Fetve Vijeća za fetve BiH (8)

Preporod, br. 17/811, 1. septembar 2005., str. 15.; na pitanja odgovora dr. Enes Ljevaković
Datum: 31.08.2005.

Ispravka:

U Preporodu od 15.08.2005. god., u odgovoru na prvo pitanje čitaoca M. I. iz Čikaga, potkrala se omaška tako da umjesto riječi na Mini treba da sto­ji: na Arefatu.

Pitanje: 1. Želio bih da pojasnite fikhsko pravilo o pitanju učenja “Tundžina sala­vata” kao sastavnog dijela zikra poslije namaza, i 2. da pojasnite koja je funkci­ja fetva-i emina, te da li se imami, upo­sleni u Islamskoj zajednici, moraju pri­državati njegovih fetvi, pita Mevludin Smajlović iz Sarajeva.

Odgovor: 1. Nije mi poznato da je Resulullah, a. s., učio poslije namaza, kao dio tra­dicionalnog poslijenamaskog zikra, navedeni salavat, a posebno ne redov­no poslije svakog namaza, što su uobi­čajili neki naši imami. Smatram da se navedeni salavat može ponekad pro­učiti i prije i poslije namaza kao i u bi­lo koje drugo vrijeme, budući da ima lijep sadržaj, ali bi trebalo izbjegava­ti redovno učenje ovoga salavata po­slije namaza kako se ne bi stekao do­jam da je to učenje bilo praksa Resulu­llaha, a. s. 2. Funkcija fetva-i emin je uvedena, ili bolje reći, ponovo uspostavljena na­kon višedecenijskog prekida, ove go­dine istodobno sa formiranjem Vijeća za fetve Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Zaduženje fetva-­i emina precizirano je Pravilima Vijeća i odnosi se uglavnom na rad i aktivno­sti samoga Vijeća. Na osnovu ovlašte­nja Reisu-l-uleme, koji je po funkciji vr­hovni muftije IZ BiH i predsjednik Vi­jeća za fetve, fetva-i emin daje odgovo­re na pitanja čitalaca u Preporodu. Po svojoj pravnoj prirodi, fetva je stručno mišljenje o nekom šerijatsko prav­nom pitanju utemeljeno na validnom šerijatskom dokazu i konsultativnog je karaktera, osim ako njenu primje­nu ne sankcionira izvršni ili neki dru­gi nadležni organ i učini je obavezu­jućom za lica i organe kojima je nadre­đen. Onaj ko postupa drugačije sam snosi odgovornost za svoj izbor. Naša intencija treba biti, na validnim šerijat­skim izvorima utemeljeno, ujednača­vanje vjerske prakse u našim džemati­ma, koliko god je to moguće. Odgovo­ri na pitanja u Preporodu imaju, izme­đu ostalog, i tu svrhu.

Pitanje: Mašić Murata Omer iz Bihaća poslao nam je poduže pismo u kojem objaš­njava svoj problem, koji je na svoj na­čin specifičan, ali i paradigmatičan, te ga stoga i navodimo u ovoj rubrici sa željom da ukažemo na neke propuste u našim džematima koji remete me­đuljudske odnose. Naime, kako tvr­di navedeni džematlija, mjesni imam i džematski odbor su zaključali dža­miju poslije klanjanja džume namaza i na taj način spriječili vjernike koji su došli klanjati dženazu namaz i ispratiti na Ahiret njegovog oca. Omer postav­lja pitanje: Ima li iko mandat u Islam­skoj zajednici u BiH ili: Ima li iko ovla­štenje utemeljeno na Ustavu IZ BiH da zaključava džamiju i da zabranjuje pri­stup i klanjanje redovne ikindije nama­za za više od stotinu ljudi koji su došli da isprate rahmetli Murata Mašića?

Odgovor:    Kako ne poznajem Omera niti mje­snog imama, niti sve detalje vezane za navedeni slučaj, odgovorit ću na­čelno na postavljeno pitanje. Ovaj slu­čaj je paradigmatičan iz razloga što nam ukazuje na štetne posljedice ko­je nastaju uslijed nepoštivanja proce­dure i pravila rada džemata. Jedinstvo džemata i dobri međuljudski odnosi moraju biti iznad pojedinačnih kapri­ca i nezadovoljstava. Sticajem okolno­sti čuo sam da se navedeni džematlija iščlanio iz džemata u kojemu je treba­la biti klanjana dženaza i ikindija na­maz i učlanio se u drugi džemat te da je dženazu trebao predvoditi imam iz drugog džemata bez saglasnosti mje­snog imama. Takav postupak je iza­zvao reakciju druge strane i nastao je problem i došlo je do poremećaja međuljudskih odnosa. Osnovno je pra­vilo i praksa da se članarina plaća u džematu u kojemu se živi i da džena­zu klanja mjesni imam. Izuzetno, uz obostrano zadpvoljstvo i razumijeva­nje, navedena pitanja se mogu i druga­čije riješiti. Na pitanje Mašića Omera može se odgovoriti i potvrdno i odrič­no. Ako je u pitanju normalna situaci­ja niko nema pravo spriječiti muslima­na da klanja namaz u džamiji. Uzvi­šeni Allah u Kur’anu kaže:

“Ima li ve­ćeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njego­vo spominje...”

(Al-Baqara, 114.)

 

“Vidje li ti onoga koji brani robu da molitvu obavi?”

(Al-'Alaq, 9. – 10.)

Međutim, ako neko ima namjeru unijeti nered i smutnju u džemat, obaveza je spriječiti to na adekvatan i primjeren način, pa i po cijenu zatvaranja džamije, jer je Re­sulullah, a. s., naredio da se sruši jed­na džamija u Medini koja je naprav­ljena s ciljem da se unese nered, smut­nja i pometnja u redove muslimana, tzv. “slučaj mesdžidu dirar”. Sve dže­matlije, a posebno imami, moraju vo­diti računa o redu, proceduri i pravili­ma ponašanja u džematu, jer je to bit­na pretpostavka očuvanja dobrih me­đuljudskih odnosa i napretka zajedni­ce i džemata.

Napomena: Na ostala pristigla pi­tanja odgovorit ćemo u nekom od na­rednih brojeva Preporoda, ili izravno na adresu pošiljaoca.