Pedeset i sedam savjeta (nasihata) hazreti Pejgambera, alejhisselam

Kategorija

 

Danas je prvi četvrtak mjeseca redžepa, mubareć-noć Lejle-i Regaib, Noć začeća, blagoslovljena noć u kojoj je u plemenitoj utrobi hazreti Amine začet naš hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam. S obzirom da ova noć predstavlja spuštanje milosti svi svjetovima, svim bićima, svim narodima, za sva vremena, otuda je oslovljavamo i Noću ispunjenja želja. Naravno, želje za koje namjeravamo moliti uzvišenoga Allaha u ovoj noći trebaju biti u suglasju sa Šerijatom, a nije uopće bitno kako izgledale: velike ili male, znatne ili neznatne, svakodnevne ili posebne i sl. Da bismo bili, s Božijom pomoći, sigurniji da će nam dragi Allah uslišati želje, namjeravamo prije moljenja klanjati nafilu-namaz, a oni posebno vrijedni među nama su ovaj dan i ispostili.

Prije namaza, dok sačekamo i druge da nam se priključe, pročitat ćemo jednu hutbu, hutbu poslanika Muhammeda, alejhisselam. Ne treba vas uplašiti njen naslov (koji smo sami osmislili): „Pedeset i sedam nasihata /savjeta/ hazreti Pejgambera, alejhisselam“, jer tekst hutbe uopće nije velik. Ovaj vazu-i nasihat trebao bi nam biti primjer kako se treba obraćati, kako drugima govoriti. Samo ćemo ga pročitati, tek ponegdje neke rečenice malo jasnije prevesti. Poslužit ćemo se prijevodima rahmetli hadži reisa Džemaludina-efendije Čauševića i komentarom našeg hadži hafiza Halida-efendije Hadžimulića, koji je pojedina mjesta podvukao, tako ih posebno naglasivši.

Kompletna hutba data je u vidu sasvim kratkih a veoma jasnih i shodno poruci izuzetno jakih savjeta, u njoj nema nikakvog pretjerivanja niti ponavljanja.

 

 

Izvor hutbe

 

- أبو نصر عبد اللّه بن سعيد السجزي عن أبي الدرداء

- أبو نعيم والقضاعي عن ابن مسعود موقوفاً

- العسكري والديلمي عن عقبة

- البيهقي وابن عساكر عن عقبة بن عامر الجهني قال:

Hutbu su zabilježili es-Sidžzî, prenoseći je od hazreti Ebu Derdâa; potom Ebu Nu'ajm Isfahanî i Kadâ'î, prenoseći je kao hadis-i mevkuf od hazreti Ibn Mesuda; a zabilježili su je i Askerî i Dejlemî, prenoseći je od hazreti Ukbe ibn Amira.

Verziju hutbe koju ćemo s Božijom pomoći sada pročitati zabilježili su Bejheki i Ibn Asâkir, prenoseći je od hazreti Ukbe ibn Amira el-Džuhenîja. Hazreti Džuhenî ovako priča:

خرجنا في غزوة تبوك فاسترقد رسول اللّه صلى اللّه عليهوسلم إذ كان منها على ليلة فلم يستيقظ حتى كانت الشمس كرمح فقال ألم أقل لكيا بلال اكلأ لنا الفجر فقال: يا رسول اللّه ذهب بي الذي ذهب بك فانتقلغير بعيد ثم صلى ثم حمد اللّه ثم أثنى عليه ثم قال:

Otišli smo boriti se u Bici na Tebûku, pa je, u noći koja je uslijedila, hazreti Pejgamber, alejhisselam, malo prilegao. Spavao je, tako, i nije se probudio sve dok Sunce nije bilo poput koplja, poput štapa (znači, prespavali su sabah). Kada se probudio, rekao je:

„Zar ti ne rekoh, Bilale, da paziš (da nam ne prođe) sabah?!“

a hazreti Bilal odgovori:

„Allahov Poslaniče, alejhisselam, i ja sam mašio ono što je i tebi prošlo.“

Nije prošlo dugo, Poslanik, alejhisselam, je obavio namaz, potom izrekao hvalu uzvišenome Allahu, izrekao Mu slavu, i obratio nam se:

 

Tekst hutbe

 

أَمَّا بَعْدُ

A potom

ovo je rječica koja se često upotrebljava u arapskome jeziku; uvijek je Arapi izgovaraju kada se žele obratiti prisutnima, a prethodno su jezikom i srcem zahvalili uzvišenome Allahu; zato naše svako obraćanje, pojedincu ili grupi, u posebnim ili svakodnevnim prilikama, mora uslijediti tek nakon što izgovorimo „elhamdulillah“, „subhanallah“, „bismillah“ ili sl.; naši stari, kada bi god željeli nešto reći, uvijek bi prvo, kao, kratko odšutjeli, ustvari u sebi bi nešto proučili; tako i shvatamo preporuku hazreti Muhammeda, alejhisselam, koji kaže da treba: „ili govoriti dobro, ili šutjeti“.

فَإِنَّأَصْدَقَالْحَدِيثِكِتَابُ اللّهِ

Najpraviji govor (najistinitija i najiskrenija riječ) to je Allahov Kitab (Kur'ani-azîmuššân)

jer učenjem/čitanjem Kur'ana, kod čovjeka i koji ga uči i koji ga sluša, jača ubjeđenje i dižu se koprene.

 

وَأَوْثَقَ الْعُرَى كَلِمَةُ التَّقْوَى

Najčvršći konopac, to je riječ: takvaluk (bogobojaznost)

naše današnje bosanskohercegovačko društvo u izuzetno je teškome moralnome stanje, otuda za sve što planiramo, tražimo „veze“, „poznanstva“, i što imamo više „veza“ to se osjećamo sigurnijim; hazreti Pejgamber, alejhisselam, nas upozorava da je najčvršća veza, neraskidiva, bogobojaznost, jer kada se oslonimo na dragoga Allaha, nikada nećemo biti iznevjereni.

 

وَخَيْرُ الْمِلَلِ مِلَّةُ إِبْرَاهِيمَ

Najpribraniji millet, jeste: Ibrâhim-pejgamberov, alejhisselam, millet

biti vjeran dragome Bogu, to je napribranije; hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam, simbol je iskrene i čvrste vjere u jednoga Boga, ne vjere u naciju ili novac, ne vjere u varanje, lažiranje, krivo predstavljanje, već vjere u poštenje i čestitost jer su samo poštenje i čestitost osobine čiji je izvor dragi Bog, a varanje, pretvaranje, licemjerstvo, pohlepa i sl., to su đavolska svojstva.

 

وَخَيْرُ السُّنَنِ سُنَّةُ مُحَمَّدٍ

Najbolji sunnet, to je Muhammed-pejgamberov sunnet

Sunnet – Pejgamberov, alejhisselam, običaj; naš pejgamber, alejhisselam, šta je govorio, i šta je radio, i šta se pred njim govorilo, pa je on to potvrdio – sve je to: sunnet“ (hadži hafiz Hadžimulić)

 

وَأَشْرَفُالْحَدِيثِذِكْرُ اللّهِ

Najbolji je govor – Allaha spominjati

jer je nešto plemenito, časno, shodno bliskosti, druženju, spominjanju, tog nečeg.

 

 

 

 

وَأَحْسَنُ الْقَصَصِ هَذَا الْقُرْآنِ

Najbolje su pripovijesti – ovaj Kur'ân

jer on potvrđuje sve prethodne objavljene Knjige uzvišenoga Allaha, a ujedno budi iman u čovjeku.

 

 

وَخَيْرُ اْلأُمُورِ عَوَازِمُهَا

Najbolji su poslovi – ono što je na čovjeka farz (oni ibadeti koji su farz)

 

وَشَرُّ اْلأُمُورِ مُحْدَثَاتُهَا

Najgori su poslovi – beskorisne novotarije

 

وَأَحْسَنُ الْهُدَيهَدْيُ اْلأَنْبِيَاءِ

Pejgambersko upućivanje – jeste najbolje upućivanje

kolikogod nekoga voljeli, taj, makar i malo, griješi, za razliku od hazreti pejgamberâ, alejhimusselam, koji su, odredbom uzvišenoga Allaha, bili bezgriješni jer ih je izravno On odgajao.

 

وَأَشْرَفُ الْمَوْتِ قَتْلُ الشُّهَدَاءِ

Najbolja je smrt – poginuti za vjeru

 

وَأَعْمَى الْعَمَى أَلضَّلاَلَةُ بَعْدَ الْهُدَى

Najveća je sljepoća – bivši na prâvom putu, skrenuti na krivi put

 

وَخَيْرُ الْعِلْمِ مَا نَفَعَ

Najbolja je nauka – onâ koja koristi

u drugoj verziji ovoga hadisa piše: وَخَيْرُ الْعَمَلِ مَا نَفَعَ, što znači, najbolje je djelo – ono koje koristi, od kojega ima koristi.

 

وَخَيْرُ الْهُدَى مَا اتُّبِعَ

Najpraviji put je islam

doslovno: najbolja uputa je ona koju čovjek istinski i slijedi, nije da samo o njoj govori, da se kroz nju samo legitimira, predstavlja, već koju stvarno sprovodi, čije naredbe, zabrane i savjete slijedi u svome životu.

 

وَشَرُّ الْعَمَى عَمَى الْقَلْبِ

Najgora je sljepoća – srčanâ (sljepoća srca)

 

وَالْيَدُ الْعُلْيَا خَيْرٌ مِنَ الْيَدِ السُّفْلَى

Ruka koja daje, bolja je nego onâ, koja prima

 

 

وَمَا قَلَّوَكَفَىخَيْرٌ مِمَّا كَثُرَ وَأَلْهَى

Manjina, koja zadovoljava, bolja je od množine (većine), koja bi te s prâvog puta okrenula

imati malo a dostatno, bolje je već imati puno a zaboraviti, zaboraviti na dragoga Allaha i drugi, vječni svijet; najčešće su stvari s ovoga svijeta za ovozemaljski život, po pitanju kvalitete, u obrnutom smjeru u odnosu na drugi svijet, tako imati veliko bogatstvo veoma često znači zaboraviti na ibadet pa, kao rezultat, slijedi siromaštvo na ahiretu.

 

وَشَرُّ الْمَعْذِرَةِ حِينَ يَحْضُرُ الْمَوْتِ

Najgora je isprika – pred smrt!

čovjek na samrti se istinski kaje ali je razlog za to što, neposredno pred ispuštanje duše, kako časni Kur'an kaže – „kad duša do guše dopre“ (56:83), čovjeku se skidaju sve koprene, uzvišeni Allah mu dadne da jasno vidi istinu ali do toga taj čovjek nije došao svojim trudom.

 

 

وَشَرُّ النَّدَامَةِيَوْمَ الْقِيَامَةِ

Najgore je kajanje na kijametskom danu

kada nastupi Sudnji dan, sve je gotovo, tada se pokajanje neće primati; stoga je čovjekovo da se kaje dok je živ, ili da se trudi voljeti uzvišenoga Boga kako bi se još na ovome svijetu umilio Njegovim odabranim robovima, poslanicima, šehidima i evlijama, kako bi se oni, s Allahovom dozvolom, zauzeli za griješnika na Danu suda.

 

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ لاَ يَأْتِي الصَّلاَةَ إِلاَّ دُبُراً

Nekoji ljudi, namaz te'hir čine (kasnije ga klanjaju)

tj. bezrazložno odgađaju klanjanje namaza do pred istek namaskog vremena.

 

وَمِنْهُمْ مَنْ لاَ يَذْكُرُ اللّهَ إِلاَّ هَجْراً

A nekoji, Allaha, s draga srca ne spominju

 

وَأَعْظَمُ الْخَطَايَا اللِّسَانُ الْكَذُوبُ

Najveća je pogreška – laž!

najveća pogreška je jezik koji stalno laže, pa onda laž postane svojstvo te osobe, a odatle je veoma malena razdaljina do potvore, objede, a u konačnici i do nevjerstva.

 

وَخَيْرُ الْغِنىَ غِنَى النَّفْسِ

Najbolja zgoda, je srčana zgoda (najveće bogatstvo – to je: bogatstvo duše)

 

وَخَيْرُ الزَّادِالتَّقْوَى

Pobožnost (bogobojaznost) je najbolja hrana

hazreti imam Gazali kaže da je ibadet baziran na tri osnove; prvi osnov čine uputa i podrška od uzvišenoga Allaha, i oni su za bogobojazne: „Allah je na strani bogobojaznih“ (2:194); drugi osnov čine popravljanje djela i smanjenje broja nepotpunih djela, a i to je za bogobojazne: „On će vam djela popraviti“ (33:71); treći osnov čini prihvaćanje djela, Allah prihvaća djela bogobojaznih: „'Allah prima samo od onih koji su bogobojazni'.“ (5:27).

وَرَأْسُ الْحِكْمَةِ مَخَافَةُ اللّهِ

Vrhunac mudrosti je: Allaha se bojati!

 

وَخَيْرٌ مَا وُقِرَ فِي الْقَلْبِ أَلْيَقِينُ

Od stvari, koje srcem vladaju, jest: vjersko osvjedočenje imati

najvrednije od onoga što čovjek može dopustiti da vlada njegovim srcem, jeste čvrsto uvjerenje – jekin.

 

وَاْلإِرْتِيَابُمِنَ الْكُفْرِ

Sumnjati u vjeri, je (od) kufra (nevjerstva)

 

وَالنِّيَاحَةُ مِنْ عَمَلِ الْجَاهِلِيَّةِ

Za mrtvacem naricati, i njegove dobrote naričući nabrajati, jest jedan od ružnih predislamskih običaja

 

وَالْغُلُولُمِنْ جُثَا جَهَنَّمَ

Vjerolomstvo (izdaja), jest od džehennemskih kamenica

 

وَالْكَنْزُكَيٌّ مِنَ النَّارِ

Sabiranje pârâ jeste, vlasniku njihovu, vatreni žig

svaki imetak koji prelazi nisab a na koji se ne daje zekat, nije ni od kakve koristi vlasniku, naprotiv, predstavlja teret koji će ga na kraju odvući u džehennem.

وَالشِّعْرُمِنْ مَزَامِيرِ إِبْلِيسَ

Nepohvaljeno pjesništvo – to su vražije svirale

 

وَالْخَمْرُ جِمَاعُ اْلإِثْمِ

Vino, i opojna pića, jesu izvor svake nesreće!

 

وَالنِّسَاءُ حَبَالَةُ الشَّيْطَانِ

Žene su – vražije mreže!

ljepše su, nježnije,osjetljivije, emotivnije, promućurnije, od muškaraca pa najčešće preko njih djeluju, uslijed takvih Bogom dragog danih osobina, ljudske niske strasti i đavolski napadi.

 

وَالشَّبَابُ شُعْبَةٌ مِنَ الْجُنُونِ

Mladost je ogranak od budalaštine (ludosti)!

zato se odgovorni položaji nikada ne daju samo mladima, već je nužno da su uvijek ili pod direktnim nadzorom starijih, ili, pak, da usko sa starijima sarađuju; hazreti Pejgamber, alejhisselam, je rekao u jednome hadis-i šerifu: „Starac (šejh) u nekom narodu, je poput poslanikâ Beni Israila.“

 

وَشَرُّ الْمَكَاسِبِ كَسْبُ الرِّبَا

Najgora je zarada – kamata!

وَشَرُّ الْمَآكُلِ أَكْلُ مَالِ الْيَتِيمِ

Najgore je jelo, sirotinjski mâl

doslovno: najgore je jelo – jesti imetak siročeta; šerijatsko je pravilo da nakon svoje smrti Božiji poslanici, alejhimusselam, ne ostavljaju ništa iza sebe u nasljedstvo; odatle se direktno izvode dva zaključka: prvo, s obzirom da je istinski učenjak nasljednik hazreti Muhammeda, alejhisselam, materijalno nasljedstvo koje ostavlja iza sebe ne smije biti ogromno, veliko, jer učenjak ne smije posvetiti svoj život stjecanju imetka; jedini je izuzetak slučaj kada sâm učenjak od nekog svog pretka nešto veliko naslijedi, pa to isto ostane iza njega, ili sl. I drugi zaključak, savjeti i upute hazreti Pejgambera, alejhisselam, predstavljaju duhovno nasljedstvo koje je ostavio svojim sljedbenicima, pa kako je sâm hazreti Muhammed, alejhisselam, bio siroče (jetîm), otuda to njegovo duhovno nasljedstvo učenjaci, državnici, vođe i sl. ne smiju koristiti radi vlastite, lične, dobiti, već samo kako bi služili svome narodu, hazreti Pejgamberovom, alejhisselam, ummetu.

 

وَالسَّعِيدُ مِنْ وُعِظَ بِغَيْرِهِ

Onaj je sretan, ko se popravi, videći drugoga!

 

وَالشَّقِيُّ مَنْ شَقِيَ فِي بَطْنِ أُمِّهِ

Najveći je nesretnik onaj, koji se, kao takav, od majke rodi!

 

 

وَإِنَّمَا يَصِيرُ أَحَدُكُمْإِلَى مَوْضِعِ أَرْبَعَةِ أَذْرُعٍ

Vaša su mjesta – četiri aršina zemlje!

na ovome mjestu podvučeni su i prijevod, i tekst hadisa; obaveza je vjernika, mada je to teško, ovu poruku imati uvijek na umu: šta god radili, kako god se osjećali, naša konačna staništa su kaburovi, mjesta, kako se kod nas kaže: „dva sa dva“; sve ostalo bude, i prođe.

 

وَاْلأَمْرُ بِآخِرِهِ

Vrijednost posla je – svršetak!

kvalitet i značaj nekoga posla, djela, vidi se tek kada se ono završi, kada počne davati svoje plodove, dobre ili loše.

 

وَمَلاَّكُ الْعَمَلِخَوَاتِمُهُ

A pošljedak je vlasnik posla!

nar. posl. „končić djelo krasi“ (hadži hafiz Hadžimulić)

وَشَرُّ الرَّوَايَارَوَايَا الْكِذْبِ

Najgori su oni ljudi, koji laž prenose!

 

وَكُلُّ مَا هُوَ آتٍقَرِيبٌ

Sve što će doći, blizu je!

 

وَسِبَابُ الْمُؤْمِنِفُسُوقٌ

Muslimane grditi (psovati), je veliki grijeh

 

وَقِتَالُ الْمُؤْمِنِكُفْرٌ

A ubijati ih, jeste kufur

 

وَأَكْلُ لَحْمِهِ مِنْ مَعْصِيَةِ اللّهِ

Muslimanovo meso jesti (gibet činiti), jeste (veliki) grijeh

 

وَحُرْمَةُ مَالِهِ كَحُرْمَةِ دَمِهِ

Muslimanov imetak, kao i njegov krv, jest harâm

 

وَمَنْ يَتَأَلُّ عَلَى اللّهِيُكَذِّبْهُ

Ko se Bogom kune, za stvari koje će doći, Bog će ga u laž utjerati

stvari koje su nepoznato – gajb: nastup Sudnjega dana, ko će u džennet a ko u džehennem, i sl., mogu se samo nagađati a onaj ko ustraje u nagađanju, Allah dragi će dati pa će ispasti lažov; ne treba se, ni kao poštapalica, dragim Allahom često zaklinjati: „Allaha mi“, „Boga mi“, i sl.

 

وَمَنْ يَغْفِرْ يَغْفِرِ اللّهُ لَهُ

Ko praštâ, i njemu će Bog oprostiti

ko oprosti nakon što bude u situaciji da uzme svoj hakk, da se pravedno osveti, tome će i Allah oprostiti; ali čovjek ne može iz kukavičluka, ili uslijed objektivne slabosti u odnosu na snagu zločinca (zalima) istome oprostiti jer, kako smo prethodno vidjeli, najbolja smrt je, kaže hazreti Pejgamber, alejhisselam, poginuti za vjeru; zato niko ne može u tuđe ime nekome oprostiti.

وَمَنْ يَعْفُيَعْفُ اللّهُ عَنْهُ

Ko af čini (ko prelazi preko sitnica)/ ne zamjera drugima za sitnije uvrede i potcjenjivanje i omalovažavanje/ Allah, dž. š., će preći preko njegovih sitnijih grijeha i pogrešaka

 

وَمَنْ يَكْظِمِ الْغَيْظَيَأْجُرْهُ اللّهُ

Ko svoju ljutnju i srdžbu proždre, Allah će ga nagraditi

 

وَمَنْ يَصْبِرْ عَلَى الرَّزِيَّةِيُعَوِّضْهُ اللّهُ

Ko se strpi na ezijjetu, (na uvredama i poniženjima koje podnosi od strane svoje okoline), Allah će mu naknaditi to strpljenje

 

وَمَنْ يَتَّبِعِ السُّمْعَةَ يَسْمَعِ اللّهُ بِهِ

Ko rijaluku (samohvali) podložan bude, Allah ga čuje

ko bude insistirao da ga se hvali, Allah će ga osramotiti. U drugoj verziji piše: ومَنْ يَتَّبِعِ الشُّمْعَةََ, što znači, ko bude uživao u pogrdnim šalama na račun vjernika, Allah će dati pa će se drugi njemu izrugivati.

 

 

وَمَنْ يَصْبِرْ يُضَعِّفِ اللّهُ لَهُ

Ko u nesreći i ljutnji sabur učini, Allah će ga dvostruko nagraditi

 

وَمَنْ يَعْصِ اللّهَ يُعَذِّبْهُ اللّهُ

Ko griješi, bit će kažnjen

ko je neposlušan prema dragome Allahu, dragi Allah će ga kazniti.

 

أَللَّهُمَّ اغْفِرْ لِي وَلأُِمَّتِي أَللَّهُمَّ اغْفِرْ لِي وَلأُِمَّتِي أَللَّهُمَّ اغْفِرْلِي وَلأُِمَّتِي

Bože! Oprosti meni i mome ummetu! Bože! Oprosti meni i mome ummetu! Bože! Oprosti meni i mome ummetu!

od Poslanikovog, alejhisselam, Sunneta je da se neke stvari ponavljaju tri puta; ukoliko našim savjetom ipak nismo pomogli bratu ili sestri, dova koju za njih činimo inšallah sigurno će im pomoći; najbolje je za drugoga uputiti dovu dragome Allahu a da taj drugi to i ne zna, ali je ponekad potrebno i javno drugome dovu učiniti (npr. odatle naša praksa da nekome zajednički učimo nešto na murad).

 

أَسْتَغْفِرُ اللّهَ لِي وَلَكُمْ

Tražim oprosta od Allaha, dž. š., sebi i vama!

da se ne bismo uzoholili, trebamo vjerovati da smo uvijek na nižem stepenu bliskosti s uzvišenim Allahom od onoga s kime razgovaramo; stoga i ako želimo, u sebi i javno, zatražiti oprost za drugog, moramo prvo iskazati sumnju da smo veći griješnici od toga drugog, pa tek onda zatražiti i za drugog oprost; nekada će ovo tako djelovati da ćemo se predomisliti i nećemo ništa drugome ni reći, shvativši količinu vlastitih grijeha.