17 Jul 2011

Kazivanje o Samsonu

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

 

Doba ''sudaca''
 
 
Prema judeo-kršćanskoj tradiciji period u povijesti Benu Israila nakon ulaska u Svetu zemlju pod vodstvom Jošue ibn Nuna pa sve do početka perioda znana kao Doba kraljeva[1]zove se Doba sudaca. Prema biblijskim navodima u ovome je periodu naročito dolazila do izražaja sklonost Israilćana da skreću sa pravoga puta monoteizma i počinju prakticirati poštivanje božanstava susjednih mnogobožačkih naroda. Kada bi se to dešavalo dragi Bog bi dao da oni, za opomenu i pouku, budu porobljeni od strane nekoga od tih susjednih naroda i budu izloženi ugnjetavanju. Tada bi se oni kajali i dragi Bog bi između njih uzdizao ''suce'' koji bi ih vraćali na pravi put i oslobađali tuđinskoga jarma. Nakon perioda pravoga puta, ponovo bi slijedio period zablude nakon čega bi opet došao novi tuđinski osvajač i tako redom.
 
... Jošua, sin Nunov, sluga Jahvin, umrije u dobi od sto i deset godina. Sahraniše ga u kraju što ga je baštinio u Timnat Heresu, u Efrajimovoj gori, sjeverno od planine Gaaša. A kada se sav onaj naraštaj pridružio svojim ocima, naslijedi ga drugi naraštaj, koji nije mario za Jahvu ni za djela što ih je učinio Izraelu. Tada su sinovi Izraelovi počeli činiti ono što Jahvi nije po volji, i služili su baalima. Ostaviše Jahvu, Boga otaca svojih, koji ih je izveo iz zemlje egipatske, i pođoše za drugim bogovima između bogova okolnih naroda. Klanjahu im se, razgnjeviše Jahvu. Otpali su od Jahve da bi služili Baalu i Aštarti. Zato Jahve izli gnjev svoj na Izraela: prepusti ih pljačkašima da ih oni plijene, izruči ih neprijateljima uokolo, tako te se ne mogaše oduprijeti. Što bi god počeli, ruka se Jahvina okretala protiv njih na njihovu nesreću, kao što im je Jahve rekao i kao što im se zakleo. I tako zapadoše u veliku nevolju. Tada im Jahve stade podizati suce, da ih izbavljaju iz ruku onih koji su ih pljačkali. Ali oni ni svojih sudaca nisu slušali, nego se iznevjeriše s drugim bogovima te im se klanjahu. Brzo su zašli s puta kojim su išli oci njihovi slušajući Jahvine zapovijedi; oni nisu činili tako. Kada im je podizao suce, Jahve bijaše sa svakim sucem te ih izbavljaše iz ruku njihovih neprijatelja za svega vijeka sučeva, jer se sažalilo Jahvi koliko su uzdisali pod jarmom onih koji su ih ugnjetavali. A kada bi sudac umro, oni bi opet zapadali u veću pokvarenost nego njihovi oci. Išli su za drugim bogovima, služili im i klanjali im se, ne odustajući od svojih opakih djela i postupaka. ... (Knjiga o sucima, 2:8-19)
 
Dakle, Biblija nam kazuje kako su Israilćani iskazivali onu istu slabost i prevrtljivost zbog koje su Mūsā i Harun, alejhimesselam, uz njih takve imali poprilično glavobolje. S obzirom da ajeti Kur'ana govore o ovoj prevrtljivosti Israila u to ne treba sumnjati, samo da li je ona iskazivana u tome, kako gornji citat iz Biblije izričito kaže, da su oni u cijelosti ostavljali islam i zapadali u mnogoboštvo, ili se ona pak iskazivala u tome da su oni samo formalno ispoljavali islam prema propisima Tevrata, a pri tome su u srcima bili neiskreni u vjeri tako što su griješili u mnogim stvarima, prepuštali se dunjaluku i slijeđenju strasti, a moguće i prakticirali neke mnogobožačke običaje kao ''modu vremena'' (što ih je još više približavalo Božijoj srdžbi i umanjivalo čistoću njihova monoteizma)?!
Ovu dilemu postavljamo jer nam je teško zamisliti da je većina njih mogla biti do te mjere iskvarena da povremeno otvoreno i potpuno odbace islam a prihvate mnogoboštvo i također, da li bi ih u tome slučaju dragi Allah u časnom Kur'anu tretirao kao sljedbenike Knjige, dakle ljude koji nisu generalno mnogobošci ali imaju mnogih grijeha i odstupanja od istine da se ne mogu nazvati ni muslimanima?! Mi smo skloniji mišljenju da Israil ipak nije zapadao u otvoreno mnogoboštvo i idolopoklonstvo, već da se kod njih s vremena na vrijeme javljao problem u neiskrenosti, nepokornosti dragome Bogu i u odbijanju punoga slijeđenja Njegovih propisa, a dragi Allah zna najbolje. U svakom slučaju može se uzeti da je ovaj period u povijesti Israila bio okarakterisan njihovim povremenim okretanjem leđa vjeri i pravome putu, a tada bi im dolazila kazna od dragog Boga i opomena Njegova kroz tuđinsku vlast i ugnjetavanje. Kada bi se oni pokajali, dragi Bog bi između njih uzdigao ''suca'' koji bi ih onda predvodio i oslobađao od jarma.
Zbog čega biblijska tradicija ljude koji su predovodili Israil u ovome periodu njihove povijesti naziva ''sucima'' umjesto ''Jahvinim prorocima'' (kako su inače u Bibliji imenovani Božiji vjerovjesnici i poslanici) nije nam jasno, ali je po našemu mišljenju to pogrešno, jer može asocirati na to da su ti predvodnici imali samo sudsku vlast a ne i duhovnu. Drugim riječima, ovim se zamagljuje istina da su ti ljudi Allahovi vjerovjesnici iako je u Starom zavjetu jasno rečeno da je ''Jahve uzdizao suce'' i da ''Jahve bijaše sa svakim sucem''.[2]
Istinu nam, kao i uvijek, donosi časni Kur'an koji jasno kazuje da su nakon Musāa, alejhisselam, pa sve do Isāa, alejhisselam, Israićanima odašiljani vjerovjesnici i poslanici, jedan za drugim:
 
I Mi smo Musau Knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali, a Isāu, sinu Merjeminu, smo očigledne dokaze dali i Ruhul-Kudusom ga pomogli ... (2:87)
 
Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli.(5:44)
 
Dakle, po našemu mišljenju sasvim je jasno da se nikako ne može govoriti o nekom specifičnom dobu u povijesti Benu Israila kada su samo suci (kadije) predvodili i upućivali narod, već je u svakom dobu povijesti Benu Israila to bila zadaća Allahovih vjerovjesnika i poslanika. Vjerovjesnici su, dakle, bili ti koji su opominjali narod, a i upravljali njime onda kada bi od tog naroda bili prihvaćeni i priznati kao Allahovi glasnici.
Prema tome, može se reći da je period nakon ponovnog naseljavanja Israila u Svetu zemlju bio obilježen pravilnošću punom pouke i plemenite mudrosti, pravilnošću koja se manifestovala u tome da su okolni mnogobožački narodi bili neka vrsta mjerila pobožnosti Israilćana i pretstavljali su šokantni udarac milosti dragoga Allaha koja zabludjele vraća na pravi put. Naime, uvijek kad bi se Israil prepustio nemaru (gafletu), neiskreno okrenuo leđa vjeri i napustio slijeđenje Allahovih propisa, On bi im kao Svoju opomenu i milost[3] odredio da budu porobljeni od nekih mnogobožačkih naroda koji su živjeli u regionu. Kad bi to poniženje doživio, Israil bi se kajao i vraćao pravome putu, pa bi onda dragi Allah, kao nagradu za pokajanje i milosni odgovor na njihove dove, odabirao neke između njih za Njegove vjerovjesnike koji bi ih, Allahovom voljom, ponovo vraćali na pravi put, vodili ih u džihad u kojem bi, uz Allahovu pomoć, ostvarivali pobjedu i oslobađali se od zuluma i tiranije. Nakon pobjede u džihadu i izborene slobode, Allahovi vjerovjesnici bi ih sve do svoje smrti predvodili, upućivali na pravi put, poučavali i sudili u njihovim međusobnim sporovima, imavši emanet pune duhovne, upravne i sudske vlasti nad Israilom.
Nama nije poznato koliko je Allahovih vjerovjesnika i poslanika bilo odaslano Israilu između Jošue ibn Nuna i perioda Samuela, Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, a Stari zavjet pominje da je 13 ''sudaca'' upravljalo Izraelom u tom periodu i to: Otniel, Ehud, Šamgar, Debora i Barak (njih dvoje zajedno), Gideon, Abimelek, Tola, Jair, Jiftah, Ibsan, Elon, Abdon i Samson.
 
 
Samson
 
 
S obzirom da je pripovijest o Samsonu veoma poznata i da ona nosi neke, po našem mišljenju, veoma korisne pouke, mi smo se odlučili da u ovu knjigu uvrstimo i kazivanje o njemu, iako o Samsonu nema nikakvog pomena, barem koliko mi to znamo, u časnome Kur'anu i vjerodostojnim zbirkama hadisa.
Pošto, dakle, o njemu i njegovu životu ne možemo ništa naći u islamskim izvorima, preostala nam je samo mogućnost da kazivanje o Samsonu temeljimo na onome što o njemu kazuje Stari Zavjet, preciznije Knjiga o sucima. Svakako, budući da je, na bazi nesumnjivoga svjedočanstva časnoga Kur'ana,[4] iskrivljenje biblijskih tekstova očevidna činjenica, neophodno je jasno istaći da mi nikako ne možemo pouzdano znati da je sve ono što će se, ako dragi Allah da, u ovome kazivanju o Samsonu navesti doista i tačno. Možda je to uistinu tako i bilo, ali se ne može isključiti ni mogućnost da su neodgovorni prepisivači svetih tekstova, mjenjajući istinu neistinom, potvorili Samsona slično kako su potvorili i, naprimjer, Sulejmana, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna.
Uz ovu ogradu, koju želimo jako naglasiti, nastavljamo kazivanje o Samsonu koje namjeravamo podijeliti u dva dijela. U prvome ćemo, ako dragi Allah da, pokušati navesti sažetu pripovijest o Samsonu, onako kako je ona opisana u Knjizi sudaca (13-16), a u drugome ćemo, ako dragi Allah da, pokušati navesti našu interpretaciju i razumijevanje ove pripovijesti uz navođenje određenih pouka koje se po našem mišljenju iz nje mogu uzeti.
Sva hvala neka je dragome Allahu, Svemoćnom i Sveznajućem.
 
 
Biblijsko kazivanje o Samsonu
 
 
Knjiga o sucima nam kaže da je nakon smrti suca Abdona Izrael ponovo krenuo putevima grijeha i raznih opačina pa ih je nakon izvijesnoga vremena ponovo sustigla kazna od dragoga Boga. Ovoga puta pokorili su ih Filistejci. Izrael je godinama stenjao pod njihovim jarmom sve dok nije došlo vrijeme da se dragi Bog ponovo odazove njihovim pokajničkim suzama. I ovoga puta milost Božija spustila se na skromnu i jednostavnu porodicu - ljude obične i siromašne, ali i čiste i jake vjere i uzornoga morala. Sve je počelo na njivi na kojoj je pobožni čovjek iz redova plemena Dan po imenu Manoah radio skupa sa svojom ženom. Iznenada se ženi ukazao Božiji anđeo i prenio joj obavijest da će uskoro dobiti sina. Obzirom da je bila neplodna, žena se tome jako iznenadila a anđeo joj je rekao da nipošto ne smije jesti nikakve nečiste hrane, niti piti vina ni bilo kakvih alkoholnih pića jer će njezin budući sin biti dragome Bogu posvećen još od vremena kad bude u majčinoj utrobi. Kada je Manoah čuo od supruge radosnu vijest, uputio je molitvu dragome Bogu da im anđeo ponovo dođe i preciznije im objasni kakvih se sve pravila moraju držati u pogledu djetetovog rođenja i odrastanja.
Anđeo im se opet ukazao jednog od narednih dana dok su oboje bili u polju i tom prilikom im rekao da će njihovo dijete biti Božiji odabranik i upozorio ih da će mu biti zabranjeno šišanje ili podrezivanje kose, kao i to da čitavoga života neće smjeti jesti nečistu hranu, niti piti vino, ni ma kakvo drugo opojno piće. Sretni roditelji su tada zaklali jare i prinijeli ga kao žrtvu paljenicu, a kada se plamen počeo dizati prema nebu, anđeo se pred njihovim očima uzdigao u tome plamenu, tako da su oboje još jednom bili uvjereni u veliku milost koju im dragi Bog podario u njihovome sinu kao i u veliku odgovornost koju će njihovo čedo nositi.
Žena je nakon izvijesnog vremena zatrudnila i rodila sina kome su dali ime Samson. Dijete se razvilo u veoma razvijenoga i lijepoga muškarca. Dragi Bog mu je podario velike blagodati među kojima su se naročito isticale ogromna fizička snaga i iznimna borbena vještina koje su višestruko prevazilazile mogućnosti svih ostalih ljudi, tako da su u stvari bile natprirodnog karaktera.[5] Vanjski znak svih ovih posebnih Božijih blagodati što su Samsonu bile darovane bila je njegova bujna i lijepa kosa koju, slijedeći naredbe koje su dostavljene još prije njegova rođenja, nikada ni u najmanjoj mjeri nije odrezao.
Međutim, Knjiga o sucima nam dalje kazuje da je Samson bio zaljubljive prirode i da, kada bi zavolio neku djevojku, nije mnogo mario za vjerska ograničenja. Tako se jedne prilike desilo da je u filistejskom gradu Timni zapazio jednu lijepu djevojku i odmah je zahtijevao od roditelja da ga ožene njome. Manoah i njegova žena su bili šokirani i jako rastuženi činjenicom da njihov sin i pored svih Božijih blagodati koje su mu bile darovane mimo svih izraelskih djevojaka za ženu hoće djevojku iz mnogobožačkoga naroda. Ali, Samson bijaše gluh na sve njihove prijekore i upozorenja.
Jednoga dana, kad je žurio ka svojoj filistejskoj dragani, na putu za Timnu iznenada ga je napao lav. Samson je golim rukama raskidao zvijer i veselo nastavio svojim putem. Kada se nakon susreta sa svojom djevojkom vraćao nazad istim putem primijetio je nešto neobično – u tijelu mrtvoga lava bio je roj pčela i njihovo saće. Samson je uzeo meda i jeo ga idući kući. Po dolasku počastio je i svoje roditelje, a da nikome nije rekao šta se zbilo.
Kako ništa nije moglo zaustaviti Samsona u namjeri da se oženi lijepom Filistejkom, on se obratio njezinim roditeljima pa su se njih dvoje zaručili. U tu čast njezin otac je priredio gozbu. Na toj gozbi osim Samsona nije bilo drugih Izraelaca, a bilo je prisutno trideset Filistejaca osim porodice njegove zaručnice. U veseloj atmosferi počele su padati razne dosjetke i pošalice, a onda se Samson sjetio slučaja sa ubijenim lavom i medom u njegovu tijelu pa je prisutnima dao prijedlog – ako mognu pronaći odgovor na zagonetku koju im postavi on će svakome od njih trideset dati po jednu svečanu haljinu, ali ako ne mognu pronaći odgovor oni će njemu dati trideset svečanih haljina. Filistejci su pristali na to i Samson im postavi zagonetku – ''Od onog koji jede izišlo je jelo, od jakoga izišlo je slatko''.[6]
Koliko god da su se trudili trideseterica Filistejaca u naredna tri dana nikako nisu mogli da pronađu odgovor na čudnu zagonetku. Na kraju su, vidjevši da se bliži rok od sedam dana koliko je trebalo da traje zaručničko slavlje, a toliko im je i Samson dao vremena da pronađu odgovor, zaprijetili njegovoj vjerenici da od njega mora izvući odgovor. Djevojka je popustila i narednih dana je toliko navaljivala na Samsona da joj je on na kraju rekao odgovor na zagonetku a ona ga prenijela Filistejcima. Pred zalazak sunca sedmoga dana Filistejci odgovoriše Samsonu na njegovu zagonetku i on je shvatio da ga je njegova zaručnica obmanula i prenijela im odgovor. Svoju je ljutnju iskazao tako što je otišao u područje grada Aškelona gdje napade trideset drugih Filistejaca i oduze im njihove haljine. Tako je došao do trideset haljina koje razdijeli onako kako je opkladom bio obavezan i onda gnjevan ode svojoj kući. Otac njegove nesuđene supruge pogrešno je protumačio tu njegovu ljutnju kao njegovo odustajanje od djevojke i dao ju je za ženu drugome.
Pravi bijes je spopao Samsona kada se, nakon izvijesnoga vremena, vratio po svoju zaručnicu i saznao da se ona u međuvremenu udala za nekoga Filistejca. Uzalud ga je nesuđeni punac ubjeđivao da uzme njegovu mlađu kćer, za koju mu je tvrdio da je čak i ljepša od njegove bivše zaručnice, jer je Samson već bio pun ljutnje i odlučan u želji da se osveti Filistejcima.
Pošto je bilo vrijeme žetve shvatio je da će najveću štetu Filistejcima učiniti ako im spali njihovo žito koje su upravo u tom vremenu htjeli požnjeti. Pohvatao je tri stotine lisica, za repove im vezao upaljene baklje i onda ih pustio u filistejska polja. Preplašene životinje su jurile kroz žitna polja, maslinjake i vinograde a baklje koje su one za sobom vukle izazvaše čitavu seriju velikih požara koji spališe svu filistejsku ljetinu. Filistejci su saznali ko im je uništio usjeve i, budući da se oni nikako nisu mogli mjeriti sa Samsonom, za osvetu spališe kuću njegove nesuđene žene. Samsonov odgovor bi odlučni napad u kojem ih je zahvaljujući svojoj nadzemaljskoj snazi žestoko porazio i nakon toga se povukao u područje Etamskih stijena gdje se nastanio u jednoj pećini.
Posljednji događaji podigli su veliku buru među Filistejcima, pa oni okupiše veliku vojsku koja krenu na Judeju. Uspaničeni stanovnici Judeje poslali su svoje predstavnike pred silnu filistejsku vojsku da bi putem pregovora pokušali spriječiti krvoproliće. Judejci odoše u filistejski logor koji se nalazio u području Lehija i upitaše njihove zapovjednike o razlozima ove vojne. Čim su saznali da su Filistejci podigli vojsku iz želje da se osvete za sve ono što im je učinio Samson, Judejci s njima sklopiše sporazum kojim su se obavezali da će im izručiti Samsona, a za uzvrat se Filistejci obavezaše da će se ograničiti samo na to da njega kazne i da više nikoga drugoga od Izraelaca neće dirati. Tako se tri hiljade Judejaca zaputilo do Etamskih stijena gdje su pronašli Samsona i uspjeli ga nagovoriti da im se dobrovoljno preda i dopusti im da ga izruče Filistejcima kako bi Izrael bio spašen od njihove odmazde:
 
... Tad Filistejci krenuše, utaboriše se u Judi i raširiše do Lehija. "Zašto ste pošli na nas?"; upitaše ih Judejci. A oni im odgovoriše: "Pošli smo da svežemo Samsona i da mu učinimo kako je on učinio nama." Tri tisuće Judejaca odoše tada k spilji Etamske stijene i rekoše Samsonu: "Zar ti ne znaš da Filistejci nama gospodare? Zašto si nam onda to učinio?" On im odgovori: "Kako oni meni, tako ja njima!" A oni mu rekoše: "Dođosmo da te svežemo i predamo u ruke Filistejaca." "Zakunite mi se", reče im, "da me nećete ubiti." "Ne", odgovoriše mu, "mi ćemo te samo svezati i predati u njihove ruke, ali te zacijelo ne želimo pogubiti." Onda ga vezaše sa dva nova užeta i odvedoše iz spilje. Kad ga dovedoše u Lehi i kad Filistejci, vičući od radosti, pojuriše na njega, duh Jahvin zahvati ga i užeta na njegovim rukama postadoše kao laneni konci, spaljeni ognjem, i spadoše mu s ruku. Spazivši još sirovu magareću čeljust, pruži on ruku, uze onu čeljust i pobi njome tisuću ljudi. Tada reče Samson: "Magarećom čeljusti gomile prebih, magarećom čeljusti tisuću pobih." Rekavši to, baci čeljust iz ruke. Zato odonda ono mjesto zovu Ramat Lehi. Kako bijaše jako ožednio, on zavapi Jahvi govoreći: "Ti si izvojštio ovu veliku pobjedu rukama svoga sluge, a zar sada moram umrijeti od žeđi i pasti u ruke neobrezanima?" Tad Jahve rasiječe udubinu što je kod Lehija i voda poteče iz nje. Samson se napi i vrati mu se snaga, oživje mu duh. Zato su onome izvoru dali ime En Hakore, a postoji još i danas u Lehiju. (Knjiga o sucima,15:9-19) ...
 
Ovaj događaj karakteristični je primjer Samsonove nadzemaljske snage u svekolikoj judeo-kršćanskoj tradiciji i literaturi. Jedan čovjek, sam samcat, naoružan samo jednom kosti da žestoko porazi čitavo mnoštvo neprijatelja – svakako da je to moguće samo ako je on direktno potpomognut Božijom snagom i moći.
Drugi karakteristični primjer je slučaj kada se Samson zatekao u gradu Gazi kojom prilikom su ga Filistejci, sretni što će mu konačno dohakati, opkolili i sve kapije gradske čvrsto zamandalili. Međutim, Samson bez imalo problema dođe do kapije, golim rukama izvali ogromna vrata i na leđima ih odnese sve do gore koja se uzdiže nasuprot Hebrona i ostavi ih na samome njezinu vrhu.
Ovakve demonstracije izuzetne Samsonove snage navedoše Filistejce na zaključak da oni nemaju druge mogućnosti poraziti ga osim da saznaju tajnu njegove moći nebili tako pronašli put kako da mu je oduzmu. Počeše pažljivo proučavati njegovu ličnost i njegove navike i manire, te otkriše da bi mogli iskoristiti njegovu najveću slabost – lijepe žene.
U to doba Samson se ponovo bio žestoko zaljubio u jednu Filistejku. Ovoga puta je to bila djevojka izuzetne ljepote po imenu Dalila koja je živjela u dolini Soreka. Filistejski prvaci je tajno posjetiše i obećaše joj veliko bogatstvo ako uspije da izmami od Samsona tajnu njegove velike snage:
 
 ... Poslije toga zamilova on neku ženu iz doline Soreka po imenu Delilu. Filistejski knezovi dođoše k njoj i rekoše joj: "Zavedi ga i doznaj gdje stoji njegova velika snaga, kako bismo ga mogli svladati pa da ga svežemo i učinimo nemoćnim. A dat će ti svaki od nas po tisuću i sto srebrnih šekela." Delila upita Samsona: "Kaži mi gdje stoji tvoja velika snaga i čime bi se ti mogao svezati i svladati." Samson joj odgovori: "Da me svežu sa sedam svježih još neosušenih žila od lûkâ, onemoćao bih i postao bih kao običan čovjek." Filistejski knezovi donesu Delili sedam svježih još neosušenih žila i ona ga veza njima. Kod nje u sobi bijaše zasjeda i ona viknu: "Samsone, eto Filistejaca na te!" On pokida žile kao što se prekine kučina kada se primakne ognju. I tako oni ne doznadoše za tajnu njegove snage. Tad reče Delila Samsonu: "Prevario si me i slagao si mi. Ali mi sada kaži čime bi te trebalo vezati." Odgovori joj: "Da me dobro svežu novim još neupotrijebljenim užetima, onemoćao bih i postao kao običan čovjek." Tada Delila uze nova užeta, sveza ga njima i viknu mu: "Samsone, eto Filistejaca na te!" Kod nje u sobi bijaše zasjeda, ali on pokida užad na rukama kao da su konci. Tad Delila reče Samsonu: "Varaš me svejednako i lažeš mi. Kaži mi napokon čime bi te trebalo vezati." On joj odgovori: "Da otkaš sedam pramenova moje kose na tkalačkom stanu i da ih zaglaviš klinom, onemoćao bih i postao kao običan čovjek." Ona ga uspava i otka sedam pramenova njegove kose na tkalačkom stanu, zabi klin i viknu mu: "Eto Filistejaca na te, Samsone!" On se probudi i istrgne i klin i tkalački stan. I nije otkrila tajnu njegove snage. Delila mu reče: "Kako možeš reći da me ljubiš kad tvoje srce nije sa mnom? Triput si me već prevario i nisi mi kazao gdje je tvoja velika snaga." Kako mu je svakog dana dodijavala molbama i mučila ga, njemu već dozlogrdje. I otvori joj cijelo svoje srce: "Nikada britva nije prešla po mojoj glavi jer sam od majčine utrobe nazirej Božji. Da me obriju, sva bi me snaga ostavila, onemoćao bih i postao bih kao običan čovjek." Delila tad shvati da joj je otvorio cijelo svoje srce; pozva filistejske knezove i reče im: "Dođite sada jer mi je otvorio cijelo svoje srce." I filistejski knezovi joj dođoše i donesoše sa sobom novac. Uspavavši Samsona na koljenima svojim, ona dozva čovjeka te mu obrija s glave sedam pramenova kose. Tako on poče slabiti i ostavi ga njegova snaga. Kad ona povika: "Samsone, eto Filistejaca na te!" on se probudi i pomisli: "Izvući ću se kao i uvijek i oslobodit ću se." Ali nije znao da se Jahve od njega okrenuo. Filistejci ga tako uhvatiše, iskopaše mu oči i odvedoše ga u Gazu. Okovaše ga dvostrukim mjedenim lancem te je okretao mlin u tamnici. (Knjiga o sucima, 16:4-21) ...
 
Navedeni nam citat jasno pokazuje do koje mjere, prema Bibliji, Samson bi zaluđen Dalilinom ljepotom – čak tri puta mu je očevidno pokazano kako ona svaki put provjerava da li će ga ono što joj je rekao doista i ostaviti bez njegove snage, ali joj je on i nakon svega toga rekao istinu i tako sam sebe upropastio?! Ovo je (ako se ovako doista i zbilo) veoma upečatljiv primjer do koje mjere žudnja za ženom može upropastiti muškarca ako on ne umije postaviti sve stvari na njihovo mjesto.
Samson je veoma brzo na vlastitoj koži itekako osjetio pogubne posljedice svojih nepromišljenih postupaka – bijaše oslijepljen,[7] te ponižen i osramoćen bačen u tamnicu da okovan i upregnut okreće mlin za potrebe svojih neprijatelja.
Ali, Filistejci ne znadoše za ogromnu moć iskrenog pokajanja i molitvi Bogu dragome iz krajnjih dubina srca koje je Samson u dugim tamničkim noćima i danima upućivao. Isto tako, Filistejci se ne mogaše dosjetiti da bi ponovni rast Samsonove kose mogao poništiti efekat brijanja glave - a kosa mu je iz dana u dan nezadrživo rasla. Kroz pokajničke suze i rast kose Samsonu se voljom dragoga Boga sve više vraćala njegova prijašnja snaga, a on se, omudrao bolnim iskustvima, trudio da to dobro sakrije od svojih tamničara. No, mada je vremenom ponovo dobio svu svoju snagu, Samson je dobro znao da su mu bez očinjega vida mogućnosti da se na adekvatan način osveti Filistejcima jako sužene i zato je strpljivo čekao da mu se pruži odgovarajuća prilika i dalje vješto krijući od sviju svoje novo stanje. Ta mu se prilika uskoro i pružila.
Filistejci odlučiše da veliku pobjedu protiv najopasnijeg neprijatelja koji im je ranije toliko jada zadao proslave u svome grandioznom hramu i da tom prilikom prinesu žrtvu svome božanstvu Dagonu iz zahvalnosti što im je, kako su u svome neznanju (džahilijjet) vjerovali, on omogućio tu pobjedu. Organizovali su tako svečanu ceremoniju u hramu na kojoj su se okupili svi njihovi prvaci, sveštenici i ugledne ličnosti, kao i mnoštvo običnog svijeta – Biblija navodi da ih je sve skupa bilo više od tri hiljade. U razdraganoj atmosferi na um im pade da bi ''šlag na torti'' bio vidjeti Samsona kako ponižen pred njima igra, pa ga izvedoše iz tamnice, dovedoše u hram i narediše mu da pred svima njima, poput neke dvorske lude, zaigra. Samson je i dalje mudro skrivao ponovo stečenu snagu, a već je bio i slomio vlastitu oholost, tako da je pristao da igra pred dušmanima strpljivo tražeći svoju šansu. Dok je igrao svjetina je bila razdragana, pa je mogao sa svih strana čuti odjeke mnogih glasova koji slaviše filistejsko božanstvo Dagona i upućivaše uvrede i pogrde na njegov račun. Shvativši tako da se nalazi u velikome hramu krcatom dušmanima, Samson se dosjeti da može iskoristiti snagu tako da sruši čitavo zdanje na svoje neprijatelje:
 
... Ali kosa gdje mu je obrijaše počne opet rasti. A knezovi se filistejski skupiše da prinesu veliku žrtvu svome bogu Dagonu i da se provesele. Govorahu oni: "Bog naš nam predade u ruke Samsona, našeg neprijatelja." A narod, vidjevši ga, uze hvaliti svog boga i klicati u njegovu čast govoreći: "Bog naš dade nam u ruke Samsona, našeg neprijatelja, koji nam je zemlju pustošio i tolike naše usmrtio."Kada im se srce razigralo, povikaše: "Dovedite Samsona da nas on zabavlja!" I dovedoše iz tamnice Samsona i on igraše pred njima; a onda ga postaviše među stupove. Samson tada reče dječaku koji ga je vodio za ruku: "Vodi me i pomozi mi da opipam stupove na kojima počiva zdanje da se naslonim na njih." A kuća bijaše puna ljudi i žena. Bijahu tu i svi filistejski knezovi, a na krovu tri tisuće ljudi koji su gledali kako Samson igra. Samson zavapi Jahvi: "Gospodine Jahve, spomeni me se i samo mi još sada podaj snagu da se Filistejcima odjednom osvetim za oba oka." I Samson napipa dva srednja stupa na kojima počivaše zdanje, oprije se o njih, desnom o jedan, a lijevom o drugi, i viknu: "Neka poginem s Filistejcima!" Nato uprije iz sve snage i sruši zdanje na knezove i na sav narod koji se tu nalazio. Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života. Poslije dođoše njegova braća i sva kuća njegovoga oca, uzeše ga i odnesoše i pokopaše ga između Sore i Eštaola, u grobu Manoaha, oca njegova. On je sudio Izraelu dvadeset godina. (Knjiga o sucima, 16:22-31) ...
 
Na ovaj način – opisom Samsonovog rušenja filistejskog hrama kojom prilikom je uz mnoštvo Filistejaca i on poginuo, Biblija završava kazivanje o njemu.
 
 
Jedno razmišljanje o Samsonu
 
 
Biblija nam, kako vidjesmo, nudi sliku Samsona ponajviše kao snagatora koji se svojom, od dragoga Boga obdarenom, natprirodnom snagom žestoko obračunavao sa svim neprijateljima Izraela, dok su njegova učenost, mudrost i druge intelektualne i duhovne osobine potpuno stavljene u drugi plan.
No, budući da ga Biblija jasno opisuje i kao starješinu Izraela koji im je sudio punih dvadeset godina, jasno je da ga je dragi Bog svakako obdario učenošću i mudrošću kako bi svoje sudačke obaveze mogao valjano izvršavati. Prema tome, ličnost Samsonova se može gledati kako u svijetlu velikoga junaka tako i starješine koji je predvodio čitav Izrael i pored toga što je duhovna strana njegove ličnosti u biblijskom svjedočanstvu o njemu itekako zanemarena.
Dragi Allah najbolje zna, a na bazi navedenoga kazivanja (dakako ako je ono tačno) moglo bi se izgleda pretpostaviti da bi Samson mogao biti vjerovjesnik koji je, barem u jednome periodu svoga života, okrećući se prolaznim ljepotama i užicima ovoga svijeta iznevjerio svoj vjerovjesnički emanet.
Kur'an nas jasnim riječima upozorava da čak i od dragoga Boga odabrani i obdareni ljudi nisu apsolutno zaštićeni od opasnosti da skrenu sa pravog puta ako bi neko od njih, ne dao dragi Bog, dopustio da ga strasti njegove vode suprotno Božijem zadovoljstvu:
 
I ispričaj im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio, pa ga je šejtan stigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov primjer je kao primjer psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili. Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni sami sebi nepravdu čine! (7:175-177)
 
Ovi ajeti Kur'ana se, prema tradicionalnim islamskim vrelima i općeprihvaćenom mišljenju, odnose na slučaj Belama ibn Baura (o kome je bilo riječi u kazivanju o Mūsāu i Harunu, alejhimesselam), no njihova upozoravajuća poruka izgleda da bi se mogla u izvijesnoj mjeri odnositi i na Samsona pod pretpostavkom da je, ponavljamo, sve ono što o njemu Biblija kaže doista i tačno.
No, ako je Samson doista doživio vjerski i duhovni sunovrat, ipak bi se moglo reći da taj njegov pad, kako se čini, nije rezultat njegove oholosti i inata (kao u slučaju prokletog Iblisa koji je sama sebe u propast bacio) – ali ne samo ni lahkomislenosti (kao u slučaju Adema, alejhisselam, koji se odmah pokajao i osim silaska na Zemlju nema drugih kazni), već je više rezultat njegove ljubavi prema dunjaluku i nedovoljne spremnosti da odgaja svoje strasti i usmjerava ih u šerijatske tokove.
Možda je upravo zbog toga Samson morao pretpiti znatno veću kaznu negoli Adem, alejhisselam, (sljepoća), ali je on opet zbog nedostatka oholosti i inata izbjegao da poput prokletoga Iblisa samoga sebe osudi na trajnu propast, već je smogao snage za iskreno pokajanje koje ga je vratilo na pravi put i ponovo ga osnažilo za zadnje junačko djelo.
Prema tome, slučaj Samsona donosi dvije veoma značajne pouke - još jedanput nas sve upozorava da ama baš niko od ljudi, čak ni Božiji vjerovjesnici, nije izuzet od obaveze slijeđenja Božijega zakona; i ponovo nam govori o blagodati i veličini iskrenoga pokajanja koje briše sve grijehe, pa makar ih bilo kao u moru pjene kako nam poručuje poznati hadis.
[1] Riječ je o vremenu Taluta, Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, te kraljeva nakon njih sve do babilonskog i asirskog sužanjstva.
[2] Knjiga o sucima, 2:16 i 2:18.
[3] Svakome je jasno da je manja kazna na dunjaluku koja ljude opomene i navede ih da ostave put vječne propasti na ahiretu, u stvari velika milost od dragog Allaha njima odaslana.
[4] Kur'an, 5:12,13
[5] Biblija navodi da je u stvari svrha Samsonovog života i bila sadržana u tome da on kroz borbu protiv Filistejaca izbavi Izrael iz njihovih okova. Odatle su mu i bile date tako ogromna snaga i ratnička vještina.
[6] Knjiga o sucima, 14:14.
[7] Prema nekim tumačenjima Samsonu je oduzet vid upravo zbog toga što su ga toliko puta ranije njegove oči, koje je isuviše usmjeravao prema ljepoti žena i raznim drugim zavodljivim i varljivim užicima ovoga svijeta, toliko zavodile sa pravoga puta. Dragi Allah najbolje zna.

 

Ocjena: