulullahovih, alejhisselam, izvidnika koji su se kod nekih beduina što su se tu zatekli raspitivali o dolasku karavane. Ispitujući mjesto gdje su oni logorovali, Ebu Sufjan uoči kako se unutar sasušene kamilje balege nalaze košpice hurmi oblika karakterističnog za sortu što se gaji u Medini. Shvatio je da su to kamile iz Medine i sve mu je bilo jasno. Žurno se vratio karavani i naredio da se odmah usiljenim maršem, sada čak i bez noćnog konačenja, krene ravno na zapad, na samu obalu Crvenog mora. Tu je karavana okrenula na jug i krenula obalom mora prema Meki ostavivši Bedr sa svoje lijeve strane.

Čim se u Meki saznalo kako je karavana u opasnosti, odmah se čitav grad digao na noge jer su mnogi u toj karavani imali znatne dijelove svoga imetka, tako da se veoma brzo okupila vojska od nekih hiljadu do, kako stoji u nekim izvorima, hiljadu i tri stotine veoma dobro naoružanih ljudi pod zapovjedništvom Ebu Džehla, Utbea, sina Rebiatovog i ostalih mekanskih uglednika. Ebu Leheb je bio jedan od rijetkih uglednika koji nije išao u pohod već je poslao umjesto sebe jednog svoga dužnika. Prije nego li su krenuli pridružio im se i prokleti Iblis u liku nepoznatog čovjeka koji se odazivao na ime Suraka ibn Malik. Mekanska vojska je velikom brzinom krenula na sjever putem za Siriju. Međutim kako je Ebu Sufjan već bio skrenuo sa uobičajenog puta, do njihovog susreta nije došlo i oni su se mimoišli. Kada je Ebu Sufjan saznao da se mekanska vojska nalazi između karavane i njihova neprijatelja, poručio im je da se i oni povuku za njima u Meku. Međutim i ovdje se ispunila davno zapisana Odredba dragog Allaha, Uzvišenog jer, iako su Utbe i možda još neki od kurejšijskih poglavara i uglednika bili raspoloženi da se vojska odmah vrati u Meku, arogancija većine ostalih, naročito Ebu Džehla i ''Surake ibn Malika'', dovela je do toga da oni, oholi, nadmeni i potpuno sigurni u pobjedu nad neprijateljem, krenu prema Bedru i ne sanjajući da idu u vlastitu propast jer je još u praiskonu dragi Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova izrekao Svoje riječi:

Onoga ko se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovu, Allah će zaista strašno kazniti (8:13).

U međuvremenu je i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, saznao kako se velika kurejšijska vojska kreće prema Bedru, a da je karavana već gotovo izvan dosega. Shvatio je da je prije izvjestan sukob sa tom vojskom nego li da se eventualno sustigne karavana i zato mu je trebalo izjašnjavanje ashaba. Znao je da ima potpunu podršku muhadžira, ali se zapitao hoće li i ensarije iz Medine htjeti krenuti u borbu sa tako snažnom vojskom jer su oni napustili Medinu sa namjerom samo da napadnu slabo naoružanu karavanu, a onda na Akabi su se bili obavezali da će Poslanika štititi samo na području Medine. Sada su, međutim, bili izvan područja Medine, a nasuprot veoma moćne kurejšijske vojske, pa se zbog toga Muhammed, alejhisselam, u svom srcu zapitao može li da računa i na njihovu podršku. Međutim, dragi Allah je spustio u srca mudžahida, i muhadžira i ensarija, snagu iskrene vjere tako da se njihova srca nisu pokolebala.

Prvo je ustao jedan od muhadžira po imenu Mikdad i rekao: ''Božiji vjerovjesniče, uradi onako kako te je Bog uputio. Mi tebi nećemo reći ono što su sinovi Izrailovi rekli Musau: Idi ti i tvoj Gospodar pa se borite, mi ćemo sjediti ovdje (Kur'an, 5:24); nego ćemo reći: Idi ti sa svojim Gospodarom pa se bori, a i mi ćemo se boriti uza te, i sa tvoje lijeve i sa tvoje desne strane, i ispred tebe i iza tebe.''

Nakon njega je ustao Sa'd ibn Muaz ispred ensarija i rekao: ''Mi imamo povjerenja u tebe, i vjerujemo u ono što nam govoriš, i svjedočimo da je ono što nam donosiš istina, a naša zakletva nas obavezuje da ćemo te slušati i povinovati se. Prema tome, radi kako hoćeš, mi ćemo biti uz tebe. Tako mi Onoga koji te posla sa istinom, kada bi nam naložio da pređemo ono tamo more, i ti se sam bacio u njega, krenuli bismo za tobom i niko od nas ne bi ostao. Tako nismo ni protiv sutrašnjeg suočavanja s neprijateljem. Mi smo se već okušali u ratovima, u borbi se može u nas pouzdati. Može Bog dati da budeš svjedok našeg junaštva što će ti očima dati spokoj. Pa, povedi nas uz blagoslov Božiji.''

Ove plemenite riječi obasjale su radošću Muhammedovo, alejhisselam, lice i nakon toga su krenuli dalje prema Bedru, u susret kurejšijskoj vojsci. Nada da će možda ipak samo presresti karavanu, a bez kontakta sa kurejšijskom vojskom, još je neko vrijeme bila aktuelna, ali je ona definitivno nestala kada su ispitali dvojicu vodonoša kurejšijske vojske, što ih je muslimanska izvidnica na čelu sa Alijem ibn Ebi Talibom bila zarobila na Bedru prilikom točenja vode. Od zarobljenika su saznali da kurejšijska vojska logoruje iza brda Akankal, što je značilo da se ona nalazi između njih i karavane, pa je Ebu Sufjan tako postao nedostižan i njima nije preostalo drugo do li sukob sa moćnom kurejšijskom vojskom. Iako je borbeni moral bio na zavidnoj visini, dragi Allah je dao da Muhammed, alejhisselam, usnije san u kome je vidio da je neprijateljska vojska malobrojna. Kada je on mudžahide obavijestio o tom snu, to im je iz srca eliminisalo zadnje ostatke straha i dodatno im povećalo borbeni moral. Na taj način se ispunila Allahova Odredba da do borbe i uništenja mušričke vojske mora doći:

Kada ste vi bili u dolini bližoj, oni u dolini daljoj, a karavana niže vas. O vremenu borbe ne biste se dogovorili i da ste se dogovarali, ali se ona dogodila da bi Allah dao da se ispuni ono što se moralo dogoditi, da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza, a Allah doista sve čuje i sve zna, kad ti je Allah u snu pokazao da je njih malo; a da ti je pokazao da ih je mnogo, vi biste duhom klonuli i o boju se raspravljali, ali je Allah spas ukazao. On dobro zna svačije misli (8:42,43).

 

Bitka na Bedru

 

Muslimani su prvi stigli u dolinu Bedra u četvrtak 16. ramazana 2. godine po Hidžri (16. marta 624. godine po Isau, alejhisselam). Svi izvori na Bedru su se nalazili na blažoj padini doline, onoj suprotnoj od brda Akankal iza kojeg su se nalazili mnogobošci, pa je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zaustavio vojsku na samom početku te padine, kod prvih izvora na koje su naišli. Na to je reagovao hazredžija Hubab ibn Munzir upitavši Resulullaha, alejhisselam, da li mu je ta pozicija naređena Objavom ili je on to sam po sebi odredio. Kada je od Poslanika dobio odgovor da je on to odlučio po svome vlastitom nahođenju, Hubab je predložio da idu još naprijed, sve do najvećeg bunara, a da potom pregrade i zatrpaju sve ostale bunare što su ležali ispred njega, kako bi imali svu vodu a da neprijateljima ne ostane ništa. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, naravno bez imalo sujete,[9] potpuno prihvatio taj prijedlog i tako je i učinjeno. Muslimani su se tako rasporedili na blagoj padini, oko bunareva Bedra, a pred njima se prostirala dolina Jel'jel i iza nje brdo Akankal odakle se očekivala mušrička vojska. Pošto su sagradili komandni šator za Poslanika i zatrpali bunareve koji su bili izvan njihovih pozicija, ostalo im je još samo da čekaju dolazak neprijatelja.

Naredne noći je počela pristizati i konkretna Allahova pomoć. Prvo je uzvišeni Rabb od Svoje neizmjerne milosti od ashaba odvratio djelovanje prokletog šejtana, a potom im podario da zaspu čvrstim i zdravim snom kako bi prikupili svu potrebnu snagu za okršaj koji se očekivao. Nekako u to vrijeme je dragi Allah spustio i kišu što je osvježila zemlju u dolini Jel'jel koja se stvrdnula tako da je po njoj bilo lahko hodati i trčati jer stopala nisu upadala u pijesak:

Kad je On učinio da se radi sigurnosti svoje u san zavedete i s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio i da bi od vas šejtanovo uznemiravanje odstranio i da bi srca vaša jakim učinio i njome korake učvrstio (8:11).

Čitavu tu noć je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, proveo u svome komandnom šatoru klanjajući i upućujući dove Gospodaru svome: ''Gospodaru naš, pomozi nam. Ako ova malobrojna skupina bude pobijeđena neće ostati niko na Zemlji da Te slavi i veliča kako si Ti zadovoljan!''  Dragi Allah je na te dove miljenika i Poslanika Svoga odgovorio:

I kada ste od Gospodara svoga pomoć zatražili, On vam se odazvao: "Poslaću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugima dolaziti." Allah je to zato učinio da bi vas obradovao i da bi se time srca vaša umirila; a pobjeda je samo od Allaha, Allah je zaista Silan i Mudar (8:90,10).

Osvanuo je petak, 17. ramazana 2. godine po Hidžri, odnosno 17. marta 624. godine po Isau, alejhisselam. Odmah po svanuću kurejšijska vojska koja je noć provela sa druge strane Bedra, iza brda Akankal, uspela se na to brdo i niz njegove padine započela silaziti prema dolini Jel'jel. Kada su sišli u dolinu mnogobošci su podigli svoj logor u samom podnožju brda Akankal. Tada su se dvije vojske suočile. Hiljadu do hiljadu i tristo dobro naoružanih Kurejšija stajalo je u podnožju Akankala, a na drugoj strani doline Jel'jel, na blagom usponu, odmah pokraj izvora Bedra, stajalo je nešto više od tri stotine mudžahida a iza njih, pokraj svoga komandnog šatora i Resulullah, Muhammed, alejhisselam. Tada se desilo još jedno čudo, još jedna plemenita pomoć od dragog Allaha koju su tog dana muslimani dobili. Naime, u njihovim očima neprijateljska vojska je izgledala malobrojnom i slabom da bi im se srca smirila i povećao borbeni moral, dok su oni u očima svojih neprijatelja na drugoj strani doline takođe izgledali malobrojnim i slabim, ali samo zato da bi ih oni potcijenili, i da se ne bi izbjegla bitka, za koju je Allah Uzvišeni odredio da se neizostavno dogodi:

A kad ste se sukobili, u očima vašim On ih je prikazao u malom broju, a vas u očima njihovim također u malom broju, da bi Allah dao da se ispuni ono što se moralo dogoditi, a Allahu se sve vraća (8:44).

Gledajući Kurejšije kako se oholi i nadmeni spuštaju niz padine Akankala, Resulullah je molio dragog Allaha: ''Bože, evo Kurejšija, dođoše oholi i tašti, Tebi se suprostavljaju, a Tvoga poslanika u laž utjeruju. Pruži nam pomoć Svoju, Gospodaru, koju si nam obećao! O Gospodaru, uništi ih ovog jutra!''  Da, zaista je tog dana osvanulo jutro kada je dragi Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova odredio da oholi poricatelji iz Meke budu poraženi, poniženi i uništeni. Tog jutra trebala se odigrati veličanstvena bitka, vjerovatno najznačajnija bitka između dobra i zla koja se ikad odigrala na Zemlji, bitka za koju je karakteristično i to da se zlu neposredno suprostavio, pored Muhammeda, alejhisselam, mudžahida, Džibrila i meleka, Lično i dragi Allah, Bog jedan i jedini, tako što je na razne načine pomogao i ojačao Svoje vojske, a u srca poricatelja Svojih strah ulio:

Kada je Gospodar tvoj nadahnuo meleke: "Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!" U srca nevjernika Ja ću strah uliti, pa ih vi po šijama udarite, i udarite ih po prstima. Zato što se suprotstavljaju Allahu i Poslaniku Njegovu; a onoga ko se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovu, Allah će zaista strašno kazniti (8:12,13).

Započele su završne pripreme za bitku. Taj period iskoristio je jedan Allahov odani rob da se spasi od sigurne propasti. Naime, Abdullah ibn Suhejl morao se izvana odreći islama pod pritiskom svoga oca, ali mu je srce ostalo odano dragom Allahu i Resulullahu, alejhisselam. Suhejl, otac njegov ga je poveo sa sobom na Bedr i on je iskoristio taj kratki period pred bitku da napusti šejtanovu vojsku i prebjegne u redove Allahove vojske pod zastavom Resulullaha Muhammeda, alejhisselam.

Ubrzo su se Kurejšije počele polagahno raspoređivati u pravcu velikog bunara iza kojega je stajala glavnina muslimana. Očita je bila njihova namjera da u prvom napadu osvoje tu vodu. Prvi je prema bunaru krenuo Esved iz roda Mahzumija sa željom da dođe do bunara i napije se vode. Presreo ga je Hamza i sa dva udarca dokrajčio. Nastupila je napeta tišina. Tada je ispred redova Kurejšija istupio Utbe, kojega je, vjerovatno, još boljelo Ebu Džehlovo izazivanje,[10] pa je htio da javno pokaže svoju hrabrost. Pozvao je i svoga brata Šejbu i sina Velida da istupe zajedno sa njim i upute izazov muslimanima. U ta vremena bilo je uobičajeno da, neposredno prije same borbe, u pojedinačni dvoboj stupe zapovjednici dviju vojski ili istaknute ličnosti u njihovim redovima, pa je Utbe vjerovatno htio da iskoristi taj drevni viteški običaj kako bi odgovorio na ranije poruge Ebu Džehla. U prvi mah su na megdan izašla trojica ensarija ali su ih trojica Kurejšija odbili, zahtijevajući da se bore protiv svojih saplemenika iz Meke što su tada bili u redovima Allahove i Resulullahove vojske. To je obradovalo Poslanika zato što je to i bila njegova prvobitna namjera koju su pretekle ensarije, tako da je pozvao svoje najbliže rođake Ubejdu ibn Harisa, Hamzu i Alija da izađu na megdan Kurejšijama. Borba je kratko trajala i ubrzo su sva trojica Kurejšija ležali mrtvi pred nogama Alija i Hamze koji su bili nepovrijeđeni, ali je Ubejdi bila odsječena noga. Hamza i Ali su odnijeli Ubejdu nazad do Poslanika. Nalazio se na samrti jer mu je već bila istekla znatna količina krvi. Osjetivši to Ubejda je sa zabrinutošću upitao Poslanika da li on ima status šehida i, dobivši potvrdan odgovor, smirio se. Na ahiret je preselio par dana kasnije na putu za Medinu.

Ponovo je nastupila napeta tišina koju je presjekao zvuk kurejšijskih strijela koje su pogodile i učinile šehidima Harisa ibn Suraku i još jednog mudžahida, oslobođenog hazreti Omerovog roba.

Opet je nastupio kratkotrajni tajac nakon kojeg se prolomio bojni poklič. Vojske su potrčale u susret jedna drugoj. Trenutak prije nego što će narediti mudžahidima juriš Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je uzeo pregršt kamenčića u svoju ruku i viknuvši: ''Nagrđena neka budu ta lica!''; bacio kamenčiće u pravcu neprijatelja koji se trkom približavao. Bačeni kamenčići su dobili ogromnu snagu koja je prosto zbrisala prve redove neprijateljskih vojnika. Bio je to još jedan oblik Allahove pomoći mudžahidima tog dana na Bedru, jer su ti kamenčići iz Poslanikove ruke bili hitnuti ne njegovom već Allahovom snagom:

Vi njih niste ubijali nego Allah; i ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao, Allah, zaista, sve čuje i sve zna (8:17).

Tad je Muhammed, alejhisselam, naredio muslimanima juriš i oni su uz gromoglasne borbene povike i tekbire jurnuli u pravcu neprijatelja. Osjećali su smirenost, blaženstvo i neizmjernu snagu koju je dragi Allah spustio na njihova srca, a zemlja pod njima bijaše kišom utvrđena pa im stopala nisu upadala u pijesak. Neprijatelj u njihovim očima je bio prikazan slabim i malobrojnim što je maksimalno podiglo njihov borbeni moral, a, uz sve to, oni ne bijahu jedini što su toga dana jurišali na mušričku vojsku. Historija nam kazuje kako su se dvojica beduina iz redova nekog obližnjeg plemena bili sakrili na vrh jednog brda iznad Bedra i odatle promatrali borbu, vjerovatno iščekujući priliku da uzmu jedan dio plijena. Iznenada se na njih spustio oblak iz kojega su, uz snažno hrzanje ždrijebaca, izletili konjanici u bijelom sa bijelim turbanima. Jedan od njih je od tog strašnog prizora odmah umro, a drugom je bilo dato da preživi kako bi se sačuvala vijest o tom događaju. Tako su se i meleki u liku konjanika u bijelim turbanima, čiji su konji jezdili nešto iznad tla, ali im ga kopita nisu doticala, uključili u bitku. Predvodio ih je plemeniti Džibril koji je imao na glavi žuti turban. Naravno, mogli su ih vidjeti samo neki od ljudi, i od vjernika i od nevjernika. Prvima je ta vizija dodatno povećavala snagu i borbeni moral, a drugima je od straha ledila srca u grudima. Iako ih svi ljudi nisu mogli vidjeti niti čuti, svi su oni osjećali njihovo prisustvo i to, opet, vjernici kao snagu a nevjernici kao strah. Jedan od mudžahida je primijetio kako je glava odletjela sa ramena neprijatelju kojega je gonio a da ga on nije stigao niti dotaći. Meleki nisu bili skriveni još jednoj osobi prisutnoj toga dana na Bedru. Prokleti Iblis u liku Surake ibn Malika prije bitke je podizao borbeni moral Kurejšijama i davao obećanja o svojoj pomoći. Međutim kada su se suočile dvije vojske on se brzo povukao i na sve pozive svojih suboraca da se vrati samo odgovarao da on vidi ono što oni ne vide:

I kada im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: "Niko vas danas ne može pobijediti, i ja sam vaš zaštitnik!"; onda je on, kada su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo, i rekao: "Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strašno kažnjava" (8:48).

Za vrijeme borbe prepukla je sablja u rukama mudžahida Ukkaše ibn Muhsina. Prvo što je pomislio bilo je da ode Poslaniku i zatraži novo oružje. Muhammed, alejhisselam, mu je dao drvenu batinu i rekao: ''Bori se ovim Ukkaša''. Čim je batinu uzeo u ruke ona se pretvorila u britku dugačku sablju. Njome se borio čitav svoj život.

Avf ibn Haris koji trenutak prije početka borbe, u silnoj želji da se umili Gospodaru svome, upitao je Njegova Poslanika: ''O Vjerovjesniče Allahov, kada se Gospodar radosno nasmije robu Svome''? ''Kada nasrne na neprijatelja bez pancira''; glasio je Resulullahov, alejhisselam, odgovor. Avf tada skinu pancir tako da je, kada je bitka započela, krenuo u juriš bez zaštite, sjekući sve neprijatelje pred sobom sve dok ne postade šehid.

Slična bi sudbina i Hazredžije Umejra iz roda Salim, koji je čuvši Muhammedovo, alejhisselam, obećanje što bi izrečeno pred sam početak bitke: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci duša Muhammedova, ni jedan čovjek danas neće poginuti u borbi protiv njih, sa čvrstom nadom u nagradu, napredujući a ne povlačeći se, što ga Bog neće uvesti ravno u Džennet''; odbacio hurme što ih je jeo i uz komentar: ''Čudna mi čuda, zar na mom putu u Džennet stoji samo to da me oni danas ubiju'', ruku na sablju stavio. I on je skupa sa Avfom među prvima jurnuo na neprijatelje sjekući ih na sve strane i nije stao sve dok nije šehid postao.

Muavviz ibn Haris u bici je teško ranio Ebu Džehla i nastavio se junački boriti sve dok i on, poput svoga brata Avfa, nije šehid postao.

Naravno da ovi nisu bili jedini među mudžahidima koji su krenuli na neprijatelja bez ikakvih kolebanja prije se radujući šehadetu nego li pobjedi. Ali ibn Ebi Talib, Ebu Bekr es Siddik, Omer ibn Hattab, Hamza ibn Abdel-Muttalib, Ammar ibn Jasir, Zejd ibn Haris, Bilal ibn Rebbah, Sa'd ibn Muaz, Sa'd ibn Ebi Vekas, Talha ibn Ubejdillah, Zubejr ibnu-l Avvam, svi su se oni toga dana, zajedno sa svim ostalim mudžahidima, hrabro, junački i žestoko, bez pomisli na uzmicanje, suprostavili neprijatelju sjekući sve pred sobom, a dragi Allah je odredio da toga dana deredžu šehida zarade samo njih četrnaest. Imena su im, prema našim izvorima, sljedeća: Akil ibn Bukejr, Avf ibn Haris, Haris ibn Suraka, Jezid ibn Haris, Mihdžei ibn Salih, Muavviz ibn Haris, Mubeššir ibn Abdulmunzir, Rafi' ibn Mu'lla, Sa'd ibn Hajseme, Safvan ibn Vehb, Ubejda ibn Haris, Umejr ibn Hamam, Umejr ibn Vekkas i Ziššimalejn ibn Abdi-Amr.

Bitka se završila tako što su redovi mnogobožaca popustili pod moćnim udarima svih Allahovih vojski što su ih tog dana neštedimice ubijale i u općem rasulu krenuli bježati u pravcu Meke. Njih pedesetak (ili po nekim drugim predajama čak sedamdeset) je ubijeno i isto toliko zarobljeno. Među poginulim i zarobljenim bilo je oko dvadeset najuglednijih kurejšijskih starješina. Posebna pažnja se posvetila Ebu Džehlu. On je bio, vjerovatno, najopakiji i najopasniji Allahov neprijatelj, tako da mu se nipošto nije smjelo dopustiti da preživi. Zbog toga je Muhammed, alejhisselam, odmah po završetku bitke naredio da se nađe njegovo tijelo, jer se bilo već pročulo da je ranjen ili poginuo. Abdullah ibn Mesud ga je našao teško ranjenog na mjestu gdje ga je Muavviz oborio, glavu mu odrubio i odnio je Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. Umejja je bio još jedan od kurejšijskih prvaka koji je toga dana poginuo. On je preživio bitku i pokušao spasiti sebe i svoga sina tako da se obojica predaju u zarobljeništvo Abdurrahmana ibn A'vfa, nadajući se da će mu njihovo ranije prijateljstvo pomoći da kasnije otkupi slobodu za sebe i sina. Međutim, kada ih je Abdurrahman vodio u muslimanski logor, naišao je Bilal i prepoznao svojeg bivšeg gospodara i mučitelja.[11] Bilal je svojim moćnim glasom uzbunio neke mudžahide koji su prepoznali Umejju i brzo ga usmrtili, zajedno sa njegovim sinom.

Nakon bitke

Kada se bitka završila ashabi su još neko vrijeme bili na oprezu zbog toga što još nije bila isključena mogućnost da se mušrici, koji su i pored velikih gubitaka i dalje bili znatno brojniji od muslimana, možda pregrupišu i vrate. Iz istih razloga su Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, preporučili da se još neko vrijeme skloni u svoj komandni šator u čijoj je blizini bio raspoređen jedan ešalon mudžahida. Na samom ulazu u šator stražu je, sa još uvijek isukanom sabljom, držao Sa'd ibn Muaz. Muhammed, alejhisselam, je primijetio negodovanje na Sa'dovom licu u trenucima kada su ashabi počeli dovoditi zarobljene mušrike u logor. Na Poslanikov upit Sa'd je objasnio da je on mišljenja da ne bi trebalo propustiti priliku da se što više oslabi neprijatelj i da zarobljenike treba pobiti. Istog je mišljenja bio i Omer ibn Hattab. Resulullah Muhammed, alejhisselam, se ipak priklonio prijedlogu Ebu Bekra da se zarobljenicima poštedi život nebi li neki od njih možda kasnije primili islam i kako bi se za njih dobila znatna otkupnina. To je odgovaralo i većini ashaba jer se mnogima od njih sviđala mogućnost dobijanja znatnog otkupa za zarobljenike.

Međutim, ovo je bio jedan od onih slučajeva koji izražavaju veliku Mudrost dragog Allaha, Uzvišenog i velike pouke muslimanima sve do Sudnjeg Dana.

Nijednom vjerovjesniku nije dopušteno da drži sužnje dok ne izvojuje pobjedu na Zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. Allah je silan i mudar. (8:67)

Ovako glase ajeti koji su Muhammedu, alejhisselam, odmah iza toga objavljeni. Ta Objava je navela na plač Poslanika i Ebu Bekra jer je objelodanila njihovu pogrešku, ali i naučila još jednom sve muslimane da je Muhammed, alejhisselam, iako baštini stepen Allahu najdražeg i Njemu najbližeg stvorenja, ipak samo čovjek od krvi i mesa, ograničen i greškama sklon. Nema nepogrešivog osim Allaha, Uzvišenog. Samo je Bog, dragi Allah nepogrešiv i apsolutno iznad i najsitnijeg ograničenja, a svako stvorenje je, pa makar to bio i odabrani Poslanik, nesavršeno, ograničeno i sklono greškama. Savršenost stvorenja ne ogleda se u njegovoj neograničenosti i nepogrešivosti, već se ona ogleda u kvalitetu njegovog robovanja dragom Allahu, Bogu jedinom, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova kao i kvantitetu njegove iskrene ljubavi i predanosti Njemu. To je jedna od pouka ovog događaja.

Druga od pouka je ta da u situaciji kada neprijatelj ima stratešku vojnu nadmoć u odnosu na muslimane ili kada je odnos snaga otprilike izjednačen, dakle onda kada je rat na svojoj prekretnici ili prije nje, muslimani ne smiju sebi dopuštati luksuz da puštaju neprijateljske vojnike kako bi se oni kasnije mogli vraćati u borbu. U takvim situacijama ne treba propuštati šanse da se u bitkama neprijatelja maksimalno oslabi likvidacijom što je moguće većeg broja njegovih vojnika. Međutim kada, Allahovom pomoću, muslimani ostvare stratešku vojnu nadmoć onda je preporučeno da se pokaže što je moguće više milosti prema neprijatelju nebi li on razmislio i pouku prihvatio:

Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu poginu (47:4).

Ovo je jedno od pravila džihada, islamskoga ratovanja. Milost prema zarobljenicima nebi li oni pouku primili je osnovni princip, a izuzetak je jedino u onim slučajevima kada bi pošteda neprijatelja objektivno ojačala njegovu vojsku i ugrozila povoljan ishod rata za muslimane jer je opstanak islama i muslimana važniji od potrebe blagog djelovanja prema neprijatelju. U tom smislu je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kada je ulazio u Meku, dakle u trenucima potpune pobjede, proglasio opću amnestiju za sve njezine stanovnike, osim nekoličine najokorjelijih zločinaca koji su zbog svojih neoprostivih zločina kažnjeni smrću. Tom amnestijom svim Mekancima su, bez obzira na njihovo ranije neprijateljstvo, bili zagarantovani život, čast i imetak, i to bez uslovljavanja da prime islam. U tom smislu je Salahuddin el Ejubi žestoko porazio križare na Hittinu na obali Galilejskog jezera 583. godine po Hidžri, odnosno 1187. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, kada je bio ubijen veliki broj križara, ali je kasnije, kada je slomljena njihova moć, koristio svaku priliku da iskaže veliku milost prema poraženim i zarobljenim neprijateljskim vojnicima, milost koju su mu priznali svi Evropljani, pa je on i dan danas na Zapadu simbol časnog, milostivog i plemenitog viteza, iako im je zadao najteže poraze u križarskim ratovima.

Međutim, tog je dana na Bedru dragi Allah, Svemilosni, i pored primjedbe koju je uputio Svome Poslaniku, ipak prihvatio njegovu prvobitnu odluku, tako da su životi svim zarobljenicima bili pošteđeni i postupak prema njima bio blag i milostiv:

O Vjerovjesniče, reci sužnjima koji se nalaze u rukama vašim: "Ako Allah zna da u srcima vašim ima bilo šta dobro, daće vam bolje od onoga što vam je uzeto i oprostiće vam." A Allah prašta i milostiv je (8:70).

Mnogima od njih su njihove porodice otkupile slobodu, a u historiji je, kao klasični primjer izuzetne milosti i blagosti prema zarobljenom neprijatelju, ostala zapisana odluka Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da siromašni i pismeni zarobljenici mogu otkupiti svoju slobodu uz jedini uslov da nauče čitati i pisati desetericu muslimana. I u ovome je sadržana velika Mudrost dragog Allaha, jedna velika pouka i veliko Znamenje svima nama, budući da je takav postupak Muhammeda, alejhisselam, ostao općepoznati blistavi primjer blagosti, milosti i tolerancije sve do dan danas, a ostaće, ako dragi Allah dadne, i sve do Sudnjeg Dana. U ovome je, takođe, bio i spas za neke od zarobljenika jer su oni kasnije, Allahovom milošću, prihvatili islam, baš kako su se Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr prvobitno nadali. Najpoznatiji primjer među njima je Resulullahov, alejhisselam, amidža Abbas koji nije mogao izbjeći da, iako nevoljno, bude u redovima kurejšijske vojske na Bedru. Isti je bio slučaj i sa Poslanikovim zetom Ebul-Asom, Zejnebinim mužem, te sa još dvojicom njegovih rođaka Akilom ibn Ebi Talibom (Alijevim bratom) i Neufelom. Svi su oni bili zarobljeni a Poslanik ih je poštedio i prema njima svima blago postupio. Abbas, Ebul-As i Akil ibn Ebi Talib su kasnije primili islam i tako su od vječne propasti spašeni. Mada mi nemamo vijesti o tome da je i Neufel takođe kasnije primio islam, nemamo razloga ni da u to sumnjamo s obzirom da su sve Kurejšije kasnije primili islam.

Ali nisu svi zarobljenici iskoristili ovu značajnu šansu. Među zarobljenim glavešinama mušrika iz Meke bili su i Nadr iz roda Abdud-Dar i Ukba iz roda Abdu Šems. Oni su bili poznati kao ozloglašeni neprijatelji islama i nisu propuštali ni najmanju šansu da učine kakvo zlo muslimanima. Sada su bili zarobljeni i Muhammed, alejhisselam, ih je držao na oku u želji da u njima primijeti bilo kakav trag ozbiljnog kajanja ili promjene u stavu i mišljenju. To je tako trajalo cijelo vrijeme dok je vojska boravila na Bedru, a i kasnije tokom marša prema Medini. Kako za svo to vrijeme nijedan od njih nije pokazao nikakvu želju za kajanjem ili izmjenom u ponašanju, Muhammedu, alejhisselam, je postalo jasno da bi poštediti ih bila ozbiljna greška, jer je bilo sasvim izvjesno da bi se oni kasnije sa još većim žarom i zlobom borili protiv muslimana. Tako su obojica njih na putu povratka u Medinu bili pogubljeni.

Nakon završetka bitke Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je naredio da se tijela svih ubijenih mušrika bace u jednu jamu. Ashabi su ih, jedno po jedno, dovlačili do ivice jame i bacali unutra. U jednom trenutku, upravo kada su vukli tijelo Utbeovo, u blizini Muhammedovoj, alejhisselam, našao se Utbeov sin mudžahid Ebu Huzejfa čiji je izraz lica jasno izražavao golemu tugu. Muhammed, alejhisselam, mu uputi sažaljiv pogled, a on objasni da ga boli samo to što se nadao da će možda neke vrline, što su ga krasile, njegovog oca uvesti u islam. Ebu Huzejfa nije bio jedini koji je toga dana stavljen na takvu kušnju. Zaista je bitka na Bedru veličanstvena i po tome što se u nemalom broju slučajeva desilo to da su se sukobili otac protiv sina, brat protiv brata, najbliži rođaci jedni protiv drugih, a sve to, naravno kada su ashabi u pitanju, u ime Allaha, Uzvišenog, da Njegova Riječ bude gornja. Velika vjera i velika ljubav i odanost ashaba prema Allahu, Uzvišenom i Poslaniku Njegovom kod njih su nadjačavali ljubav prema vlastitom životu, imetku ili rodbini, tako da su oni bili spremni sve to žrtvovati i zapostaviti samo za ljubav i zadovoljstvo dragog Allaha, Svemilosnog nadajući se Njegovom oprostu i nagradi. Zaista su veličanstvena stanja i stepeni tih odabranih muslimana i to je, voljom Allaha dragoga, ostalo kao primjer svim generacijama Ummeta sve do Sudnjeg Dana.

Naredne noći Muhammed, alejhisselam, je došao do ivice jame u koju su bila bačena tijela ubijenih mušrika i glasno rekao: ''O, ljudi iz jame, rodbino vašeg Poslanika, zlo bijaše rodbinstvo što ste ga prema njemu pokazali. Lažovom ste me zvali kada su me drugi prihvatali; protiv mene ste se borili dok su mi drugi pomogli da pobijedim. Jeste li shvatili da je istina ono što vam je vaš Gospodar obećao? Ja sam shvatio da je istina ono što je meni moj Gospodar obećao.'' Kada su ga zbunjeni ashabi upitali zašto se obraća mrtvim tijelima on im je odgovorio: ''Vi me ne čujete ništa bolje nego oni, samo što mi oni ne mogu odgovoriti.'' [12]

Idućeg jutra su krenuli za Medinu i nakon nekoliko dana marša tamo stigli. Dočekala ih je velika radost kojom su bila ispunjena srca svih stanovnika oaze, osim munafika i Židova, jer je Muhammed, alejhisselam, još ranije poslao Zejda i Abdullaha ibn Revahu da Medinu izvijeste o velikoj pobjedi. Međutim, tu radost je zasjenila jedna žalosna vijest. Za vrijeme njihova odsustva na ahiret je preselila Poslanikova kćerka Rukajja. Poslanik je, i sam veoma tužan, tješio svoga zeta Osmana ibn Affana, koji nije bio na Bedru jer ga je on ostavio da njeguje bolesnu ženu. Takođe su i porodice šehida žalili svoje poginule, ali su ujedno i bili ponosni na njih zbog njihova šehadeta, jer su znali za Allahove Riječi:

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati (3:169,170).

Ipak je jedna osoba osjećala nemir u srcu. Rubejja, majka šehida Harisa ibn Surake bila je zabrinuta. Čula je da je njezin sin ubijen kurejšijskom strijelom prije početka bitke, prije nego li je stigao da uputi makar jedan udarac na Allahovom putu, pa se zabrinula šta će biti sa njim na ahiretu. O tome ona upita Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i on je umiri riječima: ''Majko Harisina, Džennet je pun bašči, a tvoj je sin dospio u najvišu među njima, u Firdevs.'' [13]

Sa druge strane u Meki je, kada su počele pristizati prve grupe poraženih, zavladala velika žalost. Iz mnogih kuća su se čula naricanja i drugi paganski oblici oplakivanja. Mnogi su optuživali Ebu Sufjana zato što nije i on pomogao svojim saplemenicima, ali je on ipak, zbog toga što su haman sve mekanske glavešine stradale, postao vodeća ličnost u Meki. Njegova žena Hind koja je izgubila oca Utbea i brata Velida na Bedru, zaklela se da će ubiti Hamzu i jesti njegovu džigericu. Ovo je jedan jeziv primjer na koji nivo se može spustiti duša jednog neznabošca, nevjernika. Ali ipak imamo razloga da se nadamo da je i ta duša spašena jer će Hind, kasnije, prilikom oslobađanja Meke, zajedno sa Ebu Sufjanom primiti islam.

Allahovom odredbom još je jedan zlikovac stradao odmah nakon Bedra i to opet od ruke jednog muslimana, tačnije muslimanke. Naime, Ebu Leheb, Poslanikov amidža nije išao na Bedr tako da nije bio ni među poginulim niti zarobljenim. Kada je jedan drugi Ebu Sufjan, Hašimija, rođak Poslanikov sa Bedra stigao u Meku zatekao je svoga amidžu Ebu Leheba u šatoru pored vrela Zem Zem. Pored njega je u šatoru sjedila Ummul-Fadl, žena Ebu Lehebovog brata, a pored nje Ebu Rafi, Abbasov rob koji je pravio strijele. Kada je Ebu Leheb upitao Ebu Sufjana šta se desilo on mu je odgovorio: ''Ma nema tu mnogo šta da se priča. Kad susretosmo neprijatelja, okrenusmo mu leđa, a oni nas natjeraše u bijeg, a zarobiše i ljudi koliko su htjeli. Ne mogu za to kriviti nikog od naših, jer nisu samo oni udarili na nas, već i neki ljudi u bijelom. Jahali su na šarcima između neba i zemlje i nikoga nisu štedjeli i niko im se ni mogaše suprostaviti.'' Ove riječi su jako obradovale Ummul-Fadl i Ebu Rafia jer su njih dvoje bili muslimani koji su krili svoju vjeru. Ebu Rafi se nije mogao suzdržati da ne prokomentariše: ''To su bili meleki.'' Na te riječi bijes je obuzeo krupnog Ebu Leheba i onda se on svom silinom obrušio na Ebu Rafia brutalno ga udarajući. Na to je reagovala Ummul-Fadl i drvenim kolcem snažno udarila Ebu Leheba po glavi. Taj udarac mu je zgulio kožu i dio mesa sa lobanje i napravio duboku ranu koja se ubrzo zatrovala, tijelo su mu prekrili gnojni prištevi i nakon izvjesnog vremena je umro.

Primjer Ebu Lehebovog bijesa jasno oslikava stanje nevjerničkih duša. On je odbio da razmisli o čudu koje mu je Ebu Sufjan opisao. Nebeski konjanici koji se bore na strani Muhammedovoj, pa zar im to nije bio više nego sasvim jasan znak da razmisle, ali njihova srca opet ostadoše i gluha i slijepa za uzvišene poruke. Bijes, mržnja i želja za osvetom tada su, nakon Bedra, punile njihova srca pa oni i nisu mogli izvući pouku iz uzvišenih ajeta koji su Muhammedu, alejhisselam, bili objavljeni baš nekako u to vrijeme, a koji su upućeni upravo njima podsjećajući ih na njihove ''dove'' koje su upućivali kod Kabe prije polaska na Bedr:

Ako ste se molili da pobijedite pa, došla vam je, eto, "pobjeda"! A da se okanite, bolje bi vam bilo! I ako se ponovo vratite, Mi ćemo se ponovo vratiti, i nimalo vam neće koristiti tabor vaš, ma koliko brojan bio, jer je Allah na strani vjernika (8:19).

Oni su se ipak vratili na Uhudu gdje su, greškom muslimana, izvojevali pobjedu, koja im je bila prva značajna pobjeda u bitkama protiv Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prva i ujedno posljednja, jer nakon nje je slijedio Hendek, kada su im planovi potpuno propali, i drugi porazi koji su na kraju kulminirali Muhammedovim, alejhisselam, ulaskom u Meku kada su doživjeli potpuni zemaljski ''poraz'', ali i nebesko spasenje, nadamo se, za mnoge među njima, jer su tada svi primili islam.

Hazreti Rukajja

Sudbina Poslanikove plemenite kćeri, Rukajje bijaše, kako smo to već ranije rekli, da preseli na ahiret za vrijeme bitke na Bedru. Hazreti Rukajja je druga Hatidžina kćer koja je rođena nakon svoje sestre Zejnebe. Nije nam poznata godina njenog rođenja, ali ako se uzme u obzir da je njezin otac u dobi od 25 godina oženio njezinu majku, dakle 595. godine, može se pretpostaviti da je ona kao treće djete u porodici (rođena je nakon brata Kasima i sestre Zejnebe), rođena negdje oko 598 godine po Isau, alejhisselam. Pošto je poznato da je preselila na ahiret u godini Bedra, 2. hidžretske, odnosno 624. godine po Isau, alejhisselam, jasno je da je Rukajja preselila na ahiret u dobi mlađoj od 30 godina.

Poput sve Poslanikove mubarek djece hazreti Rukajja bijaše izuzetno čestita, čedna i plemenita djevojka blistave fizičke ljepote. Bijaše vjerena ili možda čak i udata[14] za Ebu Lehebova sina Utejbu, ali ju je on ubrzo, pod pritiskom svojih roditelja, morao ostaviti. Međutim, kratko nakon toga njezinu ruku je zaprosio plemeniti Osman ibn Affan tako da se ona, uz veoma veliku radost svojih mubarek roditelja, udala za hazreti Osmana. Oboje su još od prvih dana primili islam i čitav svoj život iskreno služili dragome Allahu, tako da su svoju izuzetnu fizičku ljepotu[15] krunisali još važnijom duhovnom, unutarnjom ljepotom.

Zajedno su se iselili u Abisiniju, ali su se nakon samo nekoliko godina ponovo vratili u Meku. Zajedno sa ostalim muslimanima učinili su Hidžru. U Medini su Osman i Rukajja dobili svoje jedino dijete, sina Abdullaha, ali je dječak ubrzo preselio na ahiret. Nedugo nakon tog plemenitom kušnjom i bolom ispunjenog događaja malehnom Abdullahu se, u vječnosti budućega svijeta, u okrilju milosti uzvišenog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog, pridružila i njegova plemenita majka hazreti Rukajja, kćerka Muhammedova, alejhisselam.

Ukopana je u medinskom mezarju Džennetul-bekija, pri čemu joj je, najvjerovatnije, dženazu klanjao njezin muž hazreti Osman, ali mi ne sumnjamo da joj je i drugu dženazu klanjao njen mubarek otac Resulullah, Muhammed, alejhisselam, čim se vratio u Medinu, a dragi Allah najbolje zna.[16]

Otkupljenje

  

Svi kurejšijski zarobljenici sa Bedra u Medini uživaše jedan izuzetan stepen pažnje, što je, s obzirom na to da su svi oni bili neprijatelji, u tim vremenima bilo svakako sasvim neočekivano. Životi su im bili pošteđeni i nisu bili maltretirani, a nakon kratkog vremena su, koliko nam je poznato, svi otkupili svoju slobodu. Za bogatije među njima otkup su platile njihove porodice iz Meke, ali i oni siromašniji su imali mogućnost da sebe otkupe tako što će naučiti čitanju i pisanju desetericu muslimana.

Međutim, neki od njih su, osim ovog materijalnog otkupljenja svoje slobode, postigli daleko značajnije duhovno otkupljenje tako što se u njihovim srcima, beskrajnom milošću dragog Allaha, Svemilosnog, Uputitelja probudila svjetlost imana. Kao i u mnogim drugim sličnim situacijama, sevep tomu bijaše mubarek ličnost Muhammeda, alejhisselam.

Ubrzo nakon povratka u Medinu Muhammedu, alejhisselam, dođoše nekoliko ensarija kojima je on ranije povjerio svoga amidžu Abbasa na čuvanje. To je svakako uključivalo i njihovo pravo da naplate otkupninu za Abbasa, ali oni bijahu voljni da se toga otkupa odreknu i sa tom molbom dođoše do Poslanika. Međutim, Muhammed, alejhisselam, im reče da nipošto ne odustanu niti za jedan jedini dirhem od tražene cijene za otkupninu i onda se okrenu svom amidži koji tu bijaše prisutan i reče mu:

''Otkupi, Abbase, sebe i oba bratića svoja, Akila i Neufela, kao i Utbu, saveznika svog, jer ti si imućan čovjek.'' Abbas se na to usprotivi: ''Već bijah musliman, ali me ljudi natjeraše da pođem s njima.'' Vjerovjesnik uzvrati: ''Što se tiče islama tvog, Bog zna najbolje. Ako je istina to što si rekao, On će te nagraditi. Budući da si vidljivo bio protiv nas, otkup svoj nam ipak plati.'' Kad Abbas odgovori da nema novca, Vjerovjesnik upita: ''Gdje je onda novac koji si ostavio s Ummul-Fadl? Bili ste sami kad si joj rekao: 'Ako budem ubijen, toliko ostaje za Fadla, za Abdullaha, za Kisema i za Ubejdullaha'.'' Tek tad vjera istinski uđe u srce Abbasovo. ''Tako mi Onoga Koji te posla s istinom'', reče, ''niko nije za to znao, osim ona i ja. Sad znam da si ti Poslanik Božiji.'' I on pristade da otkupi dvojicu bratića svojih i saveznika svog, kao i sebe samog.[17]

Vidimo kako je još jedna od Poslanikovih mu'džiza bila onim odlučujućim faktorom koji učini da se Abbasovo dvoumljenje konačno okonča i da on istinski i iskreno prihvati islam, a milost upute na pravi put i spasenja na gotovo identičan način obasu i Umejru bratića Ubejjeva iz kurejšijskog roda Džumah. Umejrov sin bijaše jedan od onih koji su bili zarobljeni na Bedru, ali on u to doba bijaše prezadužen da bi ga otkupio. Dodatnu bol mu je pričinjavalo saznanje koliko je najuglednijih ljudi od Kurejšija stradalo na Bedru. U takvom duševnom raspoloženju on u jednom razgovoru u Meki spomenu svome rođaku Safvanu da su njegovi dugovi i njegov strah da mu porodica ne ostane u oskudici jedino što ga sprečava da ode u Medinu i ubije Muhammeda, alejhisselam. Safvan jedva dočeka da na sebe preuzme obaveze vraćanja Umejrovih dugova i opskrbe svih članova njegovog domaćinstva i tako Umejr odluči sprovesti svoju monstruoznu namjeru u djelo. Pošto njihovom razgovoru ne bi vidljivih svjedoka, oni odlučiše da tako i dalje ostane, da svoje namjere zadrže u strogoj tajnosti sve dok ih ne ostvare. Obojica se zakleše da će svaki od njih ispuniti svoj dio zavjere i onda se rastadoše.

Umejrov plan bijaše da priđe Muhammedu, alejhisselam, pod izgovorom dogovora o otkupnini svoga zarobljenog sina i onda iskoristi priliku da ga napadne svojom sabljom. Budući da je namjeravao prije toga sablju svoju dobro namazati otrovom, dovoljno bi mu bilo da malo posiječe Poslanika da bi ga ubio. Umejr se tako zaputi u pravcu Medine:

... Kada dođe u Donju Medinu, Vjerovjesnik sjeđaše u Džamiji. Vidjevši Umejra sa opasanom sabljom, Omer ga spriječi da uđe, ali Vjerovjesnik mu viknu da pusti tog od roda Džumaha neka se primakne. Zato Omer reče nekim ensarijama koji bijahu s njim: ''Idite Poslaniku Božijem, sjedite uz njega i čuvajte ga od ovog nitkova, jer mu se nikako ne smije vjerovati.'' Umejr im zaželi dobar dan – pozdrav paganski – a Vjerovjesnik reče: ''Bog nam je dao bolji pozdrav od tvog, Umejre. To je Selam, pozdrav ljudi Dženneta.'' Onda ga upita zašto je došao, a Umejr kao razlog spomenu sina svog. ''Što će ti, onda, ta sablja?''; upita Vjerovjesnik. ''Bog prokleo sablje!''; uzvrati Umejr. ''Učiniše li nam one išta dobro?'' ''Reci mi istinu'', reče Vjerovjesnik, ''zašto si došao?'' A kad se Umejr opet izgovori sinom svojim, Vjerovjesnik mu ponovi, od riječi do riječi, razgovor koji je on imao u Hidžru sa Safvanom. ''Tako Safvan preuze odgovornost za tvoj dug i tvoju porodicu'', zaključi on, ''da bi me ti ubio. Ali Bog je između tebe i tog.'' ''Ko ti je to rekao'', kriknu Umejr, ''jer, tako mi Boga, nije bilo trećeg čovjeka s nama?'' ''Džibril mi je rekao'', reče Vjerovjesnik. ''Nazivali smo te lašcem'', priznade Umejr, ''kad si nam donosio vijesti s Neba. Ali, hvala Bogu Koji me uputi islamu. Svjedočim da nema boga osim Boga, i da je Muhammed Poslanik Božiji.'' Vjerovjesnik se okrenu onima koji bijahu prisutni, pa reče: ''Poučite brata svog o vjeri njegovoj. I učite mu Kur'an. I oslobodite zarobljenog sina njegovog.'' Umejr bijaše voljan da se vrati u Mekku da bi pokušao druge prevesti na islam, i Safvana među njima. Vjerovjesnik mu dopusti da ode, i on obrati mnoge. Ali Safvan ga smatraše izdajnikom, i odlučno odbi da mu govori ili da išta ima s njim. Nakon nekoliko mjeseci, Umejr se vrati u Medinu kao muhadžir. ...[18]

Osim Poslanikovog amidže Abbasa i Umejra bijaše još slučajeva primanja islama kako od strane zarobljenika, tako i od strane njihovih rođaka koji su dolazili da ih otkupe. Tako je Velid, sin istoimenog oca koji bijaše poglavar Mahzuma, za vrijeme zarobljeništva u Medini primio islam, dok je Džubejr sin Mut'ima koji je bio došao u Medinu da otkupi jednog rođaka i dvojicu saveznika, kako zadivljen lijepim Poslanikovim ponašanjem prema njemu, tako još više učenjem Kur'ana koje je jedne noći u Medini slušao, osjetio prve podsticaje islama u svom srcu. Istina, on tada ne uđe u islam, ali mu je taj utisak ostao trajno u srcu zapisan pa je on kasnije primio islam.

Kako je Poslanika izuzetno duboko obradovalo Abbasovo primanje islama, tako je osjećao tugu što njegov zet, Zejnebin muž Ebul-As, koji takođe bijaše zarobljen na Bedru, i pored sve svoje čestitosti i plemenitosti u ponašanju, još uvijek ne pokazivaše želje da primi islam. Posebno ga je ganulo kada je iz Meke došao Ebul-Asov brat Amr sa novcem koji je za otkup svoga muža poslala njegova kćerka Zejneba, a kada je među tim novcem prepoznao Zejnebinu ogrlicu od oniksa, onu istu koju je Hatidža nekada nosila i onda je poklonila kćeri na dan njezinog vjenčanja, Muhammedovo, alejhisselam, je srce zadrhtalo i njegovo mubarek lice preblijedilo. Duboko ganut Resulullah je predložio ashabima koji su, skupa s njim, imali udjela u pravu na Ebul-Asovu otkupninu da Zejnebi vrate i njenog muža i njenu otkupninu skupa sa ogrlicom, što su oni, naravno, odmah prihvatili. Kada je Ebul-As polazio za Meku, Muhammed, alejhisselam, mu reče da Zejnebu mora otpremiti u Medinu, pošto su je netom objavljeni ajeti Kur'ana obavezivali da kao muslimanka ne može živjeti u braku sa čovjekom mnogobošcem. Ebul-Asova moralna plemenitost se vidje i u tome što je on to obećao Poslaniku i bio spreman održati to obećanje, iako mu je to zadavalo veliku bol jer je jako volio svoju ženu i djecu:

... Kad se Ebul-As vrati u Mekku, on reče Zejnebi kako je obećao ocu njezinom da će nju poslati u Medinu. Dogovoriše se da i Umama, kćerkica njihova, ode s njom. Njihov sin Ali umro je u djetinjstvu. Zejneb je upravo očekivala treće djete. Kad sve pripreme za to putovanje bijahu obavljene, Ebul-As posla s njima, kao pratnju, Kinanu, brata svog. Namjere su svoje tajili, ali ipak krenuše danju. Bijaše u Mekki mnogo govora o tom, dok, naposljetku, neki od Kurejša ne odlučiše da ih prate i da Zejnebu vrate u krilo roda Abdu Šems, kojem je pripala udajom. Kad im se približiše, neki čovjek od Fihra, Hebbar po imenu, pohita na konju naprijed, obilazeći blisko oko njih i zamahujući svojim kopljem prema Zejnebi, koja sa Umamom sjeđaše u nosiljci svojoj. Potom se on pridruži ostalima koji su im se tad približavali. Kinana sjaha, uze svoj luk, kleknu prema njima i izruči tobolac na pijesak ispred sebe. ''Nek mi se neko od vas približi'', reče on, '' ja ću ga, tako mi Boga, prostrijeliti.'' I kad luk nategnu, ljudi se povukoše. Poslije kratkog savjetovanja, Ebu Sufjan, poglavar njegov, i još jedan ili dvojica, sjahaše i krenuše naprijed, tražeći da otpusti luk svoj i raspravi nesporazum s njima. Kinana prista, pa mu Ebu Sufjan reče: ''Teška je pogreška izvesti tu ženu javno pred narodom, kad znaš nesreću koja nas je pogodila i sve što je Muhammed učinio protiv nas. Bit će to uzeto kao znak da smo poniženi, a ljudi će reći da to nije ništa nego naša nemoć. Života mi, mi je ne želimo spriječiti da ide ocu svom, niti će nam to služiti za odmazdu. Nego, vrati tu ženu u Mekku, pa kad se zaustave glasine o našem poniženju, i kad se proširi vijest da smo otišli za njom i vratili je, onda je ti izvedi u tajnosti, kako bi se pridružila ocu svom.'' Kinana prihvati taj prijedlog, pa se svi zajedno vratiše u Mekku. Nedugo poslije, Zejneba je pobacila, što bijaše pripisano strahu koji joj zada Hebbar. Kad se ona oporavi, i kada prođe dovoljno vremena, Kinana je izvede s Umamom pod zastorom noći, pa je otprati sve do doline Jedžedž, oko pola dana hoda od Mekke. Tamo ih susrete Zejd, kako ranije bijaše dogovoreno, pa ih odvede u Medinu. ...[19]

Većina ljudi koji su dolazili Poslaniku sa otkupom za zarobljene članove porodice bijahu barem uljudnog ponašanja, izbjegavajući bilo kakve otvorene izraze neprijateljstva, ali Ubejj od Džumaha bijaše izuzetak. Tako on, u trenu kad je upravo odlazio sa svojim otkupljenim sinom, Poslaniku uputi otvorene prijetnje da će ga, jašući na svome posebno za tu svrhu hranjenom konju, u nekoj od narednih bitaka ubiti.  Muhammed, alejhisselam, mu na to odgovori da će, ako Bog da, biti suprotno, da će on ubiti njega.



 


[1] Bejtul-mal je javna kasa islamske države odakle se sredstva koriste isključivo onako kako je dragi Allah propisao, dakle strogo po Šerijatu. U vrijeme Resulullahovog, alejhisselam, boravka na zemlji, on i njegova porodica uz njega, imali su, po odredbi dragog Allaha, pravo na udio iz tih sredstava. Isto tako, Muhammed, alejhisselam, je za svoga vremena na Zemlji isključivo određivao kako će se trošiti ta sredstva, a nakon njega to pravo je prešlo na instituciju Halife, punopravnog vladara svih muslimana.

[2] Ovako nam kazuju hadisi koji se prenose od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, što ovome daje veoma značajnu, i za sve muslimane potpuno uvjerljivu i dovoljnu, težinu vjerodostojnosti i ispravnosti, a dragi Allah najbolje zna.

[3] Džizja je Šerijatom propisani porez kojega su islamskoj vlasti obavezni plaćati njezini kršćanski i jevrejski podanici, a koji time, za uzvrat, imaju pravo od te iste vlasti potraživati zaštitu svoje vjere, života, časti i imetka. Zbog toga se pomenuti islamski vojskovođa smatrao obaveznim štititi građane toga kršćanskog grada, i zbog toga im je, u nemogućnosti da svoju obavezu zaštite ispuni, slijedeći beskompromisno slovo Allahovog Šerijata, vratio njihov novac.

[4] Naravno oni su takvi i u miru, dakle ta plemenita svojstva iskreni vjernici i čestiti ljudi gaje u svim situacijama.

[5] Kur'an, 22:39-41

[6] Govor o detaljima Poslanikova života i djela zahtijeva mnogo više znanja o tefsiru, hadisu, islamskoj historiji i arapskom jeziku nego što ga mi imamo, kao i mnogo više istraživačkog truda u iščitavanju i prevođenju mnogih knjiga nego što ga mi možemo učiniti. Zbog toga je ovo kazivanje ograničeno samo na one najvažnije događaje iz Muhammedova, alejhisselam, života.

[7] Kibla je molitveni pravac svih muslimana.

[8] Tačan broj nije poznat. U literaturi se govori o 305, 313, 314, 317 ljudi ... Postoji i mišljenje o 375 ljudi, od kojih je njih oko 315 išlo na Bedr, a ostalih oko 60 ostalo da čuva Medinu. Zainteresovani mogu pronaći listu imena svih učesnika bitke na Bedru na ovom linku.

[9] I ovo je jedan od primjera izuzetne blagosti i dobrote Muhammeda, alejhisselam, jer koliko bi samo kraljeva (a Poslanik svakako nad svim iskrenim muslimanima ima vlast daleko, daleko jaču od kraljevske) kaznilo ''drskog'' vojnika koji javno kralju ukazuje na njegove taktičke propuste?! Muhammed, alejhisselam, međutim bez imalo ljutnje potpunosti prihvata savjet svoga vojnika. To je taj predivni moral Vjerovjesnikov što je i Kur'anom ovjekovječen: ... ti si (Muhammede), zaista, najljepše ćudi (68:4).

[10] Neposredno prije same bitke na Bedru, kad su dvije vojske već stajale jedna nasuprot druge, Utbe je pokušao da Kurejšije ubijedi da odustanu od borbe s obzirom da je karavana već bila u sigurnosti. Na to ga je Ebu Džehl pred svima optužio da je kukavica i da se boji pogibije, bilo svoje, bilo svoga sina Ebu Huzejfe koji je kao jedan od muslimana stajao na suprotnoj strani bojnog polja.

[11] Već smo ranije govorili o slučaju Umejje koji je bio Bilalov vlasnik u Meki i koji ga je, kada je Bilal prihvatio islam, surovo mučio držeći ga dugo vremena na žestokom suncu sa velikim i teškim kamenom na prsima. Bilal je spašen tako što ga je za iznimno veliki iznos od Umejje otkupio Ebu Bekr, i nakon toga ga oslobodio.

[12] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 167., odnosno na str. 186. u Ljiljanovom izdanju.

[13] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 168., odnosno na str. 187. u Ljiljanovom izdanju.

[14] Kao što smo i ranije rekli, zna se da je Rukajja bila vjerena za Ebu Lehebova sina Utbu, a Ummu Kulsum za Utejbu, ali nam nije poznato da li su se njih dvije i za njih udale prije nego su Ebu Leheb i njegova žena natjerali svoje sinove da sve to razvale.

[15] Poznate su predaje o izuzetnoj fizičkoj ljepoti hazreti Osmana i hazreti Rukajje.

[16] Zna se da je Muhammed, alejhisselam, nastojao klanjati dženazu svakom svom ashabu. Poznat je slučaj kad je umrla jedna siromašna žena koja je čistila Džamiju. Da li zbog toga što je Poslanik bio odsutan ili iz nekog drugog razloga, to dragi Allah najbolje zna, ali se uglavnom desilo da je ona bila ukopana a da joj Muhammed, alejhisselam, nije klanjao dženazu, niti je bio obaviješten o njenoj smrti. Međutim, on je primijetio da je više nema u Džamiji i pitao je za nju. Kada su mu rekli, uputio je kritiku zbog toga što mu to nije rečeno i zatražio da mu pokažu njezin mezar da bi joj potom tamo klanjao drugu dženazu. Sljedstveno tome mi nemamo nikakve sumnje u to da je Muhammed, alejhisselam, naknadno klanjao dženazu svojoj miloj kćeri Rukajji. No, pošto je ovo samo rezultat našeg rezonovanja, a samo je dragi Allah Onaj koji može nešto apsolutno tvrditi, mi opet kažemo da dragi Allah najbolje zna.

[17] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 171-172., odnosno na str. 191. u Ljiljanovom izdanju.

[18] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 174., odnosno na str. 193-194. u Ljiljanovom izdanju.

[19] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 174-175., odnosno na str. 194-195. u Ljiljanovom izdanju.

Ocjena: