Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (I dio): rođenje i djetinjstvo

Autor(i): 

 

Nuri Muhammedijje (svjetlost duha Muhammedova) – Allahov dar svim svjetovima
 
Abdullah ibn Abdulmuttalib, kako se prenosi, bijaše odsutan iz Meke u vrijeme dešavanja čuda sa pticama. Nešto prije toga otišao je sa jednom kurejšijskom karavanom u Palestinu, najvjerovatnije radi trgovine, tako da se u vrijeme zbivanja tog veličanstvenog događaja tamo nalazio. Pri povratku karavana je zastala u Jesribu na kraće vrijeme radi odmora, a Abdullah je odlučio posjetiti svoju rodbinu u oazi. Tamo se razbolio tako da je karavana morala nastaviti put u Meku bez njega.
Stigavši u Meku izvijestili su Abdulmuttaliba o Abdullahovoj bolesti i on je odlučio poslati najstarijega sina Harisa u Jesrib kako bi mogao hizmetiti svome najmlađem bratu za vrijeme bolesti i praviti mu društvo u povratku.[1] Međutim, još u praiskonu bijaše određeno da otac posljednjeg od Allahovih izaslanika čovječanstvu neće dočekati rođenje svoga sina, tako da je Haris po dolasku u Jesrib saznao da je njegov brat Abdullah već preselio na drugi svijet. Po Harisovom povratku velika tuga je zavladala u čitavoj Meki ali su, svakako uz Abdullahovu majku,[2] najveću bol osjećali Abdulmuttalib i Amina. Amina življaše kratko vrijeme sa svojim mužem tako da on ne mogaše steći bilo kakav značajniji imetak. Sve što je ostalo iza njega bilo je pet deva, malo stado ovaca i koza i jedna mlada ropkinja.
Međutim, i pored boli zbog gubitka svoga muža, i pored bojazni od prijetećeg siromaštva, Amina je osjećala smiraj u duši, neku tajanstvenu unutarnju toplinu i sigurnost u dubini svoga bića. Osjećala je da su ti neopisivo lijepi unutarnji osjećaji direktno vezani za djete koje je raslo u njezinoj utrobi. Ti osjećaji su bili izraženiji kako se primicalo vrijeme poroda, a kulminirali su kratko prije toga u dva slučaja: prvi put kada je jedne tihe noći Amina primijetila veliku svjetlost kako izlazi iz njezine utrobe, svjetlost pomoću koje je lahko mogla vidjeti veleljepne dvorce grada Busre u Šamu (bez obzira na ogromnu udaljenost od Meke); i drugi put kada joj je na začudan način rečeno: ''Zanijela si prvaka ovog ummeta; zato, kada ga rodiš, reci: 'Molim mu zaštitu od Jedinoga, da ga sačuva zla svakog zavidljivca!' Potom mu nadjeni ime Muhammed!'' [3]
Svjetlost koju viđaše Amina odraz je Nuri-Muhammedijje,Svjetlosti duha Muhammedova, koja predstavlja upotpunjenje Allahove dragocijenosti koju je On, hvaljen neka je, udahnuo od Svoga Ruha u Adema, alejhisselam:
 
I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njega udahnem od Svoga Ruha,[4] vi mu se poklonite!" (15:28,29)
 
Ovi ajeti časnoga Kur'ana jasno nam kazuju da je dragi Allah u Adema, alejhisselam, udahnuo od Svoga Ruha.
Mi to razumijevamo u tom smislu da je dragi Allah nešto Svoje, neku neizrecivu i svim ljudskim mjerilima neopisivu, plemenitu dragocijenost od Vlastitoga Ruha, pohranio u Adema, alejhisselam, a time i u čitavo njegovo potomstvo.
Taj veličanstveni Allahov dar koji uistinu potječe od Njegovog Duha, naravno ne čini čovjeka ni na koji način, neuzubillah, Njemu sličnim ili čak uporedivim Njemu. Čovjek ostaje čovjek, stvorenje dragog Allaha, ograničen i o svome Gospodaru i Stvoritelju apsolutno ovisan. Dakle, da to još jednom sasvim jasno istaknemo, čovjek posjedovanjem te Allahove dragocijenosti, tajanstvene i prelijepe, niti u najmanjoj mjeri ne učestvuje u Božanskoj biti, on je samo neizmjerno počašćen tim ''udahnućem od Allahovog Ruha'' što u njemu obitava, tom svjetlošću[5] pohranjenom u njegovom srcu, koja ga, ako je čovjek čuva, njeguje, čisti i razvija svojom iskrenom vjerom i ispravnim ponašanjem, duhovno uzdiže i približava Stvoritelju, dragom Allahu, čak i na deredže (stepene bliskosti) više nego li što su deredže meleka.
Vrhunac sjaja te svjetlosti, njezina punina, izražava se u Ademovom, alejhisselam, najvećem potomku, Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, savršenom čovjeku (insanu-kamil), odnosno u svjetlosti duha Muhammedova (Nuri-Muhammedijje) što je odaslana na Zemlju kao Allahov Rahmet (milost) svim svjetovima:
 
... a tebe smo (O, Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali. (21:107)
 
Osim što je činom rođenja Amininog mubarek sina na Zemlju izljevena nezamislivo ogromna milost dragog Allaha, Svemilosnog, njime je, takođe, ispunjeno drevno obećanje dato čovječanstvu preko njegovih prethodnika i drugova u zadaći, ostalih Allahovih vjerovijesnika i poslanika: obećanje o poslanju onoga čije je ime Adem, alejhisselam, u džennetu vidjeo ispisano slovima od svjetlosti, onoga koji je ispunjenje skrušene dove Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam,[6] onoga što bijaše nada posrnulim Israilćanima a olakšavajuća radost Musau i Harunu, alejhimesselam,[7] onoga čije ime spominjaše Mesih Isa sin Merjemin, alejhisselam,[8] onoga čijim izaslanjem Allahova vječna Vjera, sadržana u obožavanju samo Njega, Jednog, Jedinog i u potpunoj predanosti Njemu (islam), dobi svoju završnu upotpunjujuću ciglu[9] i konačnu važeću formu sadržanu u Kur'anu i Sunnetu odaslanim preko njega – Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
Veličanstvenu ljepotu i neizmjernu blagodat ovog mubarek rođenja jasno okusiše mnogi narodi, među njima, hvala dragom Allahu, i Bošnjaci, u godinama, decenijama, stoljećima, pa čak i milenijima, što uslijediše, kada Allahova vjera, islam, nađe stanište u njihovim srcima. Oni tu veličanstvenu ljepotu počeše obilježavati, a i danas to smjerno čine, spjevom mevluda kojim obilježavaju mubarek rođenje prije hiljadu četiri stotine i kusur godina:
 
... Proljetno veče na zemlju pade,
po nebu zvježđe blistati stade,
između zviježđa Mjesec se šeće
i blijeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.
 
Ko iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša!
Jer tako divne proljetne noći
vidile nisu ničije oči.
 
To vam je bilo prvog rebi-a
dvan'este noći - kad Arabija
naljepše dane u dnevnik piše
­i svježeg cv'jeća mirisom diše.
 
U Arabiji, nasred Hidžaza,
imade jedna mala oaza,
koja se zove Batha-u-Mekke;
u toj oazi, u kući sreće,
jedna lijepa i mlada žena
lagahno hoda, k'o da je sjena.
 
Zastane časak, pa opet pođe
dok tajni glas joj do uha dođe:
"Amina! De se na šilte spusti –
­i ove r'ječi odmah izusti:
Bože! Moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu škodio ne bi!"
 
Kada to reče, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na čarim' prirode topi,
dok sanak slatki oči joj sklopi.
 
Kad je zaspala, sanak je snila –
­i lijep prizor na snu vidila;
snila je kako meleka jata
na Zemlju slaze - i oko vrata
njezine kuće gledaju, vire –
­i tihim glasom uče tekbire.
 
Allahu ekber
 
U to od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruže –
­i pred nju počnu sipati ruže.
 
Lagahno kolo okolo kreću,
pjevaju radost, pjevaju sreću:
koja će tminu sa zemlje dići,
pa čak i do nas u Bosnu stići.
 
Bože milosni! I mi u Bosni –
­ko dan radosni - mevlud slavimo.
 
Dok se najednom otvore vrata:
na ruci držeć' čašu od zlata,
hurija jedna dođe i stade
i sretnoj majci čašu dodade.
To vam je čaša šerbeta bila
Sa rajskog vrela - sa Selsebila.
 
Kad popi čašu blažena mati,
iz njene kuće započe sjati
sv'jetlo, poput božanskog nura,
Kakono sjaše sa Sina Tura.[10]
 
U tome času hazreti Amina
Rodi k'o zlatnu jabuku sina.
 
Dobro nam doš'o, najveći sine,
arapskog roda i domovine!
Dobro nam doš'o, stari plemiću
Hašimoviću, Kurejševiću!
Koji će slabe dići na noge –
i lišit' ropstva narode mnoge!
Dobro nam doš'o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju!
Suri-Israfil kada zapuše,
u te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
ti griješniku pružićeš ruke.
 
Lekel-kurbu min mevlake, ja ešrefel-vera,
Ve ente li kullil-enbijai imamu
alejke minallahil-kerimi tehijjetun
Mubareketun makbuletun ve selamu
 
(Ti kod Boga ugleda imadeš,
o najbolji od sviju smrtnika,
ti si prvak Bož'jih poslanika!
Bog Predobri nek te blagoslovi,
iz Njegova vječnoga obilja –
­blagoslovom božanskoga milja!)
 
Dostojni vjere kazuju ljudi,
o kojim dobro predaja sudi,
Amina da je zborila strini,
koja je vjerna bila istini:
ko trudna žena, cijelo vr'jeme,
da nikad nije ćutila breme.
Poroda boli da čula nije,
Da je sve bilo poput vizije.
 
Kada iz slatkog sanka se prenu,
tamo i amo oči okrenu,
što u snu vidje, gleda na javi:
u sjaju trepti vas obzor plavi!
 
Još zadnje zvuke hurijske pjesme
čuje k'o žubor džennetske česme.
Jedan se spomen do drugog niže
i uvjerenju vodi je bliže.
 
A kada smotri dijete malo,
da je pokraj nje na ruke palo,
da usnam' miče kao da zbori,
da Vječno svjetlo s čela mu gori –
­uvidje da je blažena mati
čovjeka, kom će Svemoćni dati
Zadnje poslanstvo - da ljude zove
u krilo vjere Muhammedove.
 
O tome Tevrat izrično kaže,
a sa Tevratom Indžil se slaže:
Ahmed-Muhammed jednom će doći
­i ljudskom rodu otvorit oči.
Pokazaće mu zablude krute,
osv'jetliće mu istini pute ­–
sv'jetlom koje odvazda gori,
Koje za njega Svevišnji stvori –
­i Ademu ga stavi na čelo,
da njime svoje okruni djelo.
 
To sv'jetlo s Adema prešlo je na Šita,
od njega na oca naroda Semita,
odatle na pleme Benu Israila
dok ne dođe preko hazret-Ismaila
u pleme Kinane. I sad se pojavi
u prvotnom sjaju na mubarek-glavi
Mevla Muhammeda ibni Abdullaha
nosioca krune od sure-i "Taha".
 
Od Ummi Selleme Nevevi predaje
Tradiciju kojoj vjemost se priznaje:
"Amina veli da je više puta
kazivala njojzi o toj noći čuda:
za mevluda noć je tako sjajna bila,
da je ona svojim očima vidila
po cijelom Šamu palače i dvore,
gdje svijetle k'o da živim ognjem gore.
 
Mimo druge Bog je dao tu odliku
Muhammedu, Svome zadnjem poslaniku,
da osv'jetli njime ljudsko dostojanstvo
i staze, što vode u nebesko carstvo,
kojim idu duše dobrijeh muslima
do džennetskih bašča Adna i Naima,
gdje izvire Kevser i Selsebil teče,
gdje vječnog užitka nestanuti neće.
 
Bože Milosni! I mi u Bosni –
­k'o dan radosti - mevlud slavimo.[11] ...
 
Kada se mubarek dijete rodilo Amina je postupila onako kako joj je u snu prenešeno, te dovom svoga sina stavi u zaštitu Jedinog i dade mu ime Muhammed.
Ovaj mubarek događaj obilježen je nekim začudnim znamenjima koji su se desili u tom trenutku širom svijeta, pa tako Ibn Džerir et-Taberi u svojoj Povijesti, el-Bejheki u Dela'ilun-nubuwwe, es-Sujuti u el-Hasa'isul-kubra, i drugi, prenose kako se prilikom rođenja Muhammeda, alejhisselam, urušilo četrnaest trijemova Kisrina (Kserksova) dvorca u Perziji, kako je došlo do poniranja jezera Saveh (Savit) koje bijaše predmetom obožavanja, kako se ugasila vatra u Istahrabadu nakon hiljadugodišnjeg održavanja i obožavanja od strane medžusija (vatropoklonika), te kako se većina kipova koji stajahu oko Kabe prevrnula.[12]
O rođenju svoga sina Amina je odmah obavijestila Abdulmuttaliba koji je, čim je prije mogao, došao, uzeo u naručje svoga voljenog unuka i tako ga odnio do Kabe gdje je zahvalio Bogu za plemeniti dar.[13]
 
 
Boravak u pustinji
 
 
Među velikim gradskim arapskim porodicama i plemenima u ta vremena veoma prisutan bijaše običaj da se novorođena muška djeca daju porodicama iz onih pustinjskih plemena sa kojima je bila uspostavljena bliska saradnja i prisni odnosi, na izvijesno vrijeme u kome bi bili dojeni, a često i proveli jedan dio svoga djetinjstva. Motivi ovog običaja izgleda da su uglavnom bili sadržani u želji stanovnika gradova da im djeca očvrsnu i usvoje nužna znanja i vještine iz pustinjskog života, odnosno života u prirodnom ambijentu udaljenom od gradske komocije koja u izvjesnoj mjeri oslabljuje čovjeka otupljujući mu oštrinu i zamagljujući jasnoću prirodnih instikta i osjećaja. Provodeći jedan dio svog djetinjstva u pustinji gradski dječaci su, dakle, mogli dobiti zdravu i prirodnu osnovu razvitka vlastite ličnosti.
Sa druge strane, motivi beduinskih plemena da uzimaju gradske dječake na dojenje bili su izgleda više sadržani u izvijesnim materijalnim interesima. Ti interesi nisu bili direktni, jer se smatralo nemoralnim tražiti naplatu za dojenje i odgajanje djeteta u dogovorenom periodu, već indirektni s obzirom na to da je veza po mlijeku gradskog dječaka trajno vezala za porodicu svoje dojilje, koja mu je u stvari predstavljala rodbinu po mlijeku.
Rodbinska veza sa plemenom Kurejš za pustinjska plemena bila je od najvećeg značaja jer je bilo dobro znano da su Kurejšije, zbog Kabe, živjeli u duhovnom i materijalnom centru čitave Arabije, pa se kasnije, kada dječak odraste i stekne izvijesno bogatstvo, njegova rodbina po mlijeku mogla nadati značajnoj potpori. Stoga su kurejšijska djeca bila veoma atraktivna za preuzimanje na brigu i dojenje, tako da su karavane sa ženama iz pustinjskih plemena u pratnji njihovih muževa i skrbnika redovno dolazile u Meku da preuzmu djecu za dojenje.
Kratko nakon rođenja Muhammeda, alejhisselam, jedna takva karavana iz plemena Benu Sa'd ibn Bekr koji bijahu jedan ogranak velikog plemena Hevazin i življahu u području jugoistočno od Meke, kretala se u pravcu ovoga svetoga grada. Na samom začelju kolone nalazila se žena po imenu Halima kći Ebu Zuejba koja je putovala sa svojim mužem Harisom i tek rođenim sinom. Oni su bili prilično siromašni, a suša koja je tada trajala učinila je njihovu situaciju još složenijom. Vodili su sa sobom njihovu veoma staru devu čije je vime danima znalo biti suho, bez imalo mlijeka da se pomuze, a magarica na kojoj je Halima jahala bila je toliko iscrpljena da nikako nije mogla držati korak sa ostalim životinjama iz karavane, tako da su svako malo vremena svi morali zastajkivati i čekati da Halima pristigne kako je ne bi izgubili u pustinji. I Halimin tek rođeni sin bijaše iscrpljen i gladan, jer ona gotovo da i nije imala mlijeka u grudima, tako da je česti plač bebe uznemiravao njezine roditelje i držao ih po čitave noći budnim. S obzirom na takvo njihovo stanje oni, po dolasku u Meku, nisu imali šanse da dobiju neko dijete na dojenje, jer, iako se od beduina nije očekivalo veliko bogatstvo, ipak oni nisu smjeli biti ni previše siromašni. Halima tako za čitavo vrijeme svoga boravka u Meki nije bila u stanju dobiti niti jedno dijete na dojenje.
Sa druge strane ni Amina nije mogla naći dojilje za svoga sina, jer, iako je bilo znano da je mali Muhammed sin jedne od najpoznatijih i najčuvenijih porodica među Kurejšijama, svi su znali da je on siroče, bez oca od koga bi se mogla očekivati kakva potpora. Doduše, njegov djed je spadao među najuglednije Kurejšije, pa u neku ruku bio i njihov neformalni vođa, ali su svi znali da je Abdulmuttalib veoma star i da se nalazi u sutonu svoga života tako da se ni od njega nije mogla očekivati dugotrajnija pomoć. Iz ovih razloga svaka dojilja kojoj bi Amina ponudila svoga sina odbijala bi prihvatiti dijete. To je učinila i čak Halima.
Kada je preuzimanje djece bilo završeno i Benu Sa'dije se već počele spremati za povratak, velika milost dragog Allaha se spustila na Halimu i njezina muža, kada je ona, shvativši da je samo ona kao najsiromašnija dojilja ostala bez dojenčeta, iznenada odlučila uzeti ''ono siroče'' koje je opet jedino ostalo bez dojilje. ''Vratit ću se i uzeti ono siroče, možda nam Bog preko njega daruje neku blagodat'', rekla je, kako nam to predaje prenose, svome mužu. Njezin muž se složio tako da se Halima vratila Amini i uzela Muhammeda, alejhisselam, na dojenje.
Da su prihvatanjem tog siročeta odabrali najbolje i najblagodarnije dojenče koje su uopće mogli dobiti, Halimi i njezinu mužu postalo je sasvim jasno već u momentu kada ga je ona prvi put zadojila. Istog trena u njezine grudi nadošlo je mlijeko tako da su se i on i njegov brat po mlijeku do sitosti nahranili. Obje bebe su mirno zaspale tako da su Halima i Haris nakon dužeg vremena mogli mirno zakonačiti bez roditeljskih trauma i briga koje im je do tada donosio plač njihova gladnoga sina. Ljepota te noći im se još više povećala kada je Haris prišao onoj njihovoj staroj i iznemogloj devi, i ustanovio da joj je vime sada bilo puno mlijeka. Pomuzli su je i, napivši se mlijeka, mirno počinuli. Halima je kasnije izjavljivala da joj je ta noć bila jedna od najsretnijih u životu. Sutradan, kada su krenuli nazad, svi su sa čuđenjem ustanovili da je sada Halimina magarica išla tako brzo i snažno da nijedna druga jahalica nije mogla držati sa njom korak.
Ove blagodati su se nastavile i neprekidno trajale za svo vrijeme dok je Muhammed, alejhisselam, bio kod njih. Iako je u njihovom kraju vladala suša i bilo veoma malo ispaše i pojila za stoku, njihova stoka se uvijek vraćala sita, zdrava i jedra, sa vimenima punim ukusnog mlijeka, dok je stoka svih drugih, od gladi i žeđi iscrpljena, davala veoma malo mlijeka. Ostali pastiri su tada počeli da svoju stoku šalju na iste pašnjake na kojima pase Harisova i Halimina stoka, ali se opet njihova stoka vraćala gladna i iscrpljena dok je stoka dojilje malog Muhammeda redovno dolazila sita i bogata mlijekom.
Halimi je bez sumnje bilo jasno da je sva ta blagodat koju su uživali bila direktno prouzročena prisustvom kurejšiskog siročeta u njihovoj porodici, kojega je Bog, očevidno, obasipao velikim blagodatima, milošću i zaštitom. Iz tih razloga ona je poželjela da, i nakon isteka uobičajenog roka dojenja od dvije godine, zadrži kod sebe još neko vrijeme blagoslovljeno dijete. Prilikom susreta sa Aminom uputila joj je molbu da dijete ostane još koji par godina kod njih dok ne ojača. Amina je pristala i Halima se vratila sa mubarek dječakom u svoj zavičaj.
Međutim, ne bijaše suđeno da mali Muhammed ostane duže u pustinji jer je već bio istekao rok njegova boravka tamo koji je dragi Allah odredio. Sevep je bio jedan veoma zanimljiv događaj – prvo čišćenje mubarek srca[14] budućeg posljednjeg Allahovog poslanika čovječanstvu.
Jednog dana, nekoliko mjeseci nakon produženja roka, dok su Halima i Haris stajali ispred svog šatora a dječaci se igrali sa janjcima iza šatora, iznenada je do njih dotrčao njihov sin veoma uplašen i uznemiren. Kada su ga upitali šta se desilo dijete je uzbuđeno odgovorilo da su se iznenada pojavila dva lijepa mladića u bijelom, položila na leđa njegovog kurejšiskog brata po mlijeku, rasporila mu grudi i izvadila srce, dok je on čim je mogao doći sebi nakon šoka i ukočenosti odmah njima potrčao. Halima i Haris su potrčali iza šatora i zatekli malog Muhammeda, alejhisselam, kako mirno stoji gledajući u pravcu neba kao da nekoga pogledom svojim prati. Sa strahom su ga brzo pregledali i ustanovili da je dječak potpuno zdrav, bez i najmanje ranice na svome tijelu, ili pak traga nekog nasilnog akta. Jedino mu je među plećkama na leđima stajao biljeg, ali je on tu bio još od samog rođenja. Pitali su Muhammeda, alejhisselam, šta mu se desilo a on je odgovorio da su mu došla dva mladića, otvorila grudi i unutra nešto čeprkali, i zatim mu ponovo zatvorili grudi, dok on za svo to vrijeme nije osjetio nimalo bola niti straha, znajući da mu ta dvojica samo dobro žele i čine. Dijete, nepune tri godine staro, i pored svoje izrazite nadarenosti i bržeg razvitka u odnosu na svoje vršnjake, tada nije moglo potpunije objasniti šta se sve desilo prilikom te ''hirurške intervencije'' što ju je doživjelo. Godinama kasnije, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je podrobnije opisao pomenuti događaj: [15]
 
''Dođoše mi dva čovjeka, odjeveni u bijelo, sa zlatnom posudom punom snijega. Onda me položiše, i otvoriše prsa moja, izvadiše mi srce, pa iz njeg izdvojiše ugrušak crni, koji baciše. Onda snijegom opraše srce moje i prsa moja.'' [16]
 
A rekao je i ovo:
 
''Šejtan dotakne svakog sina Ademova kad ga rodi majka njegova, izuzimajući Merjemu i sina njezinog.'' [17]
 
Halima i Haris su možda u prvi mah pomislili da je sve to samo plod dječije mašte ili halucinacije na jarkom suncu, ali ih je upornost obadvojice dječaka u ponavljanju potpuno identičnog iskaza uvjerila da se uistinu nešto tajanstveno i začudno dogodilo njihovom kurejšijskom usvojeniku. Pobojali su se da dijete nije možda postalo opsihreno ili palo pod uticaj demona i u tom strahu odlučili da ga čim prije vrate njegovoj majci. Tako se desilo da su Halima i Haris neočekivano došli u Meku kako bi Amini vratili njezina sina.
Iznenadna njihova odluka da joj vrate sina, i to samo par mjeseci nakon jedva izmoljenog produžetka boravka djeteta, svakako da je bila jasan znak Amini da postoji neki viši razlog koji ih je na to nagnao. Nakon kratkog ispitivanja Halima je kazala Amini o čudnom događaju koji se desio njezinom sinu. Amina je smireno odgovorila da je to njoj sve normalno, jer je još od vremena trudnoće osjetila da njezino dijete živi pod velikom milošću, obilnim blagodatima i posebnom zaštitom dragog Boga.
Iako je tim riječima Amina uspjela umiriti uplašene beduine, ipak je zadržala svoga sina u Meki, a Halima i Haris se vratiše u svoj zavičaj. Na ovaj način se okončao period boravka Muhammeda, alejhisselam, u pustinji.
 
 
Siroče u djedovom naručju
 
 
Kada je Muhammed, alejhisselam, navršio šest godina njegova majka je odlučila da ga povede sa sobom u posjetu Jesribu. Njih dvoje, zajedno sa odanom ropkinjom Berekom, priključili su se jednoj karavani koja je išla na sjever i sa njima stigli u Jesrib, gdje su, smješteni u kućama svoje rodbine,[18] proveli izvijesno vrijeme. To su bili bezbrižni i nezaboravni dani dječije radosti za Muhammeda, alejhisselam. Kasnije je govorio kako se tada mnogo družio i igrao sa ostalom djecom, i da su ga ona naučila plivanju u jednom bazenu, kao i pravljenju i puštanju zmajeva.
Međutim, volja dragog Allaha bijaše da, nakon ovog perioda radosti, mubarek dijete očvrsne kroz još jednu plemenitu kušnju. Naime, kada su se vraćali iz Jesriba u Meku Amina se iznenada razboljela u mjestu Ebva nedaleko od Jesriba, gdje je nakon kraće bolesti preselila na budući svijet.
Dragi Allah najbolje zna svu ljepotu Njegove savršene mudrosti kojom je odredio da Njegov miljenik, koga je On inače odlikovao nad svim stvorenjima koliko je htjeo i učinio ga Svojim rahmetom (milošću) svim svjetovima, moradne podnijeti kušnju prerane majčine smrti i da, sa tek navršenih šest godina ostane siroče, bez ijednog roditelja. Ovdje se mogu izvući velike, zaista velike pouke, a jedna od njih, koja nam pada na um, mogla bi biti mudrost koja će kasnije biti ovjekovječena sljedećim ajetima plemenitog Kur'ana:
 
... Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. - Allah zna, a vi ne znate. (2:216)
 
Dakle, naša spoznaja dobra i zla, odnosno korisnog i štetnog, za nas i našu sudbinu, ograničena je i time manjkava. Mi nikada ne možemo znati stvari u njihovoj punini i cjelini, već isključivo onoliko koliko nas Sveznajući znanjem o tome počasti. Odatle mi ne možemo znati šta je uistinu dobro, a šta zlo po nas. Ako smo vjernici onda moramo prihvatiti da se uistinu sve, i ono što nama može izgledati dobro, i ono što nama može izgledati zlo, zbiva sa znanjem dragog Allaha, po Njegovoj odredbi i dopuštenju. Važnost ove činjenice može se vidjeti i u tome što je upravo ovo valjana ulema definirala kao šesti imanski šart, po kome naš iman (vjera) ne može biti valjan i potpun ako, nakon obaveznih svjedočenja da vjerujemo u Allaha (amentu billahi), u Njegove meleke (ve melâiketihi), u Njegove Knjige (ve kutubihi), u Njegove poslanike (ve rusulihi), u Sudnji Dan (vel jevimil-ahiri), isto tako obavezno ne posvjedočimo da sve što se zbiva, i dobro i loše, isključivo se zbiva po Allahovoj odredbi (ve bil qaderi, hajrihi ve šerrihi, minnallahi teala).
Prema tome, mudrost istinske vjere nam jasno kazuje da ne možemo i ne smijemo mi, ograničeni kakvi jesmo, sebi davati za pravo da, neuzubillah, sudimo o sudbini: da li je dobra ili loša, pravedna ili nepravedna, zaslužena ili nezaslužena, i slično tomu. Naprotiv, naše je da shvatimo da je sudbina određena od strane savršenog Odreditelja, koji je apsolutno čist i uzvišen od bilo kakve manjkavosti, ograničenja, zla ili nepravde, tako da je Njegova odredba uvijek apsolutno dobra, pravedna i savršeno valjana bez obzira na to da li mi to možemo vidjeti ili ne.
Stoga, ako je Allahov miljenik i Njegov resul, Muhammed, alejhisselam, sa svom svojom odabranošću, ugledom i deredžom što ih kod Rabba uživa, morao podnijeti takvu jednu kušnju da u ranoj mladosti ostane bez roditelja, odakle onda bilo kome od nas pravo da se srdimo i ljutito protestujemo kad nas dragi Allah nečim iskuša!? A On, zasigurno, nikoga ne kuša onim što dotični ne može podnijeti. Primjer ovoga je, takođe i Ejjub, alejhisselam, čija je kušnja općepoznata i velika pouka vjernicima (Kur'an, 38:43). Kada govori o ovome dragi Allah sasvim jasno ističe njegovu izdržljivost:
 
... Mi smo znali da je on izdržljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao! (38:44),
 
bez koje on ne bi ni bio iskušavan na taj način. Uz molbu dragom Allahu za oprost, usuđujemo se to kazati jer On jasno kaže:
 
Mi nikoga ne opterećujemo preko njegovih mogućnosti; u Nas je Knjiga koja istinu govori, i nikome se nepravda neće učiniti. (23:62)
 
Nakon ove digresije vraćamo se našoj temi.
Amina je ukopana u Ebvi,[19] a Bereka je, u društvu nekih putnika, vratila Muhammeda, alejhisselam, u Meku.
Sada je Abdulmuttalib preuzeo potpunu brigu nad svojim unukom i svi u Meki su vrlo brzo mogli uočiti kako se, od ranije dobro znana posebna ljubav Abdulmuttalibova prema Abdullahu, sada prenijela na njegovog sina, i to još jača i izraženija. Provodio je sa svojim unukom što je mogao više vremena, tako da su ih u Meki gotovo svaki dan viđali zajedno. Uvijek mu je radost, smiraj i posebno zadovoljstvo predstavljalo pogledom pratiti Muhammeda, alejhisselam, kako se igra, šta radi. Svatko od njegove brojne djece i unuka, iz velikog poštovanja prema njemu, izbjegavao je sjesti na šilte koje je bivalo Abdulmuttalibu svaki dan prostirano neposredno uz Kabu još od vremena kada je na snu dobio informaciju o mjestu Zem Zema, ali je Abdullahov mali sin uvijek mogao tamo da sjedne sa dopuštenjem i radošću svoga brižnog djeda. Abdulmuttalibu, koji je tada imao oko osamdeset godina, čak nije bilo ni malo ponižavajuće upitati svoga sedmogodišnjeg unuka za savjet i mišljenje o mnogim stvarima o kojima bi se raspravljalo u Kući za vijećanje Kurejšija, i to pred svim ostalim Mekanskim uglednicima. Kada bi ga ostali vijećnici sa čuđenjem pitali kako može tražiti i slijediti savjet maloga djeteta o tako važnim stvarima, on bi uvijek odgovarao: ''Velika budućnost stoji pred mojim sinom''.[20]
 
 
U Ebu Talibovom domu
 
 
Abdulmuttalib je umro dvije godine nakon Aminine smrti tako da je Muhammed, alejhisselam, u dobi od osam godina ostao i bez svog djeda koji ga je toliko mnogo volio i pazio.
Međutim, mubarek dječak nije ostao bez dužne ljubavi i pažnje jer je brigu o njemu sada preuzeo njegov amidža Ebu Talib, kojemu je taj emanet predao otac njegov, Abdulmuttalib, na samrti. Ebu Talib je preuzeti emanet brižno, vjerno i dosljedno čuvao čitav svoj život, tako da je Muhammed, alejhisselam, u njemu uvijek imao vjernog i brižnog staratelja, pomagača i zaštitnika, što će se kasnije naročito potvrditi u burnim vremenima njegove poslaničke misije kada je Ebu Talib uvijek bio uz njega i smjerno ga štitio, pa makar i po cijenu narušavanja odnosa sa svim ostalim Kurejšijama. I Fatima, Ebu Talibova žena, je mnogo voljela i pazila Muhammeda, alejhisselam, nastojeći da mu, što je više mogla, zamijeni njegovu majku. Resulullah bi kasnije za nju znao reći da je više voljela da njezina rođena djeca gladuju nego li on.[21]
Iz ovog perioda Muhammedovog, alejhisselam, života postoji predaja o još jednom velikom čudu (mu'džizi) vezanoj za njega. Naime, u Meki je bila posebno velika suša. Ebu Talib je, vjerovatno po nadahnuću, svoga mubarek bratića doveo do Kabe. Dječak je stajao naslonjen leđima na zid Kabe gledajući svojim očima ka nebu. Ubrzo su se počeli gomilati oblaci, a kada je Ebu Talib pokazao prstom na njega iz oblaka se prolomila velika kiša čijom vodom su napojeni svi stanovnici Meke i njihova stoka.[22]
 
 
Monah Behira
 
 
Kada je Muhammed, alejhisselam, imao devet ili pak dvanaest godina,[23] njegov amidža Ebu Talib odlučio ga je povesti sa sobom na putovanje u Siriju. Oformljena je karavana i njih dvojica su krenuli zajedno sa ostalim putnicima. Put do Sirije i općenito Sredozemlja iz Meke u ta vremena trajao je, koliko je nama poznato, oko mjesec dana kamiljeg hoda i zahtijevao je popriličan napor, a nije bio sasvim lišen ni opasnosti. U doba mira uglavnom nije prijetila velika opasnost od pljačkaških plemena (mada se uvijek moralo računati i na eventualno iznenadno kršenje važećeg sporazuma), ali je pustinja uvijek sobom nosila opasnosti od žeđi i divljih zvijeri. Međutim, i pored svih tih opasnosti, život jednog Kurejšije nije se mogao zamisliti bez trgovačkih karavana i putovanja kroz pustinju. Ebu Talibova želja da njegov bratić počne stjecati neophodna i dragocijena iskustva, uz sasvim vjerovatne molbe radoznalog dječaka, bila je presudna u njegovoj odluci da povede Muhammeda, alejhisselam, sa sobom.
Mekanske karavane su se uglavnom zaustavljale na već od davnina poznatim odmorištima, a jedno od uobičajenih bilo je u gradu Busri u Siriji. Odmorište se nalazilo na periferiji tog grada i na njemu je bilo izraslo jedno veliko drvo koje je pružalo dragocijenu hladovinu putnicima. U samoj blizini tog odmorišta nalazila se jedna monaška ćelija. Kada je karavana stigla na to odmorište monah Behira koji je u to vrijeme živio u ćeliji, Allahovom milošću i neizmjernom mudrošću, bio je nadahnut da uoči začudne znakove iz kojih je shvatio da se među njezinim putnicima nalazi budući Allahov poslanik. Ebu Bekr Siradžuddin na jedan sadržajan i jezgrovit način opisuje ovaj izuzetno zanimljivi događaj, pa smo se odlučili prirediti to poglavlje iz njegove knjige:
 
... Abdu l-Muttalibov imetak se smanjio krajem njegova života tako da je na samrti ostavio tek malo naslijeđe svakom od svojih sinova. Neki od njih, naročito Abdu l-Uzza, poznat kao Ebu Leheb, sami su stekli bo­gatstvo. Ebu Talib je, međutim, bio siromašan pa se njegov bratić osje­ćao dužnim da sam zarađuje za život. Zbog toga je čuvao ovce i koze i tako provodio dan za danom sam u brdima iznad Mekke ili padinama što se spuštaju u dolinu. Amidža bi ga ponekad poveo sa sobom na putova­nje. Jednom prilikom, kada je imao devet godina, ili po nekima, dvana­est, zaputili su se u jednome trgovačkom karavanu za Siriju.
U Busri, blizu jednog od odmorišta na kojem su se mekanski karavani redovno zaustavljali, nalazila se jedna isposnička ćelija u kojoj je iz generacije u generaciju živio po jedan kršćanski monah. Kad bi jedan umro, drugi bi zauzimao njegovo mjesto, naslijeđujući sve što je bilo u ćeliji, uključu­jući i neke stare rukopise. U jednom od njih je bilo zapisano drevno ka­zivanje da će se među Arapima pojaviti poslanik. Behira, monah koji je tada živio u ćeliji, bio je dobro upoznat sa sadržajem ove knjige koja mu je bila zanimljiva naročito zbog toga što je, kao i Vereka, i sam osjećao da će se dolazak Vjerovjesnika desiti za njegova života. Često je viđao mekanske karavane kako se približavaju i zaustavlja­ju nedaleko od njegove ćelije, ali ovaj mu je naročito privukao pažnju nečim što nikad ranije nije vidio: mali niski oblak se sporo kretao iznad njihovih glava tako da je uvijek bio između sunca i jednog ili dva putni­ka. Sa pojačanim zanimanjem je posmatrao kako se približavaju. Usko­ro se njegova znatiželja pretvorila u zapanjenost kad je vidio da se oblak prestaje kretati čim oni stanu, ostajući nepomičan iznad drveta pod ko­je su se sklonili, dok je i samo drvo spuštalo grane nad njima tako da su bili u dvostrukoj sjeni. Behira je znao da je takvo znamenje, mada ne­upadljivo, bilo od izuzetnog značaja. Ono se moglo objasniti samo ne­čim nadnaravnim, tako da je odmah pomislio na očekivanog poslanika. Je li moguće da je konačno stigao i da se nalazi među ovim putnicima?
Nešto ranije je ova monaška ćelija bila opskrbljena hranom i pićem pa je monah skupio sve što je imao i poslao poruku karavanu: "Kurejšije, pri­premio sam hranu za vas i molim vas da dođete kod mene, svi vi, mladi i stari, robovi i slobodni ljudi." Svi dođoše u njegovu ćeliju, ali usprkos onom što je rekao, ostaviše Muhammeda da im čuva kamile i stvari.
Dok su se približavali, Behira je proučavao njihova lica, jedno po jedno, ali ne vidje ništa što bi odgovaralo opisu iz njegove knjige, niti je izgledalo da je među njima onaj koji bi odgovarao veličini ona dva čuda. Možda nisu svi došli.
"Kurejšije", rekao je, "neka niko od vas ne ostane." "Nikog nismo ostavili," odgovorili su, "osim jednog dječaka, najmlađeg od nas." "Ne postupajte tako s njim," reče Behira," već ga pozovite da jede sa nama." Ebu Talib i drugi počeše se prekorijevati uslijed očite nerazboritosti. "Za­ista zaslužujemo ukor," reče jedan od njih, ''jer smo dozvolili da Abdulla­hov sin ostane, umjesto da ga pozovemo da nam se pridruži u gozbi," pa tako odoše kod njega, zagrliše ga i dovedoše da sjedne sa ljudima.
Samo jedan pogled na dječakovo lice bio je dovoljan Behiri da obja­sni ona čuda, a pažljivo ga posmatrajući za vrijeme jela, primijetio je da mnoga obilježja njegova lica i tijela odgovaraju opisu iz knjige. Kad su završili sa jelom, monah priđe svome najmlađem gostu i upita ga kako živi i šta sanja kao i općenito o njegovim poslovima. Muhammed mu spremno odgovori na sva pitanja, jer je Behira bio dostojan poštovanja, a njegova pitanja ljubazna i dobronamjema, te on bez oklijevanja rastvo­ri ogrtač kada ga monah konačno zamoli da mu pokaže leđa. Behira je već bio uvjeren, a sad dvostruko, jer je između njegovih plećki stajao znak koji je i očekivao da vidi, pečat poslanstva upravo onakav kako ga je njegova knjiga opisivala, i to na tačno naznačenom mjestu.
Okrenuo se prema Ebu Talibu: "U kakvom je srodstvu ovaj dječak s tobom?" ­upitao je. "On je moj sin", reče Ebu Talib. "On nije tvoj sin," reče mo­nah. "Ne može biti da je otac ovoga dječaka živ." "On je sin moga bra­ta," reče Ebu Talib. "A šta je sa njegovim ocem?" - upita monah. "Umro je," odgovori drugi, "dok je dječak još bio u majčinom trbuhu."
"To je istina," reče Behira. "Odvedite ovog dječaka natrag u svoju zemlju i ču­vajte ga od Židova, jer, Boga mi, ako oni saznaju ono što ja znam, zlo će mu nanijeti. Veliki se puti prostiru pred tvojim bratićem." ...[24]
 
Veoma je zanimljivo uočiti kako je Behira imao valjane svete spise u kojima su ostale izvorne informacije o Muhammedu, alejhisselam, što jasno upućuje na to da je on na ispravan način slijedio Indžil i duhovnu tradiciju Mesiha Isaâ, alejhisselam, odnosno da je bio musliman.[25]
Takođe je veoma zanimljivo uočiti njegovo upozorenje o opasnosti koja je mubarek dječaku prijetila od Židova iz čega se jasno vidi da je već u to doba, nažalost, većina Židova nosila tegobno breme ''poslaničkih ubicâ'' kao i ''prokletog naroda otvrdnula srca'', o čemu Kur'an časni jasno kazuje, ali i sasvim jasno ističe da se to nikako ne odnosi na čestitu manjinu iskrenih vjernika među njima, koji, svakako, imaju svoje mjesto kod dragog Allaha i odgovarajući udio u raskošu Njegove beskrajne milosti.[26]
Uvidjevši Behirinu mudrost i pronicljivost Ebu Talib je, kako nam to neke predaje kazuju, odlučio da ga posluša i tako se vratio sa Muhammedom, alejhisselam, u Meku. [27]
 
[1] U ta vremena na putu su vrebale razne opasnosti tako da se nastojalo izbjeći samostalno putovanje kad god se to moglo, pogotovu na većim rastojanjima.
[2] Abdullahova majka se, kako se prenosi, zvala Fatima i bila je iz redova moćnoga kurejšijskoga roda Mahzumija. Dragi Allah najbolje zna.
[3] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 31.
[4] Originalni izraz Kur'ana je: ''ve nefahtu fihi mir-Ruhi'' što doslovno znači: ''i udahnem u njega od Svoga Ruha (Duha)''
[5] Mi to sa ovim stepenom znanja i spoznaje zamišljamo kao neku svjetlost, a samo dragi Allah zna istinsku bit toga udahnuća od Vlastitog Ruha u Adema, alejhisselam, odnosno – čovjeka.
[6] Dove koju su Ibrahim i Ismail, alejhisselam, dragom Allahu upućivali prilikom gradnje Kabe, kada su tiho šaputali: Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!'' (Kur'an, 2:129)
[7] Olakšanje i nada koje dragi Allah dade, kada Ga Musa, alejhisselam, skrušeno zamoli prilikom zemljotresa na padinama Sinajske gore, nakon okončanja užasne vratolomije Benu Israila oličene u obožavanju zlatnog teleta: "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovijesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli. (7:156,157)
[8] Isa, alejhisselam, je sasvim jasno najavljivao dolazak ''Ahmeda'' (ime potpuno istog značenja ''hvaljeni'' kao i ''Muhammed'') nakon njega: A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći"; i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: "Ovo je prava vradžbina!" (61:6)
[9] Poznat je hadis u kome Muhammed, alejhisselam, ističe kako je njegovo poslanje na neki način samo ugradnja posljednje cigle u kući vjere koju izgradiše svi poslanici prije njega.
[10] Sina tur (Tur Sina) Sinajsko gorje; mjesto gdje se Bog Uzvišeni pokazao Musau, a.s., u obliku svjetla.
[11] Dio Mevluda koji je ''po muteber ćitabima spjevao Mirza Safvet (Safvet-beg Bašagić)''; Zbirka mevluda, El-Kalem, Sarajevo, 2003, str. 39-45.
[12] Ovo smo preuzeli iz teksta Kenana Čeme ''Kur'ansko-Poslaničke mu'džize'' koji, nadamo se sa zadovoljstvom i dopuštenjem dragog Allaha, poštovani čitaoci možete naći na ovom web sajtu.
[13] Prema nekim predajama, tom prilikom mu je Abdulmuttalib nadjenuo ime, a nadahnuće je dobio kroz jedan san što ga je usnio malo ranije. U tom snu je vidio veliki srebrni lanac kako izlazi iz njegove kičme, jedan kraj se gubio u nebeskim prostranstvima, drugi je bio zariven duboko u zemlju, jedan se gubio na istočnom horizontu a drugi na zapadnom. Iz lanca je izraslo veliko drvo sa gustom krošnjom i plodovima koji su sijali poput zvijezda na nebu. Uskoro su počele dolaziti nepregledne mase ljudi i sa istoka, i sa zapada, približavajući se tom drvetu i pokušavajući dosegnuti njegove svijetleće plodove. Tumačenje sna bilo je da će se iz njegova potomstva roditi mubarek dijete koje će hvaliti i voljeti i stanovnici nebesa, i stanovnici Zemlje, i sa istoka i sa zapada (što je vjerovatno sinonim za sve četiri strane svijeta, jer Arapi, kako se nama čini, termin ''od mašrika – istoka do magriba – zapada'' koriste u smislu svih strana svijeta, a dragi Allah najbolje zna). Zbog toga je svom unuku i nadjenuo ime sa značenjem ''Hvaljeni'' tj. ''Muhammed''. Da li je Muhammedu, alejhisselam, ime nadjenula njegova majka ili njegov djed, to dragi Allah najbolje zna, ali ono što je bitno uočiti u obje ove verzije je to da je ime Resulullahovo bilo određeno ''na nebu'' tj. da onaj ko mu je dao ime, bila to Amina ili Abdulmuttalib, nije odabrao ime po vlastitoj volji, već je bio nadahnut sa neba.
[14] Kasnije će se taj iznimno zanimljivi događaj, voljom dragog Allaha, ponoviti u noći Israâ i Mir'adža, neposredno pred početak tog nebeskog putovanja, o čemu će se kasnije, inša'Allah, govoriti.
[15] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 34.
[16] Leydenovo izdanje knjige ''Kitab at-Tabaqat el-Kebir'' Muhammeda ibn Sa'da (I/1, 96)
[17] Hadis kojega bilježi Buhari (LX, 54)
[18] Riječ je, najvjerovatnije, o porodici Abdulmuttalibove majke Selme iz roda Nedždžar plemena Hazredž, a dragi Allah najbolje zna.
[19] Muhammed, alejhisselam, kasnije nije propuštao priliku da obiđe majčin mezar i dadne oduška svojim emocijama, kad god bi se sa ashabima zatekao u blizini Ebve.
[20] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 36.
[21] Isto.
[22] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak'', str. 63., 64.
[23] Neki izvori navode jedan a neki drugi podatak, tako da nije pouzdano znano koliko je Muhammed, alejhisselam, imao godina u vrijeme zbivanja ovog događaja. U svakom slučaju pouzdano se zna da je bio još dječak i to je za ovu priču jedino značajno, a dragi Allah najbolje zna.
[24] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 37-38.
[25] S obzirom da je riječ o vremenu prije objavljivanja Kur'ana, svi oni koji su na valjan način (bez dogme o trojstvu, žrtvi ''Božijeg sina'' za otkup grijeha i ostalih novododatih elemenata kršćanske vjere i tradicije) slijedili Indžil i tradiciju Isaâ, alejhisselam, sasvim su bili u okrilju vječne, izvorne Allahove vjere, islama. U ovom smislu o Behiri smo već govorili u kazivanju o Isau, alejhisselam.
[26] O ovome smo nešto kazivali u kazivanju o Mesihu Isau, alejhisselam, u okviru naslova ''Jevreji u vremenu nakon Isaâ, alejhisselam''.
[27] Ima mišljenja da ga je vratio sa nekim momcima u Meku, a on sam ostao u Siriji dok nije završio poslove. Isto tako ima mišljenja da su ostali zajedno u Siriji, najvjerovatnije uz povećanu pažnju, sve dok nisu obavljeni planirani poslovi, nakon čega su se vratili u Meku. Allah dragi najbolje zna.
field_vote: