15 Jun 2007

Fikhski problemi muslimanskih manjina na zapadu I DIO: Muslimanske manjine i njihovi fikhski problemi

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Jusuf El-Karadavi; Sa arapskog preveo Ahmed Halilović.

 

Uvod

Allah je stvorio ljude da Ga spoznaju kroz posmatranje samih sebe i kroz posmatranje ogromnog kosmosa na čijoj zemlji i pod čijim nebom žive. Zapravo, Allah je stvorio ovaj svijet, i primitivni i viši, da bi Ga ljudi spoznali kroz Njegova lijepa imena i uzvišena svojstva, kako na to upućuje Uzvišeni Allah u Svojoj poslednjoj Svetoj Knjizi kada kaže:

"Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!" (Et-Talak, 12)

Spoznajom svoga Gospodara ljudi kroz ibadet i obaveznu poslušnost iskazuju zahvalnost koja pripada Allahu jer je On njihov Stvoritelj i jer ih obasipa nebrojenim blagodatima.

Kako bi ljudi spoznali Svemogućeg Stvoritelja on im je slao Svoje Poslanike da obraduju i opomenu, da upute svijet u vjerovanje u Uzvišenog Allaha i da im objasne ono što On želi i ono što ne želi, ono sa čim je zadovoljan i ono što izaziva Njegovu srdžbu po pitanju vjerovanja, riječi i djela, zahtijevajući od ljudi da međusobno sude po Njegovim propisima te da uspostave pravednu mjeru u međusobnim odnosima i u odnosu prema svom Uzvišenom Stvoritelju.

Ova stvorenja Allah nije stvorio uzaludno, niti ih je tek tako ostavio, niti je prema njima nemaran, nego ih je učinio namjesnicima na zemlji i naredio im da je izgrađuju, kao što im je naredio da samo Njega predano veličaju / da mu ibadet čine.

Sve to u skladu sa Božanskim Šerijatom, ili Božijim planom radi čega je On slao objave i poslanike čija su poslanstva podudarna po pitanju osnova vjerovanja, temelja morala i obožavanja Jedinog Allaha. Uzvišeni Allah kaže:

"On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u njoj se ne podvajajte! ..." (Eš-Šura, 13)

Njihovi Šerijati / Vjerozakoni u svojim detaljima su se razlikovali kako bi bili u duhu vremena, mjesta i čovjekove siituacije. "... svima smo zakon i pravac propisali ..." (El-Maide, 48)

Ova poslanstva su završena sa poslanstvom Muhammeda, s.a.v.s pečatom vjerovjesnika i poslanika sa kojim je Allah vjeru upotpunio i upotpunio svoju blagodat prema vjernicima. "... Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera..." (El-Maide, 3)

Poslanstvo, ili konačni Muhammedov Šerijat obuhvata:

a) Ispravno vjerovanje koje koriguje čovjekovo viđenje postojećeg ili viđenje Stvoritelja i stvorenja, kosmosa i Stvoritelja kosmosa, Allaha i čovjeka, života i smrti, ovoga svijeta i ahireta. Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo je očistilo vjerovanje od uobraženja razuma, lutanja mašte, skretanja strasti i iskrivljivanja onih koji trguju su vjerom.

b) Vječno poslanstvo obuhvata vjerske obrede koje je Allah propisao muslimanima koji će ih vezati za njihova Stvoritelja, sa kojima će čistiti svoje duše i srca, i izražavati zahvalnost svom Gospodaru na Njegovoj blagodati prema njima i izražavati potpunu pokornost prema Njemu.

c) Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo obuhvata etiku, više vrijednosti koje uzdižu čovjeka, ili preko kojih se čovjek uzdiže i razlikuje od životinje i zvijeri kako njim ne bi vladao jedino životinjski nagon kao kod životinje, niti očnjaci ili kandže kao kod zvjeri. Njim treba da vlada dobrota zdrave prirode, upućeni razum i skladno ponašanje koje se ogleda u višim idealima. Moral Muhammeda, s.a.v.s., je bio Kur'an i on je rekao: "Poslat sam da upotpunim valjan moral" ili "plemenit moral"

Ovo poslednje Božije poslanstvo čovječanstvu obuhvata: propise koji regulišu život čovjeka kao pojedinca, život porodice, život zajednice, život ummeta i međusobne odnose između ummetâ i država.

Ti propisi se odlikuju sveobuhvatnošću, ravnotežom, međusobno zaokružuju cjelinu i daju predodžbu o Stvoritelju, etici čovjeku i svijetu.

Njih odlikuje realnost i lahkoća u svim situacijama. Ti propisi su objašnjivi i razumljivi i imaju za cilj dobro po čovjeka i njegovo  materijalno i duhovno uzdizanje na dunjaluku i ahiretu.

Ovo Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo ili Šerijat predstavljaju sveobuhvatni zakon za svako mjesto, vrijeme i za sva pitanja čovjeka.

To je Šerijat za sve ljude ili za sve svjetove. To je Šerijat za sve generacije jer poslije Muhammedova, .s.a.v.s., poslanstva nema druge Objave, niti poslanika. To je Šerijat za cjelokupan život i on ne prihvata podjelu života između Allaha i cara ili bilo koga od stvorenja, nego i car i sve ono što car ima pripada Jednom Jedinom Allahu.

To je Šerijat koji je obavezan slijediti svaki musliman i koji obavezuje svakog muslimana bilo gdje da se nalazi, u kakvom god da je stanju i u svako vrijeme, prema njegovim mogućnostima i prema njegovim okolnostima. Šerijat dobro vodi računa o tome šta je za čovjeka nužno i potrebno bilo da je vladar ili podanik, čovjek ili žena, bogat ili siromašan, na putu ili kod kuće u daru-l-islamu (islamskom svijetu) ili van islamskog svijeta, u muslimanskoj ili nemuslimanskoj sredini. Šerijat je mudar i tolerantan i vodi računa o okolnostima svakog čovjeka, ne otežava mu, ne obavezuje ga u vjeri na ono na šta mu se može prigovoriti i ne opterećuje ga sa kušnjom koju ne može izdržati.

Stoga je muslimanima, bilo da se nalaze na Istoku ili Zapadu, u islamskom svijetu ili van islamskog svijeta, u zemljama u kojima vlada islam ili u kojima vlada laicizam naređeno da se vladaju po Šerijatu islama i njegovom programu u svom životu koliko su u mogućnosti i kako je to utvrdio sami Šerijat.

Nema muslimana koji može živjeti van okvira Šerijata i koji može kazati da je oslobođen od propisa Šerijata i vjerskih obaveza, osim ako ga sam Šerijat ne oslobađa nekih obaveza u skladu sa svojim temeljima, načelima, propisima i dokazima.

Stoga u Fikhu koji se odnosi na manjine ili Fikhu za one koji žive u tuđini ili Fikhu za muslimane koji žive u nemuslimanskom društvu istražujemo pitanja u svijetlu ovih vjerskih premisa: da su oni muslimani od kojih islam traži da izvršavaju određene obaveze i propise Šerijata bilo gdje da se nalaze. "A Allahov je i istok i zapad; te stoga kuda god se okrenete, pa - tamo je Allahova strana ..." (El-Bekare, 115)

Oni su muslimani koji su obavezni da se pridržavaju propisa svoje vjere i oni ih se pridržavaju po osnovu obaveze koju su stekli prihvatanjem vjere kako to kaže Uzvišeni u Svojoj Knjizi: "Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.*" (El-Ahzab, 36)

"Kad se vjernici pozovu Allahu i Poslaniku Njegovu, da im On presudi, oni samo reknu: "Slušamo i pokoravamo se!" - I takvi će uspjeti. "(En-Nur, 51)

Musliman mora - kako bi upotpunio svoj iman i islam - da prihvati cjelokupan islam u vjerovanju, obredima, ponašanju i šerijatskim propisima. Sve je to objavljeno i objašnjeno u Kur'anu i Sunnetu u jednom sustavu / sistemu kroz naredbe, zabrane, ili što je dozvoljeno. Tekst Kur'ana i Hadisa podstiče i upozorava, obećava i prijeti po pitanju svih ovih propisa. Stoga niukom slučaju nije dozvoljeno neke propise prihvatiti a neke odbaciti jer to dijeljenje propisa vjere ne odobrava Uzvišeni Allah koji Israilićanima kaže:

"... Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. - A Allah motri na ono što radite. " (El-Bekare, 85)

Uzvišeni Allah se obraća poslednjem Svom poslaniku riječima:

"I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. ..." (El-Maide, 49)

Među odlike poslednjeg Allahovog Šarijata spada i to da on ne lebdi u mašti i idealizmu i ne sanja i ne zanemaruje ljudsku realnost i njihove probleme na zemlji. Radi se o Realnom Šerijatu koji vodi računa o realnosti čovjeka i njegovim slabostima pred pritiscima i potrebama i uvažava faktor vremena, mjesta, stanja i okruženja te stoga nije čudo da se fetve mijenjaju promjenom ovih uzroka, otklanjajući od ljudi krivnju i spuštajući se sa najuzvišenijeg ideala u najnižu realnost te vodeći ih postupno i otklanjajući sa njih teret i teškoće kojima su bili preopterećeni.

Propisi ovog veličanstvenog, lahkog i tolerantnog Šerijata koji olakšava a ne otežava nisu gluhi pečati ili klišei koji se primjenju na sve vjerske obveznike (mukellefine) bez vođenja računa o njihovim okolnostima i situaciji, nego su propisi koji za svako situaciju imaju odjeću koja joj odgovara i za svaki problem odgovarajuće rješenje iz samog Šerijata a ne uvezeno i nametnuto sa strane.

Nadam se da ćemo u ovom istraživanju baciti zraku svjetla na ovu temu tražeči utočište kod Uzvišenog Allaha

"... A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na Pravi put." (Ali-Imran, 101)

 

Značenje pojma (manjine)

Šta se podrazumijeva pod pojmom manjina o kojem ovdje govorimo?

Ova riječ se u naše vrijeme proširila usljed mnoštva migracija i međusobnog približavanja svijeta a pod njom se podrazumijeva: svaka ljudska grupacija u jednoj zemlji koja se razlikuje od većine po vjeri, pravcu (mezhebu), rasi, jeziku ili nekoj drugoj sličnoj osnovi po kojoj se ljudske skupine razlikuju jedne od drugih.

Primjer za to su: muslimanske manjine u kršaćnskim društvima na Zapadu, ili hinduske manjine u Indiji, ili budističke u Kini. One se razlikuju od većine u ubjeđenju i vjeri. Takve su i kršćanske manjine u Egiptu, Siriji, Iraku i u drugim zemljama, jevrejske manjine u Maroku, Iranu, Turskoj i u drugim zemljama i katoličke manjine u mnogim zemljama svijeta.

Postoje i manjine po rasi kakve se berberske manjine u Alžiru i Maroku i kurdske manjine u Iraku, Iranu, Turskoj i Siriji.

Postoje jezičke manjine kakva je recimo jezička manjina koja govori francuski u Montrealu i njegovoj okolini u Kanadi.

Najočitije manjine u svijetu su vjerske manjine oko kojih se tu i tamo javljaju problemi.

Manjine, uglavnom, karakteriše nemoć u odnosu na većinu, jer je mnoštvo znak moći dok manjina nagovještava nemoć.

Kur'an nam govori o većini u kontekstu izlaganja o sigurnosti i podsjećanja na blagodat kroz usta Šuajba, a.s., koji je govorio svom narodu:

"... I sjetite se da vas je bilo malo i da vas je On umnožio ..." (el-Earaf, 86).

Primjer za to su i riječi Uzvišenog kada nabraja dobročinstva prema Muhadžirima nakon bitke na Bedru:

"I sjetite se kada vas je bilo malo, kada ste na zemlji bili potlačeni, - bojali ste se da vas ljudi ne pohvataju, pa vam je On sklonište dao i Svojom pomoći vas pomogao ..." (el-Enfal, 26).

Još davno je arapski pjesnik rekao: Moć imaju oni kojih je mnogo! Amr b. Kulsum hvaleći se sa mnoštvom svog naroda kaže: Popunili smo kopno toliko da mu je postalo tijesno do nas i mi smo more što kopno lađama puni.

Samev'el, pravdajući se što je njegova naroda malo kaže: Kaže nam da nas je malo pa sam joj rekao: plemenitih je usitinu malo!

Ova brojčana manjina često je razlog da manjina trpi nepravdu i ugnjetavanje od strane većine, posebno kada većinu obuzme fanatizam i želja za dominacijom nad drugima.

Stoga vidimo da su manjine diljem svijeta međusobno okupljaju i povezuju kako bi očuvale svoj identiotet u većini. Islamske manjine su, nažalost, manje međusobno jedinstvene i uvezane u poređenju sa drugim manjinama, uprkos učenja njihove vjere koja ih podstiče na integraciju, međusobno uvezivanje i potpomaganje u dobru i pobožnosti a ne u  grijehu i nepravdi po principu islamskog bratstva koje ih veže i islamskog vjerovanja koje ih čini jednim tjelom.

Muslimanske manjine

Muslimani se - kada je u pitanju domovina / vetan - u kojoj žive dijele na dvije grupe:

Prvu grupu: koju čine oni koji žive u Daru-l-islamu po definiciji učenjaka fikha, a po našem savremenom terminu to su oni koji žive unutar islamskih društava ili islamskih zemalja. Kada to kažemo mislimo na zemlje u kojima su većina stanovnika muslimani koji javno ispoljavaju islam, bar kada su u pitanju vjerski obredi kao što su: ezan, salat, post, učenje Kur'ana, izgradnja džamija, dozvola odlaska na hadž i tome slično i koji svoja privatna pitanja kakva su brak, razvod braka i slična rješavaju shodno propisima njihove vjere.

Drugu grupu: koju čine muslimani koji žive van Daru-l-islama, daleko od islamskih društava ili islamskog svijeta.

Ova grupa muslimana se dijeli na:

1. One koji predstavljaju autohtono stanovništvo svojih zemalja i koji su islam primili davno, ali se smatraju manjinom u odnosu na druge građane nemuslimane svojih zemalja. Ponekada je ta manjina veoma velika, kakva je muslimanska manjina u Indiji čiji je broj oko 150 (stotinu pedeset) miliona. Ponekada je manja tako da neke manjine ne prelaze više od nekoliko hiljada. U takvu manjinu spadaju i muslimani Sjeverne Amerike koji su većinom silom dovedeni iz Afrike kao robovi, mada su bili slobodni ljudi sinovi slobodnih ljudi. U takvu manjinu spada i nekoliko miliona muslimana u istočnoj Evropi, kakvi su muslimani Bugarske i drugih zemalja.

2. Emigrante koji su došli iz islamskih zemalja u neislamske zemlje radi posla, ili su migrirali radi školovanja ili drugih legalnih razloga i u tim zemljama dobili legalan boravak. Neki su dobili i državljanstvo i stekli pravo građanstva te biračko pravo i druga prava utvrđena ustavima tih zemalja.

Muslimanske manjine na Zapadu

Muslimanske manjine postoje u Istočnoj i Zapadnoj Evropi.

Neki muslimani predstavljaju autohtono stanovništvo kakvi su muslimani evropskog dijela Turske, muslimani Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije i nije ih dozvoljeno smatrati manjinama jer su njihove zemlje u stvari islamske zemlje. Muslimani Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bugarske i drugih zemalja predstavljaju autohtono stanovništvo tih zemalja.

Postoje muslimani u Zapadnoj Evropi koji su u novije vrijeme prešli na islam i oni koji su migrirali iz Sjeverne Afrike u Francusku u kojoj postoji najveća islamska iseljenička kolonija čiji se broj kreće oko pet miliona. Od njih neki imaju francusko državljanstvo dok drugi borave legalno i imaju svoja prava.

Muslimanska kolonija u Njemačkoj koju čine većinom Turci broji oko tri miliona muslimana od kojih su mnogi rođeni u Njemačkoj.

Muslimansku manjinu u Engleskoj većinom čine muslimani iz zemalja Komonvelta (Indije, Pakistana, Bangladeša) i drugih zemalja.

Muslimana ima i u drugim zemljama Zapadne Evrope: u Holandiji, Belgiji, Austriji, Italiji, Španiji, Skandinavskim i drugim zemljama.

Muslimani u Evropi već duži period osjećaju svoj identitet i zahvatilo ih je opšte islamsko buđenje tako da su počeli osnivati različite ustanove - vjerske, kulturne, društvene, ekonomske - kako bi sačuvali svoje biće: džamije za salat, škole za obrazovanje djece, fakultete i univerzitete radi izvođenja stručnog kadra. Među značajne ustanove Muslimanske kolonije na Zapadu predstavljaju: Savez islamskih organizacija, Evropski fakultet za islamske studije u Parizu na kome je diplomiralo nekoliko generacija a sličan postoji i u Engleskoj, zatim Evropsko vijeće za fetve i istraživanja koje je održalo nekoliko zasjedanja i izdalo jedan broj važnih fetvi i preporuka koje su riješile mnoge probleme muslimana u svijetlu šerijatskih tekstova i stremljenja.

Postoji jedan broj ustanova kakve su: Islamska ustanova i Islamska kuća za brigu u Engleskoj, Islamski centar u Londonu, jedan broj islamskih centara u Parizu, Rimu, Dablinu u Irskoj i u još jednom broju evropskih zemalja.

Procjenjuje se da u Sjedinjenim Američkim Državama i u Kanadi ima više od sedam miliona muslimana. Većinu od tih muslimana čine Afrikanci koji su na silu i u okovima dovedeni kao robovi mada su u svojim zemljama bili slobodni djeca slobodnih roditelja.

Nad njima su primjenjivama najokrutnija sredstva mučenja i prisiljavanja i veliki broj ih je ubijen bolešću ili mučenjem.

Jedan broj ovih se nakon ukidanja ropstva vratio svojim korijenima. Mnogi od njih su saznali da su u osnovi bili muslimani i da su njihovi očevi bili muslimani. Islam je kod mnogih od njih bio iskrivljen poremećen i zbrkan, a zatim im je Allah dao čestite ljude koji su im korigovali islam tako da su se vratili istinskom islamu nakon što su od njega bili otjerani i priključili se velikoj islamskoj koloni. Njima su se priključili novi migranti iz arapskih i islamskih zemalja koji sada nose američko i kanadsko državljanstvo i imaju pravo boravka u ovim zemljama.

Oni imaju svoje vjerske, odgojne, kulturne i društvene ustanove, pa čak i političke, shodno svom broju, aktivnostima i ambicijama.

Muslimanske manjine na Istoku

Ono što ne smijemo zaboraviti je stanje islamskih manjina i kolonija na Istoku. Neke od tih manjina su velike poput islamske manjine u Indiji čiji se broj procjenjuje na više od stotinu pedeset miliona muslimana i oni  imaju svoju baštinu, svoje džamije, škole, kulturu i osobenost i dugo učešće u izgradnji indijske civilizacije. U stvari ono na što se oslanja Indija u spomenicima kojima privlači turiste diljem svijeta su islamski spomenici a muslimani Indije dali su snažno izražen doprinos u ratu Indije za neovisnost i borbama za oslobođenje od engleskog kolonijalizatora.

Postoje i potpuno islamske zemlje koje su se sve do nedavno smatrale zemljama u kojima muslimani predstavljaju manjinu kakve su islamske republike u Aziji: Uzbekistan, Tadžikistan. Kazahstan, Azerbejdžan i druge. U vrijeme Sovjetskog saveza govorio sam da je ubrajanje ovih republika u zemlje u kojima muslimani predstavljaju manjine očita nepravda prema njima jer se radi o čisto muslimanskim republikama koje su silom i primoravanjem priključene Sovjetskom savezu.

U Rusiji sada ima oko dvadeset miliona muslimana. Kozaka, Tatara i drugih različitih nacionalnosti, među koje spadaju Čečeni koji su se borili i još se bore za dobivanje neovisnosti od Rusije, jer oni niti i jednoj veni ne osjećaju da ih bilo šta veže za Ruse, niti rasa, niti jezik, niti domovina / vetan, niti istorija, niti vjera.

U Kini posoje desetine miliona muslimana čiji broj zvaničnici u Kini pokušavaju da umanje koliko god mogu. Šekib Arslan, da mu se Allah smiluje, navodi u svojim poznatim komentarima na knjigu Sadašnjost islamskog svijeta koju je preveo Adžadž Nuvejhid da je broj muslimana u to vrijeme, znači prije sedamdeset i više godina bio pedeset miliona. Ako bi njihov broj preračunali prema rastu muslimanskog stanovništva u svijetu za sve ove godine, njihov broj sada ne bi bio manji od stotinu pedeset miliona.

Postoje zemlje u kojima u biti muslimani predstavljaju većinu ali Zapad uporno insistira na tome da se se radi o kršćanskim zemljama i muslimane u njima prikazuje kao manjinu, mada brojevi demantiraju takve tvrdnje. To se očito vidi kada su u pitanju zemlje poput Etiopije, Eritirije i Čada.

Postoje manjine koje imaju svoju težinu u jednom broju azijskih i afričkih zemalja kakve su: Tajland, Burma, Singapur, Šri Lanka, Tanzanija, Uganda, Kenija, Gana, Kongo, Niger, Južna Afrika i druge.

Mijenjanje odnosa muslimanskih manjina prema islamu

Muslimanske manjine u svom odnosu prema islamu prošle su idejno, emocionalno i po ponašanju različite, međusobno oprečne faze, posebno skupine muslimana iz čisto islamskih zemalja.

U prvoj fazi radilo se o izgubljenosti u pravom značenju te riječi. Nije postojala svijest, pa čak ni dovoljan osjećaj o islamskoj pripadnosti ili islamskom identitetu.

Migracije su počele nakon prvog svjetskog rata u kome je poražena zemlja hilafeta, u kojem su pobijedili saveznici i u kojem je zapadni svijet zablistao sa svojom civilizacijom a islamski svijet odstupio i ušao pod vlast kolonijalizma koji prije toga nije ulazio u islamski svijet.

Islamske manjine, ili možeš kazati ono što se smatralo islamskim manjinama u to vrijeme činile su dvije kategorije muslimana:

1 - Autohtono stanovništvo

2 - Novi muhadžiri iz islamskog svijeta.

Što se tiče autohtonog stanovništva bilo je to većinom stanovništvo u Istočnoj Evropi i unutar Rusije pod čekićem komunističke vlasti, te muslimani Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Albanije, Bugarske i drugih zemalja koje je bilo izolovano do islama u vjerovanju, Šerijatu, etici i kulturi i izolovano od ostalog islamskog ummeta. Oni su prestali da poznaju islam kao misao i udaljili su se od islama po ponašanju. Ono što ih je vezalo za islam bio je: šehadet (Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu) čemu su očevi i majke učili svoje sinove i kćeri bez da znaju bit njegova značenja i to da on obavezuje onoga ko ga izgovori da se pridržava farzova koje treba izvršavati i zabrana kojih se treba kloniti. Uz šehadet je išao zamagljen osjećaj prema islamu, ličnosti poslanika, s.a.v.s, Kur'ani Kerimu ili Mushafu za čije ime znaju, čiji im je rukopis svet, ali ga ne znaju čak ni učiti. Uz to je bilo teško doći do Mushafa, a onaj ko bi od njih došao do Mushafa na jedan ili drugi način smatralo se kao da je došao do ogromnog blaga.

U to vrijeme u krug muslimskih manjina uključeni su muslimani muslimanskih azijskih republika koje su bile u okviru Sovjetskog Saveza: Uzbekistan, Tadžikistan, Kazahstan, Azerbejdžan i druge koje su na silu pripojene Sovjetskom savezu i postale dijelom njegovog političkog postojanja a muslimani sa tog stanovništva smatrani manjinom. U to vrijeme sam govorio da su ove države u potpunosti islamske i da to što su silom priključene Sovjetskom Savezu ne isključuje da ih zovemo islamskim.

U svakom slučaju takva je bila situacija sa muslimanskim manjinama koje su činile autohtono stanovništvo svojih zemalja.

Što se tiče migranata iz arapskih i islamskih zemalja njihov broj je u početku bio mali i većina njih je bila od onih čije vjerovanje nije bilo duboko ukorijenjeno. Oni su tragali za nafakom i imetkom, ali o svijetu u koji su išli nisu znali ništa.Oni su migrirali iz zemalja u kojima je položaj islama oslabio tako da je njihov lični status i status njihovih naroda u globalu - pojavom zapadnog svijeta na vrhuncu svoje moći i pobjeda - uticao da oni ne razmišljaju o svom identitetu i o tome šta traži njihova vjera. Rezultat je bio da su se prva i druga generacija ovih migranata, a posebno prva izgubile i potpuno utopile u novo društvo, jer ih njihovo vjerovanje i svijest nisu mogli zaštiti od utapanja, niti su u njihovom okruženju bila utočišta koja bi ih primila u svoje okrilje ili zaštita koja bi ih štitila.

Najočitiji primjer prvih migranata predstavljaju Afganci koji su migrirali u Australiju i od kojih je većina bila nepismena. Prva generacija ovih migranata je pravila džamije ali se poženila Australijankama. Njihova djeca su odrasla u vjeri majki tako da su džamije postale samo zgrade u kojima nije bilo onih koji će ih održavati namazom, ibadetom i znanjem.

Takav primjer nalazimo i u Južnoj Americi, posebno u Argentini u kojoj je prva generacija migranata nestala u domaćem stanovništvu. Među njima ima i onih koji su javno prešli na kršćanstvo kakav je Karlos Menem i drugi.[1]

A onda su muslimani migranti počeli da sa očiju razbijaju prašinu nemara i da sa uzdahom gledaju na svoje korijene, na svoj vjerski identitet, na to da imaju svoju vjeru, svoju objavu koja ih čini karakterističnim i počeli su da se vežu za svoju braću muslimane unutar islamskog svijeta tražeći od njih pomoć u izgradnji džamija i tražeći da im pošalju ulemu i misionare.

Možda je ovo novo buđenje bilo plod faktora sa kojima su se susreli prvi migranti i možda su ti faktori oživili u njima ono što je bilo zamrlo i pokrenuli ono što se bilo ustajalo. Ponekada su ih neki faktori kao što je tiranija u njihovim matičnim zemljama bili ti koji su ih podstakli da sa svojom vjerom učine hidžru u nove zemlje kako bi u njima bilo posijano novo sjeme iz koga će Allah dati plodove različitih boja:

"Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer - lijepe riječe kao lijepog drveta: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili." (Ibrahim, 24-25)

Tako je počelo novo doba muslimanskih manjina, posebno migranata. To doba je evoluiralo iz faze u fazu sve snažnije i temeljitije dok nije došlo do onoga što danas vidimo i zapažamo u Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, u zemljama dalekog istoka i Africi a što možemo nazvati dobom islamskog buđenja. Ovo novo buđenje zahvatilo je i autohtone muslimane koji su se probudili iz dubokog sna i počeli snažno - uz razlike od zemlje do zemlje - da se priključuju islamskoj koloni koja se pokrenula.

Ovo novo buđenje manjina možemo podijeliti na slijedeće etape:

1 - Etapa osjećaja identiteta.

2 - Etapa buđenja.

3 - Etapa pokretanja.

4 - Etapa okupljanja.

5 - Etapa struktuiranja

6 - Etapa riješenosti / odlučnosti da se nešto uradi

7 - Etapa djelovanja

Mi smo sada u fazi ovog pozitivnog djelovanja u društvu. U ovoj etapi nema mjesta izolaciji niti autarhiji i treba biti oprezan naspram drugih. Muslimanske manjine stoje na čvrstim nogama, imaju samopouzdanje, ponosni su na sebe, sposobni da izraze svoj identitet, da brane svoje biće, da stiču svoje osobenosti i da ponude civilizacijsku misiju čovječanstvu.

One su u fazi kada upotpunjuju svoje naučne, odgojne i misionarske ustanove. U jednoj fazi su bili veoma okupirani izgradnjom džamija i te džamije su bile neophodne jer one predstavljaju prvu ustanovu u muslimanskom društvu.

Nakon toga je došla faza izgradnji škola u kojima će muslimanska djeca učiti osnove svoje vjere uz nastavne programe utvrđene za njihove vršnjake.

Nakon toga došla je faza izgradnje viših škola i specijalizovanih univerziteta za islamske studije u kojima će se školovati savremeni imami, misionari i osposobljeni savremeni muallimi i savremeni poznavaoci Šerijata koji će se napajati sa izvorne islamske kulture a živjeti u svom vremenu, njegovim uzburkanim strujama, znanostima, problemima i dinamici nastojeći da iz Šerijata uzme ono sa čim će rješavati probleme ovog vremena.

Fikhski problemi manjina

Ove manjine - i autohtone i migrantske - imaju mnogobrojne probleme koji ih muče. Neki od tih problema supolitički problemi prouzrokovani nasrtajem većine na njihova prava i ne vođenjem računa o njihovim vjerskim specifičnostima; neki ekonomski, jer u mnogo slučajeva ta manjina pripada siromašnom sloju durštva i onima koja imaju manje prihode tako da njihovim sposobnostima i svakodnevnim zalogajem vlada većina; neki sukulturni nastali dominacijom kulture većine u obrazovanju, informisanju, centrima za usmjeravanje i javnom životu pri čemu se zanemaruje kultura muslimana koja ih karakteriše a koja odražava njihova uvjerenja, vrijednosti i specifični identitet.

Mnogi problemi muslimana su fikhske prirode jer muslimanske manjine u tim zemljama žele da se drže svog vjerskog identiteta, da vjeruju kako nalaže islamsko učenje, da izvršavaju vjerske obrede, da se pridržavaju šerijatskih propisa kada su u pitanju sklapanje braka, razvod, pitanja porodice, da znaju šta je dozvoljeno / halal a šta zabranjeno / haram po pitanju hrane, pića, oblačenja, poslovanja i svih odnosa među ljudima a posebno odnosa sa nemuslimanima; da li da se od njih izoluju ili uklapaju u njih? Zatim do koje granice je dozvoljeno to uklapanje?

Sjećam se da sam odkako sam počeo posjete muslimanima Evrope, Amerike i Dalekog Istoka, a bilo je to prije oko pola stoljeća ili nešto više, da bih, čim bi došao u jedan grad ili pokrajinu i održao predavanje ili ders, bio zatrpan kišom pitanja koja su u mnogo slučajeva bila slična ili bi se ponavljala jer su svi živjeli u jednakim okolnostima, nosili zajedničke brige i mučili ih jednaki ili približni problemi.

Njihova pitanja prvo počinju - a posebno među migrantima - o samom njihovom prisustvu u ovom zapadnom svijetu: da li taj boravak šerijatski dozvoljen ili nije ili drugačije kazano: da li je, ili nije dozvoljeno, boraviti u zemljama nevjerstva? Šta se hoće kazati sa hadisima koji to zabranjuju, kakav je na primjer hadis: "Ja nemam ništa ni sa jednim muslimanom koji boravi među mušricima" i hadis "Onaj ko se složi sa mušrikom je kao i on", te da li su ovi hadisi vjerodostojni.

Zatim, kakav je šerijatski propis po pitanju boravka i življenja muslimana u neislamskom i nemoralnom okruženju ako se boji za svoju vjeru ili vjeru svojih sinova i kćeri?

Postoji nešto što je jače od samog boravka a to je dobivanje državljanstva tih zemalja što muslimanu daje materijalnu i moralnu snagu i daje mu domovinska prava koja imaju i državljani koji su rođeni u toj zemlji tako da ga niko ne može protjerati kako hoće. Uz to on stiče i pravo da bira i da bude biran i druga mnogobrojna i važna prava. Ako se ti muslimani ujedine kao skupina, međusobno dogovore i potpomažu mogu predstavljati jednu od skupina političkog pritiska i lobi čiju će naklonost nastojati steći političke stranke i nastojati ih privući na svoju stranu. Na taj način muslimani mogu biti važan jezičak u prevazi među političkim strankama i kandidatima i na taj način birati one za koje smatraju da su bliži njihovim vrijednostima ili one koji će više povesti računa o njihovim interesima i pravima ili velikim problemima njihovog ummeta.

Ali, dobivanje državljanstva može imati za posljedicu različita pitanja o kojima je potrebno objasniti stav Šerijata u koja spada oblik zakletve koji daje onaj ko uzima državljanstvo u kojoj se on obavezuje da će poštovati ustav i opšti poredak. Da li se to kosi sa islamom ili ne?

Prihvatanje državljanstva izlaže muslimana mogućnosti da bude prisilno mobilizovan u armiju dotične zemlje. U tome nema nikakve smetnje, ali ako ta dotična zemlja proglasi rat protiv neke islamske zemlje šta će uraditi musliman u tom slučaju? Da li će odbiti poslušnost ili će se boriti protiv svoje braće muslimana? A po vjeri je svakom muslimanu zabranjena krv, imetak i čast drugog muslimana?

Među pitanja koja su mi postavljana i koja se, obično, postavljaju svakom vjerskom alimu / učenjaku koji posjećuje te zemlje su pitanja: odnosa Šerijata prema mesu koja se prodaju na tržištu i služe u restoranima a za koja ne znamo da li, ili ne ispunjavaju šerijatske uslove klanja?

Da li te zaklane životinje moraju ispuniti sve uslove koje treba da ispunjavaju kada ih kolje musliman ili postoje donekle neke olakšice kada se radi o životinjama zaklanim od strane pripadnika nebeskih vjera čiju nam je hranu Allah dozvolio?

Da li smo dužni da istražujemo, pitamo i raspitujemo ili da se ne raspitujemo o onome što nam nije poznato nego da kažemo Bismillu i da jedemo?

Kakvi su šerijatski propisi o hrani kakva je žele, ili sapuni, ili neke vrste pasta koje su možda proizvedene u osnovi od svinjske masti ali se ona hemijski promijenila, ili kako to kažu učenjaci fikha (njena nečistoća je postala nemogućom) da li će se uvažavati to što u osnovi bilo svinjetine ili stanje u kojem su ti proizvode sada?

Kakvi su šerijatski propisi vezani za sir koji stavljaju u mijeh koji je ponekad životinjskog porijekla i koji može biti svinjski ili od neke druge životinje? Šta raditi ako postoji jača sumnja da je on uzet iz svinje?

Ako se uzme da je mijeh iz svinje da li je on nečist ili nije nečist? Ako je nečist da li on predstavlja omjer koji je u proizvodnji sira neoprostiv ili može ući u krug onoga što se smatra oprostivim zbog toga što je neznatno.

Kakav je stav Šerijata po pitanju rada u restoranima koji služe svinjetinu i alkohol? Kakav je stav Šerijata po pitanju jedenja u tima restoranima makar čovjek i ne jeo svinjetinu i ne pio alkohol?

Kakav je stav Šerijata po pitanju rada u piljarama i supermarketima koji prodaju robu koja je uglavnom šerijatski dozvoljena ali prodaju i alkohol i svinjetinu?

Zatim, da li je dozvoljeno muslimanu da otvori ovakve prodavnice ako ga zakoni obavezuju da u njima prodaje ove zabranjene stvari, makar njihov procenat bio mali? Da li je muslimanima ovakva trgovina u potpunosti zabranjena?

Kakvi su šerijatski propisi kada musliman bude pozvan na gozbu na kojoj se gostima služi alkohol i svinjetima makar njemu lično ne bili služeni? Hoće li se izvinuti i odbiti poziv i živjeti sam bojkotujući društvenu zajednicu koja ga okružuje i na taj način pokazati negativnu sliku o muslimanima ili će iz ljubaznosti i radi dobrosusjedstva prihvatiti poziv?

Kakvi su propisi po pitanju nazivanja selama nemuslimanu? Kakvu su propisi po pitanju prisustvovanja iz ljubaznosti svadbama i durgim ustaljenim svečanostima nemuslimana? Kakvi su propisi po pitanju upućivanja čestitki nemuslimanu za njegove praznike, posebno kada i on čestita muslimanima njihove praznike? To se posebno odnosi na čestitanje vjerskih praznika kakav je krismos (božić)?

Kakvi su propisi po pitanju sklapanja braka u tim zemljama kod zvaničnih vlasti? Da li se takav brak smatra brakom sklopljenim po Šerijatu makar ga ne sklopio musliman, ili se mora sklopiti brak u džamiji ili islamskom centru pred nekim od ljudi od vjere? Da li je brak sklopljen u džamiji ili islamskom centru dovoljan i da li ga treba verifikovati kod zvanične ustanove?

Kakvi su propisi po pitanju razvoda braka ako ga izvrši zvanična ustanova a taj razvod odbije suprug musliman jer je razvod izvršio sudija nemusliman?

Kakvi su propisi po pitanju sklapanja braka sa drugom ženom - običajno pravni brak - i kakvi su propisi koji to regulišu?

Ko garantuje prava te žene ako se raziđe sa suprugom? Da li je dozvoljeno imamu centra da suprotno od zakona i sklapa ovu vrstu braka?

Da li je dozvoljeno ženi ako je zbog teških uslova prisiljena da bude sama u takvim zemljama da se uda bez staratelja? Ili, da li se njenim starateljem može smatrati predsjednik iseljeničke kolonije ili imam centra ili neko sličan?

Kakvi su propisi po pitanju ženidbe sa strankinjom sa Zapada? Da li se zapadnjaci sada smatraju sljedbenicima nebeske knjige ili bezvjernicima? Postoje li uslovi i ograničenja za takav brak?

Kakvi su propisi po pitanju žene koja primi islam a njen suprug ne primi islam? Da li mora doći do razvoda braka ili postoji drugo rješenje?

Kakvi su propisi po pitanju ako nekome muslimanu koji je prešao na islam umre bogat otac ili majka koji su nemuslimani a ostave nasljedstvo koje njemu pripada u cjelini ili jedan njegov dio po propisima zakona? Da li će on ostaviti ovaj imetak mada mu je neophodan za njega, njegovu porodicu, braću i poziv u islam jer je propis da musliman ne nasleđuje nevjernika kao što nevjernik ne može naslijediti muslimana ili postoji mogućnost da ovaj musliman naslijedi svog oca ili majku?

Kakvi su propisi po pitanju poslovanja sa bankama koje posluju sa kamatama i sa osiguravajućim društvima u zemljama u kojima nema drugih banaka?

Da li je nama dozvoljeno da držimo imovinu novac u njima mada smo prisiljeni na to? Da li možemo stavljati novac u banke uz dobit i tu dobit davati siromašnima ili islamskim društvima kojima je potrebno finansiranje a koje to finansiranje ne mogu da obezbijede?

Kakvi su propisi po pitanju kupovine kuća / stanova za stanovanje putem kredita koje daju banke uz kamatu? Jer je muslimanu potrebno da ima kuću koja će biti njegovo vlasništvo, u kojoj će stanovati on i njegova porodica, u koju će moći primiti goste i sa kojom će punovlasno raspolagati, uz napomenu da je iznos koji kupac plaća banci ako ratu i bankovnu proviziju jednak ili približan iznosu koji plaća za mjesečnu kiriju?

Kakvi su propisi po pitanju učešća u političkom životu ovih zemalja kroz pasivno biračko pravo ili kroz kandidovanje ako se ukaže mogućnost, ili kroz pružanje podrške nekim partijama ili priključivanja tim partijama ili postajanja članom određene partije, ili pružanja podrške nekim kandidatima koji će više koristiti muslimanima?

Da li je dozvoljeno muslimanima da formiraju svoju partiju koja će izražavati njihove potrebe?

Kakvi su propisi po pitanju društvenog rada među muslimanima radi uspostave džamija, škola, klubova, socijalnih, kulturnih i ekonomskih ustanova?

Ovakvih pitanja ima veoma mnogo i ona su razgranata po svim aspektima života: ličnom, porodičnom, društvenom, kulturnom, ekonomskom, političkom, međunarodnom i ljudi žele da znaju stav vjere po njima i odnos muslimana prema tim pitanjima ako hoće da se pridržava propisa svoje vjere.

Ova pitanja nas ne trebaju uznemiravati niti zabrinjavati, nego nas baš ona upućuju na to da islam ima svoj očit uticaj na ponašanje muslimana i njegovo razmišljanje i kada je van islamskog svijeta (daru-l-islama) te da njegov boravak u tuđini i udaljenost od islamskog svijeta nisu učinili da ona zaboravi svoju vjeru, svoga Gospodara, svoj Šerijat nego da on nastoji da Allah bude sa njim zadovoljan i da nastoji da ne izađe iz vjere i propisa Allahova Šerijata.

Uzvišeni Allah kaže: "A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa - tamo je Allahova strana. - Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna." (El-Bekare, 115) A vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: "Boj se Allaha gdje god bio".[2]

Ova pitanja koja postavljaju manjine i muslimanske kolonije na Zapadu i drugdje zahtijevaju odgovor od uleme / poznavalaca Šerijata, jer Šerijat nudi propise za sve postupke mukellefina (osoba zaduženih da ih izvršavaju) bilo gdje da su; na Zapadu ili Istoku u muslimanskom svijetu, ili van njega.

Na mnoga od ovih pitanja ulema je dala odogovore. Njihovi odgovori su se razlikovali zavisno od mezheba koji oponašaju ili stava koga su usvojili. Ponekada su bili širokogrudi a ponekada uskogrudi, ponekada su olakšavali a ponekada otežavali.

Neki od tih alima su čestiti alimi ali ne poznaju uslove u kojima žive ove manjine i njihove teškoće u nemuslimanskoj sredini. Nije dovoljno da alim da fetvu prema onome što je čitao u "dubokim ćitabima" a da ne prodre u realnost ovih ljudi i dovoljno ne prouči ono na što su prisiljeni i što im je potrebno. Stoga moramo imati prosvijetljen fikh, fikh koji rješava pitanja stvarnosti, moderan fikh, fikh koji polazi od toga kakav je smisao vjerskih tekstova i šta su temelji i nakane Šerijata, ali koji vodi računa o promjenama koje su nastale vremenom, mjestom i životnim situacijama. Upravo to pokušavam donekle osvjetliti na ovim stranicama i Allaha molim da pomogne da u tome uspijem.

Nastavit će se, ako dragi Allah da...



[1] Karlos Menem je izabran za predsjednika Argentine. On je, očito je to iz  njegova prezimena bio musliman.

[2] Prenosi Tirmizija od Ebu Zerra (1987 hadis) i kaže da je ovaj hadis hasen sahih, i Ahmed 5/153, 158 i 177 i ed-Darimi.

Ocjena: