Godišnjica smrti hafiz Mahmuda efendije Traljića (28.12.2002.-28.12.2011.)

 

U srijedu 28. decembra 2011. godine navršilo se devet godina od preseljenja na vječni život ahiret hafiza Mahmuda Traljića, jednoga od profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.
Kroz dva intervjua i jednu reportažu o njegovom životu, ipak, usudili bismo se reći, nismo saznali previše biografskih detalja. Uslijed stvarno rijetko viđene skromnosti, hafiz Traljić je kroz govor o sebi uvijek govorio o drugima pa je „čitanje“ i razumijevanje života njegovih bližnjih: porodice, učitelja i prijatelja, te učitavanje u kontekst vremenâ u kojima je Hafiz živio, najbolji način da se hafiz Traljić valjano predstavi.
Pozivajući se na rahmetli reisul ulemu Čauševića, slijedeći rad i učeći od hadži Mehmeda-efendije Handžića, družeći se sa rahmetli: Kasimom-efendijom Dobračom, hafizom Kamilom-efendijom Silajdžićem, hafizom Smailom-efendijom Fazlićem, Fejzulahom-efendijom Hadžibajrićem i mnogim drugim, hafiz Mahmud je kroz mnoge radove koje je objavio svjedočio prije svega o sebi, i to je činjenica koju ne treba gubiti iz vida.
Rahmetli profesor hafiz Mahmud Traljić rođen je 28. aprila 1918. godine u Sarajevu. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. Radio je kao bibliotekar u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (od 1944. do 1947. godine). U junu mjesecu 1947. godine hafiz Traljić biva zatvoren. U zatvoru ostaje sve do kraja mjeseca januara 1957. godine. (v. Ko je ko u Bošnjaka, Sarajevo, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2000., str. 402.)
Hafiz je jedan od muslimana koji su najduže ostali u zatvoru. Nije htjeo podnijeti molbu za pomilovanje jer je tvrdio da je nevino osuđen te da, uslijed toga, ne bi bilo logično tražiti pomilovanje budući da bi, u suprotnome, morao potpisati da se kaje za to što je uradio.
Nakon izlaska iz zatvora zatražio je službu u Islamskoj zajednici, a tri mjeseca nakon što nije naišao na razumijevanje reisul-uleme i predsjednika Vakufsko-mearifskog sabora, na molbu rahmetli akademika Hamdije Kreševljakovića koju je ovaj uputio direktoru Narodne i Univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine Branku Čuviću, hafiz Traljić se zapošljava kao bibliotekar te na tom mjestu ostaje sve do 1984. godine (v. Sead Halilagić, Merhum hafiz Mahmud efendija Traljić (28.04.1918.-28.12.2002.), Šebi Arus, Sarajevo, 2002., str. 3.).
Pored toga, hafiz Traljić počinje obavljati dužnost imama u džamiji Čokadži hadži Sulejman (Jedileri).
Od 1985. godine učestvuje u svakodnevnom učenju cijeloga Kur'ana (hatma) Gazi Husrev-begu, u sarajevskoj Begovoj džamiji, nakon podne-nemaza. (v. Zehra Alispahić, „Sarajevo je čuvala Božija riječ, hrabrost gazija i krv šehida“, Ljiljan, Sarajevo, 1996., god. V, br. 161., str. 20.)
Pripadao je „krugu Sedmerice“, redovnim privatnim sastajanjima koja su se održavala sedmično ili svakih petnaest dana, svaki put kod drugoga „člana kruga“. Tu sedmorku su činili: hafiz Omer Mašić, Kasim-efendija Dobrača, Muhamed-efendija Fočak, hafiz Ibrahim Trebinjac, Mehmed-efendija Mujezinović, Fejzulah-efendija Hadžibajrić, i hafiz Mahmud Traljić.
Na sastajanjima je analizirana aktuelna situacija te se angažirano razmišljalo o mogućim poboljšanjima vjerskoga života. Raspravljalo se o islamu i stanju među muslimanima Jugoslavije i svijeta.
Uz druženje s rahmetli hadži Fejzulahom-efendijom Hadžibajrićem, hafiz Mahmud pokreće, nakon smrti Mustafe-efendije Mehića, kurs Kur’ana i proširene vjerske obuke za odrasle u Hadži Sinanovoj tekiji. Kurs i obuku održavao je šest godina.
Premda nije vršio funkciju duhovnog učitelja (muršid), čak nije bio, barem formalno, pripadnik nekog derviškog reda, bio je jedna od ključnih osoba za ponovno legaliziranje rada derviških redova, i to kao stalni šerijatski savjetnik Tarikatskog centra Udruženja derviških redova u Bosni Hercegovini, od njegovoga osnutka 30. 05. 1977. godine.
Pored brojnih radova uglavnom iz oblasti povijesti islama u Bosni, kulture i civilizacije, pisao je i o tarikatu, tesavvufu te bosanskim mutesavvifima.
Recenzirao je sve radove efendije Hadžibajrića, a svaki Hadžibajrićev duhovni učenik morao je prije pristupanja derviškom redu savladati određene „islamske discipline“, radi čega je Fejzulah-efendija nazvao hafiz Mahmuda Traljića „kapijom za ulazak u tarikat“. (v. Sead Halilagić, Merhum hafiz Mahmud efendija Traljić (28.04.1918.-28.12.2002.), Šebi Arus, Sarajevo, str. 4.)
Tri godine nakon preseljenja prof. hafiza Mahmuda Traljića na ahiret, održan je kolokvij u njegovoj Jahja-pašinoj Čurčića džamiji. Tom prilikom je prisutnima prikazana reportaža o hafizu Traljiću, a potom je proučen i tevhid pred njegovu plemenitu i izrazito skromnu dušu (v. „U organizaciji Medžlisa IZ Sarajevo: Danas kolokvij o hafizu Mahmudu ef. Traljiću“, Dnevni Avaz, Sarajevo, 28. decembar/prosinac 2005., str. 8.).