Isa, alejhisselam (III dio)
Autor: Haris Čengić
Datum: 12.12.2003.
SADRŽAJ:
Nakon uzdignuća
Jevreji u vremenu nakon Isaâ, alejhisselam
Kršćani, ''sljedbenici'' Isaâ, alejhisselam
Muslimani, sljedbenici Isaâ, alejhisselam
Nakon uzdignuća
Nakon što je osoba za koju su svi vjerovali da je Isa, alejhisselam, umrla na križu, neki među Isaovim, alejhisselam, sljedbenicima koji su bili poprilično bogati i ugledni u Jerusalemu (Barnaba nam kaže da su to bili Nikodem i Josip iz Arimateje) uspjeli su izdejstvovati dozvolu od vlasti da skinu tijelo sa križa, pa su ga skinuli i kasnije sahranili u novu Josipovu grobnicu.
Međutim, par dana nakon raspeća tijelo je nestalo iz grobnice i pojavile su se glasine da je Isa, alejhisselam, uskrsnuo iz mrtvih. Barnaba nam, kako smo vidjeli u naprijed navedenom citatu iz njegova Evanđelja, kazuje da su za to odgovorni neki zabludjeli Isaovi, alejhisselam, sljedbenici koji su tajno, po noći sklonili tijelo iz Josipove grobnice u kojoj je bilo ukopano i proširili lažnu priču o uskrsnuću, što je izazvalo veliki nered i pometnju, pa je prvosvećenik Israilćana reagovao strogom zabranom da bilo ko govori o Isau, alejhisselam, a pošto se ljudi nisu mogli suzdržati mnogi su kamenovani ili prognani iz zemlje. Barnaba nam dalje kazuje kako se Isa, alejhisselam, Allahovom milošću, na tri dana vratio sa neba na Zemlju da se vidi sa svojom majkom i havarijjunima, kao i nekima od svojih sljedbenika, nakon čega je ponovo, u njihovom prisustvu, uzdignut na nebo.
Da li je priča o uskrsnuću Isaovom, alejhisselam, zaista nastala tako što su je izmislili oni zabludjeli sljedbenici koji su sakrili tijelo, ili je nastala tako što je istinito svjedočanstvo o trodnevnom povratku Isaâ, alejhisselam, na Zemlju u kasnijim predajama iskrivljeno i prikazano kao uskrsnuće iz mrtvih, ili je pak Pavle to počeo propovijedati, ili na neki drugi način; to nama nije poznato. Allah dragi zna kako su se zaista stvari odvijale, ali osnovano možemo pretpostaviti da je priča o uskrsnuću tada zaista izazvala veliku pometnju, a njezin odjek i posljedice, očevidno, sežu do današnjeg vremena.
Prema tome, prva etapa zemaljskog života Mesiha Isaâ, alejhisselam, i njegove poslaničke misije značajno je oblikovala čitavu kasniju historiju čovječanstva, a napose je uticala na tri, ranije spomenute, skupine ljudi: jevreje, kršćane i muslimane.
Jevreji u vremenu nakon Isaâ, alejhisselam
Jevreji su pod uticajem svojih svećenika kao i ostale ''duhovne elite'' potpuno i definitivno odbacili Mesiha Isaâ, alejhisselam, smatrajući ga čarobnjakom, smutljivcem i rušiteljem jedinstva zajednice. U Talmudu je ostalo zapisano sljedeće:
U predvečerje svetkovine Pashe objesili su Isusa Nazarenca ... jer je tjerao čarobnjaštvo, zavodio i pocijepao Izrael.[1]
Oni su tako, oholi i tvrdih srca, odbacili milost i šansu za izliječenje i spas svojih duša koju im je bio poslao njihov plemeniti Gospodar. Ostali su sami, bez Allahove upute, sa zastarjelim i izmijenjenim verzijama Tevrata i Zebura, koje oni nazvaše Torom; ostali su sa ubijeđenjem da su i dalje kod Allaha odabran, sveti narod, da su i dalje Njegovi miljenici i da je samo Allahova milost za njih rezervisana i da će samo oni, mimo svih ostalih, biti privilegovani na obadva svijeta; ostali su da iščekuju svog ''mesiju'' koji će im ''potvrditi'' valjanost njihovog tumačenja Allahove vjere i omogućiti im da kao ''odabran narod'' zavladaju svijetom. Ostali su, dakle, sa takvim mišljenjem o sebi, a Allahova Riječ, izrečena u Kur'anu časnom nam o njima kazuje sljedeće:
Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaa su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula. Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili, a Musau smo očitu vlast dali, i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali, i Mi smo im rekli: "Na kapiju pognutih glava uđite!", i još smo im rekli: "O subotu se ne ogriješite!", i od njih smo čvrsto obećanje uzeli.
Ali zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: "Naša su srca okorjela", Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo, i zbog nevjerovanja njihova i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme, i zbog riječi njihovih: "Mi smo ubili Mesiha, Isaâ, sina Merjemina, Allahova poslanika!". A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar.
I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.
I zbog teškog nasilja jevreja mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila dozvoljena, i zbog toga što su mnoge od Allahova puta odvraćali, i zato što su kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato što su tuđe imetke na nedozvoljen način jeli. A za nevjernike među njima Mi smo kaznu bolnu pripremili.
Ali onima među njima koji su u nauku sasvim upućeni, i pravim vjernicima, oni vjeruju u ono što se objavljuje tebi (Muhammede) i u ono što je objavljeno prije tebe, naročito onima koji molitvu obavljaju i onima koji zekat daju i u Allaha i u onaj svijet vjeruju, njima ćemo, sigurno, veliku nagradu dati. (4:153-162)
I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili.
A kada im je bilo rečeno: "Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle hoćete i recite: 'Oprosti!', a na kapiju uđite glava pognutih, oprostićemo vam grijehe vaše, a onima koji dobra djela čine daćemo i više"; onda su oni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato što su stalno nepravedni bili.
I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili.
A kad neki od njih rekoše: "Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?"; oni odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili."
I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo griješnike, zato što su stalno u grijehu bili.
I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!" I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je.
I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili.
I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: "Biće nam oprošteno!" A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi, a oni čitaju ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se!
A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu, pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela.
A kada smo iznad njih brdo podigli, činilo se kao oblak, oni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu, da biste bili pobožni!" (7:160-171)
Ovi ajeti nam jasno pokazuju svu težinu i ozbiljnost položaja potonjih generacija Israilćana (jevreja) koji pogaziše Zavjet dat dragom Allahu, onaj isti koji su njihovi plemeniti prethodnici čestito i časno nosili iskreno slijedeći Allahovu Knjigu i poslanike Njegove.
Kratko[2] nakon što su odbacili Mesiha Isaâ, alejhisselam, već su počele stizati prve posljedice. Naime, 70. godine nove ere njihova nagomilana želja za oslobođenjem od rimske vlasti, eksplodirala je u svenacionalnom ustanku protiv Rimljana. Sva jevrejska plemena su se digla na oružje računajući da će sa Allahovom pomoći uspjeti poraziti mnogobošce Rimljane i ponovo na toj svetoj teritoriji uspostaviti kraljevstvo Davuda i Sulejmana, alejhimesselam. Naravno (s obzirom na njihovo tadašnje stanje kod dragog Allaha), ta se njihova očekivanja nisu ispunila i umjesto pobjede okusili su gorku Allahovu kaznu. Ustanak je potpuno skršen od strane moćnih rimskih legija pod zapovjedništvom Tita, a Hram Bejtul-Makdis u Jerusalemu je opljačkan i do temelja razrušen. Posljednji od njihovih boraca koji su imali snage i volje za borbu, njih oko devet stotina, opkoljeni u tvrđavi Masada, nakon dvije godine opsade, međusobno su se poubijali da ne bi pali u ropstvo Rimljana. Tit se svečano vratio u Rim vodeći sa sobom veliki broj porobljenih Židova i noseći opljačkano blago iz potpuno razrušenog Bejtul-makdisa. Uspomena na ove događaje čuva se i dan danas u prizorima uklesanim u kamenu Titova slavoluka u Rimu. Ovo se desilo za vrijeme vladavine rimskog cara Vespazijana.
Za vrijeme vladavine rimskog cara Trajana bilo je nekoliko ustanaka Jevreja koji su opet u krvi ugušeni, a kada je car Hadrijan oko 132. godine nove ere odlučio na mjestu razrušenog Bejtul-makdisa izgraditi hram posvećen nekim od rimskih bogova, ponovo je buknuo veliki židovski ustanak. Iako su u prvi mah uspjeli čak i osloboditi Jerusalem, Židovi su u periodu od 134. do 135. godine bili ponovo do nogu potučeni čime je i ovaj njihov ustanak u krvi ugušen. Tada su poginuli i organizatori ustanka, njihov duhovni vođa Rabin Akiba i njihov vojskovođa Šimon bar Kosiba, kojega je Akiba bio proglasio mesijom i dao mu ime Bar Kohba (Sin zvijezde). Nakon ovog ustanka odlukom cara Hadrijana došlo je do masovne deportacije svih Jevreja iz Palestine. Oni su raseljeni po čitavom svijetu i bio im je trajno zabranjen ulaz u Jerusalem, a, vjerovatno, i u područje čitave Palestine.
Tako je započeo njihov život u izgnanstvu koje će trajati narednih oko dvije hiljade godina. Poraženi, poniženi i raseljeni po čitavom svijetu, Jevreji su iz tih događaja mogli da izvuku pouku, jer im je Allahovo dopuštenje da na mjestu potpuno razrušenog Bejtul-Makdisa Rimljani sagrade paganski mnogobožački hram, a da oni koji su to htjeli spriječiti budu potpuno poraženi, porobljeni i poniženi, bila više nego jasna opomena da su veoma ozbiljno skrenuli sa pravoga puta u svome vjerovanju i življenju. Ali, Židovi, umjesto da iz toga izvuku pouku, razmisle, pokaju se i poprave, i dalje ostadoše tvrdokorni u griješenju.
Nekih pet stotina godina kasnije Židovi odbiše prihvatiti još jednu ponuđenu šansu za svoj spas, jer odbaciše i posljednjeg Allahovog poslanika, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa se nad njima obistinila dragog Allaha Riječ da će ih neko na najgori način tlačiti sve do Sudnjeg Dana[3]: kroz vijekove su doživljavali strahovite progone od katolika i protestanata u Evropi, isto tako od Inkvizicije u Španiji, i razne druge progone; i onda su dočekali dvadeseti vijek po Isau, alejhisselam, i Adolfa Hitlera.
Naravno da između njih, kako nam to jasno ističu plemeniti ajeti Kur'ana, ima i čestitih vjernika, iskrenih i Allahu odanih, koje dragi Allah poznaje, koji će sigurno biti odvojeni i drugačije tretirani od nevaljalaca, i koji će, inša'Allah, dobro proći na ahiretu.
I pored svega ovoga, dragi Allah, Milostivi i Svemilosni nije ih, kao cjelokupan narod, definitivno otpisao. Oni i dan danas imaju šansu, i, kao i svi ostali ljudi, imaće je, milošću dragog Allaha, sve do samog Sudnjeg Dana, da se pokaju i spasu prihvatanjem Kur'ana i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
Kršćani, ''sljedbenici'' Isaâ, alejhisselam
Druga značajna skupina ljudi čije je povijesno utemeljenje vezano za prvu etapu poslaničke misije Isaâ, alejhisselam, su kršćani. Oni predstavljaju one sljedbenike Mesiha Isaâ, alejhisselam, koji su, sasvim pogrešno shvativši njegovo čudesno rođenje bez oca i njegove velike mu'džize, povjerovali da je on Allahov sin, odnosno da je on otjelovljenje dragog Allaha na Zemlji, neuzubillah, i tako zapali u duboku zabludu. Tako se obistinilo ono što je, prema Barnabi, Isa, alejhisselam, kazao:
... ''Kad me Bog uzme sa svijeta, Satana će opet podići ovu prokletu uzbunu, tako što će učiniti da bezbožnici vjeruju da sam ja bog i sin Božji, zbog čega će moje riječi i učenje biti okaljano, tako da će ostati jedva trideset vjernika: nato će Bog imati milosti nad svijetom i poslaće svog Poslanika za kojeg je stvorio sve stvari; koji će doći sa Juga sa moći i uništiće idole sa idolopokolonicima; koji će oduzeti dominaciju od Satane koju on ima nad ljudima. On će donijeti sa sobom milost Božju, za spas onih koji će vjerovati u njega, a blagoslovljen je onaj ko bude vjerovao njegovim riječima."
(Evanđelje po Barnabi, 96) ...
Ključnu ulogu u širenju ovakvog pogrešnog vjerovanja o Mesihu Isau, alejhisselam, koje danas nazivamo kršćanstvom, imao je Pavle. On je pripadao Jevrejima i bio je jedan od farizeja. Tada je bio poznat po svome izvornom imenu Savle i bio je veoma žustar i radikalan u mržnji prema kršćanima (da li i prema muslimanima, nije nam znano) ističući se u njihovom progonu.
Kako je on lično kasnije govorio, prilikom jednog putovanja u Damask vidio je viziju koja mu se predstavila kao Isus, nakon čega je postao kršćaninom i promijenio ime u Pavle. Koliko je raniji Savle bio poznat u progonu kršćana, kasniji je Pavle još više poznat u širenju kršćanstva. Hodio je širom Palestine šireći učenje kršćanstva, uglavnom, u onom obliku kako ga mi danas poznajemo. Mi, istina, ne znamo koliko je dogmi u kršćanstvu utemeljeno prije Pavla, koliko u njegovo vrijeme, a koliko nakon njega putem Koncilâ ili na drugi način, ali je neosporno da je on imao itekakvog udjela u širenju kršćanstva sa svim njegovim dogmama.
Jedno vrijeme se Pavle družio sa havarijjunom Barnabom, ali je njihovo prijateljstvo raskinuto i njihovi putevi se trajno razišli, najvjerovatnije, onda kada je Pavle utemeljivao dogme današnjeg kršćanstva, a dragi Allah najbolje zna. Barnaba ga spominje u uvodu svoga evanđelja:
... Barnaba, apostol Isusa Nazarenca, zvanog Krist, svima koji borave na zemlji želi mir i utjehu. Dragi, veliki i čudesni Bog nas je za vrijeme proteklih dana pohodio Svojim prorokom Isusom Kristom u velikom milosrđu pouke i čudesa, zbog čega mnogi, postavši prevareni od Satane, pod izgovorom pobožnosti, propovijedaju najbezbožnije dogme, nazivajući Isusa sinom Božijim, odričući se obrezivanja koje je Bog naredio za svagda, i dopuštajući svako nečisto meso: među kojima je Pavle takođe obmanut, o čemu govorim ne bez žalosti; iz tog razloga ja pišem tu istinu koju sam vidio i čuo, kroz vezu koju sam imao sa Isusom, a da biste vi bili spašeni, a ne obmanuti od Satane i stradali na Božijem sudu. Zato se pričuvajte svakoga ko vam propovijeda novo učenje suprotno onome šta ja pišem, da biste bili vječno spašeni. Veliki Bog neka je s vama i neka vas štiti od Satane i od svakog zla. Amen ...
Iz ovog citata jasno se vidi u čemu je bio razlog razlaza između Barnabe i Pavla, a takođe se, još jednom, vidi koliko Evanđelje po Barnabi insistira na čistoći monoteizma i pravilnom shvatanju Isaove, alejhisselam mubarek ličnosti. Baš ova svojstva Barnabinog evanđelja kasnije će ga, kada se kršćanstvo utemelji kao službena vjera Rimskog carstva, dovesti na listu apokrifnih i zabranjenih knjiga, ali o tome, inša'Allah, kasnije.
Pavle je u misiji širenja kršćanstva hodio širom Rimskog carstva, naročito područjima Grčke, Balkana i Male Azije. Konačno je otišao u Rim gdje je, nakon nekog vremena koje je proveo u propovijedima, zatočen i smaknut od strane rimske vlasti.
Njegova sudbina nam pokazuje kakav su odnos Rimljani imali prema kršćanima: nekih tri stotine godina su ih podvrgavali žestokim progonima i strahovitim mučenjima. Između ostalog, žive su ih javno u arenama bacali lavovima. Zbog toga su kršćani živjeli skriveno, mnogi među njima u katakombama,[4] gdje su u tajnosti sprovodili svoje obrede. U tim katakombama su se i sahranjivali. I pored toga je njihov broj i uticaj u Rimskoj državi polagahno, ali sigurno rastao.
Taj je rastući uticaj, međutim, imao i svoju cijenu, za istinskoga vjernika svakako neprihvatljivu, ali za onoga koji živi od vjere a ne za vjeru, sasvim prihvatljivu; a ta cijena bila je mijenjanje čistog izvornog vjerskog učenja i njegovo prilagođavanje volji, željama i interesima ovosvjetskih moćnika. Na ovom mjestu navodimo citat iz naprijed pomenute knjige ''Povijest svijeta od početka do danas'', sa strane 279:
... Njegova vjerska nesnošljivost (kršćanstva, primjedba autora ovog teksta) bila je antičkim ljudima tuđa, pa je mladim kršćanskim općinama donijela velike teškoće.
Ako su njihovo nesnošljivo ponašanje u doba mira i blagostanja još i trpjeli, u velikim je državnim krizama kršćanstvo postajalo kamenom spoticanja. Latentno uvijek prisutno neraspoloženje prema kršćanima vodilo je tada do predbacivanja da je kršćansko poricanje svih drugih bogova prouzrokovalo nedaće tadašnjeg trenutka.
Sve veća snaga vjerskih osjećaja dovela je konačno, nakon prvih divljačkih progona kršćana koje carevi nisu odobravali, do toga da je i carska središnja vlast odlučila da kršćansku vjeru nasilno potlači (prije svega u vrijeme Decija, počevši od 250., i pod Dioklecijanom, počevši od 303.).
To što je kršćanstvo iz progona konačno ipak izašlo kao pobjednik, dogodilo se prije svega i zbog toga što je u usporedbi s drugim vjerama imalo prednost stroge crkvene organizacije koja je općinu okupljala u monarhijski strukturiranom biskupskom poretku, i jer je na provincijskoj i državnoj razini održavalo skupštine svojih biskupa (sinode). Usto su naročito zasnovanost na pisanom nauku i postojanje dogmatike koja je bila prožeta grčkim duhom, što je također među tadašnjim vjerama bilo jedinstveno, kao i činjenica da je kršćansko učenje bilo dostupno na oba državna jezika, znatno ojačali položaj kršćanstva; važno je bilo i to da su u nj bili vješto uključeni elementi poganskih vjerovanja (kult Marije treba u svakom slučaju shvatiti djelomice i kao takmičenje s kultom Izide) i prakse, a kršćanska je crkva preuzela i različita poganska kultna mjesta i njihove svetkovine (tako je naprimjer 25. prosinca / decembra[5] bio blagdan Sunca, dies Solis). Najzad je i postojanost u vrijeme progona ojačala kršćansku samosvijest.
Nakon što je u 311. godini car Galerije službeno potvrdio pravo kršćana da nesmetano djeluju (edikt o toleranciji), našlo se zatim careva koji su kršćanskoga boga namjesto nekoga od tradicionalnih bogova učinili svojim naročitim bogom zaštitnikom. Na taj je način Konstantin I postao pomagačem kršćana, jer mu se njihova crkvena organizacija kao dodatno načelo reda mogla učiniti korisnom.
S konačnim učvršćenjem Konstantinovske dinastije (325) bila je osigurana i nadmoćnost kršćana; poganske vjere koje su na mnogim mjestima još imale svoja uporišta (naročito u gradu Rimu) sve više su bile potiskivane. Pod Teodozijem I (379-395) kršćanstvo je priznato službenom državnom vjerom. Ali tek na početku 6. stoljeća nestali su posljednji ostaci poganske pobožnosti. ...
Iz naprijed navedenog citata vidimo kako se kršćanstvo afirmisalo u Rimskoj državi u periodu dugom tri stotine godina, u kojem su se smjenjivali periodi relativne tolerancije i otvorenih brutalnih progona, i kako je dolazilo do mijenjanja i prilagođavanja kršćanske vjere u želji da se ona približi dušama ranijih mnogobožaca,[6] kako običnom svijetu, tako još više carevima i ostalim moćnicima i uglednicima.
Nakon što je kršćanstvo zvanično proglašeno za službenu vjeru Rimskog carstva, uslijedio je period razračunavanja između različitih teoloških pravaca unutar kršćanstva, ali i između kršćanskog i islamskog mišljenja po pitanju istinske Isaove, alejhisselam, vjere, period u kojem su putem crkvenih Koncilâ utemeljene osnovne dogme kršćanstva, dogme koje su prisutne i dan danas, a sadržane su u vjerovanju u tri božanske osobe: oca, sina i svetog duha; vjerovanju u otjelovljenje dragoga Boga na Zemlji kroz formu sina Svojega; vjerovanju u mučeništvo i raspeće Božjeg sina čijom žrtvom su otkupljeni grijesi čitavog čovječanstva, ali samo onih koji to prihvate kroz sakrament krštenja putem kojega se učlanjuju u instituciju Crkve; vjerovanju u Crkvu kao ekskluzivnog posrednika između Isusa, odnosno dragog Boga, i čovječanstva, a koja time predstavlja jedinu šansu za spasenje, saglasno vjerovanju u žrtvu Isusovu za otkup grijeha Adamovog potomstva; neuzubillah.
Prema tome, osnovna poruka ovakvo shvaćene vjere, odnosno bît kršćanstva, leži u vjerovanju da je Isa, alejhisselam, spasitelj i da se milost dragog Allaha može dosegnuti samo pristupanjem Crkvi, kao Isusovom ovlaštenom zamjeniku na Zemlji, i pokoravanju njoj; bitno je, dakle, samo biti član Crkve, a lično ponašanje je važno samo kao ''kućni red'' unutar Crkve i ono ne može osigurati spas onome ko nije u njezinom okrilju.
Ovakvo shvatanje velika je zabluda, jer je upravo suština Allahove vjere u tome da je samo dragi Allah, Milostivi, Svemilosni spasitelj i zaštitnik koji daje svako dobro i čuva od svakoga zla i nevolje; i da je upravo ključan odnos svakog pojedinca prema Allahu. Taj odnos će jedino biti ispravan onda kada se pojedinac potpuno preda i pokori Allahu,[7] u smislu da cjelokupnim svojim bićem i ponašanjem, svim mislima, riječima i djelima, u svako vrijeme i na svakom mjestu, izražava ljubav, pokornost i iskrenu odanost Allahu i Njegovom konkretnom poslaniku koji je poslat u to vrijeme. Dragi Allah je čovječanstvu slao Svoje poslanike i objavljivao Svoje Knjige, upravo zbog toga da bi ljudi imali konkretan putokaz, pouku, mudrost cjelokupnog života i, napose, Zakon koje će slijediti čineći dobro i zabranjujući zlo, ulažući napor i boreći sa na Allahovom putu da Njegova Riječ nad svim gornja bude.
Kada se jednom spozna ova istina o Allahovoj vjeri, koju On jedino priznaje i prima, tada sasvim postaje jasno kako je veoma opasno svako uljuljkivanje u vjerovanju da će spas doći samim pripadništvom nekoj skupini, pa bio to Odabrani narod, ili Crkva, ili čak Ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a bez vlastitoga truda, odricanja, napora i borbe u slijeđenju Objave.
Sve opasnosti koje sobom nosi ovakvo shvatanje i tumačenje Allahove Vjere, a koje je izraženo kod jevreja i kršćana, najbolje nam pokazuju ajeti časnoga Kur'ana:
Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mijesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! Allah, uistinu, voli one koji čine dobro.
Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: "Mi smo kršćani", ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani zaboravili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjega dana ubacili; a Allah će ih, sigurno, obavijestiti o onome što su radili.
O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na Pravi put im ukazuje.
Nevjernici su oni koji govore: "Bog je Mesih, sin Merjemin!" Reci: "Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji? Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može.
I jevreji i kršćani kažu: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi." Reci: "Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?" A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće, On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti.
O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš, nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika, da vam objasni, da ne biste rekli: "Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje!" Pa, došao vam je, eto, onaj koji donosi radosne vijesti i koji opominje. A Allah sve može. (5:12-19)
O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je!
Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok.
Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti: vjernike koji su dobra djela činili On će prema zasluzi nagraditi i još će im, iz obilja Svoga, više dati; a one koji su zazirali i oholili se na nesnosne muke će staviti i oni neće naći sebi, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača. (4:171-173)
Oni govore: "Milostivi je uzeo dijete!" Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete; ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! (19:88-93)
I kada Allah reče: "O Isa, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću staviti i na ovome i na onome svijetu i niko im neće moći pomoći." A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. Allah ne voli nasilnike. Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur'an mudri. Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!", i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! (3:55-60)
A kada Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: 'Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!'", on će reći: "Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: 'Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!' I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar ti si." Allah će reći: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i zauvjek će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!" Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može! (5:116-120)
Zatim smo, poslije njih, jednog za drugim naše poslanike slali, dok nismo Isaâ, sina Merjemina, poslali, kojem smo Indžil dali, a u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili, dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli, Mi im ga nismo propisali, u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali, oni o njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo, pa ćemo one među njima koji budu ispravno vjerovali nagraditi, a mnogi od njih su nevjernici. (57:27)
Iz navedenih ajeta, a i drugih vjerodostojnih izvora, jasno se razlučuje da među sljedbenicima Knjige, koji su većinom u zabludi, a mnogi i otvoreni poricatelji istine, ima jedna skupina koji su iskreni vjernici, moralni, čestiti, Allahu dragom iskreno odani i koji će, inša'Allah, na ahiretu biti spašeni.
Isto tako, vidi se da ni sudbina zabludjelih među njima, izgleda, ipak nije definitivno zapečaćena, odnosno da postoji još uvijek šansa za njih da se pokaju i nađu svoj spas u beskrajnoj Allahovoj milosti. Ta nada se temelji na dva elementa: čistom monoteizmu i iskrenosti u ljubavi i pokornosti Allahu; i odatle je, po našem mišljenju, sasvim realna mogućnost da svi oni, između sljedbenika Knjige (jevreja i kršćana), ali i svih ostalih ljudi i džina, koji budu imali iskrenu vjeru u jednog, jedinog Boga, dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, i koji budu moralni i čestiti, dobiju od dragog Allaha, Milostivog, Svemilosnog, ličnu uputu, i preko nje spas. Allaha dragog molimo za sve takve, i ljude i džine, za koje je On zadovoljan da Ga zamolimo, da Njegovu milost, uputu i spas nađu i na dunjaluku i na ahiretu.
Muslimani, sljedbenici Isaâ, alejhisselam
Veličina kušnje nošenja emaneta vjere i dunjalučkog života, koju je ljudski rod (Ademovo, alejhisselam, potomstvo) tako brzopleto prihvatio,[8] najbolje se vidi u činjenici da većina ljudi, osim u rijetkim izuzecima, slijedi puteve nevjerstva i grijeha. To je istina koju nam Kur'an časni potvrđuje u mnogim svojim ajetima. To je nešto što je pratilo sve Allahove poslanike, jer mnoge od njih njihovi narodi odbiše slijediti, a i onî poslanici i vjerovjesnici, poput Muhammeda i Musaâ, alejhimesselam, koju su u cijelosti uspjeli u svojoj dunjalučkoj poslaničkoj misiji, do uspjeha su došli tek nakon periodâ poricanja, odbacivanja, pa i ratovanja protiv njih od strane njihovih naroda.
Niti Isa, alejhisselam, nije, nažalost, bio izuzetak. Već smo vidjeli kako je većina njegovog naroda i ostalih koji su bili svjedoci njegove misije, zapala u zabludu po pitanju njegove ličnosti i onoga sa čime je on došao. Jedni su zapali u zabludu tako što su ga potpuno odbacili, a drugi su zapali u zabludu tako što su ga prihvatili na pogrešan način.
Broj onih koji su ga na ispravan način slijedili bio je, vjerovatno, osjetno manji od ove zabludjele većine. To su bili muslimani, istinski predani dragom Allahu, koji su pravilno shvatali suštinu ličnosti Mesiha Isaâ, alejhisselam, i smatrali ga samo Allahovim miljenikom, vjerovjesnikom i poslanikom. Oni su ispravno slijedili Indžil i nikoga i ništa nisu dragom Allahu ravnim smatrali. U skupinu muslimana su, izgleda, spadali samo havarijjuni i oni od sljedbenika koji su bili bliski Isau, alejhisselam, i havarijjunima. Samo su oni bili ti koji su izbjegli lavine laži koje su mnogobrojne šejtanske vojske pokretale u te tri sudbonosne godine prve etape poslaničke misije Mesiha Isaâ, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna. Jevreji su ih potpuno odbacili optuživši ih da slijede čarobnjaka i nositelja razdora zajednice Benu Israila. Kršćani su jedno vrijeme bili skupa sa njima, ali su kasnije nepomirljive razlike u shvatanju i poimanju ličnosti Isaove, alejhisselam, učinile da su se ove dvije skupine nepovratno razišle.
Primjer položaja i života muslimana u prvim godinama i decenijama nakon uzdignuća Isaovog, alejhisselam, su životi dvojice havarijjuna, Petra i Barnabe.
Veličina ličnosti havarijjuna Petra i snaga njegove vjere lijepo se može vidjeti i po tome kako je on dobio to ime. Naime, Mesih Isa, alejhisselam, je Šimuna, sina Jonina, ribara sa Galilejskog jezera nazvao Petar zbog njegove čvrste i nepokolebljive vjere.[9] Prema tome, njegovo ime ukazuje na to da je bio jedan od havarijjuna, vjere poput stijene snažne, i blizak Mesihu Isau, alejhisselam. Doduše, Evanđelje po Barnabi navodi jedan slučaj kada je on zamalo otišao u zabludu:
... Poslije pashe Isus ode iz Jerusalema i uđe u granice Cezareje Filipi. Poslije toga kad mu je anđeo Gabriel rekao o zavođenju, koje je počelo među svjetinom, on upita svoje učenike, rekavši: ''Šta ljudi kažu o meni''?
Oni rekoše: ''Neki kažu da si ti Ilija, drugi Jeremija, a mi da si jedan od starih proroka''.
Isus upita: ''A vi, šta vi kažete da sam ja''?
Petar odgovori: ''Ti si Krist, sin Bogov''.
Tad Isus bi ljut i s gnjevom ga prekori, rekavši: ''Odlazi i napusti me, jer ti si đavo i tražiš da učinim prekršaj''.
I on preplaši jednaestoricu, rekavši: ''Jao vama ako ovo vjerujete jer mi je Bog dao veliko prokletstvo protiv onih koji ovo vjeruju''.
On je bio rad da odbaci Petra; nato jedanaestorica preklinjaše za njega Isusa, koji ga ne odbaci nego ga još jednom prekori, govoreći: ''Pazi da nikad više ne kažeš takve riječi, jer će te Bog prokleti''!
Petar zaplaka i reče: ''Gospodaru, govorio sam ludo, preklinji Boga da mi On oprosti''.
Tad reče Isus: ''Ako Bog nije htio da se pokaže svom sluzi Mojsiju niti Iliji, kojeg je tako volio, niti bilo kojem proroku, zar ćete misliti da bi se Bog pokazao ovoj bezvjernoj generaciji? Ali, zar ne znate da je Bog stvorio sve stvari iz ničega samo sa jednom Rječju, a svi ljudi imaju svoje porijeklo iz komada ilovače? Pa kako će Bog imati sličnost čovjeku? Jao onima koji dopuštaju sebi da ih Satana obmane''!
Rekavši ovo Isus je molio Boga za Petra, jedanestorica i Petar su plakali i govorili: ''Tako budi, tako budi, o blagoslovljeni Gospode Bože naš''.
Poslije toga Isus ode u Galileju da bi ovo zaludno mišljenje, koje je običan puk počeo da drži o njemu, bilo ugašeno.
(Evanđelje po Barnabi, 70) ...
S obzirom na to da, nažalost, ni Evanđelje po Barnabi nije sasvim tačno (o tome ćemo, inša'Allah, nešto više reći u nastavku), samo Allah dragi zna šta je i kako je bilo, ali čak i da je ovo potpuno vjerodostojno, to samo pokazuje da od kušnji i opasnosti od skretanja sa pravog puta nisu pošteđeni ni najveći vjernici, a i prema ovome svjedočenju nimalo nije upitna Petrova vjera, jer se i po njemu on pokajao, te i dalje ostao jedan od najbližih sljedbenika Isaovih, alejhisselam.
Veličina Petrove vjere se pokazala u punom svjetlu u periodu nakon uzdignuća Isaâ, alejhisselam, na nebesa, kada se on, skupa sa Barnabom i ostalim havarijjunima, isticao u propovijedanju i širenju istine o Isaovoj, alejhisselam, vjeri širom Palestine i Male Azije, i sve do Rima. Petar bijaše rječit, mudar, dobrodušan i, baš po uzoru na njegovo ime, čvrst kao stijena na putu islama. Njegove riječi, nažalost kasnije od strane Crkve izmijenjene u smislu dogmi današnjeg kršćanstva, i dan danas čine veoma značajan dio Novog zavjeta unutar Djela apostolskih. Bijaše veoma omiljen među Isaovim, alejhisselam, sljedbenicima u Judeji i vjerski poglavar muslimana Jerusalema. Nakon toga je jedno vrijeme bio vjerski poglavar muslimana u Antiohiji, a posljednje godine svog dunjalučkog života proveo je predvodeći muslimane u Rimu. Petar je okončao svoj život u Rimu gdje je negdje oko 64 ili 65 godine nove ere pogubljen tako što je, kako se prenosi, razapet naglavačke na križ. Vidimo kako je njegov čestiti život imao svoj dunjalučki završetak u sticanju deredže šehida, mučenika na Allahovom putu, a dragi Allah najbolje poznaje robove Svoje.
Druga značajna ličnost među muslimanima, sljedbenicima Isaovim, alejhisselam, je havarijjun Barnaba. Njegovo ime se samo uzgred spominje u Novom zavjetu u okviru Djela apostolskih i to vezano za vrijeme njegovog druženja sa Pavlom. Kasnije njegovo ime iščezava iz novozavjetnih tekstova, onih koje danas Crkva prihvata. Razlog ovome je jasan, a to je njegovo evanđelje, po kome je on za nas posebno interesantan.
Evanđelje po Barnabi danas, po odluci Crkve, spada u tzv. apokrifna evanđelja, odbačena i proglašena neispravnim. Zbog toga je dugo vremena bilo zaboravljeno, ali se u našem vremenu ono pojavilo na svijetlu dana (kasnije ćemo, inša'Allah, citirati tekst koji govori o tome kako je ono došlo do nas), pa je prevedeno i na bosanski jezik. Prevod je načinio Mustafa Mlivo (kod prvih izdanja pod pseudonimom Esed Bošnjak) sa engleskog jezika. Prevodilac ga je stavio na internet tako da se, u vrijeme pisanja ove knjige, može naći na adresi: www.quranm.multicom.ba/barnaba; odakle smo ga i mi preuzeli te koristili kao jedan od izvora ovog teksta.
Evanđelje po Barnabi se ističe po tome što je u njemu na jasan i precizan način navedena istina o Isau, alejhisselam, da je on samo Allahov rob, miljenik i poslanik poslat Benu Israilu. Čitavo Evanđelje čvrsto stoji na principu čistog monoteizma i u njemu je uzdignuće Isaovo, alejhisselam, opisano na način koji je potpuno u skladu sa ajetima časnoga Kur'ana. U njemu je najavljeno i buduće poslanstvo posljednjeg od Allahovih poslanika, koji je precizno imenovan po svome istinskom imenu Muhammed (neka je Allahova beskrajna milost i ljubav nad njim).
Iz navedenog smo ubijeđeni da je ovo Evanđelje mnogo, mnogo bliže istini, nego li ijedno drugo do kojeg mi danas možemo doći, pa smo ga zato i koristili kao izvor. Međutim, na ovom mjestu moramo istaći da, nažalost, niti ono nije sasvim vjerodostojno.
Naime, nama, koji svjedočimo da je Kur'an čista i nepatvorena Allahova Riječ, upravo Kur'an časni mora biti kriterij i mjerilo tačnosti, pouzdanosti i vjerodostojnosti svih drugih knjiga i tekstova. Maločas rekosmo da je kvalitet Evanđelja po Barnabi u tome što o osnovnim, suštinskim stvarima po pitanju Isaâ, alejhisselam, govori u skladu sa Kur'anom. Međutim, ono u nekim svojim dijelovima nije u skladu sa ajetima časnog Kur'ana i zbog toga nije ni sasvim vjerodostojno. Te razlike se sasvim jasno vide u dva slučaja:
Prvo, Evanđelje po Barnabi prenosi istu pripovijest o rođenju Isaovom, alejhisselam, kao i kanonska evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu (rođenje u štali u Betlehemu, pojava zvijezde na nebu, posjeta mâga itd.), dok nam ajeti Kur'ana (navedeni su u dijelu ove knjige koji govori o rođenju Isaovom, alejhisselam) kazuju istinu koja je sasvim drugačija.
Drugo, Evanđelje po Barnabi, koliko je nama poznato, uopće ne ističe veoma značajan detalj iz Isaovog, alejhisselam, života, a to je spuštanje trpeze sa neba. Ajeti Kur'ana (5:112-115) jasno opisuju taj veličanstveni događaj i pošto je on vezan upravo za havarijjune, Barnaba ga nikako nije mogao propustiti, a i ako je kojim slučajem bio odsutan, sigurno je saznao o tome od ostalih havarijjuna, pa ga nikako nije mogao ispustiti iz svoga svjedočanstva Isaovog, alejhisselam, života.
Mi ovim ne želimo dovesti u pitanje vjeru i iskrenost samog Barnabe, (sačuvao nas Allah dragi toga da mi sudimo o vjeri drugih ljudi, pogotovo ljudi koji su se družili sa Allahovim poslanicima) niti vjerodostojnost onoga što je on zaista napisao, ali se smatramo obaveznim upozoriti sve čitaoce ovog Evanđelja na ove činjenice, upravo zbog toga što je ono napisano na jedan veoma upečatljiv način, koji je, u što smo se i lično uvjerili, sladak ljudskim srcima i zna ostaviti dubok trag u njima.
Ono na šta još želimo upozoriti je to da, čak i kada bismo imali u rukama originalni Indžil, njega nikako ne bi smjeli miješati sa Kur'anom, koji je nama u cijelosti dovoljan. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je jednom prilikom, kako nam prenosi jedan hadis, zatekao Ebu Bekra, radijallahuanhu, kako čita neke vjerske knjige Benu Israila i upozorio ga je da, i kad bi se Musa, alejhisselam, vratio na Zemlju, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da slijedi Kur'an i Sunnet Muhammeda, alejhisselam.
Prema tome, naša srca u cijelosti moraju biti okrenuta Kur'anu i Sunnetu, a vjerske knjige starih oblika islama i, pogotovu, vjerske knjige judaizma i kršćanstva možemo koristiti samo kao ''zanimljivo štivo'', a nikako ne kao izvor našeg vjerovanja i našeg prakticiranja vjere.
Naravno da Allaha dragog iz srca molimo da podari iskren nijjet našem voljenom i poštovanom bratu Mustafi Mlivi u svim njegovim poduhvatima (pogotovu u njegovom vrijednom prevodu Kur'ana časnoga), da ga obaspe Svojom milošću na obadva svijeta, oprosti mu grijehe i uvede ga u Džennet; a ovom prilikom želimo citirati još dva teksta koja je on preveo sa engleskog jezika, a koja govore o životu Barnabinom kao i o tome kako je Barnabino evanđelje došlo do nas. Ovi tekstovi nalaze se u dodacima njegovog prevoda Evanđelja po Barnabi. Nama trenutno nije poznat izvor odakle ih je Mlivo uzeo, ali ih želimo citirati jer se iz njih mogu saznati neke interesantne stvari vezano za pitanje šta se sve dešavalo sa muslimanima u vrijeme između Isaâ, alejhisselam i Muhammeda, alejhisselam.
Prvo citiramo tekst pod naslovom ''Barnabin život i poruka'':
... Barnaba je bio Jevrej rođen na Kipru. Njegovo ime je bilo Josip, a zbog njegove odanosti stvari Isusovoj, drugi apostoli su mu dali nadimak Barnaba. Ovaj izraz se različito prevodi kao: “Sin utjehe”, ili “Sin podsticaja”. On je bio uspješan propovjednik sa magnetičnim karakterom. Svako ko je bio mučen sukobom načela nalazio je utjehu i mir u njegovom društvu. Njegova veličina kao čovjeka koji je bio blizak Isusu, učinila ga je istaknutim članom male grupe učenika u Jerusalemu koji su se okupili nakon iščeznuća Isusa. Oni su se držali Zakona proroka, za koji je Isus došao “ne da uništi, nego da ispuni.” (Matej 5:17).
Oni su nastavili da žive kao Jevreji i prakticirali su ono čemu ih je Isus poučio. Bili su odani i praktični Jevreji i oni su se od svojih komšija razlikovali samo po svojoj vjeri u Isusovu poruku. U početku se nisu organizovali kao zasebna sekta i nisu imali vlastitu sinagogu. U Isusovoj poruci nije bilo ničega, kako su oni shvatili, što bi činilo potrebnim raskid sa judaizmom. Ipak su navukli neprijateljstvo nasljednih prava među jevrejskim višim staležom. Sukob između Jevreja i Isusovih sljedbenika su počeli Jevreji, jer su osjećali da će kršćani potkopati njihovu vlast.
Jaz je počeo progresivno da se proširuje. Za vrijeme opsade Jerusalema u 70. godini kršćani su napustili grad i odbili da uzmu učešća u pobuni Bar Kahbe u 132. godini. Ta dva događaja su iznijela na površinu razliku između kršćana i Jevreja.
Pitanje Isusovog porijekla, njegova priroda i veza sa Bogom, koje je kasnije postalo važno, nije se postavljalo među tim prvim učenicima. Da je Isus bio čovjek natprirodno nadaren od Boga, bilo je prihvaćeno bez pitanja. Ništa u riječima Isusovim i događajima u njegovom životu nije ih navelo da modificiraju ovo gledište. Prema Aristidu, jednom od prvih apologetičara, obožavanje prvih kršćana je bilo čišće monoteističko nego u Jevreja.
Sa obraćanjem Pavla otvorio je se novi period u kršćanskoj teologiji. Pavlova teologija je bila zasnovana na njegovom ličnom iskustvu interpretiranom u svjetlu savremene grčke misli.
Teorija otkupljenja je bilo dijete njegovog mozga, vjerovanje sasvim nepoznato Isusovim učenicima.
Pavlova je teorija donijela kao posledicu obožavanje Isusa.
Pavlovski period u istoriji kršćanske Crkve je vidio izmjenu scene i principa. Umjesto učenika koji su sjedili uz noge Isusa, nova figura koja nije poznavala Isusa, je došla u prvi plan. Umjesto Palestine, Rimsko carstvo je postalo scenom kršćanske aktivnosti. Umjesto da naprosto bude sekta judaizma, kršćanstvo ne samo da je postalo nezavisno od judaizma već je postalo nezavisno i od samog Isusa.
Pavle je bio Jevrej i stanovnik Tarza. Dugo vremena je proveo u Rimu i bio je njegov građanin. On je smanjio pritisak koji je rimska religija imala na mase. Intelektualci su bili pod uticajem Platona i Aristotela. Čini se da je Pavle osjetio da neće biti moguće obratiti mase u Rimskom carstvu bez međusobnih udešavanja. Međutim, njegova praktična mudrost nije bila prihvatljiva za one koji su čuli i vidjeli Isusa. Ipak, uprkos njihovoj razlici, oni su odlučili da rade zajedno za opštu stvar.
Prema zapisima u Djelima apostolskim, Barnaba je predstavljao one koji su postali lični učenici Isusovi, a Pavle je sarađivao s njima izvjesno vrijeme. Ali, oni su se konačno razišli. Pavle je želio da se raspuste zapovijedi date preko Mojsija o stvarima za jelo; on je želio da se napusti zapovijest data preko Abrahama vezana za obrezivanje. Barnaba i drugi lični učenici se nisu složili. Slijedeće rečenice iz Djela apostolskih daju nagovještaj razdora:
“A neki ljudi koji siđoše iz Judeje poučavaše braću i govoraše: 'Vi se ne možete spasiti, izuzev ako budete obrezani po Mojsijovom običaju'”.
“Kad Pavle i Barnaba imaše ne mali razdor i rasprave s njima, oni odrediše da Pavle i Barnaba odu u Jerusalem k apostolima i starješinama radi ovog pitanja”. (Dj 15:1 i 2).
Nakon ovog razdora došlo je do razdvajanja puteva. U Djelima apostolskim Barnaba iščezava nakon razdora, zato što su Djela pisali sljedbenici Pavlovi.
Zbog Pavlovog kompromisa sa rimskim vjerovanjima i legendama, pavlovski kršćani su rasli brojno i rasli po snazi. Kasnije je dostignuta faza kad su kraljevi kršteni kao pijuni za dalje ciljeve Crkve.
Sljedbenici Barnabe nikada nisu razvili centralnu organizaciju. Ipak zahvaljujući odanosti njihov broj se povećao vrlo brzo. Ti kršćani su navukli bijes Crkve i učinjen sistematski napor da se oni unište i da se izbrišu svi tragovi njihovog postojanja, uključujući knjige i crkve. Lekcija istorije je, pak, da je vrlo teško silom uništiti vjeru.
Njihov nedostatak organizacije je postao izvor snage, jer ih nije bilo lahko pokupiti jednog po jednog.
Moderna istraživanja su izbacila na svjetlo činjenice o tim kršćanima. Oni su kao brijegovi talasa, i gledajući u njih čovjek može zamisliti čitavo tijelo okeana još nevidljivog.
Do četvrtog stoljeća postojala je sekta poznata kao Hypisistarianci koji su odbijali da obožavaju Boga kao oca. On je bio Najveći od svega i niko Njemu nije bio ravan.
Pavle iz Samaste je bio episkop u Antiohiji. On je bio stava da Krist nije Bog nego čovjek i prorok. On se od proroka koji su došli prije njega razlikovao po stepenu i da Bog nije mogao postati čovjek suštinski.
Zatim nailazimo na drugog episkopa Antiohije, Lukijana. Kao episkop, njegov ugled o svetosti nije bio manji od njegove čuvenosti, kao učenjaka. On se žestoko obarao na vjerovanje Trojstva. Izbrisao je svaki pomen Trojstva iz Biblije, pošto je smatrao da je to kasniji umetak koji se ne nalazi u prvim evanđeljima. Umro je mučenički u 312. godini.
Slijedeći do kog dolazimo je čuveni učenik Lukijana, Arije (250-336), po rođenju Libijac. Aleksandrijski episkop Petar ga je unapredio u đakona, ali ga je kasnije ekskomunicirao. Achilles, Petrov nasljednik je ponovo unapredio Arija kao svećenika. Aleksandar, slijedeći aleksandrijski episkop ga je ponovo ekskomunicirao. Arije je ipak sakupio dosta sljedbenika, te je postao glavobolja za Crkvu. Ako bi se držao izvan Crkve, on bi mogao biti velika opasnost po nju, a nije se mogao smjestiti u okviru Crkve pošto je želio da uspostavi jednoću i jednostavnost Vječnog Boga. On je vjerovao da Isus ipak, iako je nadmašio druga stvorena bića, nije iste supstance kao Bog. Bio je ljudsko biće kao bilo koji drugi čovjek. Arijevo učenje se proširilo kao pobješnjela vatra i potreslo sam temelj pavlovske Crkve. Kontraverza koja je vrila tristo godina, iznenada je postala požar. Nijedan čovjek se nije usudio suprostaviti organiziranoj Crkvi, ali Arije jeste, i ostao je glavobolja za nju bez obzira bio on unaprijeđen u svećenika ili bio ekskominiciran. Za ovo vremena, dva događaja (su) izmijenila istoriju Evrope.
Car Konstatin je stavio veći dio Evrope pod svoju vlast i drugo, on je počeo da pomaže kršćane bez prihvatanja kršćanstva. Za vojničkog tipa su vrlo konfuzne bile različite dogme u okviru kršćanske vjere. Kontraverza u carskoj palati nije bjesnila ništa manje žestoko. Izgleda da je kraljica majka bila naklonjena pavlovskom kršćanstvu, dok je njena sestra princeza Paulina bila učenik Arijev. Car se kolebao između dviju vjera. Kao upravljač on je jedino bio zainteresiran da ujedini sve kršćane pod jednu Crkvu. Baš u to vrijeme je sukob između Arija i episkopa Aleksandra bio tako proširen i žestok da je postao problem reda i zakona. Tako je imperator željan da održi mir u tek ujedinjenoj Evropi morao da interveniše.
U 325. godini je sazvan sastanak svih vjeroispovjesti kršćanstva u Nikeji (sada Isnik, selo). Biskup Aleksandar nije mogao da prisustvuje konferenciji, pa je on poslao svog zamjenika Atanazija, koji je naslijedio Aleksandra kao episkopa Aleksandrije. Konferencija je imala mnoge produžene sjednice. Imperator Konstantin nije mogao shvatiti sve implikacije crkvene konfrontacije, ali je bio načisto da mu je za održavanje mira u njegovom kraljevstvu bila potrebna pomoć i kooperacija Crkve. U skladu stim Atanazije je dobio podršku, a Arije je protjeran iz carstva. Tako je vjera Trojstva postala službena vjera imperije. Uslijedio je strahovit masakr kršćana koji nisu vjerovali u Trojstvo. Krivično djelo je bilo posjedovati Bibliju koju nije autorizirala Crkva, a prema nekim procjenama spaljeno je oko 270 različitih verzija Biblije. Princeza Konstantina nije bila sretna razvojem događaja.
Imperator je bio nagovaran da primi vjeru ljudi koje je pobio. Rezultat je bio da je Arije pozvan nazad 336. godine. Na dan kad je trebao da posjeti katedralu Konstantinapolja trijumfalno, on je iznenada umro. Crkva je to nazvala čudom. Imperator je znao da je to bilo ubojstvo. On je protjerao Atanazija i drugu dvojicu episkopa. Imperator je onda formalno primio kršćanstvo i bio kršten od jednog arijevskog episkopa. Tako je monoteizam postao službena religija. Konstantin je umro u 337. godini.
Slijedeći imperator Konstantan je takođe prihvatio vjeru Arija. U 341. godini u Antiohiji je održan sastanak gdje je monoteizam prihvaćen kao ispravna interpretacija kršćanske vjere.
Ovaj stav je potvrđen na jednom drugom skupu održanom u Sirmiumu 351.godine. Kao rezultat arianizam je bio prihvaćen od većine kršćana. Sv. Jerom je 359.g. pisao da se “čitav svijet čudio i stenjao našavši se arijevcom”.
U ovom kontekstu slijedeća važna figura je papa Honorije. Bio je savremenik poslanika Muhammeda a.s. i vidio je narastajuću plimu Islama, čija su načela nalikovala Arijevim. Pošto su mu međusobna ubojstva kršćana još bila svježa u pamćenju, on je razmišljao o povezivanju Islama i kršćanstva. U svojim pismima počeo da podržava doktrinu “jednog uma”, jer kad bi Bog imao tri neovisna uma, rezultat bi bio haos. Logički zaključak je ukazivao na vjerovanje u postojanje jednog Boga. Ova doktrina je ostala službeno neometana oko četvrt stoljeća. Papa Honorije je umro u oktobru 638. U 680. god. tj. 42 godine nakon njegove smrti održan je Koncil u Konstantinopolju, gdje je papa Honorije anatemisan. Ovaj događaj je jedinstven u istoriji papstva, kad je papu denuncirao naredni papa i Crkva.
Još dvije ličnosti ovakvog vjerovanja koje zaslužuju da se spomenu, bile su članovi iste familije. L.F.M. Sozzini (1525-1565) je bio žitelj Sinene. U 1547. godini on je došao pod uticaj Kamilloa, sicilijanskog mistika. Njegova fama se proširila u Švajcarskoj. On je izazivao Kalvina o dogmi Trojstva. Pojačavao je Arijevu doktrinu, poricao božanstvenost Isusa i odrekao se dogme istočnog grijeha i iskupljenja. Objekat obožavanja, prema njima, je mogao biti jedan i samo jedan Bog. Njega je slijedio njegov nećak F.P. Sozzini (1539-1604). U 1562. godini on je objavio rad o Evanđelju Sv. Ivana, poričući božanstvenost Isusa. U 1578.god. je otišao u Klansenburg u Transilvaniju čiji je vladar bio Ivan Sigisumund. Bio je protiv dogme Trojstva. Ovdje je episkop Francis David (1510 - 1579) bio žestoki anti-trinitarijanac.
Ovo je odvelo formiranju sekte Rakovački Katekizam, koja je dobila ime po Rakovu u Poljskoj. Ovaj grad je postao tvrđava vjere Arijeve.
Među današnjim kršćanima još uvijek veliki broj ljudi i žena vjeruje u jednog Boga. Oni nisu uvijek bučni. Zbog ogromne moći Crkve oni ne mogu da se izraze i među njima nema mnogo komunikacije.
Na kraju bi bilo interesantno citirati Atanazija, pobornika Trojstva. On kaže, kad god je silio svoje razumjevanje da razmišlja o božanstvenosti Isusa, njegovi naporni i beskorisni pokušaji su uzmicali, što je više pisao manje je bio sposoban izraziti svoje misli. Na jednom drugom mjestu on proglašava svoju vjeru kao: Ne postoje tri boga nego “jedan Bog”. ...
A sada vam, poštovani čitaoci, želimo citirati tekst pod naslovom ''Kako je preživjelo Evanđelje po Barnabi'':
... Evanđelje po Barnabi je bilo prihvaćeno kao kanonsko evanđelje do 325. godine.
Irenej (130-200) je pisao podržavajući čisti monoteizam i suprostavljajući se Pavlu zbog unošenja u kršćanstvo dogmi rimske paganske religije i platonske filozofije. On je obimno citirao Evanđelje po Barnabi radi podrške svojim stavovima. Ovo pokazuje da je Evanđelje po Barnabi bilo u opticaju u prvom i drugom stoljeću kršćanstva.
U 325. godini održan je Nikejski koncil gdje je naređeno da se sva orginalna evanđelja na hebrejskom pismu unište. Izdat je ukaz da će svako ko bude imao ovo Evanđelje biti kažnjen smrću.
U 383. godini Papaz je obezbijedio jedan primjerak Evanđelja po Barnabi i zadržao ga u svojoj privatnoj biblioteci.
U četvrtoj godini imperatora Zenoa (478.) otkriveni su posmrtni ostaci Barnabe i tu je na njegovim grudima nađen primjerak Evanđelja po Barnabi, pisanog njegovom vlastitom rukom. (Acia Sanctorum, Boland Junii, tom II, stranice 422 i 450, Antwerp 1698).
Izgleda da je čuvena Vulgata Biblija bazirana na ovom evanđelju.
Papa Siksto (1585-1590) je imao prijatelja Fra Marina. On je našao Evanđelje po Barnabi u privatnoj biblioteci pape. Fra Marino je bio zainteresiran jer je čitao spise Irinejeve u kojima je Barnaba obilno citiran. Talijanski rukopis je prošao kroz različite ruke, dok nije stigao "osobi visokog zvanja i autoriteta", u Amsterdamu, "za kojeg se u toku njegovog života često čulo da ističe visoku vrijednost ovog spisa".
Poslije njegove smrti on dolazi u posjed J.E. Kramera, kancelara kralja Pruske. U 1713. godini, Kramer je prezentirao ovaj rukopis čuvenom poznavaocu knjiga, princu Eugenu od Savoje.
U 1738. godini, zajedno sa prinčevom bibliotekom on se obreo u Hofbiblioteci u Beču. Ono sada tamo počiva. Toland u svojim "Miscellaneous Works" (štampanim posthumno 1747.) u tomu I, strani 380, napominje da Evanđelje po Barnabi još postoji. U poglavlju XV on upućuje na Glacijski dekret iz 496. godine gdje je "Evangelium Barnabe" uključeno u listu zabranjenih knjiga. Prije toga je ono bilo zabranjeno od strane pape Inocenta u 465. godini i dekretom Zapadnih Crkava u 382. godini.
Barnaba se takođe spominje u Stihometriji Nikifora (serijski br.3, Poslanica Barnabina....red 1,300), zatim ponovo na listi Šezdeset knjiga (Serijski br. 17, Putovanja i naukovanja apostola; Serijski br. 18, Poslanice Barnabine; Serijski br. 24, Evanđelje po Barnabi).
Grčka verzija Evanđelja po Barnabi je takođe nađena na usamljenom fragmentu. Ostatak je spaljen.
Foto-kopija ovog fragmenta izgleda ovako:
Latinski tekst su na engleski jezik preveli gospodin i gospođa Ragg, a bio je štampan na Clarendon Pressu u Oxfordu. Objavio ga je Oxford University Press 1907. Ovaj engleski prevod je misteriozno iščezao sa tržišta. Poznato je da postoje sada dva primjerka ovog prevoda, jedan je u Muzeju Britanije a drugi u Kongresnoj biblioteci, Vašington. Prvo novo izdanje na engleskom je bilo sa mikrofilmovane kopije Knjige u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, a dobijena je ljubaznošću prijatelja iz SAD. ...
Čini se da nam ova dva citirana teksta na jedan jezgrovit način daju sliku o tome kojim su se i kakvim historijskim tokovima razvijala vjerska i teološka mišljenja među ljudima koji su tvrdili da slijede Isaâ, alejhisselam.
Mišljenja smo da se na bazi svega ovoga može jasno iskristalisati istina da je današnje kršćanstvo, koje je nastalo na temeljima što ih je postavio Pavle, bazirano na udaljavanju od istinske Vjere koju je pripovijedao Isa, alejhisselam. Isto tako se razlučuje da su neke dogme današnjeg kršćanstva nastale kao rezultat nagodbe sa rimskim vladarima, kako bi se postigla njihova podrška. U takvim okolnostima vlast Rimskog carstva, a za njom i većina naroda, se okrenula Pavlovskom kršćanstvu, koje je tako postalo službenom vjerom carstva, i tako se proširilo širom Evrope. Kasnije, kada se raspalo Rimsko carstvo, kršćanstvo (Pavlovsko kršćanstvo) je bilo prihvaćeno od strane evropskih naroda i njihovih vladara. Tako je Evropa dobila svoj današnji kršćanski identitet kao i svojevrsno utemeljenje, a sa osvajanjem Sjeverne i Južne Amerike, kršćanstvo se proširilo i na ta područja.
U ovakvim historijskim okolnostima muslimani, istinski sljedbenici vjere Mesiha Isāa, alejhisselam, bivali su marginalizirani i često proganjani, a sve njihove knjige, do kojih je Crkva mogla doći, bile su spaljene ili na drugi način uništene. Međutim, voljom uzvišenog Allaha, Gospodara svih svjetova, njihovih knjiga i vjerodostojnih pomena o njima, ipak je ostalo u dovoljnoj mjeri da danas znamo da su postojali. Muslimani, stiješnjeni između rimskih careva i Crkve, morali su živjeti u tajnosti i mnogi su, najvjerovatnije, odlazili na rubove Rimskog carstva, što dalje od velikih gradova u kojima je vladala duhovna tama. Na jedno ovakvo razmišljanje upućuje nas to što je, koliko nam je poznato, većina kršćana Arabije, Palestine, Sirije, Libana, Egipta, Perzije, sjeverne Afrike, sve rubnih krajeva nekadašnjeg Rimskog carstva, kad je do njih došla poruka islama u formi Kur'ana časnoga i poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao konačne Allahove Objave svom čovječanstvu, dragovoljno prihvatila islam.
Da su neki od kršćana (a i jevreja) tih područja u bîti svoje vjere bili muslimani i prije nego što su prihvatili Kur'an časni i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, svjedoče nam sljedeći ajeti:
Oni kojima smo dali Knjigu prije Kur'ana, vjeruju u nj, a kad im se kazuje, govore: "Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani." (28:52,53)
Isto ovo nam svjedoče i vjerodostojne predaje o životu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a ovdje izdvajamo poznati slučaj monaha Behire, kojemu je data Allahova milost da vidi Čudo u kretanju oblaka iznad glave Muhammedove, alejhisselam, kada je on u dobi od devet ili dvanaest godina, idući u karavani za Siriju u pratnji Ebu Taliba, prolazio nedaleko od Behirine ćelije u području Busre. Tada je Behira prepoznao u liku dječaka iz Meke (u vrijeme kada Muhammed, alejhisselam, lično uopće nije bio svjestan svoje vjerovjesničke zbilje koju mu je dragi Allah još u praiskonu odredio) budućeg posljednjeg Allahovog poslanika, Njegove milosti svim svjetovima, onoga koji bijaše zapisan u Indžilu i istinskim knjigama koje imaju porijeklo od Isāovih, alejhisselam, učenika. A, upravo takve knjige je proučavao i Behira, što vrlo osnovano govori da je on bio jedan od muslimana, istinskih Isāovih, alejhisselam, sljedbenika, a dragi Allah najbolje zna.
Isti slučaj lahko bi mogao biti sa posljednjim od kršćanskih mudraca kom je hizmetio Selman el Farisi. Poznato je kako je taj mudrac, pred svoju smrt, uputio Selmana da ide u Arabiju, u ''mjesto između dva grebena lave'' i rekao mu da će se posljednji Poslanik, čije vrijeme već bijaše došlo, preseliti u to mjesto. Kasnije je Allahova odredba Selmana el Farisija odvela u Jesrib (kasnije Medina) koje je on prepoznao kao mjesto koje mu je opisano, i zadržala ga sve dotle dok se lično nije susreo sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, i postao jedan od najuglednijih ashaba.
Prema tome, mislimo da nam ovo jasno pokazuje kako se veliki broj muslimana, sklanjao na rubna područja Rimskog carstva u pravcu juga i jugoistoka.
Ovdje je interesantno zapitati se da li su se, a što iz prethodnoga logično proizilazi, muslimani, istinski sljedbenici Isaovi, alejhisselam, sklanjali na rubna područja carstva i u pravcu sjevera, i da li ih je možda bilo i u našim krajevima?!
Nije nam poznato da postoje neki relevantni historijski dokazi o tome, ali, pošto je poznato da ''historiju pišu pobjednici'', vjerujemo da se Crkva itekako potrudila da temeljito ukloni sve tragove o eventualnom njihovom bitisanju na ovim područjima.
U kontekstu ovoga nama je izuzetno interesantna narodna predaja o jednoj kamenoj ćeliji i grobnici koja se nalazi u selu Rataji kod Miljevine, osamdesetak kilometara jugoistočno od Sarajeva. Riječ je o jednoj stijeni u kojoj je uklesana mala prostorija, monaška ćelija, unutar koje se nalazi grobno udubljenje gdje je nekada bio pokopan onaj ko je tu boravio (nije nam poznato šta je bilo sa njegovim tijelom). Nekada je ta kamena ćelija, koju su muslimani iz tih krajeva nazvali ''turbe'', bila u sklopu seoske džamije koja je izgorjela i do temelja srušena u vrijeme hercegovačkog ustanka 1875 godine. Prema kazivanju, zabilježenom od strane stanovnika sela, u turbe (kamenu ćeliju) se ulazilo preko drvenih stepenica iz unutrašnjosti džamije, a iznad vrata je bio natpis: ''Hadži-Hasan, Isa pejgamberov ashab''.
Ovu predaju nalazimo zapisanu u knjizi Faruka Muftića pod nazivom ''Foča: stećci i nišani'', Šahinpašić, Sarajevo, 2000, na strani 18.
Da li je zaista jedan od muslimana koji su se družili sa Mesihom Isaom, alejhisselam, došao u naše krajeve, tu boravio i tu preselio na ahiret; da li je svjetlo islama bilo prisutno i u ta davna vremena na našim područjima; da li neke sličnosti bogumilskog vjerovanja sa islamom imaju izvornost u ovome?!
Sva ova pitanja intrigiraju srce i raspaljuju maštu, ali je, s obzirom na silna previranja uzrokovana pojavom i misijom Isaovom, alejhisselam, koja su potresala Rimsko carstvo,[1] sasvim logično pretpostaviti da niti naši krajevi nisu od toga bili izuzeti i da ova pitanja imaju potvrdan odgovor, a dragi Allah najbolje zna.
Dodatnu potvrdu ovome možda bi mogla dati još jedna predaja koja postoji među muslimanima Bosne i Hercegovine, a koja govori o tome da je jedna grupa od četrdeset stanovnika Bosne otišla u Medinu kod Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, gdje su svi, pred njim izgovorivši šehadet, primili islam. Na putu povratka njih trideset troje preselilo je na ahiret, a sedmero ih se vratilo u Bosnu. Ovu veoma interesantnu predaju spominje Midhat ef. Čelebić u svojoj knjizi ''Put Islama kroz prostor i vrijeme'', na strani 39.[2]
Prema tome, kao zaključak ovog dijela našeg osvrta na život i misiju Isaovu, alejhisselam, možemo kazati da je istina islama, itekako bila prisutna na Zemlji u vrijeme između prvog boravka Mesiha Isaâ, alejhisselam, i pojave Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Ta istina je saglasno ajetima Kur'ana časnog:
Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima (9:32);
ostala da živi među jednim brojem muslimana, istinskih sljedbenika Isaovih, alejhisselam, sve do pojave Muhammeda, alejhisselam, kada su se svi oni priključili njegovom Ummetu.
[1] Naši krajevi su u doba Isaovog, alejhisselam, prvog boravka na Zemlji bili u sastavu Rimskog carstva.
[2] Knjiga je objavljena u Zenici 1995 godine u izdanju tadašnje Ilmijje Bosne i Hercegovine.
[1] Citat je preuzet iz knjige ''Povijest svijeta od početka do danas'', strane 277-278, koju je izdalo ITP Naprijed u Zagrebu 1990 godine.
[2] U historiji se period od nekih 70 godina smatra relativno kratkim.
[3] Vidjeti Kur'an, 7:167
[4] Katakombe su sistem podzemnih hodnika sa bočno izdubljenim grobnicama koji se mjestimično šire u veće prostorije. U ranim etapama kršćanstva kršćani su se sahranjivali u pomenutim grobnicama na bočnim stranama hodnika, a u većim odajama su obavljali obrede i okupljali se da slušaju propovijedi. Kada je kršćanstvo postalo državnom vjerom katakombe su napuštene i relikvije prenešene u crkve koje su se tada počele slobodno graditi. U to doba uglavnom prestaje i običaj podzemnog sahranjivanja tako da katakombe ostaju van svake funkcije i značaja osim za arheologe i istraživače. Poznate su katakombe u Rimu i nekim drugim gradovima.
[5] Katolički praznik božić
[6] Primjer, naveden u gornjem citatu su paganski mitovi, kultna mjesta i svetkovine.
[7] Riječ ''islam'' na arapskom znači ''predanost i pokornost jednom, istinskom Bogu - Allahu''.
[8] Kur'an nam svjedoči kako je Allah emanet vjere bio ponudio nebesima, Zemlji i planinama, ali su se oni ustegli od toga dok je čovjek to lahkomisleno prihvatio, vidjeti ajet 33:72
[9] Izvorna riječ koju je Mesih Isa, alejhisselam, najvjerovatnije, upotrebio je riječ aramejskog jezika ''Kefa'', što znači stijena, a koja je kasnije prevedena na riječ grčko-latinskog porijekla ''Petar'' sa istim značenjem, i takva ostala u upotrebi.