Kategorija
Autor
U četvrtak 21. marta 2013. godine, nakon teške bolesti, u predvečernjim satima, svoju plemenitu dušu ispustio je iskreni Božiji rob, siromah (fekîr), potpuni derviš Senad Mičijević iz Mostara. Ispraćen na Vječni svijet zazivanjima jedinome Gospodaru koja su uz njega upućivali njegovi vjerni prijatelji, u moru tuge ostavio je sve koji su ga poznavali, ili imali Božiju naklonost da makar jednom budu sa njim u društvu.
Duboko pogođeni rastankom s odanim prijateljem, dugogodišnji saputnici derviša Mičijevića svojom šutnjom odražavaju njegov način življenja: zatvorena usta, neumorni um, i čisto srce. Preskromna ali duhom (ruhanijetom) prebogata kućica u kojoj je živio doziva u sjećanje u svim prilikama nasmijano lice dede Senada, i smirene, kao duboka planinska noć mudre, crnomanjaste oči koje su i pored velikoga iskustva u borbi sa vlastitim niskim strastima (mudžâheda) odavale Mičijevićevu bît: i kada bi opravdano „prekoravao“ sagovornika za očiti propust, one bi, ipak, milovale i tješile dušu sagovornika.
Senad Mičijević rođen je 30. aprila 1960. godine u Mostaru. Od malena vezan za vjeru i tarikat, a podržan hercegovačkim temperamentom, naučio je ne stidjeti se i ne plašiti vlastitoga identiteta. To je i bio razlog pa je često bio predmet uhođenja i ispitivanja. Upitan za to u kasnijim godinama, samo bi odgovorio: „Bilo je to specifično vrijeme...“
Autor je nekoliko knjiga i velikoga broja stručnih i popularnih članaka, uglavnom o tesavvufu i tarikatu, te o općoj povijesti Bosne. Prije preseljenja, posvećen pozivu kojega je ćutio, pripremio je i znanstveno djelo o nastanku, historiji i metodama djelovanja bektašijskog derviškog reda.
Govoreći o tarikatu, skoro da ga je bilo nemoguće čuti a da ne spomene s dubokom koncentracijom rahmetli šejha hadži Beha-efendiju Hadžimejlića. Posebno ga je volio i cijenio, duge razgovore sa njim pažljivo smiještao u svoje srce, a nekada ih i zapisivao na papir.
Sebe je gledao očima hadži Beha-efendije, oprezno podsjećajući da je hadži Behaudin Hadžimejlić pored tri osobe koje je proizveo u šejhove, a koji više nisu među živima: „ostavio i dva hilafeta, bez obavljenog merasima (javnog proizvođenja). Ti ljudi nisu šejhovi, ali je amanet kod njih, i njihovo je da čekaju.“ („Bosna je puna lažnih mesija“, intervju Enesa Ratkušića sa Senadom Mičijevićem, magazin DANI, br. 122.)
Skoro u svim prilikama inicirao bi razgovor o principu i stanju vječne duhovne mladosti (futuvvet), pozivajući se na praksu časnoga ashaba i plemenitog Ehli bejtskog imama Aliju. Posljednja tri dana života na ovome svijetu zapao je u teško fizičko stanje, ali se uporno borio s bolešću da bi, kako kažu njegovi više nego uzorni prijatelji koji su bili sve vrijeme uz njega, „dočekao“ nastup Sultani nevruza, rođendana časnoga Alije, vijesnika duševnoga proljeća, ujedno i prvi dan novoga vida egzistencije.
Po svjedočenju prijatelja, prekidajući bolesničku šutnju davanjem posljednjih savjeta onima koji su u potrebi, završavao bi: „Moje su usne sada zapačaćene, ono što govorim ne čuje se...“ No, u posljednjim časovima, kako kažu, usne su ga „izdale“ i u povremenim teškim izdisajima skoro sasvim se jasno čulo: „Elhamdulillah“ – dragome Bogu neka je vječna hvala.
Smrt je doživljavao kao slast (lezet), insistirajući i u tim teškim časovima na ljepotama futuvveta, srcem, nesumnjivo, izgovarajući kajde:
Valja ići na ahiret
da probamo taj lezet
ostavi nam hidajet
baba šejh Behaj.
Garib Senad nemiran
u turbetu traži derman
pogledaj ga, ej sultan
baba šejh Behaj.
(Senad Mičijević, Tekija u Živčićima, str. 58.)
Dženaza prof. Senadu Mičijeviću klanjana je u subotu, 23. marta 2013. godine, na mezaru Sutina u Mostaru.
Mahsuz selam, aški nijaz – Hu!