22 Nov 2002

Bitka na Bedru

Objavio: znaci
Napomena: 
Kazivanje o životu i djelu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam
Autor(i): 

1. Uvod

Prelaskom Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu 622. godine po Isau, alejhisselam, (hidžra) stvorili su se uslovi za izgradnju cjelovite islamske društvene zajednice jer je Muhammed, alejhisselam, sada imao dovoljan broj sljedbenika kako bi se islamska država mogla formirati i razvijati. Takođe je Poslanikova vojna snaga počela rasti jer su mu Evs i Hazredž, dva moćna arapska plemena primivši islam dali zakletvu na vjernost. Osim toga Muhammed, alejhisselam, je sklopio ugovore o saradnji i međusobnom potpomaganju sa židovskim plemenima iz Medine i određenim brojem beduinskih plemena iz šireg područja Hidžaza. Na ovaj način su muslimani dobivali sve više na snazi i sve više su postajali realna prijetnja Kurejšijama koji su počeli sve više strahovati od ''grada na sjeveru'' jer su mogli jasno uočiti činjenicu da se sve veći broj muhadžira sliva u Medinu i da Poslanikova vojna, ekonomska i politička moć raste. U prvo vrijeme nakon hidžre taj strah nije bio opravdan jer su se muslimani ustručavali od ratnih pohoda pošto je Resulullah Muhammed, alejhisselam, čekao da dobije uputu od Allaha, Uzvišenog, zbog toga što Objava još uvijek nije dopuštala borbu.

Međutim uskoro se obznanilo da je Hidžra uistinu predstavljala prekretnicu u odnosima između muslimana i mekanskih mušrika jer je Poslanik, alejhisselam, dobio Objavu: Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini, a Allah ih je, doista, kadar pomoći. Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu, ta Allah je zaista moćan i silan. One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih. A Allahu se na kraju sve vraća (Kur'an, 22:39-41). Na ovaj način je Allah Uzvišeni potvrdio da je došlo vrijeme ratnih sukoba između muslimana i njihovih neprijatelja i to ne samo zbog toga da se odgovori na nasilje i zulum koji su pretrpili muslimani muhadžiri što su bili prognani iz Meke i dobrim dijelom lišeni svojih imetaka, već i zbog mnogo širih razloga. Naime historija nas uči da se konflikti između nepomirljivih neprijatelja, prije ili kasnije, mogu riješiti samo njihovim direktnih ratnim sukobom. A u slučajevima Allahovih Objava koje su nosili Njegovi vjerovjesnici i poslanici uvijek je bilo značajno pitanje džihada, borbe na Allahovom putu, koja ima za cilj da Njegova riječ bude gornja, odnosno da se na Zemlji uspostavi vladavina apsolutno pravedinih i savršenih Allahovih Zakona. To je, u stvari, i bit cjelokupne vjere koja uči da čovjek, ako hoće da bude vjernik, ne može živjeti onako kako on hoće, prema zakonima koje on sam donosi sebi, već u svim segmentima i javnog i privatnog života mora primijenjivati Allahov Zakon. Istina je da u vjeri nema prisile i da je, stoga, vjerovanje individualna stvar o kojoj odlučuje svaki pojedinac, sam za sebe (odatle ističe i njegova odgovornost na Sudnjem Danu). Istina je da se, po tom osnovu, niko ne može siliti da prihvati islam i Allahov Zakon (Šerijat) kao srčiku cjelokupnoga njegovoga života ako on to odbija. Ali takođe je istina i to da skupina ljudi koja svojevoljno prihvati islam i Allahov Šerijat ima pravo da se bori na Allahovom putu za svoje ''mjesto pod suncem'' na Allahovoj zemlji onoliko koliko im njihova snaga i druge mogućnosti to objektivno omogućavaju. U tom smislu može se reći da je pravilo koje je zapisano u svim Allahovim Objavama to da su vjernici uvijek, kada bi imali za to mogućnosti, imali i pravo i obavezu da se bore na Allahovom putu: Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati, oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh (9:111); ali cilj džihada nikada nije mogao, niti smio biti materijalan (proširenje državne teritorije, ratni plijen, postizanje snage i moći na Zemlji i slično) već je morao biti uvijek, bez ostatka, duhovni – uspostava Allahovih pravednih i savršenih Zakona na Zemlji. Odatle je džihad u svojoj biti uvijek isključivo borba dobra protiv zla, pravde protiv nepravde, istine protiv laži, morala i čestitosti protiv nemorala i pokvarenosti. Ako ratovanje nema ova uzvišena svojstva onda ono i nije džihad na Allahovom putu. Odatle je uspostavljeno pravilo, kako nam jedan hadis govori, da uzimanje ratnog plijena nije bilo dozvoljeno niti jednom poslaniku osim Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, – jedino je njemu Allah dozvolio da u Bejtul-mal (javnu kasu islamske države) ide samo jedna petina ratnog plijena a da ostale četiri petine borci mogu raspodijeliti među sobom, dok je kod ranijih poslanika bilo pravilo da cjelokupan ratni plijen ide isključivo u Bejtul-mal. Odatle su muslimani uvijek u svim ratovima koje su vodili bili nosioci ratnog morala i viteške časti jer su poslanici i njihovi nasljednici uvijek pazili na pitanje odabira ciljeva. Odatle su se i Muhammed, alejhisselam, lično kao i pravedne halife i svi njegovi valjani nasljednici držali pravila da se oružjem čvrsto i beskompromisno djeluje samo na naoružane i mobilisane neprijateljske vojnike i logističare, a da se moraju poštediti nenaoružani i nemobilisani seljaci koji rade u polju, nenaoružane i nemobilisane žene, djeca, bolesnici i starci. Džihad dakle zahtijeva selekciju ciljeva, poštivanje ratnog prava i principa viteške časti. Zbog toga historija bilježi slučaj jednog zapovjednika islamske vojske koji, prilikom napuštanja jednog kršćanskog grada vraća građanima novac, ranije od njih uzet po osnovu džizje, jer muslimani nisu mogli zaštiti taj grad. Zbog toga historija bilježi ulazak islamske vojske pod zapovjedništvom halife Omera ibn Hattaba u Jerusalem 16. godine po hidžri, odnosno 638. godine po Isau, alejhisselam, bez ijedne jedine kapi krvi, kada su svim stanovnicima grada bili zagarantovani vjera, život, sloboda, čast i imetak. Zbog toga historija bilježi i isti takav ulazak Salahuddina el Ejubija u isti grad na dan Mir'adža 27. redžepa 583. godine po hidžri, odnosno 2. oktobra 1187. godine po Isau, alejhisselam, u vrijeme krvavih križarskih ratova. A na drugoj strani, historija bilježi i šta se desilo i koliko je ljudi poklano i spaljeno u mjesecu julu 1099. godine po Isau, alejhisselam,  kada su križari  ušli u Jerusalem, kao i to šta se sve desilo muslimanima i židovima u Španiji nakon pada Granade 1492. godine po Isau, alejhisselam.

2. Pohod na Bedr

 U ovom i ovakvom duhu su muslimani u Medini započeli pripreme za rat protiv mušrika iz Meke. Pošto je odnos snaga još uvijek bio znatno u korist Kurejšija i njihovih saveznika muslimani nisu razmišljali o direktnom sukobu već je Poslanik nastojao da organizira udare na kurejšijske karavane koji su prolazili u blizini Medine na svome putu za Siriju. Bilo je organizirano nekoliko takvih pohoda ali su se oni završili bezuspješno jer muslimani nisu, bilo zbog pogrešnih informacija, bilo zbog zakašnjenja, uspjeli niti presresti neprijatelja.

Nakon nekog vremena se pročulo da uskoro treba jedna izuzetno bogata mekanska karavana pod zapovjedništvom Ebu Sufjana na svom putu iz Damaska proći nedaleko od Medine. Muhammed, alejhisselam, je okupio vojsku od oko tri stotine i nešto više ljudi i izašao iz Medine. Namjera mu je bila da presretne karavanu na izvorima Bedra. Izvorište Bedr se nalazi jugozapadno od Medine u pravcu Crvenog mora. Zbog svoga položaja (izvorište se nalazi na putu koji iz Sirije vodi ka Meki) kao i zbog velikih količina pitke vode ova dolina je od pamtivjeka bila poznato odmorište svih karavana koji su išli na sjever arabijskog potkontinenta. Upravo zbog toga bilo je sasvim očekivano da se Ebu Sufjan odmori upravo na Bedru gdje ga je bilo najlakše presresti. Osim toga blizina Medine bila je od strateškog značaja jer se vojska mogla brzo prebaciti i kasnije sa plijenom brzo povući u sigurnost. Sve su to razlozi koji su naveli Muhammeda, alejhisselam, da odluči napasti karavanu upravo u dolini Bedra.

Međutim to su bile želje Resulullahove a Allah, Gospodar svjetova svih, imao je drugačiju Odredbu: I kada vam je Allah obećao da će vaša biti jedna od dvije skupine, a vi ste više voljeli da vam padne šaka ona koja nije bila naoružana, Allah je htio da riječima Svojim istinu utvrdi i nevjernike u korijenu istrijebi, da istinu utvrdi i neistinu uništi, makar to ne bilo mnogobošcima po volji (8:7,8). Tako se desilo da je Ebu Sufjan oprezno išao ispred karavane i ranije stigavši na Bedr uspio uočiti dvojicu Resulullahovih, alejhisselam, izvidnika koji su se kod nekih beduina što su se tu zatekli raspitivali o dolasku karavane. Ispitavši njihov logor nakon što su oni otišli uočio je da se unutar sasušene kamilje balege nalaze košpice hurmi oblika karakterističnog za sortu što se gaji u Medini. Shvatio je da su to kamile iz Medine i sve mu je bilo jasno. Žurno se vratio karavani i naredio da se usiljenim maršem bez noćnog konačenja krene ravno na zapad, na samu obalu crvenog mora. Potom su okrenuli na jug i krenuli obalom mora prema Meki ostavivši Bedr sa lijeve strane. Naravno da je i izaslanik hitno krenuo ka Meki da uzbuni Kurejšije. Kada se u Meki saznalo da je karavana u opasnosti odmah se čitav grad digao na noge jer su mnogi u toj karavani imali znatne dijelove svoga imetka tako da se veoma brzo okupila vojska od nekih hiljadu do, kako stoji u nekim izvorima, hiljadu i tri stotine veoma dobro naoružanih ljudi pod zapovjedništvom Ebu Džehla, Utbea, sina Rebiatovog i ostalih mekanskih uglednika. Ebu Leheb je bio jedan od rijetkih uglednika koji nije išao u pohod već je poslao umjesto sebe jednog svoga dužnika. Prije nego li su krenuli pridružio im se Iblis u liku nepoznatog čovjeka koji se odazivao na ime Suraka ibn Malik. Mekanska vojska je velikom brzinom krenula na sjever putem za Siriju. Međutim kako je Ebu Sufjan skrenuo sa uobičajenog puta do njihovog susreta nije došlo već su se mimoišli. Kada je Ebu Sufjan saznao da se njegova vojska nalazi između karavane i njihova neprijatelja poručio im je da se i oni povuku za njima u Meku. Međutim i ovdje se obistinila Odredba Allaha Uzvišenog jer, iako su Utbe i još neki bili raspoloženi da se vrati u Meku, arogancija ostalih među njima, naročito Ebu Džehla i ''Surake ibn Malika'', dovela je do toga da su, oholi, nadmeni i potupno sigurni u pobjedu nad neprijateljem, krenuli prema Bedru i ne sanjajući da idu u vlastitu propast jer je već ranije Gospodar i Stvoritelj svih svjetova izrekao Svoje riječi: Onoga ko se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovu, Allah će zaista strašno kazniti (8:13).

Za to vrijeme je i Resulullah Muhammed, alejhisselam, saznao da se velika kurejšijska vojska kreće prema Bedru a da je karavana već gotovo izvan dosega. Shvatio je da je prije izvjestan sukob sa vojskom nego li da se sustigne karavana i za to mu je trebalo izjašnjavanje ashaba. Znao je da ima potpunu podršku muhadžira ali se zapitao hoće li ensarije iz Medine krenuti u borbu sa moćnom vojskom pošto su napustili Medinu sa namjerom da napadnu slabo naoružanu karavanu, a na Akabi su se bili obavezali da će štititi Resulullaha, alejhisselam, samo na području Medine. Sada su bili izvan Medine nasuprot moćne kurejšijske vojske i zato se Muhammed, alejhisselam, u svom srcu zapitao može li računati i na njihovu podršku. Međutim Allah je dragi spustio u srca mudžahida, i muhadžira i ensarija, snagu iskrene vjere tako da se njihova srca nisu pokolebala. Prvo se javio jedan od muhadžira po imenu Mikdad i rekao: ''Božiji vjerovjesniče, uradi onako kako te je Bog uputio. Mi tebi nećemo reći ono što su sinovi Izrailovi rekli Musau: 'Idi ti i tvoj Gospodar pa se borite, mi ćemo sjediti ovdje' (Kur'an, 5:24); nego ćemo reći: 'Idi ti sa svojim Gospodarom pa se bori, a i mi ćemo se boriti uza te, i sa tvoje lijeve i sa tvoje desne strane, i ispred tebe i iza tebe.''' Nakon njega je ustao Sa'd ibn Muaz ispred ensarija i rekao: ''Mi imamo povjerenja u tebe, i vjerujemo u ono što nam govoriš, i svjedočimo da je ono što nam donosiš istina, a naša zakletva nas obavezuje da ćemo te slušati i povinovati se. Prema tome, radi kako hoćeš, mi ćemo biti uz tebe. Tako mi Onoga koji te posla sa istinom, kada bi nam naložio da pređemo ono tamo more, i ti se sam bacio u njega, krenuli bismo za tobom i niko od nas ne bi ostao. Tako nismo ni protiv sutrašnjeg suočavanja s neprijateljem. Mi smo se već okušali u ratovima, u borbi se može u nas pouzdati. Može Bog dati da budeš svjedok našeg junaštva što će ti očima dati spokoj. Pa, povedi nas uz blagoslov Božiji.'' Ove riječi obasjale su radošću Muhammedovo, alejhisselam, lice i nakon toga su krenuli dalje prema Bedru, u susret kurejšijskoj vojsci. Nada da će ipak možda presresti karavanu a bez kontakta sa kurejšijskom vojskom još je neko vrijeme bila aktuelna, ali je ona definitivno nestala kada su ispitali dvojicu vodonoša kurejšijske vojske, što ih je muslimanska izvidnica na čelu sa Alijem ibn Ebi Talibom zarobila na Bedru prilikom točenja vode. Od njih su saznali da kurejšijska vojska logoruje iza brda Akankal što je značilo da se ona nalazi između njih i karavane tako da je Ebu Sufjan postao nedostižan pa im nije preostalo drugo do li sukob sa moćnom kurejšijskom vojskom. Iako je borbeni moral bio na zavidnoj visini Allah Uzvišeni je dao da Muhammed, alejhisselam, vjerovatno tada, usnije san u kome je vidio da je neprijateljska vojska malobrojna. Kada je mudžahide obavijestio o tome to im je iz srca eliminisalo zadnje ostatke straha i dodatno im povećalo borbeni moral. Na taj način se ispunila Allahova Odredba da do borbe i uništenja mušričke vojske mora doći: Kada ste vi bili u dolini bližoj, oni u dolini daljoj, a karavana niže vas. O vremenu borbe ne biste se dogovorili i da ste se dogovarali, ali se ona dogodila da bi Allah dao da se ispuni ono što se moralo dogoditi, da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza, a Allah doista sve čuje i sve zna, kad ti je Allah u snu pokazao da je njih malo; a da ti je pokazao da ih je mnogo, vi biste duhom klonuli i o boju se raspravljali, ali je Allah spas ukazao. On dobro zna svačije misli (8:42,43).

3. Bitka

 Muslimani su prvi stigli u područje Bedra u četvrtak 16. ramazana 2. godine po hidžri (16. marta 624. godine po Isau, alejhisselam). Svi izvori na Bedru su se nalazili na blažoj padini, sa lijeve strane, a Muhammed, alejhisselam, je zaustavio vojsku na početku padine, kod prvih izvora na koje su naišli. Na to je reagovao ensarija Hubab ibn Munzir upitavši Resulullaha da li mu je ta pozicija naređena Objavom ili je on to po sebi odredio. Kada je dobio odgovor da je Poslanik to odlučio po svome nahođenju taj ashab je predložio da idu još naprijed, sve do najvećeg bunara, a da potom pregrade i zatrpaju sve ostale bunare što su ležali ispred njega, kako bi imali svu vodu a da neprijateljima ne ostane ništa. Muhammed, alejhisselam, je radosno prihvatio taj prijedlog i tako je i učinjeno. Ashabi su se rasporedili na blagoj padini, oko bunareva Bedra a pred njima se prostirala dolina Jeljel i brdo Akankal odakle se očekivala mušrička vojska. Pošto su sagradili komandni šator za Poslanika i zatrpali bunareve koji su bili izvan njihovih pozicija, ostalo im je još samo da čekaju dolazak neprijatelja.

Narednu noć je započela pristizati i konkretna Allahova pomoć. Prvo je Uzvišeni Rabb od Svoje neizmjerne milosti od ashaba odvratio djelovanje prokletog šejtana a potom im podario da zaspu čvrstim i zdravim snom kako bi prikupili svu potrebnu snagu za okršaj koji se očekivao. Nekako u to vrijeme je Allah spustio i kišu što je osvježila zemlju u dolini Jeljel koja se stvrdnula tako da je po njoj bilo lahko hodati i trčati jer stopala nisu upadala u pijesak: Kad je On učinio da se radi sigurnosti svoje u san zavedete i s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio i da bi od vas šejtanovo uznemiravanje odstranio i da bi srca vaša jakim učinio i njome korake učvrstio (8:11). Tu noć je Resulullah Muhammed, alejhisselam, proveo u šatoru klanjajući i upućujući dove Gospodaru svome: ''Gospodaru naš, pomozi nam. Ako ova malobrojna skupina bude pobijeđena neće ostati niko na Zemlji da te slavi i veliča kako si Ti zadovoljan!'' Allah Uzvišeni je na te dove miljenika i Poslanika Svoga odgovorio: I kada ste od Gospodara svoga pomoć zatražili, On vam se odazvao: "Poslaću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugima dolaziti." Allah je to zato učinio da bi vas obradovao i da bi se time srca vaša umirila; a pobjeda je samo od Allaha, Allah je zaista Silan i Mudar (8:90,10). Osvanuo je petak, 17. ramazana 2. godine po hidžri, odnosno 17. marta 624. godine po Isau, alejhisselam. Odmah po svanuću kurejšijska vojska koja je noć provela sa druge strane Bedra, iza brda Akankal, uspela se na to brdo i niz njegove padine započela silaziti prema dolini Jeljel. Mušrici su svoj logor podigli u samom podnožju brda Akankal. Tada su se dvije vojske suočile. Hiljadu do hiljadu i tristo dobro naoružanih Kurejšija stajalo je u podnožju Akankala a na drugoj strani doline Jeljel, na blagom usponu, odmah pokraj izvora Bedra, stajalo je nešto više od tri stotine mudžahida a iza njih, pokraj svoga komandnog šatora i Resulullah Muhammed, alejhisselam. Tada se desilo još jedno čudo, još jedna plemenita pomoć od Allaha Uzvišenog koju su tog dana muslimani dobili. Naime u njihovim očima neprijateljska vojska je izgledala malom i slabom da bi im se srca smirila i povećao borbeni moral dok su oni u očima svojih neprijatelja na drugoj strani doline takođe izgledali malobrojnim i slabim, ali samo zato da bi ih oni potcijenili i da se ne bi izbjegla bitka, za koju je Allah Uzvišeni odredio da se neizostavno dogodi: A kad ste se sukobili, u očima vašim On ih je prikazao u malom broju, a vas u očima njihovim također u malom broju, da bi Allah dao da se ispuni ono što se moralo dogoditi, a Allahu se sve vraća (8:44). Gledajući Kurejšije kako se oholi i nadmeni spuštaju niz padine Akankala Resulullah je molio Uzvišenog Allaha: ''Bože, evo Kurejšija, dođoše oholi i tašti, Tebi se suprostavljaju, a Tvoga poslanika u laž utjeruju. Pruži nam pomoć Svoju, Gospodaru, koju si nam obećao! O Gospodaru, uništi ih ovog jutra!''  Da, zaista je tog dana osvanulo jutro kada je Allah Uzvišeni Gospodar i Stvoritelj svih svjetova odredio da oholi poricatelji iz Meke budu poraženi, poniženi i uništeni. Tog jutra trebala se odigrati veličanstvena bitka, vjerovatno najznačajnija bitka između dobra i zla koja se ikad odigrala na Zemlji, bitka za koju je karakteristično i to da se zlu neposredno suprostavio, pored Muhammeda, alejhisselam, ashaba, Džibrila i meleka, i Uzvišeni Allah lično tako što je na razne načine pomogao i ojačao Svoje vojske, a u srca poricatelja Svojih strah ulio: Kada je Gospodar tvoj nadahnuo meleke: "Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!" U srca nevjernika Ja ću strah uliti, pa ih vi po šijama udarite, i udarite ih po prstima. Zato što se suprotstavljaju Allahu i Poslaniku Njegovu; a onoga ko se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovu, Allah će zaista strašno kazniti (8:12,13). Započele su završne pripreme za bitku. Taj međuperiod iskoristio je jedan Allahov odani rob da se spasi od sigurne propasti. Naime Abdullah ibn Suhejl morao se izvana odreći islama pod pritiskom svoga oca, ali mu je srce ostalo odano Allahu i Resulullahu, alejhisselam. Suhejl, otac njegov ga je poveo sa sobom na Bedr i on je iskoristio taj kratki period pred bitku da napusti šejtanovu vojsku i prebjegne u redove Allahove vojske pod zastavom Resulullaha Muhammeda, alejhisselam.

Ubrzo su se Kurejšije pokrenule u pravcu velikog bunara, iza kojeg je stajala glavnina muslimana. Očita je bila njihova namjera da osvoje vodu. Prvi je prema bunaru krenuo Esved iz roda Mahzumija sa željom da se probije do bunara i napije vode. Presreo ga je Hamza i sa dva udarca dokrajčio. Nastupila je napeta tišina. Tada je ispred redova Kurejšija istupio Utbe, kojega je, vjerovatno, još boljelo ranije Ebu Džehlovo izazivanje pa je htio da javno pokaže svoju hrabrost. Pozvao je i svoga brata Šejbu i sina Velida da istupe zajedno sa njim i svi zajedno su uputili izazov muslimanima. U ta vremena bilo je uobičajeno da, neposredno prije same borbe, stupe u dvoboj zapovjednici dviju vojski ili istaknute ličnosti u njihovim redovima pa je Utbe, vjerovatno, htio da iskoristi taj drevni viteški običaj kako bi odgovorio na poruge Ebu Džehla. U prvi mah su na megdan izašla trojica ensarija ali su ih trojica Kurejšija odbili zahtijevajući da se bore protiv svojih saplemenika iz Meke što su tada bili u redovima Allahove i Resulullahove vojske. To je obradovalo Poslanika zato što je to i bila njegova prvobitna namjera koju su pretekle ensarije tako da je pozvao svoje najbliže rođake Ubejdu ibn Harisa, Hamzu i Alija da izađu na megdan Kurejšijama. Borba je kratko trajala i ubrzo su sva trojica Kurejšija ležali mrtvi pred nogama Alija i Hamze koji su bili nepovrijeđeni ali je zato Ubejdi bila odsječena noga. Odnijeli su ga nazad u do Poslanika. Nalazio se na samrti jer mu je već bila istekla znatna količina krvi. Sa zabrinutošću je pitao Poslanika da li on ima status šehida i dobivši potvrdan odgovor smirio se. Na ahiret je preselio par dana kasnije na putu za Medinu.

Ponovo je nastupila napeta tišina koju je presjekao zvuk kurejšijskih strijela koje su pogodile i učinile šehidima Harisa ibn Suraku i još jednog mudžahida. Ponovo je nastupio kratki tajac nakon kojeg se prolomio bojni poklič. Vojske su potrčale u susret jedna drugoj. Trenutak prije nego što će narediti mudžahidima juriš Resulullah Muhammed, alejhisselam, je uzeo pregršt kamenčića u svoju ruku i viknuvši: ''Nagrđena neka budu ta lica!''; bacio kamenčiće u pravcu neprijatelja. Ti kamenčići su dobili ogromnu snagu koja je prosto zbrisala prve redove neprijateljskih vojnika. Bio je to još jedan oblik Allahove pomoći mudžahidima, jer su ti kamenčići iz Poslanikove ruke bili hitnuti ne njegovom već Allahovom snagom: Vi njih niste ubijali nego Allah; i ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao, Allah, zaista, sve čuje i sve zna (8:17). Nakon toga je Muhammed, alejhisselam, naredio muslimanima juriš i oni su uz tekbire jurnuli u pravcu neprijatelja. Osjećali su smirenost, blaženstvo i neizmjernu snagu koju je Allah Uzvišeni spustio u njihova srca. Neprijatelj u njihovim očima je bio prikazan slabim i malobrojnim tako da je to maksimalno podiglo njihov borbeni moral. I, pored toga, nisu oni bili sami što su toga dana jurišali na mušričku vojsku. Historija nam kazuje da su se dvojica beduina iz susjednog plemena bili sakrili na vrh obližnjeg brda i odatle promatrali borbu, vjerovatno, iščekujući priliku da uzmu dio plijena. Iznenada se na njih spustio oblak iz kojega su, uz snažno hrzanje ždrijebaca, izletili konjanici u bijelom sa bijelim turbanima. Jedan od njih je od tog strašnog prizora odmah umro a drugom je bilo dato da preživi kako bi se sačuvala vijest o tom događaju. Tako su se i meleki u liku konjanika u bijelim turbanima, čiji su konji jezdili nešto iznad tla, ali ga kopita nisu doticala uključili u bitku. Predvodio ih je Džibril koji je imao na glavi žuti turban. Naravno, mogli su ih vidjeti samo neki od ljudi i od vjernika i od nevjernika. Prvima je ta vizija povećavala snagu i borbeni moral a drugima je od straha ledila srca u grudima. Iako ih svi ljudi nisu mogli vidjeti niti čuti svi su oni osjećali njihovo prisustvo i to, opet, vjernici kao snagu a nevjernici kao strah. Jedan od mudžahida je primijetio kako je glava odletila sa ramena neprijatelju kojega je gonio a da ga on nije stigao niti dotaći. Naravno, meleki nisu bili skriveni još jednoj osobi prisutnoj toga dana na Bedru. Iblis u liku Surake ibn Malika prije bitke je podizao borbeni moral Kurejšijama i davao obećanja o svojoj pomoći. Međutim kada su se suočile dvije vojske on se brzo povukao i na pozive svojih suboraca da se vrati samo odgovarao da on vidi ono što oni ne vide: I kada im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: "Niko vas danas ne može pobijediti, i ja sam vaš zaštitnik!"; onda je on, kada su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo, i rekao: "Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strašno kažnjava" (8:48) Za vrijeme borbe prepukla je sablja u rukama mudžahida Ukkaše ibn Muhsina. Prvo što je pomislio bilo je da ode Poslaniku i zatraži novo oružje. Muhammed, alejhisselam, mu je dao drvenu batinu i rekao: ''Bori se ovim Ukkaša''. Čim je batinu uzeo u ruke ona se pretvorila u britku dugačku sablju. Njome se borio čitav život.

Avf ibn Haris koji trenutak prije početka borbe, u silnoj želji da se umili Gospodaru svome, upitao je Njegova Poslanika: ''O Vjerovjesniče Allahov, kada se Gospodar radosno nasmije robu Svome''? ''Kada nasrne na neprijatelja bez oklopa''; glasio je Resulullahov, alejhisselam, odgovor. Avf je tada skinuo oklop tako da je krenuo u juriš bez zaštite sjekući sve neprijatelje pred sobom, sve dok nije postao šehid. Slično je bilo i sa Hazredžijom Umejrom koji je čuvši Muhammedovo, alejhisselam, obećanje mudžahidima izrečeno pred samu bitku: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci duša Muhammedova, ni jedan čovjek danas neće poginuti u borbi protiv njih, sa čvrstom nadom u nagradu, napredujući a ne povlačeći se, što ga Bog neće uvesti ravno u Džennet''; odbacio hurme što ih je jeo i uz komentar: ''Čudna mi čuda, zar na mom putu u Džennet stoji samo to da me oni danas ubiju'', ruku na sablju stavio. I on je skupa sa Avfom jurnuo među prvima na neprijatelja i nije stao sve dok nije šehid postao.

Muavviz ibn Haris u bici je teško ranio Ebu Džehla i nastavio se junački boriti sve dok i on, zajedno sa bratom svojim Avfom, nije šehid postao.

Naravno da ovi nisu bili jedini među mudžahidima koji su krenuli na neprijatelja bez ikakvih kolebanja radujući se šehadetu prije nego li pobjedi. Ali ibn Ebi Talib, Ebu Bekr es Siddik, Omer ibn Hattab, Hamza ibn Abdel-Muttalib, Ammar ibn Jasir, Zejd ibn Haris, Bilal ibn Rebbah, Sa'd ibn Muaz, Sa'd ibn Ebi Vekas, Talha ibn Ubejdillah, Zubejr ibnu-l Avvam, svi su se oni toga dana, zajedno sa svim ostalim mudžahidima, hrabro, junački i žestoko, bez pomisli na uzmicanje, suprostavili neprijatelju sjekući sve pred sobom, a Allah Uzvišeni je odredio da toga dana deredžu šehida zarade samo njih četrnaest. Imena su im, prema našim izvorima, sljedeća: Akil ibn Bukejr, Avf ibn Haris, Haris ibn Suraka, Jezid ibn Haris, Mihdžei ibn Salih, Muavviz ibn Haris, Mubeššir ibn Abdulmunzir, Rafi' ibn Mu'lla, Sa'd ibn Hajseme, Safvan ibn Vehb, Ubejde ibn Haris, Umejr ibn Hamam, Umejr ibn Vekkas i Ziššimalejn ibn Abdi-Amr.

Bitka je, koliko je poznato, trajala nekoliko sati a završila se tako što su redovi mušrika popustili pod moćnim udarima svih Allahovih vojski što su ih toga dana ubijale i u općem rasulu su krenuli bježati u pravcu Meke. Njih sedamdeset je ubijeno i isto toliko zarobljeno. Među poginulim i zarobljenim bilo je oko dvadeset najuglednijih kurejšijskih starješina. Posebna pažnja se posvetila Ebu Džehlu. On je bio, vjerovatno, najopakiji i najopasniji Allahov neprijatelj tako da mu se nije smjelo dopustiti da preživi. Zbog toga je Muhammed, alejhisselam, odmah po završetku bitke naredio da se nađe njegovo tijelo, jer se bilo već pročulo da je ranjen ili poginuo. Abdullah ibn Mesud ga je našao teško ranjenog na mjestu gdje ga je Muavviz oborio, glavu mu odrubio i odnio je Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. Umejja je bio još jedan od kurejšijskih prvaka koji je toga dana poginuo. On je preživio bitku i pokušao se spasiti tako da postane zarobljenik Abdurrahmana ibn A'vfa, nadajući se da će mu njihovo staro prijateljstvo pomoći da kasnije otkupi svoju slobodu. Međutim kada ga je Abdurrahman vodio u logor, zajedno sa sinom njegovim koji je takođe bio uz njega, naišao je Bilal i prepoznao svoga bivšeg gospodara i mučitelja (Umejja je bio Bilalov vlasnik u Meki i on ga je kada je Bilal prihvatio islam surovo mučio držeći ga dugo na žestokom suncu sa velikim i teškim kamenom na prsima). Bilal je svojim moćnim glasom uzbunio mudžahide koji su prepoznali Umejju i brzo ga usmrtili zajedno sa njegovim sinom.

4. Nakon Bitke

 Kada se bitka završila ashabi su još neko vrijeme bili na oprezu zbog toga što još nije bila isključena mogućnost da se mušrici, koji su i pored velikih gubitaka bili brojniji od muslimana, možda pregrupišu i vrate. Iz istih razloga su Resulullahu, alejhisselam, preporučili da se još neko vrijeme skloni u svoj komandni šator u čijoj je blizini bio raspoređen jedan ešalon mudžahida. Na samom ulazu u šator stražu je, sa još uvijek isukanom sabljom, držao Sa'd ibn Muaz. Muhammed, alejhisselam, je primijetio negodovanje na Sa'dovom licu u trenucima kada su ashabi počeli dovoditi zarobljene mušrike u logor. Na Poslanikov upit Sa'd je objasnio da je on mišljenja da ne bi trebalo propustiti priliku da se što više oslabi neprijatelj i da zarobljenike treba pobiti. Istog je mišljenja bio i Omer ibn Hattab. Resulullah Muhammed, alejhisselam, se ipak priklonio prijedlogu Ebu Bekra da se zarobljenicima poštedi život ne bi li neki od njih možda kasnije primili islam i kako bi se za njih dobila znatna otkupnina. To je odgovaralo i većini ashaba jer se mnogima od njih sviđala mogućnost dobitka znatnog otkupa za zarobljenike.

Međutim ovo je bio jedan od onih slučajeva koji izražavaju veliku Mudrost Allaha Uzvišenog i velike pouke muslimanima sve do Sudnjeg Dana.

Nijednom vjerovjesniku nije dopušteno da drži sužnje dok ne izvojuje pobjedu na Zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. Allah je silan i mudar (8:67) glasili su Ajeti koji su Muhammedu, alejhisselam, odmah iza toga objavljeni. Ta Objava je navela na plač Poslanika i Ebu Bekra jer je objelodanila njihovu pogrešku, ali i naučila još jednom sve muslimane da je Muhammed, alejhisselam, iako baštini stepen Allahu najdražeg i najbližeg stvorenja, ipak samo čovjek, ograničen i greškama sklon. Nema nepogrešivog osim Allaha Uzvišenog. Samo je Bog, Allah lično, nepogriješiv i apsolutno iznad i najsitnijeg ograničenja, a svako stvorenje je, pa makar to bio i odabrani Poslanik, nesavršeno i sklono greškama. Savršenost stvorenja ne ogleda se u njegovoj neograničenosti i nepogriješivosti već se ona ogleda u kvalitetu njegova robovanja Allahu Uzvišenom i kvantitetu njegove ljubavi i odanosti Gospodaru i Stvoritelju svome. To je jedna od pouka ovog događaja. Druga od pouka je ta da u situaciji kada neprijatelj ima stratešku vojnu nadmoć u odnosu na muslimane ili kada je odnos snaga otprilike izjednačen, dakle onda kada je rat na svojoj prekretnici ili prije nje, muslimani ne smiju sebi dopuštati luksuz da puštaju neprijateljske vojnike kako bi se oni kasnije vraćali u borbu. U takvim situacijama ne treba propuštati šanse da se neprijatelj maksimalno oslabi likvidiranjem njegovih vojnika što je moguće više. Međutim kada, Allahovom pomoću, muslimani ostvare stratešku vojnu nadmoć onda je preporučeno da se pokaže što je moguće više milosti prema neprijatelju ne bi li on razmislio i pouku prihvatio: Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu poginu (47:4). Ovo je dakle jedno od pravila džihada, islamskog ratovanja. Milost prema zarobljenicima ne bi li oni pouku primili je osnovni princip, a izuzetak je jedino u slučajevima  kada bi pošteda neprijatelja ojačala njegovu vojsku i ugrozila povoljan ishod rata za muslimane jer je opstanak islama i muslimana ispred potrebe blagog djelovanja prema neprijatelju. Zbog toga je Muhammed, alejhisselam, prilikom oslobađanja Meke, kako je općepoznato, proglasio amnestiju za sve njezine stanovnike, osim za par najokorelijih zločinaca među njima. Tom amnestijom su im svima bili zagarantovani život, čast i imetak. Zbog toga je Salahuddin el Ejubi žestoko porazio križare na Hittinu kod Tiberijskog jezera 583. godine po hidžri, odnosno 1187. godine po Isau, alejhisselam, kada ih je veliki broj ubijen, ali je kasnije, kada je slomljena njihova moć, koristio svaku priliku da iskaže veliku milost prema poraženim i zarobljenim neprijateljskim vojnicima, milost koju su mu priznavali svi evropljani pa je on i dan danas na zapadu simbol časnog, milostivog i plemenitog viteza iako se protiv njih borio u križarskim ratovima.

Ipak je tog dana na Bedru Allah, i pored primjedbe Svome Poslaniku, prihvatio njegovu prvobitnu odluku pa su životi svim zarobljenicima bili pošteđeni i postupak prema njima je bio blag i milostiv: O Vjerovjesniče, reci sužnjima koji se nalaze u rukama vašim: "Ako Allah zna da u srcima vašim ima bilo šta dobro, daće vam bolje od onoga što vam je uzeto i oprostiće vam." A Allah prašta i milostiv je (8:70). Mnogima od njih je kasnije otkupljena sloboda. Općepoznat je primjer milosti i blagosti odluka Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, da siromašni i pismeni zarobljenici mogu otkupiti svoju slobodu uz jedini uslov da nauče čitati i pisati desetericu muslimana. I u ovome je sadržana velika Mudrost Allaha Uzvišenog, velika pouka i veliko Znamenje svima nama jer je takav postupak Muhammedov, alejhisselam, ostao blistavi primjer blagosti, milosti i tolerancije sve do dan danas a ostaće, ako Allah da, i sve do Sudnjeg dana. Ovo je takođe bio i spas za neke od zarobljenika jer su oni kasnije, Allahovom milošću, islam prihvatili, baš kako su se Resulullah Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr prvobitno nadali. Najpoznatiji primjer među njima je Resulullahov, alejhisselam, amidža Abbas koji nije mogao izbjeći da, iako nevoljno, bude u redovima kurejšijske vojske na Bedru. Isti je bio slučaj i sa Poslanikovim zetom Ebu-l Asom, Zejnebinim mužem, te sa još dvojicom rođaka Akilom, Alijevim bratom i Nevfelom. Svi su oni bili zarobljeni a Poslanik ih je poštedio i prema njima svima blago postupio. Abbas, Ebu-l As i Akil ibn Ebi Talib su kasnije primili islam i tako su od vječne propasti spašeni. Mada mi nemamo vijesti o tome da je i Nevfel takođe kasnije primio islam nemamo razloga ni da u to sumnjamo s obzirom da su sve Kurejšije kasnije primili islam.

Ali nisu svi zarobljenici iskoristili ovu šansu. Među zarobljenim glavešinama mušrika iz Meke bili su i Nadr iz roda Abdu d-Dar i Ukba iz roda Abdu Šems. Oni su bili poznati kao ozloglašeni neprijatelji islama i nisu propuštali ni najmanju šansu da učine kakvo zlo muslimanima. Sada su bili zarobljeni i Muhammed, alejhisselam, ih je držao na oku u želji da u njima primijeti bilo kakav trag ozbiljna kajanja ili promjene u stavu i mišljenju. To je tako trajalo cijelo vrijeme dok je vojska boravila na Bedru a i kasnije tokom marša prema Medini. Kako za svo to vrijeme nijedan od njih nije pokazao nikakvu želju za kajanjem ili izmjenom u ponašanju Muhammedu, alejhisselam, je postalo jasno da bi poštediti ih bila ozbiljna greška jer je bilo sasvim izvjesno da bi se oni kasnije sa još većim žarom i zlobom borili protiv muslimana. Tako su obojica bili pogubljeni prilikom povratka u Medinu.

Kada je postalo jasno da se Kurejšije više neće vratiti, Resulullah, alejhisselam, je naredio da se tijela svih ubijenih mušrika bace u jednu jamu. Ashabi su ih, jedno po jedno, dovlačili do ivice jame i bacali unutra. U jednom trenutku, upravo kada su vukli tijelo Utbeovo, u blizini Muhammedovoj, alejhisselam, našao se Utbeov sin mudžahid Ebu Huzejfe čiji je izraz lica jasno izražavao golemu tugu. Muhammed, alejhisselam, mu uputi sažaljiv pogled a on objasni da ga boli samo to što se nadao da će možda neke vrline, što su ga krasile, njegovog oca uvesti u islam. Ebu Huzejfe nije bio jedini koji je toga dana stavljen na takvu kušnju. Zaista je bitka na Bedru veličanstvena i po tome što se u ne malom broju slučajeva desilo to da su se sukobili otac protiv sina, brat protiv brata, najbliži rođaci jedni protiv drugih, a sve to, naravno kada su ashabi u pitanju, u ime Allaha Uzvišenog, da Njegova Riječ bude gornja. Velika vjera i velika ljubav i odanost ashaba prema Allahu Uzvišenom i Poslaniku Njegovom kod njih su nadjačavali ljubav prema svome životu, imetku ili rodbini tako da su oni bili spremni sve to žrtvovati i zapostaviti, samo za Allahovu ljubav i zadovoljstvo nadajući se Njegovom oprostu i nagradi. Zaista su to veličanstvena stanja i stepeni tih odabranih muslimana što je, Allahovom voljom, ostalo kao primjer svim generacijama Ummeta sve do Sudnjeg Dana.

Naredne noći Muhammed, alejhisselam, je došao do ivice jame u koju su bila bačena tijela ubijenih mušrika i glasno rekao: ''O, ljudi iz jame, rodbino vašeg Poslanika, zlo bijaše rodbinstvo što ste ga prema njemu pokazali. Lažovom ste me zvali kada su me drugi prihvatali; protiv mene ste se borili dok su mi drugi pomogli da pobijedim. Jeste li shvatili da je istina ono što vam je vaš Gospodar obećao? Ja sam shvatio da je istina ono što je meni moj Gospodar obećao.'' Kada su ga zbunjeni ashabi upitali zašto se obraća mrtvim tijelima on im je odgovorio: ''Vi me ne čujete ništa bolje nego oni, samo što mi oni ne mogu odgovoriti.''

Idućeg jutra su krenuli za Medinu i nakon nekoliko dana marša tamo stigli. Dočekala ih je velika radost svih stanovnika oaze, osim munafika i Židova, jer je Muhammed, alejhisselam, ranije poslao Zejda i Abdullaha ibn Revahu da Medinu izvijeste o pobjedi. Međutim tu radost je zasjenila jedna žalosna vijest. Za vrijeme njihova odsustva na ahiret je preselila Poslanikova kćerka Rukajja. Poslanik je, iako sam tužan, tješio svoga zeta Osmana, koji nije bio na Bedru jer ga je Muhammed, alejhisselam ostavio da njeguje bolesnu ženu, i kojemu će, kasnije, dati i drugu svoju kćer Umm Kulsum za ženu. Takođe su i porodice šehida žalili svoje poginule. Svi su oni bili ponosni na njih zbog njihova šehadeta jer su znali za Allahove Riječi: Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati (3:169,170). Ipak je jedna osoba osjećala nemir u srcu. Rubejja, majka šehida Harisa ibn Surake bila je zabrinuta. Čula je da je njezin sin ubijen kurejšijskom strijelom prije početka bitke, prije nego li je stigao da uputi makar jedan udarac na Allahovom putu, pa se zabrinula šta će biti sa njim na ahiretu. Ona je o tome upitala Resulullaha, alejhisselam, i on ju je umirio riječima: ''Majko Harisina, Džennet je pun bašči, a tvoj je sin dospio u najvišu među njima, u Firdevs.''

Sa druge strane u Meki je kada su počele pristizati prve grupe poraženih zavladala velika žalost. Iz mnogih kuća su se čula naricanja i drugi paganski oblici oplakivanja. Mnogi su optuživali Ebu Sufjana zato što nije i on pomogao svojim saplemenicima ali je on ipak, zbog toga što su haman sve mekanske glavešine stradale, postao vodeća ličnost u Meki. Njegova žena Hind koja je izgubila oca Utbea i brata Velida na Bedru se zaklela da će ubiti Hamzu i jesti njegovu džigaricu. Ovo je jedan jeziv primjer na koji nivo se može spustiti duša jednog neznabošca, nevjernika. Ali ipak imamo razloga da se nadamo da je ta duša spašena jer će Hind, kasnije, prilikom oslobađanja Meke, zajedno sa Ebu Sufjanom islam primiti.

Allahovom odredbom još je jedan zlikovac stradao odmah nakon Bedra i to opet od ruke muslimana, tačnije muslimanke. Naime Ebu Leheb, Poslanikov amidža nije išao na Bedr tako da nije bio ni među poginulim niti zarobljenim. Kada je jedan drugi Ebu Sufjan, Hašimija, rođak Poslanikov sa Bedra stigao u Meku zatekao je svoga amidžu Ebu Leheba u šatoru pored vrela Zem Zem. Pored njega je u šatoru sjedila Ummu l-Fadl, žena Ebu Lehebovog brata, a pored nje Ebu Rafi, Abbasov rob koji je pravio strijele kada je Ebu Sufjan ušao unutra. Kada je Ebu Leheb upitao Ebu Sufjana šta se desilo on mu je odgovorio: ''Ma nema tu mnogo šta da se priča. Kad susretosmo neprijatelja, okrenusmo mu leđa, a oni nas natjeraše u bijeg, a zarobiše i ljudi koliko su htjeli. Ne mogu za to kriviti nikog od naših, jer nisu samo oni udarili na nas, već i neki ljudi u bijelom. Jahali su na šarcima između neba i zemlje i nikoga nisu štedjeli i niko im se ni mogaše suprostaviti.'' Ove riječi su jako obradovale Ummu l-Fadl i Ebu Rafia jer su njih dvoje bili muslimani koji su krili svoju vjeru. Ebu Rafi se nije mogao suzdržati da ne prokomentariše: ''To su bili meleki.'' Na te riječi je bijes obuzeo krupnog Ebu Leheba koji se svom silinom obrušio na Ebu Rafia brutalno ga udarajući. Na to je reagovala Ummu l-Fadl i drvenim kolcem snažno udarila Ebu Leheba po glavi. Taj udarac mu je zgulio kožu i dio mesa sa lobanje i napravio duboku ranu koja se ubrzo zatrovala, tijelo su mu prekrili gnojni prištevi i nakon izvjesnog vremena je umro.

Primjer Ebu Lehebovog bijesa jasno oslikava stanje nevjerničkih duša. On je odbio da razmisli o čudu koje mu je Ebu Sufjan opisao. Nebeski konjanici koji se bore na strani Muhammedovoj, pa zar im to nije bio više nego jasan znak da razmisle, ali su srca mnogih od njih tada ostala i gluha i slijepa za uzvišene poruke. Bijes, mržnja i želja za osvetom tada su, nakon Bedra, punile njihova srca pa oni i nisu mogli izvući pouku iz uzvišenih Ajeta koji su Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, objavljeni nekako u to vrijeme, a koji su upućeni upravo njima podsjećajući ih na njihove ''dove'' koje su upućivali kod Kabe prije polaska na Bedr: Ako ste se molili da pobijedite pa, došla vam je, eto, "pobjeda"! A da se okanite, bolje bi vam bilo! I ako se ponovo vratite, Mi ćemo se ponovo vratiti, i nimalo vam neće koristiti tabor vaš, ma koliko brojan bio, jer je Allah na strani vjernika (8:19). Oni su se ipak vratili na Uhudu kada su, greškom muslimana, izvojevali pobjedu, koja im je u stvari bila prva značajna pobjeda u bici protiv Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, prva i ujedno posljednja jer nakon nje je slijedio Hendek, kada su im planovi potpuno propali, i drugi porazi koji su na kraju kulminirali Muhammedovim, alejhisselam, oslobođenjem Meke kada su doživjeli potpuni zemaljski ''poraz'', ali i nebesko spasenje, nadamo se, za mnoge među njima jer su tada svi primili islam.

 

Ocjena: