Kazivanje o Salihu, alejhisselam

Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

Semud

U kazivanju o Hūdu, alejhisselam, vidjeli smo kako su, nakon žestoke i pravedne kazne Allahove koja je uništila izopačeni Irem, muslimani Āda u južnoj Arabiji formirali novu zajednicu. Ta zajednica bijaše nukleus daljnjega civilizacijskoga razvoja Arabije i njezinoga naseljavanja, budući da su se mnoga plemena, koja se vremenom razviše iz ovog Drugog Āda,[1] masovno selila u pravcu sjevera.[2]

Moguće najraniji, a svakako najznamenitiji, slučaj ovih seoba jeste seoba plemena (ili možda skupine plemena) koji se nazivaše Semud. Oni su naselili prostrane doline u području El Hidžr u sjevero-zapadnoj Arabiji nedaleko od Medjena. Njihov predak, po kome su i dobili ime, bijaše Semud, sin Ādov,[3] koji je, najvjerovatnije, i to iz istih onih razloga koje smo naveli kada smo govorili o lozi Hūda, alejhisselam,[4] zajedno sa svojim ocem bio u islamu bez obzira na to što je vremenom narod Ād većinom zapao u mrak mnogoboštva. Takvo mišljenje dodatno potvrđuje po nama sasvim realna pretpostavka da su Semudovi potomci preživjeli propast Āda (što znači da su bili muslimani koji su slijedili Hūda, alejhisselam, i zajedno sa njim bili spašeni), da bi se kasnije odvojili od Drugog Āda i odselili se na sjever.[5] Dragi Allah najbolje zna.

Semud bijaše prva razvijena civilizacija koja se uzdignula u Arabiji nakon propasti moćnoga Prvog Āda, što je jasno iz činjenice da za njih časni Kur'an eksplicitno kaže da su voljom dragoga Allaha bili nasljednici Āda.[6] I doista, oni bijahu dostojni nasljednici razvijenoga i moćnoga Āda, jer je i njima dragi Allah bio podario velike blagodati slične onima kakve su nekada davno uživali stanovnici raskošnog Irema. I oni su tako živjeli u kraju koji je bio bogat vodom, među palminjacima i plodnim njivama koji davaše bogat urod, te baščama, vrtovima i voćnjacima prepunim različitoga cvijeća, voća i povrća. Bili su obdareni i obilnim pašnjacima, pa su uzgajali i dosta stoke. Vidimo kako je milošću dragog Allaha Semudu obilje sa svih strana pristizalo, a pored svih navedenih ljepota uživali su i još jednu veliku Njegovu blagodat – bili su obdareni izuzetnim vještinama klesanja kamena i graditeljstva.

Tako je Semud u svojim dolinama podizao, i u stjenovitim brdima oko njih klesao, razne građevine. Graditeljsko i klesarsko umijeće kojim ih je dragi Allah obdario bilo je veoma bogato i maštovito, pa su im tako kuće, palate, ulice, trgovi, hramovi, i ostale građevine, bili izuzetno lijepi, monumentalni i bogato ukrašeni – baš kao što su bile i građevine raskošnog Irema.

Ali, nažalost, Semud je vremenom iznevjerio svoje čestite pretke iz redova Drugog Āda koji su slijedili pravi put - umjesto njih počeše slijediti njihove prethodnike iz Prvog Āda u njihovim grijesima i nevaljalštinama. Tako je i Semud bio nezahvalan dragome Allahu na svim onim velikim blagodatima koje im je podario i, što je najgore od svega, smatrali su Mu ravnim mnoga njihova božanstva koja su tradicionalno obožavali.

Budući da je Semud bio zapao u neznanje (džahilijjet) i mračnjaštvo mnogoboštva i idolopoklonstva, dragi Allah im je iz beskrajne milosti Svoje poslao jednoga od njih da ih opominje nebili se tako sačuvali od žestoke kazne.

 

 

Riječi opomene

 

 

Odabranik dragoga Allaha iz redova Semuda kojeg im je On, hvaljen i slavljen vječno neka je, poslao kao vjerovjesnika bijaše Salih sin Ubejdov. Salih, alejhisselam, je potomak Semudov, a time ujedno i Iremov, Semov i Nūhov, alejhisselam.[7] Izuzetne je ljepote i bijele puti, veoma sličan, kako se prenosi, Mesihu Isāu, alejhisselam.[8] Kako mu i mubarek ime kaže, Salih, alejhisselam, nadaleko bijaše poznat po svojoj dobroti.[9] Plemenit, čestit, uvijek spreman za pomoći, brižan, povjerljiv, blag i milostiv plijenio je ljudska srca, pa su ga svi voljeli. Zbog tolike ljepote ličnosti i plemenitoga porijekla bio je izuzetno cijenjen u Semudu.

Kada je i u kakvim okolnostima Salih, alejhisselam, dobio prvu Objavu od dragoga Allaha, nije nam poznato. Uzunoglu navodi da se to desilo kada je on navršio četrdeset godina,[10] a dragi Allah najbolje zna. No, kada god da je bilo, sigurno je to da je Salih, alejhisselam, toj najplemenitijoj zadaći koju neko može dobiti pristupio na maksimalno ozbiljan i odgovoran način. Danonoćno se obraćao svome narodu: podsjećao ih je da im je data izuzetna blagodat da žive među plodnim vrtovima i obilnim izvorima vode, među bogatim usjevima i palmama sa plodovima zrelim; podsjećao ih je da im je data velika blagodat i u vještini da u stjenovitim brdima veoma spretno kuće klešu; podsjećao ih je da su zbog svih tih blagodati dužni biti zahvalni svom Stvoritelju, dragom Allahu i samo Njega obožavati; upozoravao ih je da nikako njegove riječi ne shvate olahko i da nikako ne okreću svoja leđa, već da od dragog Allaha oprost mole i da se samo Njemu klanjaju jer drugoga boga osim Njega nema; donosio im je radosne vijesti da je dragi Allah pun milosti i da se On odaziva svima koji mu se iskreno obraćaju, pa će im sigurno oprostiti i najljepšom nagradom ih nagraditi ako krenu pravim putem i budu pokorni Njemu i Njegovu poslaniku.

Neki od Semuda su prihvatili poruku Saliha, alejhisselam, i krenuli pravim putem, ali, nažalost, većina njih su se oholili i tvrdoglavo insistirali na slijeđenju mnogobožačke tradicije njihovih bliskih predaka.[11] A, kako to često biva, najveći broj vjernika bijaše među jednostavnim i siromašnijim ljudima, dok su bogati, ugledni i uticajni prednjačili u oholosti i nevjerstvu. Između te dvije skupine, vjerničke manjine koju su pretežno činili ''obični'' ljudi i nevjerničke većine gdje su glavnu riječ vodili ''ugledni'' i ''viđeni'' članovi društva, razlike su se vremenom sve više produbljivale. Oholi i samoljubljivi bogataši i uglednici Semuda izrugivali su se vjeri njihovih ''prostih'' sunarodnika i u prepirkama s njima odbacivaše svaku mogućnost da oni povjeruju u ono što ''neugledni'' vjeruju. "A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete."; prezrivo su im govorili.

Oštrica kritike uglednika Semuda ponajviše bi usmjerena ka Salihu, alejhisselam. U prvi mah nastojaše da ga odvrate od pravog puta podsjećajući ga na njegovo plemenito porijeklo i na činjenicu da je on oduvijek bio izuzetno cijenjen u Semudu i pitajući ga kako može da im zabranjuje da slijede vjeru svojih predaka koja predstavlja tradiciju njihovog naroda, tradiciju koju bi i on, obzirom na svoj ugled i cijenjeni položaj, trebao da slijedi prije negoli da je kritikuje i ruši. A, Salih, alejhisselam, im je odgovarao da je on odabran i vjerovjesničkom misijom zadužen od živog i istinskog Boga, dragog Allaha uz Kojeg nema nikakvog drugog boga i da mu je dužnost pozivati ih da se samo Njemu klanjaju, a ako bi on skrenuo sa pravog puta to bi samo uvećalo njegovu propast jer ga od žestoke Njegove kazne niko ga ne bi mogao odbraniti. I dalje im se obraćao tražeći od njih da se pokaju prije negoli im stigne kazna – da od dragog Allaha zatraže oprosta kako bi im se tako ukazala Njegova milost. Ali, na Salihove, alejhisselam, riječi pouke i upozorenja uglednici Semuda gledali su sa nipodaštavanjem. ''Zar baš njemu, između sviju nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!"; govorili su i prijeteći nastavljali da i njega i vjernike koji ga slijede vide kao ''zli predznak'' koji nosi nesreću čitavoj zajednici. A, Salih, alejhisselam, bi im na to odgovarao da oni sami sebi donose nesreću svojim oholim i nerazumnim ponašanjem i upornim istrajavanjem na griješenju, jer od dragoga Allaha ljudima dolazi dobro i više nego što zaslužuju, ali i kazna onoliko koliko zaslužuju kada u nevaljalštinama svaku mjeru prevrše.

Ove i druge riječi opomene koje je Salih, alejhisselam, upućivao Semudu ostale su zabilježene u časnome Kur'anu:

 

I Semud je smatrao lažnim poslanike. Kada im brat njihov Salih reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite mi poslušni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni sigurni, među vrtovima i izvorima, među usjevima i palmama sa plodovima zrelim? Vi u brdima vrlo spretno kuće klešete, zato se bojte Allaha i poslušni meni budite, i ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju." (26:141-152)

 

I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio - u ravnicama palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" A glavešine naroda njegova, oni koji se oholiše, upitaše potlačene među njima, one koji vjerovaše: "Vjerujete li da je Salih poslan od Gospodara svoga?"; "Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono što je po njemu objavljeno", oni odgovoriše. "A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete", rekoše oni što se oholiše. (7:74-76)

 

I Semud u opomene nije vjerovao. "Zar da mi slijedimo jednoga od nas!"; govorili su. "Tada bismo, uistinu, bili u zabludi i bili bi ludi. Zar baš njemu, između nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!" "Vrlo brzo će oni saznati ko je lažljivac oholi! (54:23-26)

 

I Semudu (smo poslali) brata njihova Saliha. "O narode moj'', govorio je on, "klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato Ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se." "O Salihu'', govorili su oni, "ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš." "O narode moj'', govorio je on, "da vidimo: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha odbraniti ako Ga ne budem slušao, ta vi biste samo uvećali propast moju. (11:61-63)

 

A Semudu smo poslali brata njihova Saliha da se klanjaju jedino Allahu, a oni se podijeliše u dvije skupine koje su se međusobno prepirale. "O narode moj'', govorio im je on, "zašto tražite da vas stigne kazna prije nego što se pokajete? Zašto od Allaha ne tražite oprosta, da bi vam se ukazala milost?" "Mi smatramo hrđavim predznakom tebe i one koji su s tobom!"; rekoše oni. "Od Allaha vam je i dobro i zlo", reče im on, "vi ste narod koji je stavljen u iskušenje." (27:45-47)

 

 

Allahova deva

 

 

Opisujući nam znameniti događaj spuštanja nebeske sofre Isāu, alejhisselam, i njegovim učenicima, ajeti pete sure časnoga Kur'ana El Maide (Trpeza)[12] donose nam i veoma ozbiljno upozorenje dragoga Allaha: "Ja ću vam je spustiti, ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." Poruka je u svoj svojoj ozbiljnosti više nego jasna – teško li se svakom onom ko odbaci i oskrnavi natprirodna djela (mu'džize) i druge očevidne znakove koje dragi Allah daruje Svojim plemenitim vjerovjesnicima i poslanicima kao potvrdu njihove istinitosti. Velika je blagodat, ali i ujedno i velika odgovornost, lično biti svjedok nekoj mu'džizi. Ako je ljudi prihvate i prema njoj se odnose sa nužnim poštovanjem, iz svega toga imaju veliku korist. Ali, ako je odbace i grubo, bezobzirno i oholo oskrnave njezinu svetost zbog toga mogu, za kaznu, čak biti i potpuno uništeni.

Vjerovatno najpoznatiji primjer nedoličnoga odnosa prema Allahovoj mu'džizi koji je izazvao uništenje čitavog jednog naroda jeste primjer civilizacije Semud.

Izrugujući se Salihu, alejhisselam, njegovi nevjerni sunarodnici su jednog dana od njega zahtijevali da učini da na njihove oči iz obližnje stijene izađe velika deva – i to ne bilo kakva deva, već deva sa tačno onakvim svojstvima kakve su oni, nadmećući se u izvoljevanju, nabrajali. Tako zahtijevaše da ta deva bude veoma velika - puno veća od ostalih deva, da bude crvene boje i da bude steona u desetom mjesecu. Shvatajući sve samo kao obično izrugivanje, Salihovi, alejhisselam, sunarodnici su na njegovo pitanje hoće li mu, ako im on doista donese znak koji su zahtijevali, povjerovati i prihvatiti ono čemu ih poziva, olahko odgovarali da će to svakako učiniti, a da pri tome uopće nisu bili svjesni koliku samo odgovornost time na vlastita leđa tovare.

Salih, alejhisselam, se potom dovom obratio dragome Allahu i tada se, pred očima svih prisutnih, desila velika mu'džiza – stijena se raspukla i iz nje je izašla deva tačno onih osobina koje su oni zahtijevali. Svi su bili jako zaprepašteni i zapanjeni onim što su vlastitim očima vidjeli. Jedan broj ih je, uključujući i neke od starješina i uglednika, povjerovao i iskreno prihvatio pravi put, ali su većinom iznevjerili obećanje koje su bili dali i ostali su uporni u poricanju i nevjerstvu. No, bez obzira na to što Semud većinom nije povjerovao, svi su oni stekli obaveze u pogledu Allahove deve, obaveze koje su u svakom slučaju morali ispoštovati. Salih, alejhisselam, ih je upoznao sa tim obavezama i upozorio ih je da će ako na bilo koji način naude Allahovoj devi biti kažnjeni žestokom kaznom, kako onom na Sudnjem Danu tako i ovosvjetskom koja će im vrlo brzo stići.

 

O narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska." (11:64)

 

Mi ćemo poslati kamilu da bismo ih iskušali, pa pričekaj ih i budi strpljiv. I upozori ih da će se voda između njih i nje dijeliti, svakom obroku pristupiće onaj čiji je red!" (54:27,28)

 

"Evo, to je kamila", reče on, "u određeni dan ona će piti, a u poznati dan vi, i ne učinite joj nikakvo zlo da vas ne bi stigla patnja na Velikom danu!" (26:155,156)

 

Vidimo kako nas časni Kur'an obavještava da je Semud, mada nisu prihvatili pravi put, stekao obavezu da nipošto ne naudi Allahovoj devi i njezinom mladunčetu koje se ubrzo otelilo. Morali su ih pustiti da se slobodno kreću kuda su htjeli i da pasu odakle su htjeli. Isto tako, bilo im je propisano da dijele vodu iz bunareva sa devom i njezinim mladunčetom – jedan dan bi imali pravo crpiti vodu iz bunareva, ali drugi dan, kada bi vodu pili deva i njeno mladunče, nisu im smjeli prilaziti. Taj propis im, doista, nije činio nikakvu štetu ili nepravdu budući da im količine vode koje su crpili svaki drugi dan nisu bile ograničene, pa su tako mogli u kućama svojim formirati rezerve i za naredni dan,[13] a prenosi se i to da su imali pravo da muzu Allahovu devu i piju njezino mlijeko. Ali, oni iznevjeriše svoje obaveze u pogledu Allahova znamenja koje su na vlastiti zahtjev dobili – neko vrijeme su podnosili prisutvo deve među njima, ali je potom zaklaše i zbog toga za kaznu biše uništeni svi do posljednjeg, osim, naravno, vjernika koji su slijedili Saliha, alejhisselam, i skupa s njim bili spašeni.

Ajeti časnoga Kur'ana o ovim nam događajima prenose sljedeće:

 

A Semudu (poslasmo) njegova brata Saliha. "O narode moj'', govorio je on, "Allahu se klanjajte, vi drugoga boga osim Njega nemate! Evo vam znak od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je da vas patnja nesnosna ne bi stigla! I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio; u ravnicama njenim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I nek' su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" A glavešine naroda njegova, oni koji su se oholili, upitaše potlačene, one od njih koji su vjerovali: "Vjerujete li da je Salih poslan od Gospodara svoga?" "Mi, doista, vjerujemo u sve što je po njemu objavljeno", odgovoriše. "A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete", rekoše oni koji su bili oholi. I zaklaše kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: "O Salih, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik." I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični, a on ih je već bio napustio i rekao: "O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju." (7:73-79)

 

O narode moj (reče Salih), evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska." Ali, oni je zaklaše, pa on reče: "Živjećete u zemlji svojoj još samo tri dana, to je istinita prijetnja." I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana - Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan - a one koji zlo činjaše pogodi strašan glas i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud! (11:64-68)

 

Mi ćemo poslati kamilu da bismo ih iskušali, pa pričekaj ih i budi strpljiv. I upozori ih da će se voda između njih i nje dijeliti, svakom obroku pristupiće onaj čiji je red!" Ali oni pozvaše jednog od svojih, pa se on spremi i prekla je - i kakve su bile kazna Moja i opomene Moje: Mi poslasmo na njih jedan jedini krik, i oni postadoše poput zdrobljenoga suhoga lišća koje sakuplja onaj koji ima tor. Mi Kur'an učinismo dostupnim za pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:27-32)

 

I Semud je smatrao lažnim poslanike. Kada im brat njihov Salih reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite mi poslušni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni sigurni, među vrtovima i među izvorima, u usjevima i palmama sa plodovima zrelim? Vi u brdima vrlo spretno kuće klešete, zato se bojte Allaha i poslušni meni budite i ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju." Rekoše oni: "Ti si samo opčinjen; ti si čovjek, kao i mi; zato nam donesi jedno čudo ako je istina to što govoriš!" "Evo, to je kamila", reče on, "u određeni dan ona će piti, a u poznati dan vi, i ne učinite joj nikakvo zlo da vas ne bi stigla patnja na Velikom danu!" Ali, oni je zaklaše i potom se pokajaše. I stiže ih kazna. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv. (26:141-159)

 

Semud je zbog obijesti svoje poricao: kad se jedan nesretnik između njih podigao, Allahov poslanik im je doviknuo: "Brinite se o Allahovoj kamili i vremenu kad treba da pije!", ali mu oni nisu povjerovali, već su je zaklali i Gospodar njihov ih je zbog grijeha njihovih uništio i do posljednjeg istrijebio, i ne strahujući zbog toga od odgovornosti. (91:11-15)

 

Navedeni ajeti Kur'ana nam, u svoj svojoj ozbiljnosti, ponovo šalju jasan primjer i krajnje ozbiljno upozorenje kako prolaze ljudi koji ne shvataju kakva je odgovornost u pogledu onoga što je kod dragog Allaha sveto i koji kane te Njegove svetinje oskrnaviti ili ih zbrisati sa lica Zemlje.

Semud je neko vrijeme poštovao Allahove propise u pogledu deve koja im je bila poslata. Koliko je to dugo trajalo nije nam poznato. Nakon isteka toga perioda kod njih je (osim naravno vjernika koji su slijedili Saliha, alejhisselam) sve više počela da dolazi do izražaja ona ohola ljudska svijest koja nikako ne podnosi da joj neko ''odozgo'' kroji kapu, već bi isključivo da je ona sama sebi kroji. U tom su smislu počeli razmišljati kako im je neprihvatljivo, čak štaviše za njihovo ljudsko dostojanstvo i uvredljivo, da se oni, ljudi, žitelji jedne tako napredne i razvijene civilizacije kakav je Semud, svaki drugi dan moraju ustezati od crpljenja vode iz bunareva zarad jedne ''obične kamile''. Isto tako, njihovo oholo samoljublje bilo je na iskušenju i u tome što je Allahova deva zbog svoje nadnaravne veličine plašila ostalu stoku – na kojem god pašnjaku da se ona pojavila, sva njihova stoka bi odatle u panici bježala. Ubijeđeni smo, to opet ponavljamo, da im u svemu tome nije bila učinjena nikakva nepravda zato što im propis o raspodjeli vode sa devom nije remetio normalno snabdijevanje vodom,[14] a pašnjaka u njihovom kraju je bilo dosta tako da im se stoka, ako bi i pobjegla sa pašnjaka gdje bi se zatekla Allahova deva sa svojim mladunčetom, mogla sasvim dovoljno nahraniti na drugim mjestima. No, mada su i sami bili svjesni da ne trpe nikakvu naročitu štetu, oholost im nije mogla da podnose da zbog ''neke životinje'' oni imaju bilo kakva ograničenja.

Tako se jednoga dana jedan od njih[15] digao i obznanio da je odlučio javno zaklati devu koja im pravi toliko problema. Koliku je samo nepravdu i zulum ovaj čovjek sam sebi učinio jasno se vidi u činjenici da ga i Kur'an[16] i riječi Muhammeda, alejhisselam,[17] jasno imenuju jednim nesretnikom.

Uzeo je sablju i posjekao devu po nogama tako da je ona pala na zemlju i onda ju je zaklao. Njeno mladunče je, vidjevši šta se desilo, pobjeglo na obližnje brdo. Progonili su ga, ali nije baš sasvim izvijesno šta se s njim zbilo – po jednima su i njega zaklali, a po drugima ono je nestalo u jednoj stijeni. Ali, po svemu sudeći u jedno nema nikakve sumnje – prije nego što je nestalo, ili bilo ubijeno, devino mladunče je tri puta glasno riknulo. Salih, alejhisselam, se, čim je za ovo saznao,[18] obratio svome narodu riječima: "Živjećete u zemlji svojoj još samo tri dana, to je istinita prijetnja.'';[19] i tako im prenio dramatičnu vijest da je klanje Allahove deve bila kap koja je prelila čašu i da tri bolna krika koje je ispustilo devino mladunče nose poruku o tri dana koja su im još preostala. Mada Semud većinom nije prihvatao poruku Saliha, alejhisselam, za ove njegove riječi itekako imadoše sluha – prijetnja ih je žestoko uplašila tako da su se, kako nam Kur'an časni jasno kaže,[20] zbog svega toga pokajali. Ali, deveterica među njima, koji su i bili kolovođe svemu tome,[21] imali su toliko svirepa i otvrdnula srca da čak ni ove riječi na njih nisu ostavile traga. Štaviše, Salihovo, alejhisselam, upozorenje Semudu da više ne mogu izbjeći žestoku kaznu koja im zasigurno stiže za tri dana, još ih je više razjarilo protiv njega tako da su odlučili da ga ubiju. Tajno su se sastali i tom prilikom se zakleli da će svi zajedno po noći napasti Saliha, alejhisselam, i ubiti i njega i čitavu njegovu porodicu. Već su imali i razrađen plan da se lažno zakunu najtežim zakletvama Salihovim, alejhisselam, najbližim srodnicima da oni nemaju nikakve veze sa njegovom smrću, kako bi na taj način izbjegli krvnu osvetu njegovoga roda. Njih devet se tako, najvjerovatnije prve naredne noći, sastadoše i krenuše ka Salihovoj, alejhisselam, kući sa namjerom da izvrše svoj zločinački naum. Međutim, njihova monstruozna spletka nije imala ni najmanje šanse da uspije budući da je dragi Allah zaštitio Svoga miljenika. Na prilazima Salihovoj, alejhisselam, kući na urotnike se obrušila lavina kamenja koja ih je pobila sve do zadnjeg. Tako su deveterica zločinaca završila zatrpani pod kamenjem, a u tome je bio još jedan zastrašujući znak njihovim sunarodnicima kada su vidjeli šta im se desilo.

 

U gradu je bilo devet osoba koje su ne red nego nered činile. "Zakunite se najtežom zakletvom", rekoše, "da ćemo noću njega i porodicu njegovu ubiti, a onda njegovom najbližem krvnome srodniku kazati: 'Mi nismo prisustvovali pogibiji porodice njegove, mi, zaista, istinu govorimo.'" I smišljali su spletke, ali Mi smo ih kaznili onda kad se ne nadaše, pa pogledaj kakva bi posljedica spletkarenja njihova: uništili smo sve, i njih i narod njihov, eno kuća njihovih, puste su zbog nepravde koju su činili - to je zaista pouka narodu koji zna, a spasili smo one koji su vjerovali i koji su se grijeha klonili. (27:48-53)

 

Stradanje deveterice zločinaca bio je tek početak užasne kazne koju je Semud sam protiv sebe izazvao. Salih, alejhisselam, je, vjerovatno, odmah narednoga jutra skupa sa svim vjernicima napustio svoj narod. Tako u njihovoj dolini ostadoše samo nevjernici da u strahu i neizvjesnosti čekaju tri naredna dana sve dok im ne stiže propast u vidu jednoga užasnoga krika.

 

 

Užasni krik

 

 

Semud se, kako časni Kur'an kaže, nakon klanja Allahove deve pokajao zbog tog gnusnog čina. Ali, njihovi nagomilani zločini već su bili dosegnuli takav nivo da je, kako je već rečeno, klanje deve bila kap koja je prelila čašu, pa je njihovo pokajanje došlo prekasno i nije ih moglo sačuvati od zaslužene kazne. Kad je stigla Allahova kazna, ona je već prve noći[22] određenoga roka pogodila devetericu najvećih zločinaca koji su, kad su krenuli da ubiju Saliha, alejhisselam, stradali pod lavinom kamenja. Već narednoga jutra svi pripadnici Semuda osvanuli su, kako predanja kazuju, požutjelih lica.[23] Bijaše im to prvi jasan znak nadolazeće kazne. Drugoga jutra lica su im svima pocrvenjela, a trećega jutra svi su ustali crnih lica. Čitav treći, posljednji dan njihovog roka, proveli su očajno i nemoćno tumarajući njihovom dolinom lica crnih kao ugalj, a kada je Sunce zašlo nisu mogli ništa drugo uraditi osim da odu vlastitim kućama iščekujući kaznu koja će im doći. A, ona im je stigla još iste noći.

Kur'an časni nam pominje tri vrste kazne koja je te noći pogodila Semud. Jedna je munja koja ih je pogodila:

 

A ako glave okrenu, ti reci: "Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Ada i Semuda, kada su im sa svih strana poslanici njihovi dolazili i govorili im: "Ne klanjajte se nikome do Allahu!"; a oni su odgovarali: "Da je Gospodar naš htio, On bi meleke poslao, mi ne vjerujemo u ono što je po vama poslano." Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. "Ko je od nas jači?"; govorili su. A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih - a i znamenja naša su poricali. I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar leden, da bismo im još na ovome svijetu dali da osjete sramnu patnju - patnja na onom svijetu biće, zaista, još sramnija - i niko im neće u pomoć priteći. I Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali, njima je bila milija sljepoća od Pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili, a one koji su vjerovali i Allaha se bojali Mi smo spasili. (41:13-18)

 

Druga je siloviti zemljotres:

 

I zaklaše kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: "O Salih, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik." I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični ... (7:77,78)

 

I konačno, treća kazna, koja se između ove tri najviše i pominje u Kur'anu, opisuje se kao strašan glas i/ili užasni krik – dakle riječ je, najverovatnije, o jednoj brzoj i iznenadnoj detonaciji čija strahovita silina uništava sve pred sobom:

 

I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana - Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan - a one koji zlo činjaše pogodi strašan glas i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. (11:66-68)

 

Ali oni pozvaše jednog od svojih, pa se on spremi i prekla je - i kakve su bile kazna Moja i opomene Moje: Mi poslasmo na njih jedan jedini krik, i oni postadoše poput zdrobljenoga suhoga lišća koje sakuplja onaj koji ima tor. (54:29-31)

 

I stanovnici Hidžra poslanike lažnim smatraše, a Mi smo im dokaze Naše bili dali, ali su oni od njih glave okrenuli. Kuće su u brdima klesali, vjerujući da su sigurni, pa i njih u svitanje strašan glas zadesi i ne bijaše im ni od kakve koristi ono što su bili stekli. (15:80-84)

 

Tako je zločinački narod Semuda te kobne noći pogodio strahoviti potres praćen munjom koja ih je pogodila s neba i jednim jedinim užasnim krikom čija je silina njihova tijela prosto samljela da su izgledala poput suhog lišća zdrobljenog u sitne komade. Kad je svanulo ležali su u svojoj dolini istrijebljeni do posljednjega,[24] mrtvi i nepomični, baš kao da nikad nisu ni postojali.

Kad se sve smirilo Salih, alejhisselam, se vratio da po posljednji put baci pogled na njihovu dolinu koja je bila dom tako moćne i bogate civilizacije, a sada je ostala pusta i sablasno ispunjena deformisanim mrtvim tijelima. Prije nego što se okrenuo da zauvijek napusti to kobno mjesto, obratio se svome narodu riječima: "O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju." (7:79)

Zajedno sa muslimanima Semuda, naselio se na drugom području gdje su osnovali novu zajednicu i gdje je Salih, alejhisselam, živio sve dok nije preselio u blizinu dragoga Allaha. Različite su predaje o tome gdje su muslimani Semuda osnovali novu zajednicu. Jedni kažu da su se naselili u području Remle u Palestini. Drugi opet kažu da su otišli u Meku (ako je to tačno onda su do vremena Ibrahima, alejhisselam, ili izumrli ili se dalje odselili, jer se zna da je Meka bila pusta u doba kada je tu Ibrahim, alejhisselam, doveo hazreti Hadžeru i Ismaila, alejhisselam), dok treći govore da su se vratili u Hadremevt odakle i potiču. Dragi Allah najbolje zna.

Tako je zbog velikih grijeha koje su činili nestala civilizacija Semud. Dragi Allah im zasigurno nikakvu nepravdu nije načinio – sami su sebi svojim iskvarenim ponašanjem i mnogobrojnim grijesima i raznim opačinama propast donijeli. Koliko je njihovo zlo bilo veliko najbolje pokazuje činjenica da ih je dragi Allah učinio od Sebe dalekim o čemu jasno govore sljedeće Riječi Njegove objavljene u časnome Kur'anu:

 

Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud! (11:68)

 

Osim toga, veličina njihova zla vidi se i u tome što je njihova dolina nakon njih ostala nekom vrstom prokletog mjesta, a na to nas je upozorio Resulullah, Muhammed, alejhisselam. Naime, tokom pohoda na Tebuk Muhammed, alejhisselam, je prošao kroz dolinu Semuda i tom prilikom je zabranio muslimanima da koriste njihovu vodu koja se još uvijek nalazila u bunarevima. Rekao je da tu vodu ne treba niti piti, niti je koristiti za spravljanje jela, čak ni njome abdest uzimati. Isto tako, prošao je kroz tu dolinu što je brže mogao i upozorio je sve muslimane da se te proklete doline treba kloniti. Više o ovome je rečeno u kazivanju o Muhammedu, alejhisselam,[25] a na ovom mjestu o tome samo još donosimo sljedeći citat od Suvejdana:

 

... Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme Pohoda na Tebuk je prošao kroz Medainu Salih. Ashabi zagrabiše vodu iz bunara Salihovog naroda u neke posude, pa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi da se suđe polupa a voda prolije. I sva hrana koja je napravljena od te vode da se baci. U sahih-hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

 

''Nemojte ulaziti ovim kažnjenim, osim plačući.'' (Buhari, hadis 4068.)

 

Neka niko od vas ne posjećuje nastambe Salihove da bi ih posmatrao kao što posmatra ostatke rimske civilizacije. Ne ulazi u takva mjesta kao turist, nego kao čovjek kojeg sve to podsjeća na Allahovu moć, silinu Božiju, koja se obistinila nad narodom ovim, pa nemoj dolaziti osim plačući. U drugom rivajetu se kaže:

 

''Plačite, ako već ne mognete plakati, onda barem oponašajte plač.'' (Ibnu Medžin Sunen, hadis 4284.)

 

Tako postupite, kako i sami ne biste bili od onih koji sami sebi nepravdu čine. ...[26]

 

Ovo upozorenje aktuelno je i u naše vrijeme zato što su, kako Kur'an časni jasno kaže,[27] ostaci palata i drugih monumentalnih građevina Semuda vidljivi i danas. Moguće je, nažalost, da Medainu Salih, kako se danas zove dolina civilizacije Semud, bude čak i reklamirana kao značajno arheološko nalazište i turistička destinacija. Ali, svako onaj ko vjeruje u hadise prema pravilima hadiske nauke (a koja je hadise koji o ovome govore ocijenila vjerodostojnim) i hoće da slijedi Muhammedove, alejhisselam, mubarek riječi, mora dobro da pripazi da nikako tamo ne ulazi, već da to mjesto eventualno samo sa dovoljne udaljenosti pogleda i izvuče pouku. Odnosno, ako se iz nekoga razloga i uđe, treba paziti da se unutra uđe samo sa vrlo jakim unutarnjim osjećajem straha od siline Božije kazne, toliko jakim da čovjeka rasplače, ili da ga barem navede da imitira plač. U svakom slučaju, odatle se treba što prije udaljiti, baš kako je i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kroz tu dolinu veoma brzo prošao. Po svemu sudeći tu se ne smije klanjati namaz - čak i u slučaju da će isteći njegov vakat, tu se ne klanja već kasnije na drugom mjestu naknadno. Zaista se ni danas ove preporuke nikako ne smiju zanemariti, a dragi Allah najbolje zna, Njega, hvaljen neka je, molimo da nam oprosti i uputi nas.

Da dragi Allah sačuva koliko je zlo sam sebi nanio narod Semuda. Zaista su oni opomena svima nama koliko se čovjek mora čuvati nevjerstva, poricanja dragog Allaha, grijeha i svih drugih nevaljalština, te koliko mora paziti da nipošto svjesno i namjerno ne oskrnavi istinske Allahove svetinje.

 


 


[1] U kazivanju o Hūdu, alejhisselam, u fusnoti smo naveli naše razloge zbog kojih smo mišljenja da je imenom ''Drugi Ād'' nazvana zajednica muslimana iz redova ''Prvoga Āda'' koji su skupa sa Hūdom, alejhisselam, napustili Irem prije njegova uništenja i naselili se u Jemenu i Hadremevtu.

[2] Na bazi onog što smo pronašli u dostupnim nam izvorima stekli smo dojam da su se prve velike civilizacije u Arabiji formirale na njenom jugu odakle je išao talas naseljavanja ka sjeveru. Dragi Allah najbolje zna.

[3] Puno ime mu, vjerovatno, bijaše Semud ibn Ād ibn Avs ibn Irem ibn Sem ibn Nūh. Prisutni su i drugačiji rodoslovi (tako naprimjer Ibn Kesir u ''Kazivanjima o vjerovjesnicima'' na str. 123. kaže da je Semudov otac Asir sin Iremov), ali je u nama dostupnim izvorima u većoj mjeri prisutno ono mišljenje koje je ovdje navedeno. No, po svim mišljenjima izgleda da je neosporno da je Semud potomak Sema i njegovog mubarek oca Nūha, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna.

[4] Kazivanje o Hūdu, alejhisselam, - podnaslov ''Glas Vjerovjesnika''.

[5] Druga mogućnost bi bila da se Semud odvojio od Prvog Āda i odselio prije njihove propasti. No, logičnijim nam i prihvatljivijim izgleda mišljenje, koje je, koliko smo mogli vidjeti, i u izvorima više prisutno, da se Semud odvojio od Drugog Āda, pa smo tako i naveli. Dragi Allah najbolje zna.

[6] Kur'an, 7:74.

[7] Njegovo puno ime je Salih ibn Ubejd ibn Isaf ibn Masih ibn Ubejd ibn Hadir ibn Semud ibn Ād ibn Avs ibn Irem ibn Sem ibn Nūh. Istina, u nekim izvorima se javlja nešto drugačija Salihova, alejhisselam, genealogija, ali se svi slažu da on potiče iz loze Semuda i da su mu preci Sem i Nūh, alejhisselam. Nama najprihvatljivijim izgleda mišljenje koje smo naveli, a dragi Allah najbolje zna.

[8] Nureddin Uzunoglu, ''History of the Prophets'', str. 41.

[9] Salih na arapskom znači ''dobri'', ''onaj koji je dobar''.

[10] Nureddin Uzunoglu, ''History of the Prophets'', str. 42.

[11] Kažemo bliskih predaka jer smatramo, kao što smo to ranije rekli, da su daleki preci Semuda iz Drugog Āda bili muslimani koji su slijedili Hūda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

[12] Kur'an, 5:112-115.

[13] Ovo je naša pretpostavka za koju do sada nismo našli utemeljenje u izvorima. Ali, u jedno smo sasvim sigurni: dragi Allah nije Semudu tada, niti je bilo kome drugome ikada, učinio ni najsitniju nepravdu. Zbog toga nam najvjerovatnijim izgleda da im količine vode koje su imali pravo crpiti svaki drugi dan nisu bile ograničene, a dragi Allah najbolje zna.

[14] Vidi prethodnu fusnotu.

[15] Prenosi sa da se taj zločinac zvao Kudar ibn Salif, a dragi Allah najbolje zna.

[16] Kur'an, 91:12.

[17] Poznati su vjerodostojni hadisi u kojima su zabilježene Muhammedove, alejhisselam, riječi kada objašnjava hazreti Aliju ibn Ebi Talibu da su ''dvojica najnesretnijih ljudi čovjek iz Semuda koji je zaklao Allahovu devu i čovjek koji će njega sabljom udariti po glavi pa će mu krv natopiti zemlju ispod njega''. Hadis navodi Ibn Kesir (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 132.). U drugome hadisu koji navodi Tarik Suvejdan (Vjerovjesnici i njihovi narodi – pouke i poruke, str. 103) Muhammed, alejhisselam, o njemu kaže: ''On je najnesretniji među prijašnjim narodima.''

[18] Salih, alejhisselam, najvjerovatnije, nije bio prisutan kad se zbio taj gnusni čin ubistva Allahove deve. U svakom slučaju ni on ni vjernici koji su ga slijedili nisu bili u mogućnosti to spriječiti – u to nikako ne treba sumnjati, a dragi Allah, kao i uvijek, najbolje zna.

[19] Kur'an, 11:65.

[20] Kur'an, 26:157.

[21] Kako se prenosi riječ je o ranije pomenutom najvećem nesretniku Kudaru ibn Salifu i još osam njegovih jarana koji su mu pomogli u klanju deve i koji su, skupa s njim, bili glavni organizatori i inspriratori kako tog zločinačkog čina, tako i monstruozne urote protiv Saliha, alejhisselam.

[22] Podsjećamo da po lunarnom kalendaru naredni dan počinje već sa akšamom.

[23] Kad se kaže ''svi iz Semuda'', misli se na sve nevjernike. Naime, rekli smo da je, kako nam to izgleda logičnim a dragi Allah najbolje zna, toga istoga jutra nakon što ga je dragi Allah spasio od atentata prethodne noći, Salih, alejhisselam, skupa sa svim vjernicima napustio Semud. Tako su u njihovoj dolini ostali samo nevjernici i svi oni su osvanuli požutjelih lica.

[24] U izvorima se, istina, pominje da su samo dvije osobe zakratko preživjele kataklizmu. Jedna je navodno bila neka starica koja je preživjela samo radi toga da bi mogla otići do prvoga susjednog naroda i obavijestiti ih o užasnoj propasti Semuda. Umrla je čim im je prenijela vijest i napila se vode. A, druga zakratko preživjela osoba bio je izvijesni Ebu Regal za koga nam hadisi kažu da je izbjegao kaznu samo zato što se te noći zatekao u mubarek prostoru Mesdžidul-Harama (koji je u to doba bio pust). Ali, čim ga je napustio i njega je zadesilo isto što i njegov narod. Hadisi dalje kazuju da je Muhammed, alejhisselam, ashabima pokazao njegov kabur i rekao im da je u kaburu uz njega, kao znak, ukopana i jedna zlatna grančica koju su ljudi doista i pronašli. Dragi Allah zna najbolje.

[25] Kazivanje o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, naslov ''Iza džāe nasrullahi vel feth – Kad Allahova pomoć i pobjeda dođu'', podnaslov ''Pohod na Tebuk''.

[26] Dr. Tarik Suvejdan, ''Vjerovjesnici i njihovi narodi – pouke i poruke'', str. 107,108.

[27] Časni Kur'an (29:38 i 27:52) kaže da su ostaci domova uništenih naroda Āda i Semuda vidljivi ljudima kako bi mogli izvući pouku.

field_vote: