Medinska povelja

Napomena: 
Preuzeto iz knjige: "Povijest islamske kulture i civilizacije" Autor: Nijaz Šukrić
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

Negdje u isto vrijeme kad i bratimljenje, javlja se i u Medini jedan pisani dokument koga historičari nazivaju:

    • kitab (knjiga, pismo)

  • es-sahifa (spis, list) i

  • el-wesika (dokument, povelja). (knjiga, pismo) (spis, list) i (dokument, povelja).

(knjiga, pismo) (spis, list) i (dokument, povelja).

Njime je Allahov Poslanik (a.s.) želio ustrojiti sistem društvenog življenja, koji će biti okosnicom jedinstva stanovnika Medine. Postoji mišljenje da je ovaj, po Hamidullahu, prvi ustav "grada države" Medine, sastavljen između muhadžira i ensarija, a da su nakon toga prošireni članovi ovog ustava i na jevrejska i neka druga plemena nastanjena u Medini, po kojima im je zaštićen imetak, čast i vjera, a određeni prava i dužnosti.

Interesantno je uočiti da ovoj povelji nisu dovoljno pažnje posvetili ni hroničari Sire ni istraživači društvenog uređenja el-umme. Kao pisani dokument, nastao u vremenu i pod nazorom Poslanika, zanmaren je potpuno i od muhaddisa iz čisto "stručnih" razloga i uzusa hadiske znanosti. Naime, Povelja do nas dolazi u pisanom obliku a ne putem pouzdanog lanca sened prenosilaca, što se ne priznaje u znanosti hadisa. Slično je i s nekim drugim pisanim dokumentima iz vremena Poslanika, kojim muhaddisi nisu posvetili dužnu pažnju. Osim toga, jedini tekst Povelje dopro je do nas preko Muhammeda b. Ishaka b. Jessara (umro 150/667), najpoznatijeg pisca Sire, kog muhaddisi njegova vremena nisu voljeli. Čak je imao i sukob s Enesom b. Mailkom, čuvenim prenosiocem hadisa. Optuživan je za nepouzdanost u nekom svom ponašanju, što je imalo uticaja i na držanje docnijih muhaddisa i nepovjerljiv stav prema tekstu Povelje.

Druga stvar koja je djelovala na odbojan stav muhaddisa i većine historičara prema ovoj povelji jeste to što je tekst, kojeg prenosi Ibn Ishak, došao s izvornih primjeraka koji su bili u posjedu hazreti Alijinih potomaka Muhammeda el-Bakira b. džafera es-Sadika, šestog imama kod ši'ija i Abdullaha b. el-hasana b. Ali b. Ebi Taliba. Od ovog posljednjeg Ibn Ishak je dobio svoj tejst povelje, jer je bio dosta prisan s njim.

Političke prilike u islamskoj državi prvih stoljeća Hidžre također su uticale na to da se Povelja nije pojavila šire u javnosti. Dva su osnovno razloga tome:

  1. U doba vladavine Umevija, a i Abasija poslije njih, vlasti su smatrale nepoželjnim bilo kakav dokumenat koji dolazi preko Alu Bejta, tj. porodice Alije b. ebi Taliba i žene mu Fatime, kćeri Muhammeda (a.s.), jer je dobar dio tadašnjeg muslimanskog svijeta smatrao da su baš njihovi potomci imali više prava na hilafet i vodstvo el-umme od drugih.
  2. Tekst Povelje sadrži principe jedne čvrste politike i pravednih društvenih odnosa, s dosta demokratičnosti i sloboda, što nije išlo u prilog umevijskim, a i abasijskim dinastičkim halifama i vlastodršcima, koju su svoju vlast gradili na centralizmu, što je bilo upravo suprotno od onog u Povelji.

Pored svega, sva kritička historijska mjerila potvrđuju tačnost i autentičnost teksta Povelje. Na to ukazuje stil kojim je Povelja pisana i podudarnost događaja koji su se zbili u Medini u doba Božijeg Poslanika (a.s.). Sam poslanik je posvjedočio više puta pojedini djelove njenog sadržaja. Njenu tačnost prihvatili su i brojni savremeni istraživači islamskog društva na Istoku i Zapadu.

U posljednje vrijeme Povelja je poznata i pod nazivom "Medinski ustav", jer se smatra zakonskom osnovom političkog i društvenog života el-umme i njenih unutrašnjih i vanjskih odnosa. Radi boljeg pristupa tekstu Povelje, u savremenim historijskim djelima uobičajena je njena podjela na članove, pai grupe članova.

Podjela Povelje na grupe članova moguća je zbog toga što njen sadržaj nije nastao odjednom niti su ti članovi istovremeno napisani. Prva grupacija članova nastala je u samom početku medinske epohe i ostala je otvorenom da bi se dodavali dalji članovi po potrebi, kako bude vrijeme izskivalo. Podjela Povelje na grupe članova i datiranje njihova nastanka do našeg vremena je ostalo predmetom izučavanja i razilaženja istraživača.

Općenito uzveši, Povelja sadrži 70 članova podijeljenih na četiri grupe, računajući tekstualno ili značenjem ponovljene članove. Upravo ovo ponavljanje članova ukazuje da je Povelja pisana u etapama i da se tekst svakog dijela očuvao zasebno bez pokušaja ujednačenja članova. Znači da je Povelja ostala otvorenom da se na nju dodaju članovi, već prema saglasnosti zainteresiranih strana o njoj.

Važnost izučavanja Povelje za nas je i u tome što ona ne ostavlja nimalo sumnje u to da je prvo islamsko društvo, u vrijeme Allahova Poslanika, bilo bazirano na osnovama ustava i zakona. Sam Muhammed (a.s.) ozbiljno je radio na tome da njegova zajednica živi na jasnim osnovama zakona, gdje će se eksplicitno znatiprava i obaveze svakog njenog člana.

Sigurnim uzrocima slabljenja islamskih zajednica i društava u periodu poslije Poslanika i prve četvorice halifa može se smatrati, pored ostalog, i to što su mnogi koji su bili zaduženi da vode brigu o njima zanemarili zakonsku i ustavnu stranu u izgradnji svojih državnih sistema.

Bez čvrstih zakona i propisa koji jasno određuju prava idužnosti onih koji vladaju i onih nad kojim se vlada, nema opstanka ni jednom civilizovanom društvu i zajednici.

Pored svega izloženog, nameće se pitanje kako i zašto je nastala ova povelja. Bez daljnjeg, Allahov Poslanik(a.s.) Poveljom je htio da zajednica muslimana, kao i svaki budući rad el-umme na društvenom uređenju, bude baziran na zakonskim osnovama (Kur'anski tekst obavezuje muslimane da oponašaju i slijede postupak Allahova Poslanika: "O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim..." Kur'anŽene, 59. "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje." Saveznici, 21.). Dogovor Poslanika s muslimanima Jesriba (Medine) na Akabi i poslije Hidžre u oazi Kuba, kod Medine, bio je uopćen i usmen. Želio je da poslijeustaljenja u Medini sve to stavi "na papir", a razlog je: da svako ima napisano pred sobom svoja prava i dužnosti, kroz ustav i zakon.

Članovi Povelje sadrže prava i dužnosti mnogih ljudi i plemenskih zajednica od kojih se sastojalo društvo tadašnje Medine i okolice, što nas navodi na zaključak da je njen tekst nastao kao rezultat rasprave i dogovora između Muhammeda (a.s.), njegovih saradnika, ashaba, izabranih predstavnika Medine i drugih zainteresiranih strana u njoj.

Znači da Povelja nije jednostran akt, odnosno volja jedne strane, nego je nastala na najzdravijim osnovama demokratske uprave i diskusije zainteresiranih struktura grada i okoline. Kao dokumenat, ovaj Ustav nije nametnut ili poklonjen od vladara onim nad kojim se vlada.

2. Prijevod Povelje Medinskog ustava

U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog,

Ovo je spis Muhammeda vjerovjesnika, Allah ga blagoslovio i spasio, sastavljen između vjernika (muslimana) Kurejša (muhadžira) i Jesriba (ensarija) i onih koji ih slijede i priključe im se i bore s njima.

I

Čl. 1

Oni čine jednu zajednicu (ummu) izvan ostalih ljudi.

 

Čl. 2

Kurejšski iseljenici (muhadžiri) sakupljaju doprinos, po ranijem običaju, radi plaćanja krvarine i otkupa svojih zarobljernika i sve u duhu dobročinstva i pravednosti među vjernicima.

 

Čl. 3

I Benu 'Aufci će na do sada uobičajen način sakupljati doprinos radi plaćanja krvarine. I svaka zajednica će pravedno, uz dobročinstvo među vjernicima, plaćati otkup svojih zarobljenika.

 

Čl. 4

Isto tako će Benu Saidci, kao što je kod njih običaj, sakupljati doprinos, kao do sada, a svaka zajednica će iz dobročinstva i osjećaja pravde među vjernicima plaćati otkup svojih zarobljenika.

 

Čl. 5

Isto tako će Benu Harisci... (kao u prethodnom čl.)

 

Čl. 6

Isto tako će Benu Džušemci... (kao raniji čl.)

 

Čl. 7

Isto tako će Benu Nedždžarci... (kao raniji čl.)

 

Čl. 8

Isto tako će Benu 'Amr b. 'Aufci... (kao prethodni član)

 

Čl. 9

Isto tako će Benu n-Nabitci... (kao raniji čl.)

 

Čl. 10

Isto tako će Benu Evsci... (kao prethodni čl.)

 

 

Čl. 11

Vjernici zaista neće ostaviti svog člana pod teretom obaveza (duga i porodice), a da ga uz dobročinstvo ne pomognu da plati krvarinu ili otkup zarobljenika.

 

Čl. 12

Ni jedan vjernik se neće udružiti sa klijentom (mewla) nekog (drugog) vjernika nnjegovu štetu.

 

Čl. 13

Bogobojazni vjernici trebaju biti protiv nasilnika među njima, ili onog ko čini bilo koju vrstu zuluma, grijeha, neprijateljstva, ili smutnje među vjernicima. Svi moraju biti protiv takvog makar on bio dijete nekog od njih.

 

Čl. 14

Vjernik ne smije, zbog nevjernika, ubiti vjernika.

 

Čl. 15

On neće pomoći nevjerniku protiv vjernika.

 

Čl. 16

Božija zaštita je jedna (za sve), i najskromniji vjernik može pružiti punovažnu zaštitu.

 

Čl. 17

Vjernici su, uistinu, jedni drugim saradnici (mewla), bez obzira na ostale ljude.

 

Čl. 18

Oni Jevjeri koji nas slijede, stiču pravo na našu pomoć i podršku. Niko im neće nepravdu činiti, niti (nekom) pomoći protiv njih.

 

Čl. 19

Za vjernike je mir nedjeljiv i ni jedan vjernik ne može sklopiti (separatno) mir mimo drugog u borbi na Božijem putu, osim ako se svi pravično saglase u tome.

 

Čl. 20

Sve čete koje se bore s nama moraju se zajednički ispomagati (u ratnim) sredstvima.

 

Čl. 21

Vjernici mogu, jedni za druge, naplatiti krvarinu, ako su gubitke pretrpjeli za stvar vjere.

 

Čl. 22

Bogobojazni vjernici se nalaze na najispravnijem i najčvršćem putu.

 

 

Čl. 23

Nije dozvoljeno da idolopoklonik (Medine) pruža materijalnu i osbno podršku Kurejšijama niti da vjernika sprečava (u borbi) protiv njih.

 

Čl. 24

Ako neko bezrazložno ubije vjernika, pada pod zakon odmazde, osim ako ne udovolji (zahtjevu) branitelja žrtve.

 

Čl. 25

Protiv njega će biti svi vjernici, sve dok ne osiguraju primjenu sankcije protiv počinitelja - zločina.

 

Čl. 26

Ni jednom vjerniku potpisniku ovog Spisa, koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan, nije dozvoljeno pomaganje ili pružanje zaštite zločincu.

 

Čl. 27

Božije prokletstvo i srdžba na Sudnjem danu bit će na onog ko ga (zločinca) pomogne i da mu utočište. S njime nema ni moralnog niti materijalnog općenja.

 

Čl. 28

U bilo kojem međusobnom sporu, trebate se obratiti Allahu Uzvišenom i Muhammedu, Bog ga blagoslovio i spasio.

 

 

II

 

Čl. 29

Jevreji će dijeliti troškove s vjernicima dokle god budu saveznici u borbi.

 

Čl. 30

Jevreji plemena Benu 'Auf čine zajednicu s vjernicima. Jevreji slobodno šire svoju vjeru, a muslimani svoju. Ovo važi za njih same, a i njihove klijente (mewali).

 

Čl. 31

Onaj ko čini nasilje, ili griješi, naštetit će sebi i svojoj porodici.

 

Čl. 32

Jevrejima Benu n-Nedždžar pripadaju ista prava kao i Jevrejima Benu 'Auf.

 

Čl. 33

Jevrejima Benu l-Haris pripadaju ista prava kao i Jevrejima Benu 'Auf.

 

 

Čl. 34

Jevrejima Benu Saide... (kao u prethodnom članu).

 

Čl. 35

Jevrejima Benu Džušem... (kao u prethodnom članu).

 

Čl. 36

Jevrejima Benu l-Evs... (kao u prethodnom članu).

 

Čl. 37

Jevrejima Benu Sa'leba... (kao u prethodnom članu).

 

Čl. 38

Onaj ko čini zulum ivrši zločin naškodit će sebi i svojoj porodici.

 

Čl. 39

Džefna je ogranak plemena Sa'leb, za njih važi isto što i za Sa'lebce.

 

Čl. 40

Benu Šutuni pripadaju ista prava kao i Jevrejima Benu 'Auf.

 

Čl. 41

Dužnost je - za sve - pridržavati se propisanog (dobra) i ne kršiti ih.

 

Čl. 42

Klijenti (mewali) Benu Sa'leb imaju isto što i oni (Sa'lebci).

 

Čl. 43

Osobe koje Jevreji prime u svoje redove (bitane) smatrat će se Jevrejima.

 

Čl. 44

Niko se od ovih ne može priključiti (pohodu muslimana) osim s dozvolom Muhammeda, Allah ga blagoslovio i spasio.

 

Čl. 45

Nije zabranjeno osvetiti zadane rane.

 

Čl. 46

Onaj ko ubije, kazni je izložio sebe i članove svoje porodice osim ako mu je učinjena nepravda.

 

Čl. 47

Bog jamči da će se sadržaj ovog Spisa striktno sprovoditi.

 

Čl. 48

Na Jevrejima je da podmiruju svoje troškove, a na muslimanima da podmiruju svoje.

 

Čl. 49

Potpomačat će se (svi) međusobno protiv neprijatelja ovog Spisa.

 

Čl. 50

Među njima (potpisnicima) treba vladati srdačnost i prijateljstvo. Neka se poštiva Spis i ne krše propisi.

 

Čl. 51

Ne smije čovjek nanositi štetu svom savezniku.

 

Čl. 52

Potlačenom treba pomoći.

 

Čl. 53

Jevreji snose dio troškova s muslimanima sve dok su ratni saveznici.

 

 

III

 

Čl. 54

Potpisnicima ovog Spisa unutrašnjost (džauf) Jesriba, treba biti sveta (haram).

 

Čl. 55

Onaj ko je pod zaštitom smatra se ravnopravnim sa zaštitnikom, ne može mu se nanositi šteta i nepravda.

 

Čl. 56

Štićenik ne može pružiti zaštitu nikom, osim sa dozvolom svog zaštitnika.

 

Čl. 57

Za sve razmirice i nesuglasice između potpisnika Spisa, za koje postoji bojazan da bi mogle prouzrokovati smutnju, treba se obratiti Bogu i Božijem Poslaniku, Allah ga blagoslovio i spasio.

 

Čl. 58

Bog jamči da će se na najsigurniji i najbolji način sadržaj Spisa sprovoditi.

 

Čl. 59

Kurejšijama i onim koji ih pomažu ne smije se pružati pomoć i zaštita.

 

Čl. 60

Među njima (potpisnicima Spisa) mora biti ispomaganje protiv onog ko napadne Jesrib.

 

 

 

Čl. 61

Ako se od njih (Jevreja) zatraži primirje s njim - neprijateljem - i da se ono poštiva, oni će to prihvatiti (u širem smislu znači - ako rukovodstvo bude pozvalo na sklapanje mira s protivnikom, ostali članovi društva se trebaju složiti s tim - nap. N.Š.).

 

Čl. 62

Ako oni (Jevreji) zatraže to isto od vjernika, dužnost je muslimana da se odazovu tome (primirju), osim u slučaju rata za vjeru.

 

Čl. 63

Svakom pripada dužnost odbrane (grada) od neprijatelja koji mu se sučeli.

 

 

IV

 

Čl. 64

Striktno poštivanje ovog Spisa obavezuje Jevreja Evsa i njihovih klijenata i onih na koje se odnosi.

 

Čl. 65

Obavezno je pridržavanje i ne kršenje (sadržaja Spisa).

 

Čl. 66

Počinitelj (prekršaja) nanosi samo sebi (štetu).

 

Čl. 67

Bog jamči da će se sadržaj ovog Spisa poštivati.

 

Čl. 68

Ovaj Spis se neće ispriječiti između (kazne) tlačitelja, ili prekršitelja (među onima koji su ga potpisali).

 

Čl. 69

Onaj ko krene na (vojni) pohod, kao i onaj ko ostane, uživat će zaštitu u gradu (Medini), osim onog koji nasilje i prekršaj čini.

 

Čl. 70

Bog i Božiji Poslanik, Allah ga blagoslovio i spasio, štitit će onoga ko poštiva i pridržava se normi ovog Spisa.

3. Sumaran pregled najvažnijih zakonski normi sadržanih u četiri grupe članova Povelje

I

 

  1. Vjernici koji učestvuju u formiranju islamskog društva (el-umma) čine vjersku, političku, društvenu i ekonomsku cjelinu, neovisno od drugih društava i zajednica.
  2. Članovi ovog društva i plemenske jedinice, iz kojih se sastoji, dovoljni su sami sebi. Pomažu se međusobno u snošenju većine materijalnih troškova kao što su: otkup iz ropstva, otplata težih dugovanja ili krvarine.
  3. Svi članovi zajednice (el-umme) jednaki su u pravima i dužnostima. Osnov međusobnih odnosa su:
  1. pozitivni dotadašnji običaj (ma'ruf), koji prihvata um i vjera, a i ljudi su zadovoljni njima,
  2. pravednost (el-kist) i jednakost.
  1. Društvo 8el-umma) sačinjeno je od devet jedinica:
  1. muhadžiri, kao društvene kategorije i
  2. ostalih osam plemenskih jedinica sačinjenih od medinskih stanovnika: Evsa, Hazredža i drugih. Svaka od ovih plemenskihjedinica ulazi sa svojim unutarnjim uređenjem ('ala rib'atihim). Svaka od ovih jedinki i zajednica ispunjava vlastite ekonomske obaveze i međusobno se ispomaže. Ovo se odvija u skladu unutarnjeg uređenja, tekućeg običaja, pravednosti i jednakosti među članovima jedinice.
  1. Zajednica (el-umma) u cjelini je odgovorna za unutarnji red i bezbjednost u njoj. Zbog toga, ona uzima na odgovornost svakog izgrednika i neprijatelja među svojim članovima, makar se radilo o djetetu jednog od njih.
  2. Umma je čvrsta zajednica vjernika, nije dozvoljeno da neko ubije mu'mina, bezrazložno, za kafira, niti da pomogne kafiru protiv mu'mina.
  3. Zajednica vjernika islama je pod Allahovom zaštitom, koja je jedinstvaena i cjelovita i ne da se cijepati. Svaki član el-umme ima pravoda svoju zaštitu pruži onome ko je zaslužuje. U ovom slučaju sva zajednica je obavezna da čuva i obezbjeđuje prava tog štićenika.
  4. S ciljem učvršćenja bratskih i humanih odnosa među muslimanima izbjeglim od progona idolopoklonika Mekke, s još neizvjesnom sudbinom u Jesribu (Medini), novoj sredini, prvi dio Povelje jasno potencira prirodno savezništvo muslimana, bez obzira na ostali svijet.
  5. Oni koji od Jevreja (nemuslimana) pređu na stranu muslimana, oni će im pomagati kao svojim članovima i neće im nepravdu činiti, niti će el-umma pomoći nekome protiv njih.
  6. Mir čitave zajednice je nedjeljiv. Ne može musliman pojedinac ili pleme koje je u sastavu el-umme sklopiti separatan mir s protivnikom u vrijeme rata. Mir s neprijateljem se može sklopiti samo uz saglasnost svih zainteresiranih u gradu.
  7. Ako muslimani uđu u rat ili se na njih izvrši agresija, ili neko od njih bude unesrećen, cijela zajednica će učestvovati u naknadi gubitka i štete.
  8. U svim navedenim situacijama muslimani će iznalaziti najbolje načine imetode, koji će biti najmoralniji.
  9. U slučaju da saveznik muslimana učetvuje s njim u nekom ratnom sukobu,obje strane će se pomagati u ratnim sredstvima (oružje, konji, kamile i druga opskrba).
  10. S obzirom da su se Kurejšije neprijateljski ponijeli prema muslimanima muhadžirima, izgnali ih i uzeli im imanja, nije dozvoljenonikom iz Medine, makar bio i idolopoklonik, dakle nije član el-umme, da Kurejšijama stavlja na raspolaganje materijalna sredstva ili ljude, niti da spriječi muslimana da Kurejšijama oduzima imetak, kao naknadu za ono što su ga štetili.
  11. Ukoliko musliman namjerno ubije muslimana, kažnjava se smrću, osim ako se sporazumi za krvarinu s njegovom rodbinom. Svi muslimani moraju, kao jedan, biti protiv ubice i nije dozvoljeno da zauzimaju drugi stav.
  12. Ako neki član el-umme, pa i onaj izvan nje, pruži zaštitu ili pomogne zločincu, na njega pada Allahovo prokletstvo i srdžba. Zajednica ga mora potpuno bojkotovati. S njim nema saradnje bilo koje vrste ni jednog člana el-umme.
  13. Ako dođe do neslaganja među nekim članovima zajednice i ne mognu naći rješenje i doći do suglasnosti, trebaju stvar prepustiti Muhammedu (a.s.), koji će donijeti odluku prema Allahovoj odredbi.
  14. Da bi se znala tačna odgovornost svakog člana el-umme, odlučeno je da se ne okrivljuje čovjek za greške drugog, makar mu to bio i saveznik.

II

 

Drugi dio Povelje obuhvata 25 članova (25-53), a u cjelosti se odnosi na priključenje jevrejskih skupina islamskom društvu na principima savezništva i učešća u odbrani zajedničke im domovine. U ovim skupinama ne nalazimo tri velika jevrejska plemena; Benu Nedir, Kajnaka i Kurejza. Za pretpostaviti je da su ovi članovi Povelje dodati nakon iseljavanja ovih plemena iz Medine 6/627. godine.

Ključ ovog čitavog dijela Povelje su dva njegova člana, 29 i 30. Iz njihovog sadržaja vidimo da je el-umma smatrala jevrejske skupine, koje su ostale u Medini, svojim saveznicima. Dozvolila im je učešće u ratu s njima radi odbrane grada, s tim da dijele troškove rata zajedno s muslimanima.

Jevrejski rodovi spomenuti u Povelji postali su dijelom el-umme, s tim da imaju pravo na ispovijedanje svoje vjere. Ako neko od njih napravi prestup, kaznu snosi samo on ili njegova uža porodica, a ne ostali.

Daljnji članovi iz ove skupine sadrže uvjete savezništva i pravila rada i odnosa s ovim jevrejskim zajednicama. Najbitnije u tome je da muslimansko pleme ne snosi posljedice prestupa i grešaka savezničkog jevrejskog roda ili plemena, i obrnuto.

III

 

Treći dio Povelje obuhvata deset članova (54-63). Oni sadrže najvažnije odrednice za islamsko društvo i njegovu domovinu. U članovima 54 i 55 očit je uticaj arapskog običajnog prava o zajamčenim dobrosusjedskim odnosima. Slično je i sa čl. 56, gdje se zabranjuje prekoračenje tuđeg praga bez dozvole vlasnika.

Članovi 57 i 58 zahtijevaju da se u slučaju konflikta među članovima el-umme i potpisnicima Povelje treba obratiti poglavaru društva, kako ne bi došlo do razora.

Čini se da je treća grupa članova pridodata Povelji prije ugovora muslimana i Mekelija na Hudejbiji 6-7/629. godine, jer je u ovo vrijeme došlo do većeg doseljavanja svijeta u Medinu i oko nje, da bi se pridružili zajednici potpisnika Povelje. Ovo je zahtijevalo bolje uređenje i obezbjeđenje rada u gradu i njegovoj okolini. Tumačenje i primjena principa ovog ustava sve više teži odrednicama dobročinstva, onako kako ih oslovljava duh islama.

Daljnjim članovima dominira pitanje odnosa potpisnika Povelje sa kurejšskim protivnicima. Član 63 vrši diobu obaveza stanovništva Medine u odbrani grada. Svaka skupina i njen član zaduženi su za odbranu onog dijela grada koji nastanjuju. Možda se ove obaveze odnose i na neke od njih, koji su nastanjivali okolinu Medine.

IV

 

Četvrta grupa članova (67-70) Povelje sadrži propise koji nisu međusobno povezani kao u ranijim dijelovima. Radi se o zakonskim normama u kojim je postignuta saglasnost ili se ponavljaju neki dodaci u Povelji. Na ovo ukazuje sličnost čl. 64 i 36. U stvari, ovi članovi su u Povelju uneseni u nešto izmijenjenim historijskim i društvenim prilikama el-umme, bar kad se tiče odnosa muslimana s drugima.

Dio članova (65-70) iz ove grupe sadrži etičke norme i zakonske propise u čijem se duhu treba praksa odvijati.

Opća zapažanja o društvenom sistemu rane muslimanske zajednice u Medini

 

Ne zna se da li je Povelja završila s navedenim brojevia članova ili ih je bilo više, jer nam od ovog nije više sačuvano! Nema sumnje da je Povelja jedinstven dokument u povjesti (ranog) islamskog društva. Skoro da ne nalazimo primjera da je neka islamska zemlja, do modernog doba, donijela pisane ustavne norme koje sadrže toliko humanih načela koliko Medinski ustav.

Dovoljno je napomenuti da je ovaj ustav ostavio plemenskim jedinicama el-umme i drugih da urede svoje lokalne poslove kako im najbolje odgovara, sve dok su u okvirima osnovnih zakonskih normi i etičkih načela islama. Šira društvane zajednica ne ulazi čak ni u materijalne odnose unutar ovih jedinica, prepuštajući ih tako vlastitoj svijesti i odgovornosti.

Iz svega se da zaključiti da je Muhammed (a.s.) radio na stvaranju neke vrste federalnih i samostalnih jedinica u poslovima unutarnje uprave i uređenja grada-države. Zadatak federacije osjećao se na nivou vjere, njen zaštite, širenja i primjene njenog zakonodavstva (eš-šeri'a) i etičkog učenja, na one koji su se deklarisali kao muslimani, ili su kao ptpisnici Povelje dobrovoljno i posredno ušli u savez s el-ummom.

Federacija je sebi zadržala pravo nadzora i organizaciju poslova odbrane, rata i mira, odnosno vanjskih poslova vezanih za zajedničku stvar domovine, Medinu i okolicu.

Sadržaj Povelje jasno ukazuje i na ličnost Muhammeda (a.s.) kao čovjeka od zakona i reda, koji je nastojao da poslove društve svede u granice zakona, dogovora i saglasnosti između sebe i članova zajednice koju je izgrađivao.

Vrijedi naglasiti da Allahov Poslanik (a.s.) izuzev doktrinarnih, akaidskih stvari, sve druge odluke vezane za poslove el-umme nije donosio sam, nego u dogovoru s ostalim njenim članovima, što je bio i ostao kur'anski imperativ za sve muslimane. ("Zato im praštaj i moli se da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kad se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega." Dogovaranje, 38.)

Na kraju, normalno je zapitati se kakvi su bili ljudi s kojim se Muhammed (a.s.) dogovarao i kojima je povjeravao razne zadatke el-umme i sprovođenje odredbi Povelje.

Činjenica je da Poslanik nije mogao sâm obavljati brojne poslove, nego su mnoge društvene zadatke vršili oni iz redova el-umme, koje je on određivao. Nije bilo ljudi koji su se specijalizirali samo za jednu vrstu poslova, niti je izvršenje zadataka dobijenih od Muhammeda (a.s.) bilo njihovo trajno zanimanje.

Kada bi nekome od ashaba povjerio određeni zadatak da ga izvrši, Allahov Poslanik je po obavljenoj dužnosti određivao nekog drugog ako je to posao zahtijevao, a prethodnik bi nastavio da radi svoj svakidašnji raniji posao.

Svako je u povjerenoj mu dužnosti gledao samo rad na Allahovom putu, a račun za obavjeno djelo polagao bi Muhammedu (a.s.) i zajednici (el-ummi). Odanost svakog člana el-ummi temeljila se na moralnom i materijalnom profitu koju je imao od pripadnosti njoj.

Prije ulaska u el-ummu, odnosno prije primanja islama, većina tih ljudi živjela je konfuzno, bez značajnijih ciljeva u životu. Mnogi su bili obični beduini, bez životnog sadržaja vrijednog pažnje, izuzev međusobnih svađa, sukoba i ratova, koji su im donosili samo štetu.

Primanjem islama i ulaskom u el-ummu mnogi će osmisliti svoje biće, svoju historijsku ličnost i njenu vrijednost. Ubrzo su uvidjeli da imaju kvalitetniji životni cilj i zadatak i da svoju ljudsku ličnost trebaju okititi plemenitijim i humanijim svojstvima. Mnogi koji su mislili da su izgubljeni, bez porodice, roda, plemena, domovine ili sredstava za život, u el-ummi su sad našli svu sigu, koju im obezbjeđuje i pruža zakon, Šerijat.

I u materijalnom pogledu, nakon idejnih pobjeda koje je izvojevao Muhammed (a.s.) i muslimani, na unutarnjem i vanjskom planu, Medina je oživjela i ekonomski, što je poboljšalo uslove života njenog kompletnog stanovništva. Bili su to plodovi njihove aktivnosti i rada u novim osmišljenim društvenim uvjetima života. Uskoro su ensraije (Medinelije) shvatili da je dolazak Božijeg Poslanika i muhadžira (Mekelija) u njihovu sredinu značio potpuni uspjeh i berićet i u materijalnom blagostanju. Sam Kur'an i Poslanikova riječ i djelo bodrili su muslimane na rad i poštenu zaradu, kako bi što bolje uživali i u materijalnom blagostanju cijele el-umme (Pobjeda, 29.), a ne samo u svom ličnom ili porodičnom standardu.

4. Izvori

  • Hamidullah, I.: Muhammed, a.s.
  • Ibn Hišam, es-Sira
  • Munis H., Dirasatun Fi s-Sireti n-Nebevijje
  • Watt, W. M., Muhammad-Prophet and Statesman 

field_vote: