Isa, alejhisselam (II dio)

Autor: Haris Čengić
Datum: 05.12.2003.

SADRŽAJ:
Misija Isaova, alejhisselam
Uzdignuće na nebesa

Isa, alejhisselam, je živio u doba kada su Benu Israil (Israilćani), već nekih šesdeset godina bili pod direktnom upravom rimske države. Iako to, historijski gledano, nije bio dugačak period, ipak je vlast mnogobožačke države izuzetno teško padala Benu Israilu koji su, iako sa dosta zastranjenja i licemjerstva, ipak baštinili islam (tada interpretiran po Zakonu Tevrata i Zebura) kao svoju vjeru. Osim toga, već se oko hiljadu godina među njima prenosilo sjećanje na Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, i zlatne dane njihove vladavine, kada je država Benu Israila bila na vrhuncu svoje moći.

U takvoj klimi, između sjetnog prizivanja stare slave i ponižavajuće potčinjenosti Rimljanima koju su svakodnevno trpili, u njima je tinjala želja za ustankom, džihadom i ponovnim uspostavljanjem njihove države na toj svetoj zemlji gdje su živjeli. Zato je sasvim prirodno da je tada njihova pažnja bila posebno okrenuta ka, u njihovim knjigama zapisanom, Allahovom obećanju o Poslaniku kojega će On uzdići od braće njihove,[1] od kojeg su oni očekivali da će ih povesti u džihad, osloboditi ih rimskog okupatora i ponovo uspostaviti njihovu državu, a kojeg oni nazvaše ''Mesijom'' tj. pomazanikom.[2]

Dakle, njihovo duhovno stanje u tom vremenu bilo je takvo da su oni vjerovali da je njihova vjera ispravna, da je glede toga dragi Allah sa njima zadovoljan, i da se samo trebaju formalno vratiti prakticiranju Vjerozakona i ujediniti pod zastavom Mesije, te se osloboditi od rimskih okupatora.

Međutim, nije bilo tako.

Samo su iskreni Allahovi robovi, istinski vjernici među njima, čija srca su iskreno bila okrenuta Allahu, Gospodaru svih svjetova, znali da je upravo taj njihov ponižavajući položaj bio posljedica njihovih preko mjere nagomilanih grijeha, iskrivljenog tumačenja i licemjernog prakticiranja Allahove Vjere. Očekivali su, dakle, Mesiju živjeći u uvjerenju da su im srca zdrava, a u stvari njihova srca su bila bolesna i vapila su za liječenjem čega oni uopće nisu bili svjesni.

U to doba, Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, navrši tri decenije zemaljskoga života i Allahovom milošću bi poslat kao Njegov poslanik i kao Riječ i Duh od Njega Benu Israilu, da ih uputi, i izliječi njihova srca od grijeha, licemjerstva i materijalizma:

A kada meleki rekoše: "O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ, ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, biće viđen i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih, on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i biće čestit"; ona reče: "Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo''? "Eto tako", reče, "Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: 'Budi!'; i ono bude." I poučiće ga pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i poslati kao poslanika sinovima Israilovim: "Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napraviću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, i kazivaću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete; i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašeg, zato se Allaha bojte i mene slušajte; Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je Pravi put!" (3:45-51)

Kao što se vidi iz ovih ajeta Isa, alejhisselam, je svojim poslanstvom i Indžilom koji mu je objavljen potvrđivao istinitost Tevrata i Zebura, koji su objavljeni prije njega. Stoga se može reći da je Indžil bio izvjesna korekcija i nadopuna Tevrata i Zebura, tako da su sve tri Knjige trebale činiti jednu cjelinu. Spomenuta korekcija se, vjerovatno najviše, odnosila na olakšavanje nekih tevratskih propisa koji su tada bili veoma strogi (vjerovatno radi kazne i pouke Israilćanima zbog njihovih grijeha), pa je, Allahovom milošću, bilo došlo vrijeme da im se olakša i da im se neke ranije zabranjene stvari dopuste.

Ovo se odnosilo na originalni tekst Tevrata i Zebura.

Međutim, dodatni problem i značajan izazov za Mesiha Isaâ, alejhisselam, bijaše činjenica da je tokom dugog niza godina koliko je bilo proteklo od vremena Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, došlo do iskrivljenja sadržaja Tevrata i Zebura, jer su neki od prepisivača i svećenika, oni koji nisu bili iskreni vjernici i koji se nisu Allaha kako treba bojali, uklanjali i izostavljali neke dijelove originalnog teksta iz njima znanih razloga:

... Oni su (sinovi Israilovi) riječi s mijesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili (5:13).

Umjesto toga u Knjige su unosili vlastitim rukama pisane tekstove, odraz njihova odmišljanja izvora Vjere, ali i tendencioznih, njihovim dušama prilagođenih, tumačenja. Tu mješavinu Božijeg i ljudskog, istinskog i lažnog smatrali su svetim tekstovima:

A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: "Evo, ovo je od Allaha"; da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju! (2:79).

Odatle prva suštinska karakteristika poslaničke misije Mesiha Isaâ, alejhisselam, bila je u tome da se Indžilom nadopune Tevrat i Zebur, iz njih izbace izmjene koje su ljudi učinili, i da se izvrši izmjena Vjerozakona u smislu donošenja izvjesnih olakšica.

Druga suštinska karakteristika poslaničke misije Isaove, alejhisselam, očitovala se u tome što je Indžil donosio Benu Israilu informaciju o budućem poslanju posljednjeg među Allahovim vjerovjesnicima i poslanicima, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam,[3] kao posebne milosti dragog Allaha, milosti Svemilosnog odaslane svim svjetovima:

A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed (Muhammed), koji će poslije mene doći"; i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: "Ovo je prava vradžbina!" (61:6)

Ovo im je bila jasna poruka i pojašnjenje o velikanu kojeg su očekivali i koji je bio zapisan u Tevratu i Zeburu. Prema tome, dočekali su istinskog Mesiju (dragi Allah Kur'anom naziva Isaâ, alejhisselam, imenom Mesih Isa, sin Merjemin), ali koji nije bio onakav kako su oni očekivali da će Mesija biti, a koji ih je trebao uputiti na posljednjeg Allahovog poslanika, onoga koji im je bio najavljen u jasnim zapisima u Tevratu i Zeburu. Ono što je danas, nakon što je originalni tekst ljudskim intervencijama više puta bivao izmijenjen, ostalo od ovih zapisa vjerovatno je sljedeći stavak u Starom zavjetu:

Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću Svoje riječi u njegova usta, da im kaže sve što mu zapovijedim. A ne bude li tko poslušao Mojih riječi što ih prorok bude govorio u Moje ime, taj će odgovarati preda Mnom. (Ponovljeni zakon, 18:18,19)

Iako je ovo izmijenjena verzija originalnog zapisa, u kome je svakako bilo zapisano i to da će obećani poslanik biti nepismen (vidjeti ajete niže navedene), čak i ova verzija, ovakva kakva jeste, sadrži sasvim jasne aluzije na Muhammeda, alejhisselam, o čemu je Ahmed Deedat napisao čitavu knjižicu, a koju zainteresirani mogu pronaći na ovoj istoj web stranici na linku: ''Šta Biblija kaže o Muhammedu, SallAllahu alejhi ve sellem''.

Pošto je u judeo-kršćanskoj tradiciji (vidjeti Ponovljeni zakon, 1:1-5) odveć znano da je kompletna knjiga Ponovljenog zakona upućena Musau, alejhisselam, (Mojsiju) jasno je da je i gore navedena poruka upućena upravo njemu. To znači da je Musau, alejhisselam, bilo najavljeno poslanje posljednjeg poslanika preko kojega će Allah razasuti Svoju milost svim svjetovima i čije je slijeđenje obaveza svih ljudi i džina ako žele biti spašeni.

Pogledajmo sada ajete Kur'ana koji govore o ovome:

I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se vraćamo Tebi!" "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli. Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:155-158)

Odavde se vidi da je u situaciji kada su Benu Israil bili u velikim brigama i strahu od Allahove srdžbe i kazne zbog toga što je jedan dio njih obožavao zlatno tele u podnožju Sinajske gore, na dovu Musaâ, alejhisselam, da im bude oprošteno, dragi Allah objavio da će biti oprošteno svim čestitim vjernicima koji su iskreno i potpuno odani Allahu, koji u dokaze Njegove čvrsto vjeruju, koji se grijeha klone i zekat daju. Zatim dalje Allah dodaje da je veoma značajno svojstvo tih čestitih vjernika i to da oni vjeruju u budući dolazak nepismenoga posljednjeg Allahovog poslanika i da će milost biti data samo onima koji će slijediti tog Poslanika. Na kraju Allahov govor časnoga Kur'ana jasno ističe da je upravo Resulullah, Muhammed, alejhisselam, taj obećani, u Tevratu i Indžilu zapisani, posljednji Allahov poslanik.

Pošto je Mesih Isa, alejhisselam, posljednji od poslanika poslatih prije Muhammeda, alejhisselam, to je svakako informisanje o njegovom dolasku bila veoma značajna zadaća koju je on imao obaviti.

Treća suštinska karakteristika prve etape poslaničke misije Isaâ, alejhisselam, bila je sadržana u poruci Benu Israilu da se okrenu sami sebi, da vide, prepoznaju i sagledaju vlastitu licemjernost jer su oni tada samo formalno i riječima obožavali dragog Allaha, a u njihovim srcima bio je materijalizam i zadovoljenje vlastitih strasti, prohtijeva i interesa koji su im bili preči od dragog Allaha i Njegovog Zakona, tako da su uvijek, kada bi im se interesi suprostavljali Allahovoj naredbi, njih slijedili, a ostavljali Allahove naredbe. Takvo stanje je nešto najopasnije u što jedan vjernik može upasti, jer je to akt suprostavljanja Allahu dragom, pokušaj varanja Njega, pa čak i skriveni oblik pripisivanja Njemu drugova (širka). Njihova srca vapila su za istinskom, potpunom i iskrenom predanosti Allahu, Svemilosnom, Milostivom, Gospodaru svjetova svih, a da oni sami većinom toga nisu bili ni svjesni, i On im je kao milost Svoju i Znak Svoj poslao Isaâ, alejhisselam, koji je trebao da ih uputi na to kako da se pokaju, izliječe i očiste svoja srca, te ih potom učvrste na putu iskrenosti u Allahovoj vjeri.

Kako bi Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, mogao biti očevidno prepoznat kao istinski Allahov poslanik, voljom Milostivog su mu date velike mu'džize: mogao je tako da oživljava mrtve, vraća vid slijepima i zdravlje gubavima, mogao je da od blata stvori pticu i da govori ljudima o tome gdje im se nalaze skrivene dragocijenosti što su ih oni brižljivo pohranjivali na tajnim mjestima:

Kad Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Ruhul-Qudusom (Džibrilom) pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada Sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali povikali: 'Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!' (5:110)

Sva ta čuda su bili sasvim jasni i očevidni Allahovi znakovi i dokazi istinitosti Isaovih, alejhisselam, riječi, ali su mnogi među Israilćanima, i pored svega toga, ostali gluhi na njegove poruke. Da ironija bude veća, u poricanju, mržnji i neprijateljstvu su prednjačili upravo oni koji su zbog svoga znanja i položaja u društvu najprije morali prepoznati i slijediti Mesiha Isaâ, alejhisselam, a to su svećenici, pismoznanci i farizeji.[4] Na ovom mjestu korisno je navesti citat iz Evanđelja po Barnabi, gdje Isa, alejhisselam, na pitanje jednog od svećenika kakvu će Allah dragi dati nagradu njima, svećenicima na ahiretu odgovara:

... Ti me pitaš: ''Šta će nam Bog dati u raju''? Doista, kažem ti, da oni koji misle o zaradi ne vole svog Gospodara, čoban koji ima stado ovaca, kad vidi da dolazi vuk, spremi se da ih brani; nasuprot tome kad plaćenik vidi vuka napušta stado i bježi. Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, da je Bog očeva naših vaš Bog, vi ne biste pomišljali da kažete: Šta će mi Bog dati''? Nego vi biste rekli, kao što je učinio David, njegov prorok: ''Šta ću ja dati Bogu, za ono sve što je dao meni''?

Ja ću vam govoriti parabolama da biste vi razumjeli. Bio jedan kralj koji pored puta nađe čovjeka kojeg su skinuli lopovi, koji su ga smrtno ranili. I on je imao sažaljenje prema njemu i naredio je svojim robovima da ga odnesu u grad i njeguju; oni ovo uradiše marljivo. I kralj uveliko zavoli bolesnog čovjeka, tako da mu on dade sopstvenu kćerku za brak i učini ga svojim nasljednikom. Sigurno je da je ovaj kralj bio najmilosrdniji; međutim, čovjek je tukao robove, prezirao lijek, zlostavljao svoju ženu, govorio zlo o kralju, učinio da se njegovi vazali pobune protiv njega. I kad bi kralj tražio neku uslugu, on bi imao običaj da kaže: ''Šta će mi kralj dati kao nagradu''? Pa kad je kralj ovo čuo, šta je učinio tako bezbožnom čovjeku?

Oni svi odgovoriše: ''Jao njemu, kralj ga je lišio svega i okrutno ga kaznio''.

Onda reče Isus: ''O svećenici i pismoznanci i Farizeji i ti velikosvećeniče koji si čuo moj glas, ja vam objavljujem šta je Bog rekao vama preko proroka Isaije: 'Ja sam izdržavao robove i veličao ih, ali oni su me prezirali'. Kralj je naš Bog, koji je našao Izraela na ovom svijetu punom nevolja, i dao ga zato svojim slugama Josipu, Mojsiju i Aronu, koji su ga njegovali. A naš Bog je začeo takvu ljubav prema njemu, da je On radi naroda Izraelovog uzeo potopiti faraona i uznemirio sto dvadeset kraljeva Kanaanaca i Medjenaca; On mu je dao svoje zakone, čineći ga nasljednikom sve te (zemlje) u kojoj naš narod živi.

Ali kako se ponio Izrael? Koliko mnogo proroka je pobio; koliko je proročanstava zaprljao; kako je on prekršio Zakon Božji: kako su mnogi zbog tog napustili Boga i otišli da služe idole kroz vaš prekršaj. O svećenici! Kako vi obeščašćujete Boga načinom svog života! A sad me vi pitate: 'Šta će nam Bog dati u raju'? Trebali ste me upitati kakva će biti kazna koju će vam Bog dati u paklu, a zatim šta treba da radite za pravo pokajanje, da bi Bog imao milosti prema vama, jer ja vam ovo mogu reći i za ovaj kraj sam poslat vama. Tako mi Boga živog, pred kojim stojim, vi nećete dobiti od mene pohvalu, nego istinu. Zato vam kažem, pokajte se i okrenite Bogu kao što su činili očevi vaši nakon griješenja, i ne otvrdnite svoja srca''.

Svećenike je spopao bijes zbog ovog govora, ali zbog straha od običnog puka, oni ne rekoše niti riječi.

Isus nastavi govoreći: ''O učitelji i pismoznanci, o farizeji, o svećenici, recite mi. Vi želite konje kao vitezovi, ali vi ne želite da idete u rat; vi želite lijepo odijelo kao žene, ali vi ne želite da rađate i uzgajate djecu; vi želite plodove polja, a ne želite da obrađujete zemlju; vi želite morske ribe, a ne želite ići da lovite; vi želite čast kao građani, a ne želite teret republike; i vi želite desetinu i prve plodove kao svećenici, ali ne želite da služite Bogu istinski. Šta će onda učiniti Bog sa vama obzirom da vi želite ovdje svako dobro, bez ikakvog zla? Doista, kažem vam da će vam Bog dati mjesto gdje ćete vi imati svako zlo, bez imalo dobra''.

Kad je ovo Isus izgovorio, bi mu donešen čovjek opsjednut đavlom, koji nije mogao da govori niti gleda, a bio je lišen i sluha. Nato Isus videći njihovu vjeru, podiže svoje oči k nebu i reče: ''Gospode Bože očeva naših, imaj milosti nad ovim bolesnim čovjekom i daj mu zdravlje, da bi ovi ljudi ovdje znali da si me Ti poslao''. Rekavši ovo Isus naredi duhu da ode, govoreći: ''Uz moć imena Božjeg, Gospoda našeg, odlazi zloduhu iz čovjeka''!

Duh ode i nijemi čovjek progovori i progleda svojim očima. Nato svi bijahu ispunjeni strahom, ali pismoznanci rekoše: ''Uz moć Belzebuba, princa demona, on je izbacio demone''.

Tad reče Isus: ''Svako kraljevstvo podijeljeno protiv sebe, uništava se, i kuća pada na kuću. Ako uz moć Sotone, Sotona bude izbačen, kako će njegovo kraljevstvo opstati? A ako vaši sinovi izbace Satanu sa knjigom koju im je dao Solomon prorok, oni svjedoče da sam ja izbacio Satanu uz Božju moć. Tako mi Boga živog, blesfemija protiv Svetog Duha je bez otkupa na ovome i na drugom svijetu; jer zao čovjek sam sebe proklinje, znajući prokletstvo''.

Rekavši ovo Isus iziđe iz Hrama. A svjetina ga je veličala, jer, oni su donijeli sve bolesne ljude koje su mogli sabrati, i Isus učinivši molitvu dade svima njihovo zdravlje. Poslije tog dana u Jerusalemu rimski vojnici, djelovanjem Satane počeše da uzbunjuju običan narod govoreći da je Isus Bog Izraelov, koji je došao da posjeti svoj narod.

(Evanđelje po Barnabi, 68,69) ...

Iz gornjeg citata jasno se vidi koliko su samo svećenici i ostali ''istaknuti duhovnjaci'' (pismoznanci i farizeji) Benu Israila željeli sve ugodnosti i privilegije koje im je njihov ''posvećeni'' položaj u društvu osiguravao, ali nisu nimalo željeli truda, napora, žrtve i odgovornosti koje je takođe taj isti položaj sobom nosio. Čak štaviše, očekivali su da ''nebo'' potvrdi ispravnost i valjanost njihova ponašanja i osigura im nastavak privilegija koje su u društvu uživali. Očekivali su da novi poslanik stane uz njih, na njihovo čelo u političkom smislu i izbori im slobodu od Rimljana i, naravno, omogući još veće privilegije i ugodnosti u budućoj slobodnoj državi.

A umjesto toga, dočekali su Isaâ, alejhisselam, koji je jasno ukazivao na njihove grijehe i nevaljalštine i upućivao im jasne upute kako da se izliječe i poprave, i da tako steknu Allahovo zadovoljstvo i spas na ahiretu, a i zadrže svoje zemaljske ugodnosti. Tvrdoća i teška bolest njihovih srca vidjela se i u tome što oni, iako su vidjeli jasne i nedvosmislene znakove i znamenja da je Isa, alejhisselam, Allahov poslanik i miljenik koga se mora slijediti, nisu htjeli obuzdati vlastitu oholost i uobraženost, te su odbijali ovu Allahovu milost i šansu za izliječenje i spas, i postupali upravo suprotno onome kako su trebali postupati. Umjesto da vole, slušaju i slijede Isaâ, alejhisselam, i narodu u tom smislu govore, oni su mrzili Isaâ, alejhisselam, i narod odvraćali od njega. Pošto su njegove mu'džize bile vidljive i opće poznate, nisu ih mogli zanemarivati, pa su ih prikazivali kao sihr i vradžbine, Allahu se utječemo od ovih laži, prljavština i opačina. I ovdje se, nažalost, potvrdila stara mudrost koja kaže: ''Kakav je narod, takve i vođe ima''; pa je većina Israilćana stajala uz svoje vjerske predvodnike i odbijala da prihvati Isaâ, alejhisselam.

Naravno, Allahovom milošću, bio je među Israilćanima i jedan broj čestitih ljudi čija srca, očišćena i ozdravljena njihovom iskrenom vjerom, jasno prepoznaše Allahovog poslanika. Neki od njih su zanemarili sve drugo u svojim životima i potpuno se posvetili druženju sa Isaom, alejhisselam, i primanju njegovih pouka. Oni su poznati pod imenom havarijjuni (apostoli). Slijedili su Isaâ, alejhisselam, po Judeji, Samariji, Galileji, svuda kuda je on išao na svome putu pozivanja Allahu, zajedno sa njim noćivali i osvitali, zajedno sa njim, na Allahovom putu, trpili vrućinu, napor, glad, žeđ, uvrede nevjernika i sve ostalo:   

A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: "Koji će biti pomagači moji na Allahovom putu?" "Mi", rekoše havarijjuni, "mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!" (3:52,53)

Narednih, kako se prenosi, tri godine Isa, alejhisselam, je zajedno sa havarijjunima prolazio sva područja gdje su živjeli Benu Israil od Galileje na sjeveru do Judeje na jugu. Gdje god je boravio on je pozivao na Allahov put, poučavao ispravnom tumačenju i prakticiranju Tevrata, Zebura i Indžila, donosio radosne vijesti o ahiretskoj nagradi, ali i dunjalučkoj pomoći iskrenim vjernicima, donosio opomene o Allahovoj kazni onima koji leđa okrenu i ustrajni u grijehu ostanu. Njegove riječi su itekako uticale na ljudska srca, kod jednih su razvijale najljepše osjećaje i davale plemenite plodove, dok su druga, od prljavštine već otvrdnula, srca primala njegove riječi sa još izraženijom mržnjom. On je mu'džize koje mu je Gospodar njegov podario pokazivao svugdje gdje je to bilo potrebno i gdje je to moglo polučiti neko dobro ili učiniti da se neka srca probude iz gafleta. U više navrata je, Allahovom dozvolom, oživljavao tek umrle osobe, vraćao vid slijepcima, ozdravljivao gubave, oduzete, opsihrene i bolesne. Zna se da je od blata, Allahovom dozvolom, pticu stvorio, a prenosi se takođe i da je, Allahovom dozvolom, hranio i pojio veliki broj ljudi sa malim količinama hrane i vode, hodao po vodi Galilejskog jezera, zaustavio oluju na istom jezeru, zaustavio sunce iznad Jerusalema i Judeje u vremenu od dvanaest sati, na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino ...

Ovdje navodimo još jedan citat iz Evanđelja po Barnabi koji govori o poznatom slučaju oživljenja Lazara, brata Marte i Marije Magdalene, (Mesih Isa, alejhisselam, ga je, sa Allahovim dopuštenjem, oživio nakon što je u grobu proveo puna četiri dana):

... Tad Isus reče: ''Ovo je istina, ja sam u to Bogom uvjeren. Zato, da bi svako znao da je ovo istina, u ime Boga nek Sunce stane i ne kreće se dvanaest sati''! I tako se to desi na veliki strah čitavog Jerusalema i Judeje.

I Isus reče pismoznancu: ''O brate, šta ti tražiš da naučiš od mene, pošto imaš takvo znanje? Tako mi Boga živog, ovo je dovoljno za čovjekov spas, kao što poniznost Haggajeva, sa milosrđem Hošeé, ispunjava sav zakon i sve proroke. Reci mi brate, kad si došao da me pitaš u Hramu, jesi li možda mislio, da me je Bog posalo da uništim zakon i proroke? Sigurno je da Bog ovo ne bi učinio, pošto je On nepromjenljiv, i zato što je Bog to naredio kao čovjekov put spasa, ovo je svim prorocima dato da kažu. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, da Knjiga Mojsijeva, sa Knjigom oca našeg Davida, nije iskvarena ljudskom tradicijom lažnih farizeja i učitelja, Bog ne bi dao svoju riječ meni.

A zašto ja govorim o Knjizi Mojsijevoj i Knjizi Davidovoj? Oni su iskvarili svako proročanostvo toliko da se danas ne traži stvar zato što ju je Bog naredio, nego ljudi gledaju da li to učitelji kažu, i farizeji se toga pridržavaju, kao da je Bog griješi, a ljudi ne mogu griješiti. Jao zato ovoj bezvjernoj generaciji, jer na njih će doći krv svakog proroka i pravednog čovjeka, sa krvlju Zaharija sina Berekjina, kojeg su oni ubili između Hrama i žrtvenika! Kojeg proroka oni nisu progonili? Kojeg su oni pravednika pustili da umre prirodnom smrću? Rijetko koga! A oni sad traže da ubiju mene. Oni se hvališu da su djeca Abrahamova i da imaju lijep Hram. Tako mi Boga živog, oni su djeca Satane i zato oni vrše njegovu volju: zato će Hram sa Svetim gradom biti porušen, tako da neće ostati od Hrama jedan kamen na drugom".

''Reci mi brate, ti koji si učitelj učen u Zakonu, u kome je dato obećanje Mesije, našem ocu Abrahamu? U Isaku ili u Jišmaelu''?

Pismoznanac odgovori: ''O gospodaru, ja se plašim da ti ovo kažem, zbog kazne smrću''.

Tad reče Isus: ''Brate, meni je žao što sam ja došao da jedem hljeb u ovoj kući, pošto ti više voliš ovaj život nego Boga svog stvoritelja; iz ovog razloga se ti bojiš da izgubiš svoj život, a ne bojiš se da ne izgubiš vjeru i vječni život koji je izgubljen kad govori jezik suprotno onom šta srce zna od Zakona Božjeg''.

Tad dobri pismoznanac zaplaka i reče: ''O gospodaru, da sam ja znao kako uspjeti, ja bih propovjedao mnoge stvari koje sam ostavio nerečene, da ne bi nastala agitacija među narodom''.

Isus odgovori: ''Ti ne treba da respektuješ ljude niti svijet, niti sve svece, niti sve anđele, ako će to proizvesti uvredu Bogu. Zato rađe neka sav (svijet) strada nego da uvrijediš Boga tvog Stvoritelja i ne očuva to sa grijehom. Jer grijeh uništava, a ne čuva, a Bog je moćan da stvori toliko svjetova koliko ima pjeska u moru i više''.

Pismoznanac tad reče: ''Oprosti mi, o gospodaru, jer ja sam zgriješio''.

Isus reče: ''Bog ti prašta; jer ti si protiv Njega zgriješio''.

Nato reče pismoznanac: ''Ja sam vidio jednu staru knjigu pisanu rukom Mojsija i Jošue (onog koji je učinio da Sunce stane, kao što si ti učinio), slugu i proroka Božjih, a to je prava Knjiga Mojsijeva. U njoj je napisano da je Jišmael otac Mesije, a Isak otac glasnika Mesijinog. I tako kaže Knjiga, da Mojsije kaže: ''Gospod Bog Izraelov, moćni i milosrdni predstavlja tvom sluzi SJAJ slave''. Nato mu Bog pokaza svog Poslanika u rukama Jišmaela, a Jišmaela u rukama Abrahama. Blizu Jišmaela je stajao Isak, u čijim rukama je bilo dijete koje je svojim prstom pokazivalo na Poslanika Božjeg, govoreći: ''Ovo je onaj za kog je Bog stvorio sve stvari''. Nato Mojsije povika sa zadovoljstvom: ''O Jišmaelu, ti u svojim rukama imaš cio svijet i raj! Misli na mene Božjeg slugu, da bih kod Boga imao milost preko tvog sina, za kog je Bog sve stvorio. U toj Knjizi se ne nalazi da Bog jede meso goveda ili ovce; u toj Knjizi se ne nalazi da je Bog zaključao svoju milost samo u Izraelu, već prije da Bog ima milost nad svakim čovjekom koji traži Boga svog Stvoritelja u istini. Nisam bio u stanju da svu tu knjigu pročitam jer mi je prvosvećenik u čijoj sam biblioteci bio, zabranio, rekavši da ju je napisao jedan Ismaelita''.

Tad reče Isus: ''Pazi da nikad više ne zadržiš istinu, jer će u vjeri Mesije Bog dati spas ljudima, a bez nje niko neće biti spašen''. I tu Isus učini kraj raspravi.

Nato, dok su oni sjedili pri mesu, gle! Marija koja je plakala na nogama Isusovim, uđe u kuću Nikodemovu (jer to je bilo ime pismoznanca), i plačući se smjesti kraj nogu Isusovih govoreći: ''Gospodaru, tvoj sluga, koji je kroz tebe našao milost Božju, ima sestru i brata koji sada leži bolestan u smrtnoj opasnosti''.

Isus upita: ''Gdje je tvoja kuća? Reci mi, jer ja ću doći da molim Boga za njegovo zdravlje''.

Marija odgovori: ''Betanija je (dom) moga brata i moje sestre, jer moj jedini dom je Magdala: moj je brat zato u Betaniji''.

Isus reče ženi: ''Idi odmah kući svog brata i tamo čekaj na mene, jer, ja ću doći da ga izliječim. I ne boj se, jer on neće umrijeti''. Žena ode, i došavši u Betaniju otkri da je njen brat umro tog dana, zbog čega su ga oni položili u grobnicu svojih otaca.

Isus je proboravio dva dana u kući Nikodemovoj, a trećeg dana on otputova za Betaniju; i kad je bio blizu gradu, on posla dvojicu svojih učenika ispred sebe da najave Mariji njegov dolazak. Ona izjuri van grada i kad je našla Isusa, reče plačući: ''Gospodaru, ti si rekao da moj brat neće umrijeti; a on je sad sahranjen četiri dana. Da Bog da da si došao prije no što sam te pozvala, jer on tad ne bi umro''!

Isus odgovori: ''Tvoj brat nije mrtav, nego spava, zato sam došao da ga probudim''.

Marija dogovori plačući: ''Gospodaru, iz takvog sna će on biti probuđen na Dan sudnji od anđela Božjeg koji će zatrubiti svojom trubom''.

Isus odgovori: ''Marija, vjeruj mi da će se on dići prije (tog dana), jer mi je Bog dao moć nad ovim snom; i zaista ti kažem da on nije mrtav, jer jedino umire onaj ko umire ne našavši milost Božju''.

Marija se brzo vrati da najavi svojoj sestri Marti Isusov dolazak. Tamo su se bili skupili pri smrti Lazara mnogi pismoznanci i farizeji. Marta čuvši od svoje sestre za Isusov dolazak, ustade u žurbi i istrča vani, našto ju je slijedilo mnoštvo jevreja, pismoznanaca i farizeja, da je utješe, jer su pretpostavljali da ona hoće da ide u grobnicu da plače nad svojim bratom. Kad ona dođe mjestu gdje je Marija razgovarala s Isusom, Marta plačući reče: ''Gospodaru, da si Bog dao bio ovdje, tad moj brat ne bi umro!''

Marija tad dođe plačući; nato Isus proli suze i uzdišući reče: ''Gdje ste ga položili''? Oni odgovoriše: ''Dođi da vidiš''. Farizeji govorahu međusobno: “Pa zašto ovaj čovjek koji je podigao sina hudovice iz Naina, zašto je dopustio da ovaj čovjek umre, zašto je rekao da on neće umrijeti''?

Isus, pošto dođe do grobnice, gdje su svi plakali reče: ''Ne plačite, jer Lazar spava, a ja sam došao da ga probudim''.

Farizeji govarahu međusobno: ''Da Bog da ti tako spavao''.

Tad Isus reče: ''Moj čas još nije došao; ali kad on dođe ja ću spavati na sličan način i brzo ću biti probuđen. Zatim ponovo Isus reče: ''Sklonite kamen sa grobnice''.

Reče Marta: ''Gospodaru, on smrdi, jer on je mrtav već četiri dana''.

Reče Isus: ''Zašto sam onda ja došao ovdje Marta? Zar ne vjerujete meni da ću ga probuditi''?

Marta dogovori: ''Ja znam da si ti sveti od Boga koji te je poslao na ovaj svijet''.

Tad Isus podiže svoje ruke ka nebu i reče: ''Gospodaru, Bože Abrahama, Bože Jišmaelov i Isakov, Bože očeva naših, imaj milosti nad nevoljom ovih žena i daj slavu svom svetom Imenu''.

I kad su oni svi odgovorili ''Amen'', Isus glasno reče: ''Lazare izađi''! Nato onaj što je bio mrtav ustade, a Isus reče svojim učenicima: ''Oslobodite ga''! Jer on je bio vezan u mrtvački pokrov sa peškirom preko lica, kao što su naši očevi imali običaj da sahranjuju (svoje mrtve). Veliko mnoštvo Jevreja i neki farizeji vjerovaše u Isusa, jer, čudo je bilo veliko. Oni koji su ostali u svom nevjerovanju napustiše i odoše u Jerusalem i obavijestiše poglavara svećenika o vaskrsenju Lazara, i kako su mnogi postali Nazarenci; jer tako su oni zvali one koji su se vratili pokajanju kroz riječ Božju koju je Isus propovijedao.

Pismoznanci i farizeji su se savjetovali s prvosvećenikom da ubiju Lazara; jer mnogi su se odrekli svoje tradicije i vjerovali u riječ Isusovu, pošto je čudo Lazarovo bilo veliko, obzirom da je Lazar razgovarao sa ljudima, i jeo i pio. Ali, pošto je on bio moćan imajući sljedbeništvo u Jerusalemu i imajući sa svojom sestrom Magdalu i Betaniju, oni nisu znali šta da rade.

Isus uđe u Betaniju u kuću Lazarevu, a Marta sa Marijom ih je opsluživala. Marija je jednog dana sjedila pri nogama Isusovim, slušala njegove riječi, našto Marta reče Isusu: ''Gospodaru, zar ne vidiš da moja sestra ne brine o tebi i ne pripravlja ono šta morate jesti ti i tvoji učenici''?

Isus odgovori: ''Marta, Marta, misliš li ti o onome šta treba da radiš; jer Marija je izabrala dio koji se neće od nje oduzeti nikad''.

Isus, sjedeći za stolom sa velikim mnoštvom koje je vjerovalo u njega, je govorio, rekavši: ''Braćo ja imam samo malo vremena da ostanem s vama, jer vrijeme je blizu da ja moram otići sa svijeta. Zato vam stavljam na um riječi Božje govorene Ezekielu proroku: 'Kunem se sobom, vašim vječnim živim Bogom, duša koja zgriješi, ona će umrijeti, ali ako se grešnik pokaje, on neće umrijeti nego će živjeti'. Zato prisutna smrt nije smrt, već prije kraj dugačke smrti: kao što (je) tijelo rastavljeno od svijesti besvjesno, mada u sebi ima dušu, nema druge prednosti nad mrtvim i sahranjenim izuzev ovog, što sahranjeno (tijelo) čeka Boga da ga ponovo digne, dok besvjesni čeka da se svijest vrati. Vidite onda da je sadašnji život smrt, pošto nema percepcije Boga. Oni koji budu vjerovali u mene neće vječno umrijeti, jer će oni kroz moju riječ opaziti Boga u okviru sebe, i zato će doći njihov spas. Šta je smrt sem jedan akt koji čini priroda naredbom Božjom? Kad neko drži pticu vezanu i drži uže u svojoj ruci; kad glava hoće da ptica odleti šta radi? Sigurno, ona naređuje ruci da se otvori; i tako ptica odmah odlijeće. 'Naša duša', kao što kaže prorok David, 'je vrabac oslobođen iz zamke ptičara'', kad čovjek boravi pod zaštitom Boga. A naš život je kao uže kojim priroda drži dušu vezanu za tijelo i svijest čovjeka. Zato kad Bog hoće i naredi prirodi da otvori, život se prekida i duša umiče u rukama anđela koje Bog odredi da uzimaju duše. Neka onda prijatelji ne plaču kad im je prijatelj mrtav; jer tako je Bog htio. Ali neka on plače bez prestanka kad on pogriješi, jer (tako) duša umire, pošto se ona odvaja od Boga, pravog života. Ako je tijelo strašno i bez zajednice s dušom, mnogo je strašnija duša bez jedinstva s Bogom koji je svojom milošću uljepšava i oživljava".

I rekavši ovo Isus zahvali Bogu, nato Lazar reče: ''Gospodaru, ova kuća pripada Bogu mom Stvoritelju sa svim šta je On dao meni na čuvanje za usluge siromasima. Pošto si ti siromah, a imaš veliki broj učenika, dođi da boraviš ovdje onoliko koliko želiš, jer, sluga Božji će te služiti onoliko koliko bude potrebno za ljubav Božju''.

Isus se obradova kad je ovo čuo i reče: ''Vidite sad kako je dobra stvar umrijeti! Lazar je umro samo jednom i naučio je takvu dogmu koja nije bila poznata najmudrijim ljudima svijeta koji su ostarjeli među knjigama! Da Bog da, da svaki čovjek može umrijeti jednom i vratiti se na svijet kao Lazar, da bi ljudi mogli naučiti da žive''.

Ivan upita: ''O gospodaru, dozvoljava li mi se da kažem riječ''?

''Reci hiljadu'', odgovori Isus, ''jer kao što je čovjek obavezan da dijeli svoja dobra u služenju Bogu, isto tako je obavezan da dijeli nauk: i utoliko više je obavezan (da to čini) pošto riječ ima moć da uzdigne dušu pokajanju, dok naprotiv dobra ne mogu vratiti život mrtvacu. Zato je ubica onaj koji ima moć da pomogne siromahu, a kad mu ne pomogne, siromah umire od gladi; međutim veći je ubica onaj ko bi mogao rječju Božjom obratiti grešnika pokajanju, a ne obrati ga, nego stoji, kao što kaže Bog, 'Kao nijemo pseto'. Protiv takvog Bog kaže: 'Duša grešnika koji će stradati zbog tog što si sakrio Moju riječ, Ja ću je tražiti u tvojim rukama, o nevjerni slugo'. U kojem su onda stanju sada pismoznanci i farizeji koji imaju ključ, a neće da uđu, štaviše sprečavaju one koji bi ušli u vječni život? Ti me pitaš, o Ivane, da kažeš jednu riječ, pošto si slušao sto hiljada mojih riječi. Uistinu ja ti kažem, ja sam obavezan da te slušam dest puta za sve što si ti slušao mene. A onaj ko neće da sluša drugog, svaki put kad bude govorio zgriješiće; pošto mi treba da činimo za druge ono što želimo sebi, a ne da činimo drugima ono što mi ne želimo da primimo''.

Tad reče Ivan: ''O gospodaru, zašto Bog nije ovo darovao ljudima, da oni umru jednom i da se povrate kao što je Lazar učinio, da bi oni mogli naučiti spoznati sebe i svog Stvoritelja''?

Isus odgovori: ''Reci mi Ivane: bio jedan domaćin koji je dao odličnu sjekiru jednom od svojih sluga, da bi posjekao drvo koje je smetalo vidiku njegove kuće. Međutim, radnik je zaboravio sjekiru i reče: 'Kad bi mi gazda dao jednu staru sjekiru ja bih drvo lahko posjekao'. Reci mi Ivane šta je rekao gazda? Sigurno je bio gnjevan i uzeo staru sjekiru i udario ga u glavu, rekavši: 'Budalo i podlače! Ja sam ti dao sjekiru s kojom si mogao posjeći drvo da se ne mučiš, a ti tražiš ovu sjekiru, s kojom ćeš raditi s većom mukom, a sve šta se posječe je izgubljeno i ne vrijedi ništa? Ja želim da ti posječeš drvo na takav način da tvoj posao bude dobar'. Je li ovo istina''?

Ivan odgovori: ''Sama istina''. (Tad reče Isus): '' 'Tako Mi Mog života vječnog', kaže Bog, 'Ja sam dao dobru sjekiru svakom čovjeku, a to je prizor sahrane jednog mejjita. Ko god dobro rukuje njome, ova sjekira odstranjuje drvo grijeha iz njihovih srca bez bola; zato oni primaju Moju milost i milosrđe; dajući im zaslugu vječnog života za njihova dobra djela. Međutim, onaj koji zaboravi da je smrtan, iako s vremena na vrijeme vidi da drugi umiru i kaže: 'Kad bih ja vidio drugi život ja bih radio dobra djela', Moj gnjev će biti nad njim i Ja ću ga pogoditi smrću da više nikada neće primiti nikakvo dobro'.'' ''O Ivane'', reče Isus, ''kolika je samo prednost onog ko iz pada drugih nauči da stoji na svojim nogama''!

(Evanđelje po Barnabi, 189-197) ...

Ovaj citat smo naveli jer se u njemu, kako se to jasno vidjelo, nalaze veoma poučne mudrosti vezane za suštinu fenomena smrti i za istinsku Isaovu, alejhisselam, vjeru koju on ispovijeda.

Sve mu'džize Isaove, alejhisselam, što ih je, Allahovom dozvolom činio, učinile su da je, iako ga mnogi Israilćani nisu prihvatali, on bio veoma poznat, kako kod njih, tako i kod pripadnika drugih naroda koji u to doba življahu na prostorima kuda je on hodio, pa i šire. O svim tim mu'džizama se u svim slojevima društva mnogo pričalo. U takvoj situaciji, kako to, nažalost, često biva, počele su kružiti kojekakve priče i netačne informacije o Mesihu Isau, alejhisselam. Vezano za ovo može se prepoznati nekoliko grupa ljudi.

Prvu grupu je sačinjavala većina među Hebrejima, a to su bili oni koji su odbacili Mesiha Isaâ, alejhisselam. Bili su pod uticajem većine svećenika, pismoznanaca i farizeja[5] koji su, kako smo naprijed naveli, išli čak dotle da su optuživali Isaâ, alejhisselam, da se bavi čarolijom i da je smutljivac koji ruši jedinstvo Benu Israila. Tako su, nažalost, svojom ohološću i lažima svećenici i ostala ''duhovna elita'' odveli u zabludu većinu naroda Benu Israila koji su im vjerovali, i, obmanuti njihovim ''posvećenim'' duhovnim položajem i ugledom, slijepo ih slijedili. Ova grupa je očevidne mu'džize Isaove, alejhisselam, tretirala kao obično čarobnjaštvo (sihr), a njega lično smatrali su otpadnikom koji ruši duhovno jedinstvo zajednice.

Drugu grupu su sačinjavali oni od pripadnika Benu Israila (a možda i od drugih naroda koji su živjeli tu, dragi Allah najbolje zna) koji su išli u drugu krajnost. Oni su Isaove, alejhisselam, mu'džize pogrešno tumačili tako da su, neuzubillah, smatrali Isaâ, alejhisselam, Bogom otjelovljenim u ljudskoj formi, ili Božijim sinom. Dragom Allahu, Bogu jednom i jedinom se utječemo od ovih uništavajućih laži i zabluda. Ovi ljudi nisu bili u bližem kontaktu sa Isaom, alejhisselam, niti sa havarijjunima, a pali su u ovako tešku zabludu slijedeći neistinite glasine što su ih vojske prokletog Iblisa svuda okolo širile.

Treću skupinu, nažalost izgleda malobrojniju od prve dvije, činili su ljudi koji su bili bliži Isau, alejhisselam, i havarijjunima, slušali njegove riječi i Indžil i po tom osnovu su, Allahovom milošću i nadahnućem, stvar pravilno razumijevali. To su bili pravi i iskreni vjernici, muslimani koji su Mesiha Isaâ, alejhisselam, smatrali samo čovjekom poput ostalih, ali obdarenog velikom bliskošću dragom Allahu, Njegovim miljenikom i poslanikom koji je poslat sa poslaničkom misijom, poput svih ostalih poslanika.

Prema Barnabi, jedne prilike umalo nije došlo do rata zbog različitog razumijevanja poruke i misije Isaâ, alejhisselam:

... U ovo vrijeme je u Judeji bio veliki nemir zbog Isusa: jer je rimska vojska kroz djelovanje Satane uzbunila Hebreje govoreći da je Isus Bog koji je došao da ih posjeti. Nato nasta velika uzbuna, da je za četrdeset dana sva Judeja bila na oružju, tako da se digao sin protiv oca i brat protiv brata, zato što su neki govorili da je Isus Bog koji je došao na svijet; drugi su govorili: ''Naprotiv, on je sin Bogov''; a drugi su govorili: ''Ne, jer Bog nema sličnosti čovjeku i zato ne rađa sinove; nego je Isus Nazarenac prorok Božji''. A ovo se uzbunilo zbog velikih čuda koja je učinio Isus. Nakon toga je za umirenje naroda bilo potrebno da visokosvećenik jaše u procesiji odjeven u njegovu svećenićku odjeću, sa svetim Božjim imenom, teta gramaton (sic) na svom čelu. A na isti način je jahao guverner Pilat i Herod. Nato su se u Mizpehu sakupile tri vojske, svaka od po dvjestohiljada ljudi koji nose mač. Herod im je govorio, ali se oni nisu umirili. Zatim je govorio guverner i visokosvećenik, rekavši: ''Braćo, ovaj rat se zametnuo djelom Satane, jer Isus je živ, i njemu mi treba da se obratimo i da tražimo od njega da svjedoči o sebi, i da onda vjerujemo u njega prema njegovoj riječi''. Tako se na ovo svi umiriše, svi do jedan, i svi položiše dole svoje oružje, zagrliše jedan drugog govoreći jedan drugom: ''Oprosti mi brate''. Na taj dan je svako usadio u svoje srce da će vjerovati Isusu, onako kako će on reći. A guverner i visokosvećenik su ponudili velike nagrade onom ko dođe da najavi gdje se Isus može naći.

U ovo vrijeme smo mi sa Isusom, prema riječi svetog anđela otišli na Goru Sinaj. I tamo se Isus sa svojim učenicima zadržao četrdeset dana. Kad je ovo prošlo, Isus se približi rijeci Jordan da bi otišao u Jerusalem. A njega vidje jedan od onih koji su vjerovali da je Isus Bog. Nato sa najvećom radošću vičući stalno: ''Naš Bog dolazi'', primičući se gradu, on pokrenu čitav grad da viće: ''Naš Bog dolazi, o Jerusaleme; pripremi se ti da ga primiš!'' I on je svjedočio da je vidio Isusa blizu Jordana. Tad iziđe iz grada svako, mali i veliki, da vidi Isusa, tako da je grad ostao prazan, jer su žene nosile svoju djecu u rukama, tako da su zaboravile da uzmu hranu za jelo. Kad oni ovo primjetiše, guverner i visokosvećenik izjahaše i poslaše izaslanika Herodu, koji je isto tako izjahao da nađe Isusa, da bi se buna naroda mogla stišati. Poslije toga su ga dva dana tražili u divljini blizu Jordana, a treći dan su ga našli, blizu podnevnog časa, kada se on sa svojim učenicima čistio za molitvu prema Knjizi Mojsijevoj.

Isus se jako čudio videći mnoštvo koje je pokrilo zemlju ljudima, i reče svojim učenicima: ''Možda je Satana digao bunu u Judeji, neka Bog bude zadovoljan da oduzme od Satane vlast koju on ima nad grešnicima''. I kad je on ovo rekao, gomila se približi, a kad su ga poznali, počeli su da viču: ''Dobrodošao, o bože naš!'', i oni počeše da mu odaju štovanje kao Bogu. Nato Isus jako jeknu i reče: ''Nestanite ispred mene, o ludaci, jer, ja se bojim da se zemlja ne otvori i poždere me sa vama zbog vaših gnusnih riječi!'' Nato ljudi bijahu ispunjeni strahom i počeše plakati.

Tad Isus podigavši svoju ruku u znak tišine, reče: ''Uistinu, vi ste naveliko pogriješili, o Izraeliti, zovući mene čovjeka, svojim bogom. A ja se bojim da bi Bog zbog ovog mogao da dadne tešku nevolju na čitav grad, dajući ga u ropstvo strancima. O hiljadu puta prokleti Satano, što si ih pokrenuo na ovo!''

Rekavši ovo Isus udari svoje lice objema rukama, našto nastade takva buka od plakanja da niko nije mogao čuti šta je Isus govorio. Nakon toga on još jednom diže svoje ruke u znak tišine, a pošto se narod umirio od plakanja svog, on reče još jednom: ''Priznajem pred nebom, i pozivam za svjedoka sve šta živi na zemlji, da sam ja stran svemu onome šta ste vi rekli; pošto sam ja čovjek, rođen od žene smrtnika, potčinjene sudu Božjem, trpeći nevolje jedenja i spavanja, hladnoće i toplote, kao i drugi ljudi. Zato kad Bog dođe da sudi, moje će riječi kao mač probosti svakog (od onih) koji vjeruju da sam ja više nego čovjek''.

I rekavši ovo Isus vidje veliko mnoštvo konjanika, pri čemu opazi da dolazi guverner sa Herodom i visokosvećenikom. Tade Isus reče: ''Možda su i oni takođe poludjeli''.

Kad guverner stiže tamo sa Herodom i svećenikom, svi sjahaše i načiniše krug oko Isusa, tako da vojska nije mogla da zadrži narod koji je želio da čuje Isusa kako govori sa svećenikom. Isus se primače svećeniku sa poštovanjem, ali je on želio da se pokloni i obožava Isusa, kad Isus povika: ''Čuvaj se toga šta činiš, svećeniće Boga živog! Ne ogriješi se o našeg Boga!''

Svećenik odgovori: ''Sad je Judeja uveliko uzbuđena tvojim znakovima i tvojim učenjem da oni viču da si ti Bog; zato sam ja natjeran od naroda došao ovdje sa rimskim guverenerom i kraljem Herodom. Mi te molimo iz sveg srca da smiriš bunu koja se digla zbog tebe. Jer, neki kažu da si ti bog, neki kažu da si ti sin Bogov, a neki kažu da si ti prorok''.

Isus odgovori: ''A ti, o visokosvećeniće Božji, zašto ti nisi smirio ovu pobunu? Jesi li ti takođe sišao s pameti? Jesu li proročanstva sa Zakonom Božjim tako pala u zaborav, o jadna Judejo obmanuta od Satane!''

I rekavši ovo, Isus reče ponovo: ''Ja svjedočim pred nebom i pozivam za svjedoka sve što živi na zemlji, da sam ja stran svemu što su ljudi rekli o meni, to jest, da sam ja više nego čovjek. Jer, ja sam čovjek, rođen od žene, podložan sudu Božjem; koji živi ovdje kao i drugi ljudi, podvrgnut običnim nevoljama. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, ti si uveliko pogriješio, o svećeniče, govoreći šta si rekao. Neka Bog bude zadovoljan da ne dođe na sveti grad velika osveta za ovaj grijeh''.

Tad reče svećenik: ''Neka nam Bog oprosti, a ti se moli za nas''.

Tad rekoše guverner i Herod: ''Gospodine, nemoguće je da čovjek čini ono šta ti činiš; zato mi ne razumijemo to šta ti govoriš.''

Isus odgovori: ''To što ti kažeš je istina, jer Bog proizvodi dobro u čovjeku, kao što Satana proizvodi zlo. Jer, čovjek je kao radnja u koju svak uđe svojim pristankom, radi i prodaje u njoj. Ali, reci mi, o guverneru, i ti o kralju, vi kažete ovo zato što ste strani našem Zakonu: jer da vi čitate oporuku i zavjet našeg Boga, vidjeli biste da je Mojsije štapom učinio da se voda pretvori u krv, prašina u buhe, rosu u oluju i svjetlost u mrak. On je učinio da žabe i miševi dođu u Egipat koje su pokrile tlo, on je ubio prvorođenče i otvorio more u kojem je On potopio faraona. Od ovih stvari ja nisam učinio nijednu. A o Mojsiju svako priznaje da je on u ovom trenutku mrtav čovjek. Jošua je učinio da Sunce stoji nepokretno i otvorio je Jordan, što ja još nisam učinio.[6] A o Jošui svako priznaje da je on u ovom trenutku mrtav čovjek. Ilija je učinio da vatra dođe vidljivo s neba i kiša, što ja nisam učinio. A o Iliji svako priznaje da je on čovjek. I (na sličan način) mnogi drugi proroci, sveti ljudi, prijatelji Božji, koji su s Božjom pomoći uradili stvari koje ne može shvatiti razum onih koji ne znaju našega Boga, Svemoćnog i Milosrdnog, koji je blagoslovljen za svagda''.

Guverner, svećenik i kralj su molili Isusa da se, u cilju smirivanja naroda, popne na prostrano mjesto i govori narodu. Tad se Isus pope na jedan od dvanaest kamenova, koje je Jošua dao da uzme dvanaest plemena iz sred Jordana, kad je sav Izrael prešao preko suhog busena, i on reče glasno: ''Neka se naš svećenik popne na uzvišeno mjesto odakle on može potvrditi moje riječi''.

Nato se svećenik pope onamo, kojem Isus reče jasno tako da je svako mogao čuti: ''Zapisano je u oporuci i zavjetu Boga živoga, da naš Bog nema početka, niti će on imati ikada kraj''.

Svećenik odgovori: ''Tačno tako je tamo zapisano''.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je naš Bog samo svojom Rječju stvorio sve stvari''.

''Tačno je to tako'', reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je Bog nevidljiv i skriven od uma čovjekovog obzirom da je On bestjelesan i nesastavljen, bez promjene''.

''To je doista tako'', reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano kako Ga nebo nebesa ne može sadržati, obzirom da je naš Bog bezgraničan''.

''Tako je rekao prorok Solomon'', reče svećenik, ''o Isuse''.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da Bog nema potrebu, jer ne jede, ne spava, ne pati niotkog nedostatka''.

''Tako je'' reče svećanik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je naš Bog svugdje i da nema nikakva drugog boga, osim Njega, koji čini sve što zaželi''.

''Tako je zapisano'', odgovori svećenik.

Tad Isus podigavši uvis svoje ruke, reče: ''Gospode Bože naš, ovo je moja vjera s kojom ću ja doći na sud: sa svjedočenjem protiv svakog koji bude vjerovao suprotno.''

I okrenuvši se prema narodu, on reče: ''Pokajte se radi svega onog šta je rekao svećenik, a šta je zapisano u Knjizi Mojsijevoj, zavjet Božji za svagda, vi možete opaziti svoj grijeh, jer ja sam vidljiv čovjek i komad ilovače koja hoda po zemlji, smrtnik kao i drugi ljudi. I ja sam imao početak, i imaću kraj i takav (sam) da ja ne mogu stvoriti iznova mušicu".

Nato narod podiže glas svoj plačući, i reče: ''Mi smo zgriješili, Gospode Bože naš protiv Tebe; imaj milosti nad nama.''

I oni moliše Isusa svi da se on moli za sigurnost svetog grada, da ga naš Bog u svom bijesu ne bi dao narodima da ga zgaze. Poslije toga se Isus, podigavši svoje ruke, molio za sveti grad i za narod Božji, svi su vikali: ''Tako budi'', ''Amen''.

Kad se molitva završila, svećenik reče naglas: ''Ostani Isuse, jer mi treba da znamo ko si ti, radi umirenja našeg naroda''.

Isus odgovori: ''Ja sam Isus, sin Marijin iz sjemena Davidovog, čovjek koji je smrtan i boji se Boga, i ja tražim da se Bogu oda čast i slava''.

Svećenik odgovori: ''U knjizi Mojsijevoj je pisano da nam naš Bog mora poslati Mesiju koji će doći da nam najavi ono šta Bog želi, i donijeti na svijet milost Božju. Zato te ja molim, reci nam istinu, jesi li ti Mesija Božji kojeg očekujemo?''

Isus odgovori: ''Istina je da je Bog tako obećao ali ja nikako nisam on, jer on je stvoren prije mene, a doći će poslije mene.''

Svećenik reče: ''Iz tvojih znakova i riječi mi svakako vjerujemo da si ti prorok i sveti Božji zbog čega te ja molim u ime sve Judeje i Izraela da nam za ljubav Božju kažeš, u kom obliku će Mesija doći''.

Isus odgovori: ''Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, ja nisam Mesija kojeg očekuju sva plemena zemlje kao što je Bog obećao našem ocu Abrahamu, rekavši: 'U tvom sjemenu ću blagosloviti sva plemena na zemlji.' Međutim, kad me Bog uzme sa svijeta, Satana će opet podići ovu prokletu uzbunu, tako što će učiniti da bezbožnici vjeruju da sam ja bog i sin Božji, zbog čega će moje riječi i učenje biti okaljano, tako da će ostati jedva trideset vjernika: nato će Bog imati milosti nad svijetom i poslaće svog Poslanika za kojeg je stvorio sve stvari; koji će doći sa Juga sa moći i uništiće idole sa idolopokolonicima; koji će oduzeti dominaciju od Satane koju on ima nad ljudima. On će donijeti sa sobom milost Božju, za spas onih koji će vjerovati u njega, a blagoslovljen je onaj ko bude vjerovao njegovim riječima. Iako nisam zaslužan da mu razvežem šnjire, primio sam slavu i milost od Boga da ga vidim.''

Tad odgovori svećenik sa guvernerom i kraljem, rekavši: ''Ne žalosti se, o Isuse, sveti Božji, jer u naše vrijeme više neće biti ove uzbune, obzirom da ćemo mi pisati svetom Rimskom senatu, tako da te carskim dekretom, više niko neće zvati bogom ili sinom božjim.''

Tad reče Isus: ''Ja nisam utješen vašim riječima, jer, gdje se vi nadate svjetlosti doći će tama; međutim moja utjeha je u dolasku Poslanika koji će uništiti svako krivo mišljenje o meni, a njegova vjera će se proširiti i zahvatiti sav svijet, jer, tako je Bog obećao Abrahamu ocu našem. A to što mi daje utjehu je što njegova vjera neće imati kraja, nego će je Bog držati neprikosnovenom''.

Svećenik upita: ''Poslije dolaska Poslanika Božjeg hoće li dolaziti drugi proroci?''

Isus odgovori: ''Poslije njega neće dolaziti pravi proroci poslati od Boga, nego će doći veliki broj lažnih proroka, zbog čega žalim. Jer, Satana će podići njih pravednim sudom Božjim i oni će se kriti pod izgovorom mog Evanđelja.''

Herod upita: ''Kakav je to pravedni sud Božji pa će doći tako bezbožni ljudi?''

Isus odgovori: ''Pravedan je što će svako ko neće vjerovati u istinu za svoj spas, vjerovati u laž za svoje prokletstvo. Zato vam kažem da je svijet uvijek prezirao prave proroke, a volio lažne, kao što se može vidjeti iz vremena Miheja i Jeremije. Jer, svako voli sebi sličnog.''

Zatim reče svećenik: ''Kako će se Mesija zvati i koji znak će otkriti njegov dolazak?''

Isus odgovori: ''Ime Mesije je divno, jer mu je sam Bog dao ime kad je On stvorio njegovu dušu i stavio je u nebeski sjaj. Bog je rekao: 'Čekaj Muhammede; jer zbog tebe ću stvoriti raj, svijet i veliko mnoštvo stvorenja, od čega ti činim poklon, tako da ko god te bude blagoslovio biće blagoslovljen, a ko te prokune biće proklet. Kad te pošaljem na svijet, poslaću te kao Poslanika spasa, a tvoja riječ će biti istinita, tako da će propasti nebesa i zemlja, ali tvoja vjera nikad neće'; Muhammed je njegovo blagostavljeno ime".

Tad gomila podiže svoje glasove, govoreći: ''O Bože, pošalji nam svog Poslanika, O Muhammede, dođi brzo radi spasa svijeta!''

(Evanđelje po Barnabi, 91-97) ...

I ovaj citat smo vam ponudili, poštovani čitaoci, jer nam se čini da su ovdje na jedan veoma lijep način iskazane neke suštinske mudrosti i pouke izvorne Allahove Vjere koju Mesih Isa, alejhisselam, propovijeda.

Isto tako, iz ovog citata se može zaključiti da su, izgleda, još i za prvog boravka Isaâ, alejhisselam, na Zemlji, o njemu kružile neistine o tome da je on Bog, otjelovljen u ljudskom obliku, odnosno Božiji sin, neuzubillah, protiv čega se on najenergičnije borio.[7]

Vezano za ovaj period Isaovog, alejhisselam, života potrebno je još da spomenemo jedan veoma značajan događaj, još jednu njegovu veličanstvenu mu'džizu:

A kada učenici rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?"; on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." "Mi želimo", rekoše oni, "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isa, sin Merjemin , reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti", reče Allah, "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." (5:112-115)

Trpeza je tada spuštena sa neba, na očevid svih prisutnih, i prenosi se da su svi iz nje jeli. Iz navedenih ajeta vidimo da su i havarijjuni, iako su stalno bili u društvu Mesiha Isaâ, alejhisselam, i konstantno bili svjedoci njegovih velikih mu'džiza, ipak imali izvjesne trenutke slabosti, pa im je bila potrebno da im se smire srca u još jednom očevidnom Allahovom dokazu.

Iz ovoga se dalje vidi i kolika je odgovornost na onome ko vidi i čuje nekog od Allahovih vjerovjesnika i svjedok je Allahovim jasnim znakovima u vidu vjerovjesničkih i poslaničkih mu'džiza. Blago li onome ko uzvjeruje i čvrsto vjeruje, a da mu'džizu i nije vidio. I, sa druge strane, teško li onome ko vidi mu'džizu, a odbije uzvjerovati.

Nažalost, nevjernička srca toliko su tvrda i nemarna da, čak i kad bi i najveću mu'džizu ''rukama opipali'', opet ne bi povjerovali, jer oni neće, da vjeruju i zadovoljni su svojim nevjerovanjem:

A i da ti Knjigu na papiru spustimo i da je oni rukama svojim opipaju, opet bi sigurno rekli oni koji neće da vjeruju: "Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina." (6:7)

I prije tebe smo poslanike prijašnjim narodima slali, i nijedan im poslanik nije došao, a da mu se nisu narugali. Eto tako Mi Kur'an uvodimo u srca nevjernika, oni u nj neće vjerovati, a zna se šta je bilo s narodima davnašnjim. Kad bismo njih radi kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: "Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!" (15:10-15)

Nakon što je Mesih Isa, alejhisselam, proveo oko tri godine u pozivanju na Allahov put, voljom uzvišenog Gospodara svih svjetova, došlo je vrijeme završetka ove prve faze njegove ukupne poslaničke misije na Zemlji. Taj događaj koji je ostavio tako duboke i dobro znane posljedice na čitavo čovječanstvo desio se u Jerusalemu, najvjerovatnije u trideset trećoj godini Isaovog, alejhisselam, života.

Bilo je vrijeme Pashe (Pesaha), izuzetno značajnog praznika u vjeri i tradiciji Benu Israila, praznika kojim se tradicionalno obilježava izlazak iz Misira (Egipta) pod vodstvom Musaâ, alejhisselam.[8] Mesih Isa, alejhisselam, je odlučio da praznično vrijeme provede u Jerusalemu. Predaje nam kazuju kako je u sveti grad ušao jašući na magarcu. Pošto su bili praznični dani u Jerusalemu se skupilo mnoštvo svijeta iz svih krajeva Palestine i iz svih plemena Benu Israila. Izgleda da je Isaov, alejhisselam, dolazak u pratnji havarijjuna izazvao veliku pažnju svih prisutnih, a naročito svećenika. Tada su oholost, strah od istine i od gubitka njihovih ovosvjetskih privilegija, kao i bolesna mržnja prema Allahovom poslaniku u njihovim otvrdlim i odumrlim srcima doživjeli svoj vrhunac, pa su svećenici potpuno uništili i one ostatke svoje vjere donijevši monstruoznu odluku da organiziraju ubistvo Mesiha Isaâ, alejhisselam.

Prema Evanđeljima, svećenici su još ranije bili stupili u kontakt sa Judom Iskariotom, jednim od havarijjuna, koji je bio licemjer i družio se sa Isaom, alejhisselam, samo iz tog razloga što je očekivao da će sin Merjemin jednog dana preuzeti vlast nad Benu Israilom, pa se nadao da će to i njemu pružiti koristi. Međutim, kada se uvjerio u to da je Isa, alejhisselam, potpuno okrenut misiji čišćenja ljudskih srca od grijeha i njihova vraćanja istinskoj predanosti Allahu, a da o zemaljskoj vlasti nad narodom i ne razmišlja sve dok oni ne postanu istinski vjernici, on je izgubio strpljenje, i odlučio da stupi u kontakt sa svećenicima. Evanđelje po Barnabi o tome kaže sljedeće:

 ... Juda izdajnik, kad je vidio da je Isus pobjegao[9], izgubi nadu da će postati moćan na svijetu, jer je on nosio Isusovu novčarku u kojoj je čuvao sve šta mu je dato za ljubav Božju. On se nadao da će Isus postati kralj Izraela i tako bi on sam bio moćan čovjek. Zato, izgubivši ovu nadu, on reče u sebi: ''Da je ovaj čovjek prorok, on bi znao da je kradem njegov novac; i tako bi on izgubio strpljenje i izbacio me iz svoje službe znajući da ne vjerujem u njega. A da je mudar čovjek, on ne bi pobjegao od časti koju Bog hoće da mu da. Stoga je bolje da ja sačinim aranžman sa prvosvećenicima i sa književnicima i farizejima i vidim kako da ga izručim u njihove ruke, jer tako ću ja biti u stanju da postignem nešto dobro''. Donijevši ovakvu odluku, on dade obavještenje književnicima i farizejima kako je stvar prošla u Nainu.

Oni održaše savjet sa prvosveštenikom, govoreći: ''Šta ćemo raditi ako ovaj čovjek postane kralj? Sigurno ćemo mi proći slabo; jer on je râd da reformira obožavanje Boga poslije drevnog običaja, jer on ne može daleko sa našim tradicijama? Pa kako ćemo mi proći pod suverenitetom takva čovjeka? Sigurno ćemo svi stradati s našom djecom, pošto budemo izbačeni s dužnosti, moraćemo prositi naš hljeb. Mi sad imamo, hvaljen neka je Bog, kralja i guvernera koji su stranci našem zakonu, koje nije briga za naš zakon, isto kao što nas nije briga za njihov. I tako smo mi u stanju da činimo šta god hoćemo; jer iako mi griješimo, naš Bog je tako milosrdan da se on umiri žrtvom i postom. Ali ako ovaj čovjek postane kralj, on se neće umiriti ako ne vidi obožavanje Boga onako kako je Mojsije pisao; a šta je gore, on kaže da Mesija neće doći iz sjemena Davidovog (kao što nam je jedan od njegovih glavnih učenika rekao), nego on kaže da će on doći iz sjemena Jišmaelovog, i da je obećanje učinjeno na Jišmaelu, a ne na Isaku. Šta će onda biti plod ako se ovom čovjeku dopušta da živi? Sigurno će Ismaeliti steći ugled kod Rimljana, i oni će im dati našu zemlju u posjed; i tako će Izrael opet biti podvrgnut ropstvu kao što je bilo ranije”.

Čuvši prijedlog, visokosvećenik dade odgovor da on mora vidjeti sa Herodom i guvernerom, “jer mu je narod naklonjen, pa bez vojske mi nećemo biti u stanju da išta učinimo; i neka Bog bude zadovoljan da s vojskom obavimo ovaj posao”.

Pošto su se posavjetovali međusobno, oni isplaniraše da ga se dokopaju noću, kad Herod i guverner pristanu na to.

(Evanđelje po Barnabi, 142) ...

Iz ovog citata jasno se da vidjeti šta je bilo u osnovi poricanja i odbacivanja Mesiha Isaâ, sina Merjemina, alejhisselam, i njegovog poziva od strane ''duhovne elite'' Benu Israila, svećenika, pismoznanaca i farizeja.

Naime, oni su živjeli u jednom svome ''duhovnom'' svijetu, izgrađenom na njihovim tradicijama, u kome su oni uživali razne pogodnosti i ugled u narodu. Nimalo ih nije brinula jedna, čak i njima samima veoma dobro znana, činjenica da takvo poimanje i prakticiranje vjere nije u skladu sa Allahovom Knjigom. Oni su ''obožavali'' Allaha na način koji je odgovarao njihovim ovozemaljskim interesima, a ne na način koji je upravo Allah propisao u Objavi. Suočivši se sa pojavom Mesiha Isaâ, alejhisselam, jako su se uplašili za svoj zemaljski položaj jer su vidjeli da on nimalo ne dopušta mijenjanje i napuštanje izvorne Allahove vjere i da se neće umiriti dok ne vidi obožavanje Boga onako kako je navedeno u Objavi i izvorima pouzdanim, što bi za njih i njihov status u društvu, kako su smatrali, bila potpuna katastrofa jer bi onda bili izbačeni s dužnosti i morali prositi hljeb za sebe i svoju djecu. Tu se dakle još jednom pokazalo koliko je u opasnom položaju ''ulema'' koja preuzeti emanet tumačenja i prenošenja Allahove vjere na Zemlji shvata profesijom od koje se živi i preko koje se nastoji ostvariti karijera. Ulema koja svojim namjerama, ciljevima i nastojanjima teži ka tome da ''živi od vjere'', sebe dovodi u najveću opasnost. Kako su čestiti oni među ulemom koji svim svojim srcem nastoje da ''žive za vjeru'', čestiti su, odani i iskreni, spremni su i da se žrtvuju, ako ustreba. Većina od ''uleme'' Benu Israila, na njihovu žalost, u to vrijeme izgleda da življaše od vjere, a samo manjina življaše za vjeru.

Oni u takvom unutarnjem stanju bijahu u vrijeme Pesaha treće godine Isaove, alejhisselam, misije među Israilćanima i zato su odlučili da u te praznične dane eliminiraju Mesiha Isaâ, alejhisselam, uz pomoć lažnih optužbi, koristeći Rimljane u toj nakani. Prema Barnabi, povod su našli u još jednoj istini koje su se jako plašili, a koju je Isa, alejhisselam, jasno isticao: odgovoru na pitanje kojega je od sinova svojih Ibrahim, alejhisselam, krenuo žrtvovati za ljubav Gospodara svoga, odnosno, u potomstvu kojega između njih dvojice je sadržano Allahovo obećanje o poslanju posljednjega Poslanika, kao milosti svim svjetovima:

... Kad je došao dan, Isus ode u Hram sa velikim mnoštvom naroda. Nato se provosvećenik privuče govoreći: ''Reci mi o Isuse, jesi li zaboravio sve šta si priznao, da ti nisi Bog, niti sin Božji, niti čak Mesija?''

Isus odgovori: ''Ne, sigurno nisam zaboravio; jer ovo je moje priznanje koje ću ja donijeti pred sudsko sjedište Boga na dan sudnji. Jer, sve šta je napisano u Knjizi Mojsijevoj je sama istina, pošto je Bog naš Stvoritelj (Bog) jedan, a ja sam Božji sluga i želim da služim Božjeg Poslanika kojeg vi zovete Mesija''.

Prvosvećenik reče: ''Pa šta koristi da dođe u hram veliko mnoštvo naroda? Tražiš li ti možda da učiniš sebe kraljem Izraela? Pazi da te kakva opasnost ne snađe!''

Isus odgovori: ''Da sam ja tražio svoju vlastitu slavu i želio udio ovog svijeta, ja ne bih pobjegao kad su ljudi iz Naina htjeli da me učine kraljem. Vjeruj mi da ja ništa ne tražim na ovom svijetu''.

Tad reče prvosvećenik: ''Mi želimo da znamo stvar o Mesiji''. I onda svećenici, pismoznanci i farizeji načiniše krug oko Isusa.

Isus odgovori: ''Kakva je stvar koju tražite da znate o Mesiji? Možda je to laž? Ja vam sigurno neću reći laž. Jer da sam ja rekao laž, ti bi me obožavao i pismoznanci (i) farizeji sa svim Izraelom: ali zato što sam vam rekao istinu, vi me mrzite i tražite da me ubijete''.

Prvosvećenik reče: ''Pa mi sad znamo da ti imaš đavla u leđima; jer ti si Samaritanac, i nemaš respekta prema svećeniku Božjem''.

Isus odgovori: ''Tako mi Boga živog, ja nemam đavola u leđima, nego ja tražim da izbacim đavola. Zato iz ovog razloga đavo buni svijet protiv mene, jer ja nisam od ovog svijeta, nego tražim da se slavi Bog koji me je poslao na svijet. Poslušajte me zato i ja ću vam reći ko ima đavola u svojim leđima. Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, onaj ko djeluje po volji đavola, on ima đavola u svojim leđima, koji je na njega stavio uzdu svoje volje i upravlja njime po svom ćejfu, dajući da on uđe u svaki grijeh. Kao što odijelo promjeni svoj naziv kad promjeni svog vlasnika, iako je posve isto odijelo; tako takođe ljudi, iako su svi od jednog materijala, različiti su zbog djela onog ko djeluje u čovjeku. Ako sam ja (kao što znam) zgriješio, zašto me vi ne prekorite kao brata, umjesto da me mrzite kao neprijatelja? Doista članovi tijela pomažu jedni druge kad se oni ujedine s glavom, a oni koji su odsječeni od glave, ne daju joj pomoć. Jer, ruke jednog tijela ne osjećaju bol nogu drugog tijela, nego tijela s kojim su sjedinjene. Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, onaj ko se boji i voli Boga svog Stvoritelja ima osjećaj milosti nad njima (nad) čijim glavama Bog ima milost: a pošto Bog neće smrt grešnika, nego čeka za svakog da se pokaje, ako ste vi od tog tijela u kojeg sam ja inkorporiran, tako mi Boga živog, vi biste mi pomogli da radim prema svojoj glavi''.

''Ako činim grijeh prekorite me i Bog će vas voliti, jer ćete vršiti volju njegovu, ali ako me niko ne može ukoriti to je znak da vi niste sinovi Abrahamovi kao što se nazivate, niti ste vi inkorporirani sa onom glavom s kojom je Abraham bio inkroporiran. Tako mi Boga živog, Abraham je tako jako volio Boga, ne samo da je polomio u komade lažne idole i napustio svog oca i mater, nego je bio voljan da zakolje vlastitog sina u poslušnosti Bogu''.

Prvosvećenik odgovori: ''Ja ovo tražim od tebe i ja ne tražim da te ubijem zato nam reci: Ko je bio ovaj sin Abrahamov?''

Isus odgovori: ''Žar tvoje časti, o Bože me pali i ja ne mogu da zadržim svoj mir. Doista kažem, sin Abrahamov je bio Jišmael[10] od kog mora poteći Mesija obećan Abrahamu, da će u njemu sva plemena zemlje biti blagoslovljena''.

Tad prvosvećenik bi gnjevan čuvši ovo i povika: ''Kamenujmo ovog bezbožnog čovjeka, jer on je Ismaelita i govorio je hulu protiv Mojsija i protiv Zakona Božjeg''.

Nato svaki farizej i pismoznanac sa starješinama narodnim uze kamen da kamenuje Isusa koji iščeze od njihovih očiju i iziđe iz Hrama. A onda kroz veliku želju koju su imali da ubiju Isusa, zaslijepljeni bijesom i mržnjom, oni navališe jedan na drugog tako da tu umrije hiljadu ljudi i oni isprljaše sveti Hram. Učenici i vjernici koji su vidjeli da Isus izlazi iz Hrama (jer od njih on nije bio skriven) slijediše ga do kuće Šimunove. Nato Nikodem dođe tamo i posavjetova Isusa da ode iz Jerusalema kraj potoka Kedron, rekavši: “Gospodaru, ja imam vrt sa kućom kraj potoka Kedron, molim te zato, idi samo sa nekima od tvojih učenika, da ostaneš tamo dok ova mržnja naših svećenika ne prođe; jer ja ću te služiti čime je potrebno. I mnoštvo učenika te ostavlja ovdje u kući Šimunovoj i u mojoj kući, jer Bog će vas sve opskrbiti''.

A Isus ovo učini, želeći samo da ima sa sobom dvanaest prvonazvanih apostola.

U ovo vrijeme, dok je Djevica Marija, majka Isusova, bila u molitvi, posjeti je anđeo Gabriel i ispriča joj progon njenog sina, rekavši: ''Ne boj se Marijo, jer Bog će ga zaštititi od svijeta''. Zato Marija plačući ode iz Nazareta i dođe u Jerusalem u kuću svoje sestre Marije Salome, tražeći svog sina. Ali pošto se on tajno povukao uz potok Kedron, ona više nije bila u stanju da ga vidi na ovom svijetu; izuzev nakon djela sramote, jer zato ga je anđeo Gabriel sa anđelima Mikaelom, Rafaelom i Urielom donio njoj po zapovijesti Božjoj.

Kada je konfuzija u hramu nakon odlaska Isusa prestala, prvosvećenik se pope visoko i davši svojim rukama znak za tišinu, on reče: ''Braćo šta mi radimo? Zar ne vidite da je on prevario čitav svijet sa svojom đavolskom vještinom? Pa kako je on iščezao, ako nije bio vrač? Sigurno je, da je on bio svetac i prorok on ne bi hulio protiv Boga i protiv Mojsija (Njegovog) sluge i protiv Mesije, koji je nada Izraela. I šta da kažem? On je hulio na sve naše svećenstvo, zato vam uistinu kažem, ako se on ne odstrani sa svijeta, Izrael će se isprljati i naš će nas Bog izručiti narodima. Vidite sad kako je zbog njega ovaj sveti Hram isprljan''.

A prvosvećenik je govorio na takav način da su mnogi napustili Isusa, zato što je tajni progon pretvoren u otvoreni, tako da je prvosvećenik lično otišao Herodu i rimskom guverneru, optužujući Isusa da je želio da se učini kraljem Izraela, a o ovome su oni imali lažne svjedoke.

Tad je održan opšti savjet protiv Isusa, jer ih je rimljanski dekret uplašio. Tako je rimski Senat dva puta poslao dekret o Isusu: u jednom dekretu je zabranjeno pod prijetnjom smrću da iko zove Isusa iz Nazereta, prorokom Jevreja, ili Bogom ili sinom Božjim; u drugom je zabranio pod smrtnom kaznom, da se bori iko protiv Isusa iz Nazareta, proroka Jevreja. Zato je iz ovog razloga među njima bila velika podjela. Neki su željeli da ponovo pišu u Rim protiv Isusa; drugi su govorili da bi ostavili Isusa samog, bez obzira šta je on govorio, kao budalu; drugi su iznosili velika čuda koja je on iznio.

Prvosvećenik je stoga govorio pod prijetnjom anateme da niko ne izgovori ni riječ za odbranu Isusa; i on je govorio s Herodom i guvernerom rekavši: ''U svakom slučaju mi u svojim rukama imamo riskantan podhvat, jer ako ubijemo ovog grešnika, djelovaćemo suprotno Cezarovom dekretu, a ako mu dopustimo da živi i on se načini kraljem, kako će stvar ići?''

Tad se Herod diže i zaprijeti guverneru rekavši: ''Pazi da zbog tvog favoriziranja ovog čovjeka ova zemlja ne postane buntovna: jer ja ću te optužiti pred Cezarom kao buntovnika''.

Tad se guverner pobojao Senata i postao prijatelj Herodov (prije ovoga su oni mrzili jedan drugog na smrt) i oni se ujediniše za smrt Isusovu i rekoše prvosvećeniku: ''Kad god saznaš gdje je zlotvor, pošalji po nas, jer mi ćemo ti dati vojnike''. Ovo je bilo učinjeno da se ispuni proročanstvo Davidovo koji je proricao o Isusu, proroku Izraela, govoreći: ''Prinčevi i kraljevi zemlje su se ujedinili protiv sveca Izraelovog, jer on najavljuje spas svijeta''.

Poslije tog dana bila opšta potraga za Isusom kroz Jerusalem.

(Evanđelje po Barnabi, 206-210) ...

Nekako u to vrijeme prvosvećeniku je došao Juda Iskariot i za malu svotu novca obećao da će vojnike dovesti do mjesta gdje se sklonio Mesih Isa, alejhisselam. Odmah su ga stavili na čelo kaznene jedinice rimske vojske i on ih je poveo ka kući u koju se bio sklonio Mesih Isa, alejhisselam, zajedno sa havarijjunima. Barnaba detaljno opisuje i ovaj događaj:

... Kad se vojnici sa Judom privukoše blizu mjesta gdje je bio Isus, Isus začu približavanje mnoštva naroda, zato se on sa strahom povuće u kuću. A jedanaestorica su spavali. Tad Bog videći u opasnosti svog slugu naredi Gabrielu, Mihaelu, Rafaelu i Urielu, svojim izaslanicima, da uzmu Isusa sa svijeta. Sveti anđeli dođoše i izvukoše Isusa kroz prozor koji gleda na Jug. Oni ga otkriše i smjestiše u treće nebo, u društvo anđela koji vječno slave Boga.

Juda uđe hitro u sobu prije svih, odakle je Isus uzdignut. A učenici su spavali. Nato je čudesni Bog čudesno djelovao tako da je Juda bio tako izmijenjen u govoru i licu nalik Isusu da smo mi vjerovali da je on Isus. A on je, probudivši nas tražio gdje je gospodar. Mi smo se tome čudili i odgovarali: ''Ti gospodaru, si naš gospodar; zar si nas sad zaboravio''? A on, smješeći se reče: ''Pa jeste li ludi pa ne znate da sam ja Juda Iskariot''! I dok je on ovo govorio vojnici uđoše i spustiše svoje ruke na Judu, jer je on po svemu bio sličan Isusu. Mi, pošto smo čuli šta Juda kaže, i vidjevši mnoštvo vojnika, pobjegosmo kao izvan sebe. A Ivan, koji je bio umotan u laneno platno, se probudi i uteče, a kad su ga vojnici ščepali za laneno platno, on ostavi laneno platno i pobježe go. Jer Bog je čuo molitvu Isusovu i spasio jedanaestoricu od zla.

Vojnici uzeše Judu i svezaše ga, ne bez izrugivanja. On je istinski poricao da je on Isus; a vojnici rugajući mu se rekoše: ''Gospodine, ne boj se, jer mi smo došli da te načinimo kraljem Izraela, a mi smo te svezali jer znamo da ti odbijaš kraljevstvo''. Juda odgovori: ''Pa jeste li vi izgubili razum! Vi ste došli da uzmete Isusa iz Nazareta sa oružjem i fenjerima kao (protiv) lopova; a vi ste svezali mene koji sam vas vodio, da me učinite kraljem''! Tad vojnici izgubiše strpljene i sa udarcima i šutovima počeše da se izruguju Judi i oni ga s bijesom odvedoše u Jerusalem.

Ivan i Petar su slijedili vojnike izdaleka; i oni su potvrdili onom koji piše da su vidjeli svo ispitivanje Jude od prvosvećenika i vijeća farizeja koji su se skupili da Isusa kazne smrću. Potom je Juda izgovorio mnoge riječi ludosti tako da su se svi smijali, vjerujući da je on stvarno Isus, i da je on zbog straha od smrti izigravao ludost. Nato pismoznanci povezaše zavojem njegove oči i rugajući mu se govoriše: ''Isuse, proroče Nazarenaca (jer tako su oni zvali one koji su vjerovali u Isusa), reci nam, ko je bio taj ko te je udario''? A oni su ga udarali i pljuvali mu u lice. Kad je nastalo jutro, tamo se sakupilo veliko vijeće pismoznanaca i narodnih starješina; a prvosveštenik je sa farizejima tražio lažne svjedoke protiv Jude vjerujući da je on Isus: i oni ne nađoše ono šta su tražili.

A zašto ja kažem da su svećeničke vođe vjerovali da je Juda Isus?

Štaviše, svi učenici, sa onim koji piše, su vjerovali to; i još je sirota djevica, majka Isusova sa svojom rodbinom i prijateljima to vjerovala, tako da je tuga svakojeg bila nevjerovatna. Tako mi Boga živog, onaj koji piše je zaboravio sve šta je Isus rekao: kako će on biti uzdignut sa svijeta i da će on propatiti u trećoj osobi, i da on neće umrijeti do kraja svijeta. Zato je on otišao sa majkom Isusovom i sa Ivanom do krsta.

Prvosvećenik je dao da se Juda pred njega dovede vezan i upita ga o njegovim učenicima i njegovom naukovanju. Nato Juda, iako izvan sebe, ne odgovori ništa na to. Prvosvećenik ga onda zamoli Bogom živim Izraelovim da mu on kaže istinu.

Juda odgovori: ''Ja sam vam rekao da sam ja Juda Iskariot, koji sam vam obećao da ću vam u ruke dati Isusa Nazarenca; a vi ste, ne znam kako, izvan sebe, jer pošto poto hoćete da sam ja Isus''.

Prvosvećenik odgovori: ''O perverzni zavodniče, ti si obmanuo sav Izrael, počevši od Galileje čak do Jerusalema ovdje, sa svojim naukom i lažnim čudima: a sad misliš da umakneš zaslužnoj kazni koja ti pristaje izigravajući da si lud? Tako mi Boga živog, ti joj nećeš umaći''! Rekavši ovo on naredi svojim slugama da ga udaraju boksajući i šutajući, tako da bi mu se njegovo razumijevanje vratilo u glavu. Izrugivanje koje je on onda pretrpio u rukama sluga prvosvećenika je izvan vjerovanja. Jer oni su sa žarom izmišljali nove izume da bi zadovoljili svijet. Tako ga oni obukoše kao mađioničara i tako su ga obrađivali rukama i nogama, da bi se i sami Kananaci sažalili da su vidjeli taj prizor. Ali svećenički prvaci i narodne starješine su imali svoja srca tako razjarena protiv Isusa da su, vjerujući da je Juda stvarno Isus, uživali gledajući ga tako tretiranog.

Kasnije ga odvedoše vezanog guverneru koji je potajno volio Isusa. On, misleći da je Juda Isus, dade da on uđe u njegovu prostoriju i govorio je sa njim pitajući ga iz kog razloga su ga svećeničke vođe i narod dali u njegove ruke.

Juda odgovori: ''Kad bih ti rekao istinu, ti mi ne bi vjerovao; jer ti si možda obmanut kao što su (vođe) svećeničke i farizeji obmanuti''.

Guverner odgovori (misleći da on želi govoriti o Zakonu): ''Pa zar ti ne znaš da ja nisam Jevrej?; međutim (vođe) svećenika i narodne starješine su te dale u moje ruke, zato nam reci istinu da bih ja mogao učiniti ono šta je pravedno. Jer, ja imam moć da te oslobodim i da te kaznim smrću''.

Juda odgovori: ''Gospodine, vjeruj mi, ako me kazniš smrću učinićeš veliku grešku, jer ćeš ubiti nevinu osobu, videći da sam ja Juda Iskariot, a ne Isus koji je vrač i svojom vještinom me je tako transformisao''.

Kad je ovo čuo guverner, on se naveliko čudio, tako da je mislio da ga pusti na slobodu. Guverner zato iziđe vani i smješeći se reče: ''U jednom slučaju, ovaj čovjek nije vrijedan smrti već prije sažaljenja''. ''Ovaj čovjek kaže'', reče guverner, ''da on nije Isus, nego izvjesni Juda koji je vodio vojnike da uzmu Isusa i on kaže da ga je Isus Galilejac svojom magijskom vještinom tako preobličio. Zato, ako je ovo istina, bila bi velika greška ubiti ga pošto je on nevin. Ali, ako je on Isus, a poriče da jest, sigurno je izgubio pamet i bilo bi bezbožnički ubiti luđaka''.

Tad svećeničke vođe i narodne starješine sa pismoznancima i farizejima, povikaše govoreći: ''On je Isus iz Nazareta, jer mi ga znamo; jer da on nije zločinac mi ga ne bismo dali u tvoje ruke. Niti je on lud, već prije opak, jer ovom hujdurmom on traži da umakne iz naših ruku, a pobuna koju bi on podstakao ako bi umakao, bila bi veća od prethodne''.

Pilat (jer takvo je bilo ime guvernera), da bi se otresao od ovakvog slučaja, reče: "On je Galilejac, a Herod je kralj Galileje: zato ne pripada meni da takav slučaj sudim, zato ga vodite Herodu".

U skladu s tim oni odvedoše Judu Herodu koji je dugo vremena želio da Isus dođe u njegovu kuću. Međutim, Isus nikad nije želio otići u njegovu kuću, zato što je Herod bio mnogobožac i obožavao je krive i lažne bogove, živeći na način nečistih mnogobožaca.

Sad kad je Juda bio tu doveden, Herod ga upita za mnoge stvari na koje Juda nije dao prave odgovore, poričući da je on Isus.

Tad mu se Herod izrugivao sa svim svojim sudom i dao da bude obučen u bijelo kao što se luđaci oblače i posla ga nazad Pilatu rekavši mu: ''Ne omahni u pravdi prema narodu Izraela!'' A ovo je Herod napisao zato što su mu svećeničke vođe, pismoznanci i farizeji dali veliku količinu novca. Guverner, čuvši da je to tako bilo od sluge Herodovog, a da bi on takođe mogao dobiti nešto novca, simulirao je da on želi da pusti Judu na slobodu. Nato on dade da ga njegovi robovi bičuju, a bili su plaćeni od pismoznanaca da ga ubiju pod udarcima. Međutim, Bog koji je odredio stvar, je rezervisao Judu za krst, da bi on pretrpio tu strašnu smrt kojoj je prodao drugog. On nije dopustio Judi da umre pod udarcima biča uprkos tome što su ga vojnici tako žestoko bičevali da je iz njegovog tijela lila krv.

Potom u izrugivanju oni ga obukoše u staru purpurnu odjeću govoreći: ''Pristaje našem novom kralju da ga obučemo i krunišemo ga''. Tako oni sakupiše trnja i načiniše krunu, kao one od zlata i dragog kamenja koje kraljevi nose na svojim glavama. I ovu krunu od trnja oni staviše na Judinu glavu, stavivši mu u ruku trsku kao žezlo i prisiliše ga da sjedne na visoko mjesto. I vojnici dođoše pred njega, klanjajući se u izrugivanju, pozdravljajući ga kao kralja Jevreja. I oni ispružiše svoje ruke da prime darove, kao što je običaj da daju mladi kraljevi; i ne primivši ništa oni izudaraše Judu, govoreći: ''Pa kako si ti krunisan ludi kralju, ako nećeš platiti vojnicima i slugama''?

Svećeničke vođe sa pismoznancima i farizejima, vidjevši da Juda nije umro pod bičevanjem i strašeći se da ga Pilat ne pusti na slobodu, oni dadoše novčani poklon guverneru, koji, primivši ga, predade Judu farizejima i pismoznancima kao osuđenika na smrt.

Tad oni osudiše dva lopova s njim na smrt na križu. Oni ga tako odvedoše na brdo Kalvarija, gdje su obično vješali zločince i tu ga oni razapeše golog radi veće sramote.

Juda ne učini ništa osim što povika: ''Bože zašto si me ostavio, pošto je zločinac pobjegao, a ja umirem nepravedno''?

Uistinu, kažem da je glas, lice i osoba Judina bila tako slična Isusu, da su njegovi učenici i vjernici posve mislili da je on Isus; zato neki ostaviše nauk Isusa, vjerujući da je Isus lažni prorok i da je magijskom vještinom učinio čuda koja je učinio: jer Isus je rekao da on neće umrijeti do kraja svijeta; jer on bi u to vrijeme bio uzet sa svijeta.

Ali oni koji su ostali čvrsti u nauku Isusovom bili su tako opsjednuti tugom, videći da umire onaj koji je sasvim sličan Isusu, da se oni nisu sjećali šta je Isus rekao. I tako u društvu sa Isusovom majkom oni odoše na brdo Kalvarija i nisu samo bili prisutni pri smrti Jude, neprestano plačući, nego su pomoću Nikodema i Josipa iz Arimateje dobili od guvernera tijelo Judino da ga sahrane. Nato ga oni skinuše s krsta s takvim plačem da niko ne bi povjerovao i sahraniše ga u novu Josipovu grobnicu, omotavši ga u stotinu skupocjenih masti. Potom se svaki čovjek vrati svojoj kući. Onaj koji piše sa Ivanom i Jakovom njegovim bratom, ode sa majkom Isusovom u Nazaret.

Oni učenici koji se nisu bojali Boga, odoše noću (i) ukradoše tijelo Judino i sakriše ga šireći vijest da je Isus uskrsnuo ponovo; otud nastade velika zbrka.

Prvosvećenik onda naredi da niko ne govori o Isusu iz Nazareta, pod prijetnjom anateme. I tako tu nastade veliki progon i mnogi bijahu kamenovani, a mnogi prebijeni, a mnogi prognani iz zemlje, jer oni nisu mogli da ostanu mirni na takvu stvar. Novosti stigoše u Nazaret kako je Isus, njihov sugrađanin, nakon što je umro na krstu ponovo podignut. Nato onaj koji (ovo) piše zamoli majku Isusovu da se ostavi plakanja, jer je njen sin opet bio podignut. Čuvši ovo Djevica Marija reče plaćući: ''Hajmo u Jerusalem da nađemo mog sina. Umrijeću zadovoljna kad ga vidim''.

Djevica se vrati u Jerusalem sa onim koji piše i Ivanom i Jakovom, na onaj dan na koji je prvosvećenik izdao dekret. Nato Djevica koja se bojala Boga, iako je ona znala da je dekret prvosvećenika nepravedan, naredi onima koji su stanovali s njom da zaborave njenog sina. Pa kako je svaki pojedinac bio uzbuđen!

Bog koji raspoznaje srca ljudi, zna da smo između žala za smrću Jude, za kojeg smo vjerovali da je Isus naš gospodar, i želje da ga vidimo uskrsnulog opet, mi sa majkom Isusovom izgarali. Tako se anđeli, koji su bili zaštitnici Marijini, uznesoše na treće nebo, gdje je bio Isus u društvu anđela i sve mu ispričaše. Zato Isus zamoli Boga da mu da moć da vidi svoju majku i svoje učenike. Tad milosredni Bog naredi svojoj četvorici omiljenih anđela, koji su Gabriel, Mihael, Rafael i Uriel, da odnesu Isusa u kuću njegove majke i da ga tu čuvaju tri dana neprestano, dopuštajući da ga vide samo oni koji su vjerovali u njegov nauk. Isus dođe okružen blještavilom u sobu gdje je boravila Marija Djevica sa svoje dvije sestre Martom i Marijom Magdalenom i Lazarom i onim koji piše i Ivanom i Jakovom i Petrom. Nato oni od straha padoše kao mrtvi.

A Isus podiže svoju majku i druge sa tla govoreći: ''Ne bojte se, jer ja sam Isus; i ne plačite, jer ja sam živ, ne mrtav''.

Oni ostaše svi dugo vremena izvan sebe na prisustvo Isusa, jer su svi zajedno vjerovali da je Isus mrtav. Tad Djevica plačući reče: ''Reci mi sine moj zašto je Bog dozvolio da umreš na sramotu tvoje rodbine i prijatelja i na sramotu tvog nauka, pošto ti je dao moć da dižeš mrtve? Jer, svako ko te je volio bio je kao mrtav''.

Isus odgovori, grleći svoju majku: ''Vjeruj mi majko, ja ti uistinu kažem da ja uopće nisam bio mrtav; jer Bog me je ostavio do kraja svijeta''. I rekavši ovo on zamoli četiri anđela da se pokažu i posvjedoče kako je stvar prošla.

Nato se anđeli pokazaše nalik na četiri sjajna sunca, tako da od straha ponovo svi padoše kao mrtvi. Tad Isus dade četiri lanena platna anđelima da bi mogli da se pokriju, da bi se mogli vidjeti i čuti s njegovom majkom i njenim pratiocima. I podigavši ih sve, on ih utješi, rekavši: ''Ovo su pomagači Božji: Gabriel, koji najavljuje Božje tajne, Mihael, koji se bori protiv Božjih neprijatelja; Rafael, koji prima duše onih koji umiru; i Uriel, koji će svakog pozvati na sud Božji na Dan posljednji''. Potom četiri anđela ispričaše Djevici kako je Bog poslao po Isusa i preobličio Judu, da bi on mogao iskusiti kaznu kojoj je prodao drugog.

I Isus se okrenu onom koji piše i reče: ''Gledaj Barnaba da obavezno napišeš moje Evanđelje o svemu šta se zbilo za vrijeme mog boravka na svijetu. I opiši na isti način ono šta se desilo Judi, da vjernici ne budu prevareni i da svi vjeruju istinu''.

Tad reče onaj koji piše: ''Sve ću učiniti ako Bog htjedne, o gospodaru; međutim kako se to desilo Judi ja ne znam, jer nisam vidio sve''.

Isus odgovori: ''Ovdje su Ivan i Petar koji su vidjeli sve i oni će ti reći sve šta se zbilo''. I Isus nam naredi da pozovemo njegove vjerne učenike, da bi oni mogli da ga vide. Tad Ivan i Petar sazvaše zajedno sedam učenika sa Nikodemom i Josipom i mnoge druge od sedamdesetdvojice i oni jedoše sa Isusom.

Trećeg dana Isus reče: ''Idite na Goru Maslinsku sa mojom majkom, jer ja ću se tamo uspeti u nebo i vi ćete vidjeti ko će me uznijeti''.

Tako tamo odoše svi, izuzev dvadesetpetorice od sedamdesetdva učenika, koji su zbog straha pobjegli u Damask. I pošto oni svi stajaše u molitvi, u podne dođe Isus sa velikim mnoštvom anđela koji su hvalili Boga: a sjaj njegovog lica ih tako prestravi da oni padoše svojim licima na zemlju. Međutim, Isus ih podiže tješeći ih i govoreći: “Ne bojte se, ja sam vaš gospodar''. I on ukori mnoge koji su vjerovali da je on umro i opet ustao, rekavši: ''Da li vi mene i Boga držite lažljivcima?; jer Bog mi je podario da živim skoro do kraja svijeta, kao što sam vam rekao. Uistinu, ja vam kažem, ja nisam umro, nego Juda izdajnik. Pazite, jer Satana će učiniti svaki pokušaj da vas prevari, budite moji svjedoci u svom Izraelu i po čitavom svijetu, o svim stvarima koje ste čuli i vidjeli''.

I govorivši tako on zamoli Boga za spas vjernika i obraćenje grešnika. I njegova molitva se završi, on zagrli svoju majku, rekavši: ''Mir neka je tebi majko moja, počivaj u Bogu koji je stvorio tebe i mene''.

I tako govoreći on se okrenu svojim učenicima, rekavši: ''Neka je Božja milost i milosrđe uz vas''. Potom pred njihovim očima četvorica anđela ga uznesoše u nebo.

(Evanđelje po Barnabi, 215-221) ...

Vidimo, dakle, kako nam Evanđelje po Barnabi opisuje te dramatične i veličanstvene događaje koji su se zbili u Jerusalemu i govori da Isa, alejhisselam, uopće nije bio niti uhapšen, niti mučen, niti razapet i ubijen, već da je to doživio Juda Iskariot kako bi se na njemu još jednom potvrdila iskonska mudrost, oličena u Allahovoj pravdi, po kojoj onaj ko jamu kopa, sam u nju upada.

Suština je u tome da je Isa, alejhisselam, živ, bez toga da je okusio smrt, još uvijek u ovoj, dunjalučkoj, etapi života, uznesen na nebesa gdje, po Allahovoj odredbi, čeka vrijeme svoga ponovnoga spuštanja na Zemlju kako bi konačno upotpunio svoju misiju i onda preselio na ahiret, kao i svi drugi ljudi, ali o tome, inša'Allah, kasnije.

Kur'an časni nam potvrđuje ovo na sasvim jasan i nedvosmislen način, tako da je svima koji svjedoče Kur'an kao Allahovu Riječ, jasno da do čina raspeća Isaâ, alejhisselam, nikada nije ni došlo, već se to ljudima koji su gledali samo učinilo:

... i zbog riječi njihovih: "Mi smo ubili Mesiha, Isaâ, sina Merjemina, Allahova poslanika!" A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi; A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti. (4:157-159)

Prema tome jasno je da je Isaova, alejhisselam, smrt na križu bila samo pričina i varka, tj. da se ljudima taj događaj samo pričinio.

Kada se pitamo kako se to pričinjavanje konkretno zbilo, koliko je nama poznato, među muslimanima postoje dvije grupe mišljenja. Tako jedni govore da Isa, alejhisselam, nije bio mrtav (da je doživio neku vrstu kliničke smrti) na križu i da je kasnije povraćen u život tako što mu je vraćena duša u tijelo, i onda uznesen na nebo. Međutim, po ovima, je Isa, alejhisselam, bio razapet na križ i prije toga mučen. Ovakvo mišljenje pobijaju upravo Allahove riječi, objavljenje u Kur'anu časnome u okviru naprijed citiranih ajeta: ...A nisu ga ni ubili ni raspeli...[11]; gdje je u arapskom originalu u odričnom značenju upotrijebljena riječ ''Şalebe'', koja upravo znači raspinjanje.[12] Odatle je sasvim jasno da Kur'an negira da je Isa, alejhisselam, razapet na križ i ubijen. Zbog toga se mi ne slažemo sa ovim mišljenjem i prihvatamo drugo mišljenje po kojem su ljudi koji su posmatrali taj događaj bili obmanuti tako što je druga osoba, koja je odredbom Allaha, Gospodara svih svjetova bila čudesno izmijenjena tako da su njezin lik, stas i glas bili identični liku, stasu i glasu Isaovom, alejhisselam, bila mučena, razapeta i umrla na križu.

Prema tome smatramo da je do obmane ljudi došlo zamjenom Isaâ, alejhisselam, drugom ličnošću, čudesno izmijenjenom. Međutim, ako se sada pitamo ko je bila ta ličnost koja je pretrpila patnju umjesto Mesiha Isaâ, alejhisselam, i tu postoje dvije teorije. Jedna kaže da je to bio Juda Iskariot koji je na takav način na Zemlji pravedno kažnjen zbog svoje izdaje, a to, kako smo vidjeli, kazuje i Evanđelje po Barnabi, što može, ali ne mora, da bude značajan dokaz o tačnosti ovog mišljenja.

Drugo mišljenje govori da je kratko prije tih sudbonosnih događaja Isa, alejhisselam, koji je, naravno, bio već upoznat sa time šta treba da se desi, ponudio veliku nagradu na ahiretu (trajno bivanje u Džennetu u njegovom društvu i na njegovoj deredži) onome između njegovih sljedbenika koji dobrovoljno pristane da se žrtvuje i da propati ono što su zločinci bili namjerili da učine Isau, alejhisselam. Kako se prenosi javio se jedan mladić koji je pristao. On je, kada je za to došlo vrijeme, dobio lik Isaov, alejhisselam, bio isljeđivan, mučen, i na kraju razapet, postavši šehidom.[13]

Ovo mišljenje je veoma interesantno i zbog toga što (iako i Ibn Kesir bilježi predaje o Judinoj izdaji), možda, ostavlja mogućnost nevinosti Jude Iskariota. To je veoma zanimljivo, jer je u svekolikoj kršćanskoj tradiciji Juda Iskariot obilježen kao izdajnik i licemjer. Takvo mišljenje je prisutno i među muslimanima, a, kako ranije vidjesmo, prisutno je i u Evanđelju po Barnabi. Međutim, ako je tačno da je jedan šehid zamijenio Isaâ, alejhisselam, to možda dopušta mogućnost da Juda Iskariot i nije bio izdajnik. Naime, samim tim što je Juda Iskariot bio jedan od havarijjuna, za koje je Kur'an potvrdio da su istinski vjernici, logična je mogućnost da je bio iskreni musliman i da nije izdao Isaâ, alejhisselam. Ovo je samo jedna mogućnost, a šta je od svega ovoga tačno, to samo dragi Allah zna. Uostalom, za nas ovom prilikom nije ni bitno ko je stradao umjesto Isaâ, alejhisselam, bitno je to da je Mesih Isa, alejhisselam, živ uzdignut i da nije umro na križu.[14]

[1] Vidi Stari zavjet, Ponovljeni zakon, 18:18,19.

[2] U tradiciji Benu Israila znak nečijeg stupanja na vlast bilo je to da bi on bivao pomazan svetim maslinovim uljem od strane nekog od Allahovih vjerovjesnika, poslanika ili nekog od čestitih učenjaka (svećenika).

[3] Resulullah, alejhisselam, u Indžilu je bio imenovan kao Ahmed, što je riječ istog korjena i istog značenja kao i Muhammed, obje imaju značenje ''Hvaljeni'', ''Najhvaljeniji''.

[4] O svećenicima Benu Israila, u ovoj knjizi se već ranije govorilo i smatramo da smo tu skupinu ljudi dovoljno opisali. Pismoznanci su, vjerovatno, bili učeni prepisivači, učači i prevoditelji Svetih spisa (vjerovatno slično današnjim hafizima Kur'ana i znalcima kiraeta, pravilnog i lijepog učenja Kur'ana), a dragi Allah najbolje zna. Farizeji su, koliko je nama poznato, u to vrijeme bili jedna skupina između Benu Israila, koji su preferirali asketsku dimenziju Vjere. Sebe su smatrali ''asketama koji traže Allahovo Lice''.

[5] Kažemo većine među njima, jer je teško razumijeti da baš niko među njima nije prepoznao Allahovog poslanika koji je govorio tako divne riječi i potvrđivao ih tako velikim čudima.

[6] Prema ovom istom Evanđelju kasnije je i on zaustavio Sunce, vidjeti Barnaba, 189 (primjedba autora).

[7] Pošto se to tiče upravo njega lično, zaista vjerujemo da nema Allahovog stvorenja kome ove bezbožne dogme teže padaju od Isaâ, alejhisselam.

[8] U događajima vezanim za ovaj praznik Benu Israila više smo govorili u kazivanju o Musau i Harunu, alejhimesselam, u okviru podnaslova ''Izlazak''.

[9] Od ljudi koji su ga htjeli učiniti kraljem (primjedba autora).

[10] Biblijsko ime za Ismaila, alejhisselam (primjedba autora)

[11] Ovdje je isključena svaka greška u prevodu jer je originalni izražaj Kur'ana časnog sasvim nedvosmislen:''Ve ma qatelûhu (i nisu ga ubili), ve ma salebûhu (i nisu ga razapeli)''.

[12] Tabatabai u svome poznatom tefsiru ''El Mizan'' navodi da su u to doba postojala dva oblika raspeća: jedno ''samo raspeće a bez smrtne kazne'' kada bi osuđenik bivao razapet na određeno vrijeme i sa istekom tog vremena živ bivao skinut sa križa; i drugo ''razapinjanje do smrti'' kada bi osuđenik ostajao razapet sve dok ne bi izdahnuo. Odatle razapinjanje osuđenika na križ nije uvijek nužno rezultiralo njegovom smrću. Zbog toga je, kako Tabatabai smatra, u Kur'anu jasno izrečeno da Isa, alejhisselam,'' i nije ubijen i nije razapet'' upravo radi toga da bi se istaklo ne samo to da on nije ubijen već još i to da on nije nikako bio razapet na križ.

[13] Ovakvu verziju bilježi Sujuti u svome tefsiru prenoseći hadis od Ibn Abasa, a, između ostalih verzija, bilježi je i Ibn Kesir u svome već više puta citiranom djelu, a dragi Allah najbolje zna.

[14] Tabatabai u svome ''Mizanu'' bilježi još jednu veoma zanimljivu, ali i veoma tajnovitu stvar, o kojoj, barem autor ove knjige, nije nikada ranije čuo, niti u bilo kakvim spisima pročitao. Naime, tumačeći ovaj dio časnoga Kur'ana Tabatabai navodi da neki povjesničari (pri čemu, nažalost, ne navodi njihova imena) tvrde da su postojala dva mesiha, od kojih je jedan, možda, živio četrdesetak godina prije drugog. Ovaj prvi je razapet i ubijen, a drugi niti je bio ubijen niti razapet. Za drugog je sasvim sigurno da je upravo Mesih Isa, alejhisselam, a za prvoga koji je razapet, povjesničari ne mogu ništa pobliže o njemu kazati, osim da je zvat imenom ili nadimkom ''El Mesih'' (Mesija).

• Home
• Znaci
• Međumuslimansko razumijevanje
• Muslimani i druge tradicije
• Osnovi vjerovanja
• Šerijatsko pravo
• Kultura ponašanja
• Povijest islama
• Počeci povijesti
• Nakon potopa do uspostave Hadža
• Nakon uspostave Hadža do izlaska iz Egipta
• Nakon izlaska iz Egipta do posljednjeg vremena
• Povijest posljednjeg vremena (ahiri zemana) »
• Historijski tekstovi
• Islam u društvu
• Mubarek mjeseci, noći i dani
• Islamski kalendar i vaktija za Sarajevo
• Multireligijski kalendar
• Naš dijalog
• Kazivanja
• Podrška
• Galerija fotografija
• O nama

Početna stranica | | Vrh stranice | Ažurirano 24.03.2008.
< www.znaci.com _ Sarajevo-BiH _ 2001_2008 >